jedna napisao:
Prvi put otvaram temu, ne znam jesam ju uopće stavila na pravo mjesto.
Moj muž je još dok se nismo vjenčali znao planuti, naživcirati se i onda psovati, svak bi mu bio kriv. Kada bi se porječkao sa mnom, roditeljima, na poslu, svejedno. I onda kao da nije svoj.
Otkako smo se vjenčali, suočeni sa svakodnevnim problemima ti ispadi i iskaljivanje bijesa na meni su postali sve češći i žešći. Uvijek ga pravdam s tim da nije imao lijepo djetinjstvo (otac alkoholičar,skrivao se s mamom od njega) i da zna biti i brižan muž. Jednom prilikom mi je opsovao Boga, ja sam bila zgrožena i pogođena i to je primjetio, nakon toga ga plačući molila da mi obeća da to nikada više neću čuti.
Da napomenem, da sam odrasla u obitelji u kojoj nikakve psovke nije bilo.
I od tada kada god bih mu prigovorila, zbog izlazaka (nisu baš česti ali kada odluči provesti se s prijateljima kao da ne postojim, dođe kasno kući i kao da je to njegovo pravo da bude "momak"), zbog vremena kojeg provede na kompjuteru, kada mi treba pomoći oko djeteta ... On bi mi s tom nekom mržnjom u očima, nekim zlom ponovno psovao Boga i sve sveto. Zna da me s time slomi, da mi je to najgore.
Kao da su u njemu dvije osobe. Nakon svađa se povuče i zna da ću ja uskoro preko svega preći.
Ja sam uvijek bila vjernik, iako sam griješila dosta, ali u zadnje vrijeme nekako me više vuče molitva, crkva, iako sam u većim problemima (posao, obitelj) nekako kao da sam smirenija. Osjećam Boga oko sebe. Dok molim često se rasplačem.
Na mužev zadnji ispad bijesa, vidjevši to neko zlo u njegovim očima, samo sam ponavlajla "Isuse pomozi mu, Isuse pomozi nam, istjeraj ovo zlo, spasi nas po svome milosrđu" , na što je on bio još gori, gurnuo me dok sam držala naše dijete i psovao sve i svašta, galamio da prestanem to govoriti. Na kraju sam uzela i blagoslovljene vode i poškropila ga izdaleka, te pobjegla s djetetom u sobu.
Sada je opet period kada me ignorira i čeka da ja oblijećem oko njega kao da sam ja nešto takvo njemu priredila.I onda se o tome više neće pričati. Razgovor nema smisla, jer to ponovo vuče njegov bijes, bježanje na kompjuter ili vanka.
Volim ga i želim mu pomoći. Nekako razmišljam da ja izvlačim najgore iz njega, da je problem u meni.
Ali ne želi razgovarati. Htjela bih da ide u crkvu, prije je to češće činio, sada samo kada "mora".
Stalno prigovara na sve oko sebe, posao, svijet kakav je postao, da nigdje nema budućnosti za nas, ali kada mu hoću ukazati na što sve imamo i da smo nas troje važniji, on to ignorira i nastavlja s negativnim odnosom prema svemu.
Mogu li učiniti išta osim molitve za njega? Bojim se da to zlo ne uđe dublje u našu obitelj, ne samo kada na neki način "obuzme" njega.
Draga jedina,
iz tvog posta se vidi da je tvoj muž nesretan zbog nečega,i da zbog toga krivi sve oko sebe,pa tako kažnjava i tebe.Mislim da bi najbolje bilo da nađeš vremena za iskren razgovor s njim.Otiđite negdje sami,na neko mirno mjesto gdje ćete se oboje osjećati ugodno,i onda porazgovaraj s njim.Bez predbacivanja,i ljutnje.Dakle, s ljubavlju i razumijevanjem.Upamti, tamo gdje je ljubav, zlo ne može ništa.
Znam da ti neće biti lako, ali eto, ti si očito ta koja imaš snage i kojoj je Bog odredio da donese svjetlo i mir u obitelj.Moli se i dalje za snagu i mir i bit će dobro,neće biti lako ali najveće pobjede traže upravo velike žrtve.
Neka mir i Božji blagoslov budu uz vas.
Btb
Login
FAQ
Chat
Traži
