francesco1 napisao:
Pitanje je sasvim jednostavno. Zašto me Bog stvorio ako cu u pakao? Why? Uopce ne zelim patit. Ne zelim uopce prozivljavat patnju. Zasto sam uopce stvoren?.
Polako,polako prijatelju.Puno pitanja pogotovo antropoloskih nitko ti ovdje nece moc dat odgovore.Ja ti mogu samo dati vlastitu predozbu ali to je samo moja predozba o Bogu,vele mistici da kad pricas o Bogu samo pricas o sebi,a ne o Njemu jer se o Bogu ne moze pricat jer je on transcendentan.
Zasto je Bog stvorio covjeka kadje znao da ce on sagrijesjti.Otkud drvo spoznaje u Edenu i zasto postoji zlo?zasto ljudi biraju zlo ako su stvoreni na Bozju sliku.Odakle zlo tj.zmija u Edenu?
Ja zamisljam da je jako malo dusa u paklu,mislim da mora postojati stvarno jako jako veliki otpad od vjere da bi uz toliku Gospodinovu milosrdnost neko zavrsio u paklu,pa svi su stvoreni za Nebo,u svima nama u sredistu duse je sam Bog.Kako ce onda Gospodin ic protiv sama sebe Moras stvarno dobrano se potruditi da iscupas taj korijen Ljubavi koji je u tebi.
Naglasavam ovo je samo moje misljenje,laik sam i ne ucim crkveni nauk nikoga ovdje da se netko ne sablazni
Mir u Kristu
Malo ljudi u paklu?
Po Crkvi i objavi znamo samo za Judu Iškariota da je u paklu. Za ostale neznamo jel' se duša koliko god zao čovjek bio pokajala.
Ipak imamo izjave brojnih svetih kojima je jedno zajedničko. Pakao je sve samo ne prazan.
MALO JE ONIH ŠTO SU SPAŠENI
propovijed svetog Leonarda iz Porto Maurizija (1676. – 1751.)
Sveti Leonard iz Porto Maurizija je bio vrlo pobožan franjevački fratar koji je živio u samostanu svetog Bonaventure u Rimu. On je bio jedan od najvećih misionara u povijesti Crkve. On je običavao propovijedati tisućama na otvorenom trgu svakog grada i naselja gdje crkve nisu bile dovoljno velike za slušateljstvo. Toliko sjajna i sveta je bila njegova rječitost da, kad je jednom imao dvotjednu misiju u Rimu, sam papa i kardinalski zbor su ga došli poslušati. Bezgrešno začeće Blažene Djevice, klanjanje Presvetom Sakramentu i čašćenje Presvetog Srca Isusova su bile njegove križarske vojne. On je nemalo bio zaslužan za definiciju Bezgrešnog začeća koja je došla malo više od sto godina nakon njegove smrti. Kaže se da je on čak nadahnuo Božanske pohvale koje se govore na kraju Blagoslova Presvetog Sakramenta (iako ih je, zna se, napisao Luigi Felici, SI, op. prev.). Ali najpoznatija Leonardova privrženost je bila njegova pobožnost postajama Križnog puta. Umro je blaženom smrću u svojoj sedamdeset petoj godini, nakon dvadeset pet godina neprekinutog propovijedanja.
Jedna od najpoznatijih propovijedi svetog Leonarda iz Porto Maurizija je bila „Malo je onih što su spašeni“. To je bilo ono na čemu se oslanjao za obraćenje velikih grešnika. Ova propovijed, kao i ostali njegovi spisi, bila je podnesena na kanonsko ispitivanje tijekom procesa njegove kanonizacije. U njoj on razmatra razna stanja kršćanskog života i zaključuje da je malo onih što su spašeni u odnosu na ukupnost svih ljudi (u propovijedi piše na ukupnost svjesnih katolika, op. prev.).
Čitatelj koji razmatra nad ovim izvanrednim tekstom shvatit će utemeljenost argumentacije koja je svetcu priskrbila odobrenje Crkve. Evo napokon odzvanjajuća i dirljiva propovijed velikog misionara.
UVOD
Hvala budi Bogu, broj Otkupiteljevih učenika nije toliko malen da bi zloća pismoznanaca i farizeja mogla pobjedonosno slaviti nad njima. Iako su oni težili pomračiti nevinost i obmanuti svjetinu svojim podmuklim sofizmima potkopavajući nauk i narav našega Gospodina, pronalazeći mrlje čak i na suncu, mnogi su Ga ipak priznavali istinskim Mesijom i, ne bojeći se kazna ili prijetnji, otvoreno su se pridružili Njegovoj stvari. Jesu li svi koji su slijedili Krista slijedili Ga i u slavi? Oh, tu se ja naklanjam predubokom otajstvu i tiho se poklanjam bezdanima božanskih odredaba radije nego da brzopleto odlučim o tako važnoj stvari! Predmet kojim ću se baviti danas je iznimno težak; on je uzrokovao da se i potporni stupovi Crkve zatresu, napunio najveće svetce strahom i nastanio pustinje pustinjacima. Smisao ovog uvoda je odlučiti je li broj kršćana koji su spašeni veći ili manji od broja kršćana koji su osuđeni; to će, nadam se, proizvesti u vama spasonosni strah pred sudom Božjim.
Braćo, zbog ljubavi koju imam prema vama želio bih biti sposoban uvjeriti vas u očekivanje vječne radosti govoreći svakome: „Ti ćeš sigurno ići u raj, najviše kršćana je spašeno, tako ćeš i ti biti spašen.“ Ali kako vam mogu dati ovo slatko jamstvo ako se vi bunite protiv Božjih odredaba kao da su vam one najgori neprijatelji? Opažam u Bogu iskrenu želju da vas spasi, ali pronalazim u vama odlučnu sklonost da budete osuđeni. Dakle, što ću danas raditi ako budem govorio jasno? Bit ću vam neugodan. Ali ako ne budem govorio tako, bit ću neugodan Bogu.
Stoga, podijelit ću predmet na dva dijela. U prvom, da vas ispunim stravom, pustit ću da teolozi i crkveni oci odluče i objave da je veći broj odraslih kršćana osuđen, i u nijemom klanjanju tom strašnom otajstvu zadržat ću svoja mišljenja za sebe. U drugom dijelu pokušat ću obraniti Božju dobrotu prema bezbožnicima tako da vam dokažem da su oni, što su osuđeni, osuđeni po vlastitoj zlobi, jer su htjeli biti osuđeni. Evo, dakle, ovdje su dvije veoma važne istine. Ako vas prva istina plaši, ne krivite mene, kao da sam ja htio učiniti stazu nebesku užom za vas, jer sam ja htio biti nepristran u ovoj raspri; radije krivite teologe i crkvene oce koji će urezati ovu istinu u vaše srce snagom razuma. Ako ste razočarani drugom istinom, zahvalite Bogu za nju jer On želi samo jedno: da vi potpuno dadete svoja srca Njemu. Napokon, ako me obvezujete da vam kažem jasno što mislim, učinit ću tako za vašu utjehu.
NAUK CRKVENIH OTACA
Nije isprazna znatiželja nego spasonosna opreznost proglasiti s vrha propovjedaonice određene istine koje čudesno služe suzbijajući nemar slobodnjaka koji uvijek govore o milosrđu Božjem i kako je lako obratiti one što žive uronjeni u razne vrste grijeha i duboko spavaju na putu u pakao. Da ih razuvjerimo i probudimo iz njihove tromosti, proučimo danas ovo veliko pitanje: Je li broj kršćana što su spašeni veći od broja kršćana što su osuđeni?
Pobožne duše, vi možete otići; ova propovijed nije za vas. Njezina je jedina svrha da suzbije oholost slobodnjaka koji odbacuju sveti strah Božji iz svoga srca i sklapaju savez s đavlom koji, prema mišljenju svetog Euzebija, osuđuje duše umirujući ih. Da riješimo ovu sumnju, postavimo crkvene oce, i grčke i latinske, na jednu stranu; a na drugu, najučenije teologe i načitane povjesničare, i postavimo Bibliju u sredinu da je svi vide. Slušajte sada ne ono što ću vam ja reći – jer sam vam već rekao da ne želim govoriti za sebe ili dati svoju odluku, nego slušajte što vam ovi veliki umovi imaju reći, oni koji su svjetionici u Crkvi Božjoj da svijetle drugima te ne promaše put u raj. Na ovaj način, vođeni trostrukim svjetlom vjere, autoriteta i razuma, moći ćemo razriješiti ovu tešku stvar sa sigurnošću.
Pripazite dobro da ovdje nije pitanje o cjelokupnoj ljudskoj rasi niti o svim katolicima uzetima bez razlike, nego samo o odraslim katolicima koji imaju slobodu izbora i stoga su sposobni sudjelovati u ovom velikom pitanju njihova spasenja. Prvo, posavjetujmo se s teolozima priznatima da stvari ispituju veoma pomno i ne pretjeruju u svom naučavanju: poslušajmo dva učena kardinala, Tomu de Vija ili Kajetana i Roberta Bellarmina. Oni naučavaju da je veći broj odraslih katolika osuđen i, da imam vremena iznijeti vam razloge na koje se oni oslanjaju, vi biste se sami uvjerili. Ali ograničit ću sebe ovdje da citiram Francisca Suareza. Nakon savjetovanja sa svim teolozima i napravivši marljivu studiju o predmetu, napisao je: „Najopćenitije mišljenje koje se drži je da je među kršćanima veći broj osuđenih duša nego unaprijed spašenih.“
Dodajte autoritet grčkih i latinskih otaca onome teologa i vidjet ćete da skoro svi kažu istu stvar. Ovo je mišljenje svetog Teodora, svetog Bazilija, sv. Efrema i sv. Ivana Zlatoustog. Štoviše, prema crkvenom povjesničaru Cezaru Baroniju je bilo opće mišljenje među grčkim ocima da je ova istina bila osobito otkrivena svetom Šimunu Stilitu (Stupniku, čovjeku koji živi na stupu, op. prev.) i da je nakon te objave, da osigura svoje spasenje, odlučio živjeti stojeći na vrhu stupa četrdeset godina, izložen vremenu, primjer pokore i svetosti za sve. Sada posavjetujmo se s latinskim ocima. Čut ćete svetog Grgura Velikog kako jasno govori: „Mnogi postižu vjeru, ali rijetki kraljevstvo nebesko.“ Sveti Anzelmo izjavljuje: „Malobrojni su što su spašeni.“ Sveti Augustin iskazuje čak jasnije: „Stoga, malo je spašenih u usporedbi s onima koji su osuđeni.“ Najstrašniji, međutim, je sveti Jeronim. Na kraju svog života, u prisutnosti svojih učenika on je izrekao ove užasne riječi: „Od jedne stotine tisuća ljudi čiji je život uvijek bio loš, naći ćete jedva jednoga koji je vrijedan pomilovanja.“
RIJEČI SVETOG PISMA
Ali zašto tražiti mišljenja otaca i teologa kad Sveto pismo rješava pitanje tako jasno? Pogledajte u Stari i Novi zavjet i pronaći ćete mnoštvo figura, simbola i riječi koje jasno ukazuju na istinu: vrlo je malo spašenih. U Noino vrijeme čitava ljudska rasa je bila potopljena Velikim potopom i samo je osam ljudi bilo spašeno u Arci. Sveti Petar kaže: „Ova arka je bila slika Crkve“, dok sveti Augustin dodaje: „I ovih osam ljudi što su bili spašeni znači da su malobrojni kršćani spašeni jer su vrlo rijetki koji se iskreno odriču svijeta, a oni koji ga se odriču samo u riječima ne pripadaju otajstvu predstavljenom tom Arkom.“ Biblija nam također govori da su samo dva Hebreja od dva milijuna Hebreja ušla u Obećanu Zemlju nakon izlaska iz Egipta i da je samo četvero izbjeglo vatre Sodome i ostalih gradova što su propali s njom. Sve ovo znači da je broj osuđenih što će biti bačeni u vatru kao slama mnogo veći nego spašenih koje će nebeski Otac jednog dana sakupiti u svoje sjenike kao dragocjenu pšenicu.
Nikad ne bih završio kad bih morao iznijeti sve izražaje kojima Sveto pismo potvrđuje ovu istinu, zadovoljimo se samo slušajući živuće proročanstvo Utjelovljene Mudrosti. Što je naš Gospodin odgovorio znatiželjnom čovjeku u Evanđelju koji ga je upitao: „Gospodine, je li malo onih koji se spašavaju?“ (Lk 13,23) Je li On šutio!? Je li odgovorio oklijevajući!? Je li prikrivao svoju misao u strahu da ne preplaši svjetinu!? Ne. Upitan od samo jednog, On se obraća svima koji su bili prisutni. On im kaže: „Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći.“ (Lk 13,24) Tko govori ovdje? To je Sin Božji, Vječna Istina koji drugom prilikom kaže čak još jasnije: „Mnogo je zvanih, ali malo izabranih.“ (Mt 22,14) On ne kaže da su svi zvani i da je od svih ljudi malo izabranih, nego da su mnogi zvani; što znači, kako sveti Grgur objašnjava, da su od svih ljudi mnogi zvani k istinskoj vjeri, ali je od ovih zvanih malo spašenih. Braćo, ovo su riječi Gospodina našega Isusa Krista. Jesu li jasne? Istinite su. Recite mi sada je li vam moguće imati vjeru u srcu i ne drhtati.
SPASENJE U RAZNIM STANJIMA ŽIVOTA
Ali, oh, vidim da skrećem s teme govoreći na ovaj općenit način svima. Dakle, primijenimo ovu istinu na razna stanja i razumjet ćete da morate ili odbaciti razum, iskustvo i opću svijest vjernika, ili priznati da je veći broj katolika osuđen. Ima li ijednog staleža na svijetu povoljnijeg za nevinost, u kojem spasenje izgleda lakše i o kojem ljudi imaju bolje mišljenje, od svećeničkog staleža, poručnika Božjih. Na prvi pogled, tko ne bi pomislio da je većina njih ne samo dobra, nego i savršena; ipak sam sav užasnut kad čujem svetog Jeronima koji iznosi da, iako je svijet pun svećenika, jedva jedan od stotine živi na način usuglašen sa staležom; kad čujem kako sluga Božji svjedoči da je saznao po viđenju da je broj svećenika koji svaki dan padaju u pakao toliko velik da mu se nemogućim činilo da ijedan ostaje na zemlji; kad čujem kako sveti Ivan Zlatousti viče sa suzama u očima: „Ipak ne vjerujem da je mnogo svećenika spašeno; naprotiv, vjerujem da je broj onih što su osuđeni veći.“
Pogledajte naviše još, i vidjet ćete velikodostojnike svete Crkve, pastire koji nadziru duše. Je li broj onih što su spašeni od njih veći od broja što su osuđeni? Poslušajte Tomu iz Cantimpréa; ispričat će vam događaj i moći ćete izvući zaključke. Sinoda se bila održavala u Parizu i velik broj crkvenih velikodostojnika i pastira koji imaju nadzor nad dušama je bio prisutan, čak i kralj i prinčevi su došli dati skupštini sjaj svojom prisutnošću. Bio je pozvan poznati propovjednik da propovijeda. Dok je pripremao propovijed, strašan demon mu se pojavio i rekao: „Stavi knjige sa strane. Želiš li dati propovijed koja će biti korisna tim prinčevima i prelatima, zadovolji se reći im naše mišljenje: 'Mi, prinčevi tame zahvaljujemo vama, prinčevi, prelati i pastiri duša jer zbog vaše nemarnosti, veći je broj vjernika osuđen, također, čuvamo vam nagradu za ovu uslugu, kad budete s nama u paklu.'“
Jao vama koji drugima naređujete! Ako je toliko mnogo osuđenih vašom krivicom, što će s vama biti? Ako su rijetki od onih koji su prvi u Crkvi Božjoj spašeni, što li će biti s vama? Razgledajte sve staleže, oba spola, svaki položaj: muževe, supruge, udovice, mlade žene, mlade muškarce, vojnike, trgovce, obrtnike, bogate i siromašne, plemiće i obične ljude. Što ćemo reći o svim ovim ljudima koji žive tako loše? Sljedeća priča svetog Vinka Ferrerskog pokazat će vam što možete pomisliti o tome. Pripovijeda nam da je lyonski arhiđakon predao svoju službu i povukao se u pusto mjesto da čini pokoru i da je umro isti dan i sat kad i sveti Bernard. Nakon smrti pokazao se svom biskupu i rekao mu: „Znajte, monsinjore, da je u istom satu kad sam preminuo, trideset tri tisuće ljudi također umrlo. Od ovog broja, Bernard i ja smo otišli u nebo bez odgode, troje su otišli u čistilište, a svi su ostali pali u pakao.“
Naši ljetopisi kazuju nam još strašniji događaj. Jedan od naše braće, vrlo poznat po učenosti i svetosti propovijedao je u Njemačkoj. Predstavio je ružnoću grijeha bludnosti tako snažno da se jedna žena onesvijestila od žalosti pred svima. Zatim, vraćajući se u život, rekla je: „Kad sam bila predstavljena pred sudom Božjim, šezdeset tisuća ljudi je stiglo u isti čas sa svih strana svijeta; od tog broja, troje je otišlo u čistilište, a svi ostali su bili osuđeni.“
O bezdane kazna Božjih! Od trideset tisuća samo je petero bilo spašeno! A od šezdeset tisuća, samo je troje otišlo u nebo! Vi grešnici što me slušate, u koju kategoriju ćete vi biti ubrojeni?... Što kažete?... Što mislite?...
Vidim da skoro svi naginjete svoje glave, puni šoka i straha. Ali ostavimo omamljenost i umjesto laskanja sebi pokušajmo izvući neku korist iz svoga straha. Zar nije istina da su dvije staze koje vode u nebo: nevinost i kajanje? Sad, ako vam dokažem da rijetko tko krene bar jednom od ovih dvaju staza, kao razumni ljudi zaključit ćete da su rijetki spašeni. I da spomenem dokaze: u kojoj dobi, zaposlenju ili položaju ćete pronaći da broj zlih nije makar sto puta veći od onih dobrih, i tko ne bi mogao reći: „Dobri su tako rijetki, a zli su tako brojni.“ Mogli bismo reći o svom vremenu što je i pisac Salvijan rekao o svom: „Lakše je naći bezbrojno mnoštvo grešnika uronjenih u razne vrste opačina nego šačicu nevinih ljudi.“ Koliko je službenika koji su sasvim pošteni i vjerni u svojim zadaćama? Koliko je trgovaca koji su pošteni i nepristrani u svom poslu; koliko je obrtnika točnih i iskrenih; koliko je prodavača pravednih i pristupačnih? Koliko je pravnika koji ne krše nepristranost? Koliko vojnika ne guši nevinost; koliko gospodara nepravedno ne odgađa plaću onima koji im služe ili koliko ih se ne želi izdizati nad podređenima? Svugdje su dobri ljudi rijetki, a zli brojni. Tko danas ne zna da ima toliko mnogo razvratnosti među mladićima, samovoljnosti među djevojkama, taštine među ženama, rasipnosti među plemstvom, pokvarenosti među srednjom klasom, bestidnosti među siromašnima i otuđenja među ljudima, tko ne bi mogao reći što je David kazao o svom vremenu: „Svi skrenuše zajedno, svi se pokvariše: nitko da čini dobro – nikoga nema.“ (Ps 14,3)
Idite na ulicu i trg, u palaču i kuću, u grad i selo, na sud i sudnicu i čak i u hram Božji. Gdje ćete naći krepost? „Jao!“ viče Salvijan, „osim iznimno malo onih što izbjegavaju zlo, što je zajednica kršćana ako ne jazbina poroka?“ Sve što možemo svuda naći je sebičnost, častohleplje, proždrljivost i raskošnost. Zar nije veći dio čovječanstva okaljan grijehom bludnosti i zar sveti Ivan nije u pravu kad kaže: „Sav svijet – ako se nešto tako prljavo može nazivati – leži u zlu.“ (1 Iv 5,19) Ne govorim vam ovo ja; razum vas obvezuje da vjerujete da je malo spašenih od onih koji žive tako loše.
Ali vi ćete reći: zar pokora ne može zasigurno popraviti gubitak nevinosti? To je istina, priznajem. Ali isto tako znam da je pokora u praksi jako teška, izgubili smo naviku uopće i toliko je nedovoljno upotrebljavana od grešnika da je ovo samo dosta za uvjeriti vas da su rijetki spašeni po toj stazi. O, kako strmo, usko, trnovito i strašno za shvatiti i još teže za penjati se! Kuda god da gledamo vidimo tragove krvi i stvari koje nas podsjećaju na tužna sjećanja. Mnogi malakšu već pri samom pogledu. Mnogi odustaju već na samom početku. Mnogi padaju zbog premorenosti u sredini, a mnogi se predaju bijedno na kraju. A koliko li je onih koji ustraju u pokori sve do smrti!? Sveti Ambrozije kaže da je lakše naći ljude koji su zadržali svoju nevinost nego koji čine odgovarajuću pokoru.
Ako razmišljate o sakramentu pokore, postoji toliko mnogo iskrivljenih ispovijedi, toliko proučenih izgovaranja, toliko varljivih kajanja, toliko lažnih obećanja, toliko praznih odluka, toliko nevaljanih odrješenja! Biste li ocijenili valjanom ispovijed nekoga tko se optužuje za grijehe bludnosti, a opet ostaje u navadi da ih čini? Ili nekoga tko se optužuje za očite nepravednosti bez ikakve namjere da ih bar nekako ispravi? Ili nekoga tko iznova pada u iste opačine odmah što je izišao iz ispovjedaonice? O, strašnih li zloupotreba toliko velikog sakramenta! Jedan se ispovijeda da izbjegne izopćenje, drugi da ga se počne smatrati pokornikom. Jedan se rješava svojih grijeha da smiri grižnju savjesti, drugi ih skriva od srama. Jedan se optužuje nepotpuno zbog zlobe, drugi razotkriva svoje grijehe iz navike. Jedan ne razmišlja o istinskoj svrsi ovog sakramenta, a drugi nema potrebno kajanje ili pak čvrstu nakanu. Loši ispovjedatelji, što činite da potaknete više pokornika na ove odluke i zadovoljštine bez kojih je svaka ispovijed svetogrđe, svako odrješenje osuda, a pokora varka?
Gdje su sada oni, oni koji vjeruju da je broj spašenih kršćana veći nego osuđenih i, da potvrde svoje mišljenje, uvjeravaju ovako: većina odraslih katolika umire u svojim krevetima opremljeni sakramentima Crkve, stoga je većina odraslih katolika spašena? O, kako li krasnog uvjerenja! Morate reći sasvim suprotno. Većina odraslih katolika loše se ispovijeda na samrti, stoga je većina njih osuđena. I kažem „čak i sigurnije“ jer umirućoj osobi koja se nije dobro ispovjedila dok je bila pri zdravlju će biti još teže učiniti to dok je u krevetu s teškim srcem, nestabilnom glavom, zbrkanom pameti; kad su joj suprotstavljeni na mnogo načina još živući predmeti, još svježe okolnosti, usvojene navike, i iznad svega đavli koji na sve načine traže kako je baciti u pakao. Dakle, ako dodate svim ovim lažnim pokajnicima sve one grešnike koji umru neočekivano u grijehu, zbog liječničke neukosti ili krivnje rodbine, koji umru zbog trovanja ili zatrpani u potresima, ili od infarkta, ili zbog pada, ili na bojnom polju, ili u bitci, uhvaćeni u klopki, pogođeni gromom, zapaljeni ili utopljeni, zar niste prisiljeni zaključiti da je većina odraslih katolika osuđena? Ovo je prosuđivanje svetog Ivana Zlatoustog. Ovaj svetac kaže da većina kršćana ide kroza sav život stazom u pakao. Zašto ste onda toliko iznenađeni da više ljudi ide u pakao? Da dođete do vrata, morate ići putem koji vodi dotamo. Što biste mogli reći na takvu snažnu prosudbu?
Odgovor je, kazat ćete, da je milosrđe Božje veliko. Da, za one koji ga se boje, kaže Prorok; ali je također velika njegova pravednost za one koji ga se ne boje, a to osuđuje baš sve uporne grešnike.
Onda ćete kazati: „Pa za koga je onda raj ako ne za kršćane?“ Za kršćane je dakako, ali za one koji ne sramote svoj karakter i koji žive upravo kao kršćani. Štoviše, ako broju odraslih katolika koji umiru u milosti Božjoj dodate nebrojeno mnoštvo djece što umre nakon krštenja, a prije što navrše dob razuma, nećete biti iznenađeni kad sveti Ivan Apostol, govoreći o spašenima kaže: „Vidjeh veliko mnoštvo što ga nitko ne mogaše izbrojiti.“ (Otk 7,9)