www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 29 ožu 2024 00:09

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 261 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1 ... 13, 14, 15, 16, 17, 18, 19 ... 27  Sljedeće
Autor Poruka
PostPostano: 10 sij 2019 14:41 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 17 tra 2018 20:10
Postovi: 287
Podijelio: 5 zahvala
Zahvaljeno je: 18 zahvala
To je jako dobra knjiga koju sam i ja puno puta procitao. Upravo u toj knjizi se nalazi i ono sto je Isus govorio Valtorti o paklu. Preporucam da se meditira taj Isusov govor o paklu. Crkva postoji zato da bi ljude spasavala od pakla. Radi toga je Bog ustanovio Crkvu na zemlji. Kad pakla ne bi bilo,Crkva nam ne bi ni trebala. I stvarno je sramota da danas slikari moraju govoriti o paklu jer svecenici vise nikad o tome ne govore.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 10 sij 2019 15:50 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
tratinčicamala napisao:
Prijatelju ali činjenice (ne znam da li čitaš djela svetaca, mislim da nam oni dođu odmah poslije svetog pisma, kad kažem činjenice aludiram na njih ali u i samom Pismu Isus već zna...mnogi će htjeti ući na gozbu ali ću im reći.. ne može..pa što misliš gdje onda te duše idu..o kojima Isus govori) kažu da nije. Mogu se ja nadat da vanka ne pada kiša ali ona pada. Kužim ja tebe ali molim te probaj i ti shvatit mene. Uvijek biti u nadanju oko nečije duše..da..jer ne znamo tajne sudove Božje.. ali da je pakao prazan... :? :? :?



Hans Urs von Balthasar tvrdio je u svojim knjigama "Was diirfen wir hoffen" (Čemu se smijemo nadati) i "Kleiner Diskurs iiber die Holle" (Kratka rasprava o paklu), da se smijemo nadati kako je pakao prazan. On je čak govorio o nužnosti nade u to da nitko ne će biti osuđen. Danas se može čuti da vjerovanje u vječnu kaznu protuslovi Božjoj dobroti. Na to bih najprije želio primijetiti da se von Balthasar znao ponekada izražavati drastično i jednostrano. Potrebno je čitati cjelokupno njegovo djelo da bi se moglo te tekstove pravilno svrstati. Onako kako ja razumijem von Balthasara, on nam je htio reći: Postoje dvije zablude. S jedne srane Origenova zabluda koji nam obećaje "apokathastasis", što će reći: Sve će se dovesti u red, i na kraju sve će biti pomireno. Ideja apokatastaze ni po čemu i nigdje nije u Bibliji utemeljena. Takvo pretkazivanje protuslovi ozbiljnosti čovjekove slobode. Bog nas ne osvaja na prepad, on nas ne spašava protiv naše volje. S druge strane, prema von Balthasaru je i Augustin otišao korak predaleko, tvrdeći da je samo jedan dio čovječanstva predodređen za spasenje te da Bog nije predvidio spas za sve. Biblija nam ne daje pravo misliti tako, jer ona jasno veli: Bog hoće, Bog želi da se svi ljudi spase i dođu do spoznaje istine, Krist je umro za sve. Von Balthasar pokušava takoreći pronaći put u sredini između oba ekstrema. On veli: Mi ne možemo i ne smijemo tvrditi da će se svi spasiti. Ali smijemo gajiti nadu za sve, i to aktivnu nadu, povezujući se s Gospodinom u molitvi, ljubavi i trpljenju, budući da je on za sve htio umrijeti i za sve umro. Za Urs von Blathasara sveta Mala Terezija od Djeteta Isusa uzor je takva stava. Ona veli: Moje će se nebo sastojati u tome da na zemlji činim dobro, da se borim za duše. Sudjelovanje u Kristovim patnjama postaje kreativnom nadom. Dakle, ne radi se o pretkazivanju "da je pakao prazan", nego se radi o obliku duhovnosti su-hodnje s Kristovom voljom, naime, biti tu za sve. Uključiti se u Kristovu smrt, u Kristov angažman za sve molitvom i vlastitim svjedočanstvom. Staviti mu se jednostavno na raspolaganje da se nama posluži za sve ljude! Zacijelo, ne smijemo reći da je pakao prazan. Ali se s Kristom moramo trsiti i boriti za spas svih! Uostalom, i Biblija nam prikazuje pakao kao zbiljnost. Važno je da pakao ne poimamo kao praznu hipotezu, nego kao realnost koja se nas tiče. Joseph Ratzinger "U službi istine"



Make a really unreserved decision to accept every man in his total worth and to seek one’s own final joy in this affirmation of others. If one sees things in this way, then “heaven for all” does not mean something like an inducement to laziness in our ethical commitment but rather the heaviest demand upon all of us that one can imagine: the decision for a patience that absolutely never gives up but is prepared to wait infinitely long for the other.... If, on the basis of God’s universal goodness, I cannot write anyone off for all eternity, then my eternal misfortune could consist precisely in the fact that I myself simply do not find the patience to wait infinitely long for the “conversion of the other”. Hans-Jürgen Verweyen "Christologische Brennpunkte"



“We have to preserve alongside one another, without balancing them up, the principle of the power of God’s general will for salvation, the redemption of all men through Christ, the duty to hope for the salvation of all men and the principle of the real possibility of becoming eternally lost.” And as far as preaching the Gospel is concerned, it is necessary that, “along with clear emphasis on hell as the possibility of permanent hardening, there should also be fully equal stress on encouragement to hopeful and trusting surrender to God’s infinite mercy.” Karl Rahner "Sacramentum Mundi"


“I cannot help having the impression that Paul at least occasionally harbored the fervent hope that all men will find salvation, a view that was later propagated as doctrine under the name apokatastasis and was, as doctrine, condemned. Even today, however, it is permitted to maintain this hope, under the presupposition that the solidarity with mankind expressed in the hope is practiced, struggled with and suffered through by Christians in a way similar to that manifested in the lives of the apostles.” Joachim Gnilka "The biblical message of heaven and hell—liberation or enslavement"


We attempted to understand what part freedom plays in the work of redemption. For this it is not adequate if one focuses on freedom alone. One must investigate as well what grace can do and whether even for it there is an absolute limit. This we have already seen: grace must come to man. By its own power, it can, at best, come up to his door but never force its way inside. And further: it can come to him without his seeking it, without his desiring it. The question is whether it can complete its work without his cooperation. It seemed to us that this question had to be answered negatively. That is a weighty thing to say. For it obviously implies that God’s freedom, which we call omnipotence, meets with a limit in human freedom. Grace is the Spirit of God, who descends to the soul of man. It can find no abode there if it is not freely taken in. That is a hard truth. It implies— besides the aforementioned limit to divine omnipotence—the possibility, in principle, of excluding oneself from redemption and the kingdom of grace. It does not imply a limit to divine mercy. For even if we cannot close our minds to the fact that temporal death comes for countless men without their ever having looked eternity in the eye and without salvation’s ever having become a problem for them; that, furthermore, many men occupy themselves with salvation for a lifetime without responding to grace—we still do not know whether the decisive hour might not come for all of these somewhere in the next world, and faith can tell us that this is the case. All-merciful love can thus descend to everyone. We believe that it does so. And now, can we assume that there are souls that remain perpetually closed to such love? As a possibility in principle, this cannot be rejected. In reality, it can become infinitely improbable—precisely through what preparatory grace is capable of effecting in the soul. It can do no more than knock at the door, and there are souls that already open themselves to it upon hearing this unobtrusive call. Others allow it to go unheeded. Then it can steal its way into souls and begin to spread itself out there more and more. The greater the area becomes that grace thus occupies in an illegitimate way, the more improbable it becomes that the soul will remain closed to it. For now the soul already sees the world in the light of grace. It perceives the holy whenever it encounters this and feels itself attracted by it. Likewise, it notices the unholy and is repulsed by it; and everything else pales before these qualities. To this corresponds a tendency within itself to behave according to its own reason and no longer to that of nature or the evil one. If it follows this inner prompting, then it subjects itself implicitly to the rule of grace. It is possible that it will not do this. Then it has need of an activity of its own that is directed against the influence of grace. And this engaging of freedom implies a tension that increases proportionately the more that preparatory grace has spread itself through the soul. This defensive activity is based—like all free acts—on a foundation that differs in nature from itself, such as natural impulses that are still effective in the soul alongside of grace. Sv. Edith Stein "Welt und Person"


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 10 sij 2019 17:21 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 12 lip 2018 18:40
Postovi: 571
Podijelio: 88 zahvala
Zahvaljeno je: 5 zahvala
Fran26 napisao:
tratinčicamala napisao:
Prijatelju ali činjenice (ne znam da li čitaš djela svetaca, mislim da nam oni dođu odmah poslije svetog pisma, kad kažem činjenice aludiram na njih ali u i samom Pismu Isus već zna...mnogi će htjeti ući na gozbu ali ću im reći.. ne može..pa što misliš gdje onda te duše idu..o kojima Isus govori) kažu da nije. Mogu se ja nadat da vanka ne pada kiša ali ona pada. Kužim ja tebe ali molim te probaj i ti shvatit mene. Uvijek biti u nadanju oko nečije duše..da..jer ne znamo tajne sudove Božje.. ali da je pakao prazan... :? :? :?



Hans Urs von Balthasar tvrdio je u svojim knjigama "Was diirfen wir hoffen" (Čemu se smijemo nadati) i "Kleiner Diskurs iiber die Holle" (Kratka rasprava o paklu), da se smijemo nadati kako je pakao prazan. On je čak govorio o nužnosti nade u to da nitko ne će biti osuđen. Danas se može čuti da vjerovanje u vječnu kaznu protuslovi Božjoj dobroti. Na to bih najprije želio primijetiti da se von Balthasar znao ponekada izražavati drastično i jednostrano. Potrebno je čitati cjelokupno njegovo djelo da bi se moglo te tekstove pravilno svrstati. Onako kako ja razumijem von Balthasara, on nam je htio reći: Postoje dvije zablude. S jedne srane Origenova zabluda koji nam obećaje "apokathastasis", što će reći: Sve će se dovesti u red, i na kraju sve će biti pomireno. Ideja apokatastaze ni po čemu i nigdje nije u Bibliji utemeljena. Takvo pretkazivanje protuslovi ozbiljnosti čovjekove slobode. Bog nas ne osvaja na prepad, on nas ne spašava protiv naše volje. S druge strane, prema von Balthasaru je i Augustin otišao korak predaleko, tvrdeći da je samo jedan dio čovječanstva predodređen za spasenje te da Bog nije predvidio spas za sve. Biblija nam ne daje pravo misliti tako, jer ona jasno veli: Bog hoće, Bog želi da se svi ljudi spase i dođu do spoznaje istine, Krist je umro za sve. Von Balthasar pokušava takoreći pronaći put u sredini između oba ekstrema. On veli: Mi ne možemo i ne smijemo tvrditi da će se svi spasiti. Ali smijemo gajiti nadu za sve, i to aktivnu nadu, povezujući se s Gospodinom u molitvi, ljubavi i trpljenju, budući da je on za sve htio umrijeti i za sve umro. Za Urs von Blathasara sveta Mala Terezija od Djeteta Isusa uzor je takva stava. Ona veli: Moje će se nebo sastojati u tome da na zemlji činim dobro, da se borim za duše. Sudjelovanje u Kristovim patnjama postaje kreativnom nadom. Dakle, ne radi se o pretkazivanju "da je pakao prazan", nego se radi o obliku duhovnosti su-hodnje s Kristovom voljom, naime, biti tu za sve. Uključiti se u Kristovu smrt, u Kristov angažman za sve molitvom i vlastitim svjedočanstvom. Staviti mu se jednostavno na raspolaganje da se nama posluži za sve ljude! Zacijelo, ne smijemo reći da je pakao prazan. Ali se s Kristom moramo trsiti i boriti za spas svih! Uostalom, i Biblija nam prikazuje pakao kao zbiljnost. Važno je da pakao ne poimamo kao praznu hipotezu, nego kao realnost koja se nas tiče. Joseph Ratzinger "U službi istine"



Make a really unreserved decision to accept every man in his total worth and to seek one’s own final joy in this affirmation of others. If one sees things in this way, then “heaven for all” does not mean something like an inducement to laziness in our ethical commitment but rather the heaviest demand upon all of us that one can imagine: the decision for a patience that absolutely never gives up but is prepared to wait infinitely long for the other.... If, on the basis of God’s universal goodness, I cannot write anyone off for all eternity, then my eternal misfortune could consist precisely in the fact that I myself simply do not find the patience to wait infinitely long for the “conversion of the other”. Hans-Jürgen Verweyen "Christologische Brennpunkte"



“We have to preserve alongside one another, without balancing them up, the principle of the power of God’s general will for salvation, the redemption of all men through Christ, the duty to hope for the salvation of all men and the principle of the real possibility of becoming eternally lost.” And as far as preaching the Gospel is concerned, it is necessary that, “along with clear emphasis on hell as the possibility of permanent hardening, there should also be fully equal stress on encouragement to hopeful and trusting surrender to God’s infinite mercy.” Karl Rahner "Sacramentum Mundi"


“I cannot help having the impression that Paul at least occasionally harbored the fervent hope that all men will find salvation, a view that was later propagated as doctrine under the name apokatastasis and was, as doctrine, condemned. Even today, however, it is permitted to maintain this hope, under the presupposition that the solidarity with mankind expressed in the hope is practiced, struggled with and suffered through by Christians in a way similar to that manifested in the lives of the apostles.” Joachim Gnilka "The biblical message of heaven and hell—liberation or enslavement"


We attempted to understand what part freedom plays in the work of redemption. For this it is not adequate if one focuses on freedom alone. One must investigate as well what grace can do and whether even for it there is an absolute limit. This we have already seen: grace must come to man. By its own power, it can, at best, come up to his door but never force its way inside. And further: it can come to him without his seeking it, without his desiring it. The question is whether it can complete its work without his cooperation. It seemed to us that this question had to be answered negatively. That is a weighty thing to say. For it obviously implies that God’s freedom, which we call omnipotence, meets with a limit in human freedom. Grace is the Spirit of God, who descends to the soul of man. It can find no abode there if it is not freely taken in. That is a hard truth. It implies— besides the aforementioned limit to divine omnipotence—the possibility, in principle, of excluding oneself from redemption and the kingdom of grace. It does not imply a limit to divine mercy. For even if we cannot close our minds to the fact that temporal death comes for countless men without their ever having looked eternity in the eye and without salvation’s ever having become a problem for them; that, furthermore, many men occupy themselves with salvation for a lifetime without responding to grace—we still do not know whether the decisive hour might not come for all of these somewhere in the next world, and faith can tell us that this is the case. All-merciful love can thus descend to everyone. We believe that it does so. And now, can we assume that there are souls that remain perpetually closed to such love? As a possibility in principle, this cannot be rejected. In reality, it can become infinitely improbable—precisely through what preparatory grace is capable of effecting in the soul. It can do no more than knock at the door, and there are souls that already open themselves to it upon hearing this unobtrusive call. Others allow it to go unheeded. Then it can steal its way into souls and begin to spread itself out there more and more. The greater the area becomes that grace thus occupies in an illegitimate way, the more improbable it becomes that the soul will remain closed to it. For now the soul already sees the world in the light of grace. It perceives the holy whenever it encounters this and feels itself attracted by it. Likewise, it notices the unholy and is repulsed by it; and everything else pales before these qualities. To this corresponds a tendency within itself to behave according to its own reason and no longer to that of nature or the evil one. If it follows this inner prompting, then it subjects itself implicitly to the rule of grace. It is possible that it will not do this. Then it has need of an activity of its own that is directed against the influence of grace. And this engaging of freedom implies a tension that increases proportionately the more that preparatory grace has spread itself through the soul. This defensive activity is based—like all free acts—on a foundation that differs in nature from itself, such as natural impulses that are still effective in the soul alongside of grace. Sv. Edith Stein "Welt und Person"



Točno tako samo se meni neda objašnjavati crno-bijelim talibanima.

Plašenjem sa paklom bez dubljeg smisla pravi veliku štetu te daje prestrogu i lošu sliku Boga.

Jedan je od talibana prije nekoliko sati rekao da je cilj crkve spašavanje od pakla.
Zato teologija nije za svakog Indijanca jer kako reče dr. Z. Đurović koji je Doktorirao na Agostiniano u Rimu.
Teologija je krvav i zahtjevan posao.

https://www.google.com/url?sa=t&source= ... 7137213694


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 10 sij 2019 17:33 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 25 kol 2016 09:59
Postovi: 397
Lokacija: Dolina suza
Podijelio: 7 zahvala
Zahvaljeno je: 33 zahvala
Meditacije o paklu nisu za pocetnike, vise treba razmisljati o Raju i Bozjoj ljubavi..
Nije sve za svakog kako kaze forumaski mag Dujam.. :D


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 10 sij 2019 17:48 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 12 lip 2018 18:40
Postovi: 571
Podijelio: 88 zahvala
Zahvaljeno je: 5 zahvala
francesco1 napisao:
Meditacije o paklu nisu za pocetnike, vise treba razmisljati o Raju i Bozjoj ljubavi..
Nije sve za svakog kako kaze forumaski mag Dujam.. :D



Tako je lako je sa normalnim ljudima razgovarati...
Kao što reče episkop mostarski Grigorije kakvi su sada međuljudski odnosi tamo, kaže:

Nikog više ne zanima ni koje je vjere ni nacije, recimo kad trebaš nekog majstora ili neku drugu stvar nego svi pitaju samo jednu stvar ...a jel taj NORMALAN..izgleda da je postala velika kriza za takvim ljudima.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 10 sij 2019 20:51 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 01 ruj 2012 14:15
Postovi: 902
Podijelio: 18 zahvala
Zahvaljeno je: 59 zahvala
Samo se vi nadajte da je pakao prazan.
To je Sotonin obmana koju su proširili protestanti.
To je jednako prijevodu u misi jel' se Isusova Krv prolila za mnoge ili sve ljude? O ovom možemo kasnije.

Što kaže Katekizam Katoličke Crkve o paklu i čistilištu?

Postoji li pakao - o tome skoro da se više ne razmišlja niti propovijeda;
a ipak čovjek snosi odgovornost za grijehe koje u životu počini i u njima ustraje;
kako na ovom svijetu, tako i u budućem (nakon prolaza preko praga smrti),
Isusove riječi o paklu, zapisane u Evanđelju, treba uzeti doslovno: da, pakao zaista postoji,
i da je svakom lakomislenom i oholom čovjeku, koji se iskreno ne kaje za svoje grijehe, završetak u paklu stvarna prijetnja!


Katekizam Katoličke crkve iz 1994. kaže:

O paklu:

1033 Ne možemo biti s Bogom sjedinjeni ako se slobodno ne odlučimo da ga ljubimo. Ali, Boga ne možemo ljubiti ako teško griješimo protiv njega, protiv svog bližnjega ili protiv nas samih: “tko ne ljubi, ostaje u smrti. Tko god mrzi brata svoga, ubojica je. A znate da nijedan ubojica nema u sebi trajnoga, vječnoga života” (1 Iv 3,14.15). Nas Gospodin upozorava nas da ćemo biti od njega odijeljeni, ako u teškim potrebama ne priskočimo u pomoć siromašnima i malenima, njegovoj braći.[598] Umrijeti u smrtnom grijehu, a da se čovjek za nj nije pokajao i prihvatio milosrdnu ljubav Božju, znači, po svom slobodnom izboru, ostati zauvijek odijeljen od njega. To upravo jest stanje konačnog samoisključenja iz zajedništva s Bogom i s blaženicima, koje označujemo riječju “pakao”.

1034 Isus često govori o “geheni”, o vatri “koja se ne gasi”,[599] pripremljenoj onima koji do kraja života odbijaju vjerovati i obratiti se, i gdje se istodobno može izgubiti duša i tijelo.[600] Isus teškim riječima navješćuje da će “poslati svoje anđele da pokupe sve (…) bezakonike i bace ih u peć ognjenu” (Mt 13,41-42), i da će izreći osudu: “Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni” (Mt 25,41).

1035 Crkva u svom naučavanju potvrđuje opstojnost pakla i njegovu vječnost. Duše onih koji umiru u smrtnom grijehu odmah nakon smrti silaze u pakao, gdje trpe paklene muke, “vječni oganj”.[601] Glavna se paklena muka sastoji u vječnom odjeljenju od Boga, u kojemu jedinome može čovjek naći život i sreću, za što je stvoren i za čime teži.

1036 Izjave Svetoga pisma i učenje Crkve o paklu jesu poziv na odgovornost, kojom čovjek mora svoju slobodu upotrijebiti u cilju svoje vječne sudbine. Istodobno su hitan poziv na obraćenje: “Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze!” (Mt 7,13-14):
Budući da ne znamo ni dana ni časa, treba, kako opominje Gospodin, da ustrajno bdijemo da, dovršivši jedini tijek našega zemaljskog života, zaslužimo s njim ući na svadbu i ubrojiti se među blagoslovljene, i da ne budemo kao zli i lijeni sluge otjerani u vječni oganj, u vanjske tmine, gdje “će biti plač i škrgut zubi”.[602]

1037 Bog nikoga ne predodređuje za pakao;[603] za to je potrebno svojevoljno odvraćanje od Boga (smrtni grijeh) i ustrajanje u tome sve do kraja. U euharistijskom slavlju i u dnevnim molitvama vjernika Crkva zaziva milosrđe Boga, koji “neće da itko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju” (2 Pt 3,9):
Molimo, Gospodine, blagohotno primi ovaj žrtveni prinos nas tvojih slugu i sve obitelji svoje: obdari naše dane svojim mirom, izbavi nas od vječne osude i ubroji nas među izabrane svoje.[604]



Konačno čišćenje ili Čistilište

1030 Oni koji umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno čisti, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti čišćenju, kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku radost.

1031 To konačno čišćenje izabranih, koje se posve razlikuje od kazne osuđenih, Crkva naziva Čistilištem. Nauk vjere s obzirom na Čistilište Crkva je jasno izrazila posebno na Firentinskom[591] i Tridentskom[592] saboru. Crkvena predaja, pozivajući se na neka mjesta Svetog pisma,[593] govori o čistilišnoj vatri:
Što se tiče nekih lakih pogrešaka, treba vjerovati da prije općeg suda postoji čistilišna vatra, prema onome što potvrđuje Onaj koji je Istina, govoreći da onome tko izgovori hulu protiv Duha Svetoga neće biti oproštena ni na ovom ni u budućem svijetu (Mt 12,31). Prema toj pouci možemo zaključiti da se neke pogreške mogu oprostiti na ovom svijetu, a neke druge u budućem svijetu.[594]

1032 Taj se nauk također oslanja na molitvenu praksu za pokojne, o čemu govori Sveto pismo: “Zato je (Juda Makabejac) za pokojne prinio žrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi” (2 Mak 12,46). Crkva je, od prvih vremena, častila spomen mrtvih i za njih prinosila molitve, poglavito misnu žrtvu,[595] da bi, očišćeni, mogli prispjeti k blaženom gledanju Boga. Crkva također preporučuje milostinju, oproste i djela pokore u korist pokojnika:
Pružajmo im pomoć i obnavljajmo im spomen. Ako su Jobovi sinovi bili očišćeni žrtvom svog oca,[596] zašto bismo sumnjali da će naši prinosi za pokojne tim pokojnicima pružiti neku utjehu? Ne oklijevajmo pružati pomoć onima koji su preminuli i prikazivati za njih svoje molitve.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 10 sij 2019 21:07 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 25 kol 2016 09:59
Postovi: 397
Lokacija: Dolina suza
Podijelio: 7 zahvala
Zahvaljeno je: 33 zahvala
@kopitar odavno mi je prestalo biti bitno koje je covjek vjere, krscanske denominacije, spola, rase itd.
Niti sam ja tu na zemlji da ikog obracam, Krist je taj koji to cini, kako hoce i kada hoce. Da li ce On to ciniti preko mene i mog zivota, opet njemu na volju.Usput ako sv. Franjo nije mogao obratiti onog sultana u Egiptu, nego su se samo fino pospominjali, te ga je ovaj izdarivao, to je samo dokaz da ne to bila Franjina volja, a ne Bozja.. Raditi na svom obracenju iz dana u dan je donekle u nasoj domeni, ostalo nije.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 10 sij 2019 23:02 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 05 pro 2018 15:23
Postovi: 638
Podijelio: 26 zahvala
Zahvaljeno je: 11 zahvala
Ali zašto vas pakao plaši? Samo se redovno ispovjedajte...ne bih ni ja mogla živjeti u strahu..tko bi normalan mogao...ali to je zato što se ne shvaća stvar kako treba..u Pakao se ide svjesno.. Neću početniku pričat o paklu ali brate nemožeš minjat istinu kako tebi odgovara. Pa dajte jeste vi muški...jeste borci...Čemu strah od istine? istina oslobađa. Ja sam knjigu Pakao pročitala stotinu puta...bez straha..ali svaki put s čvrstom odlukom da ću izmjeniti život...možda je u tome caka...


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 11 sij 2019 08:22 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 12 lip 2018 18:40
Postovi: 571
Podijelio: 88 zahvala
Zahvaljeno je: 5 zahvala
tratinčicamala napisao:
Ali zašto vas pakao plaši? Samo se redovno ispovjedajte...ne bih ni ja mogla živjeti u strahu..tko bi normalan mogao...ali to je zato što se ne shvaća stvar kako treba..u Pakao se ide svjesno.. Neću početniku pričat o paklu ali brate nemožeš minjat istinu kako tebi odgovara. Pa dajte jeste vi muški...jeste borci...Čemu strah od istine? istina oslobađa. Ja sam knjigu Pakao pročitala stotinu puta...bez straha..ali svaki put s čvrstom odlukom da ću izmjeniti život...možda je u tome caka...




Istina je ono što ti kaže Crkva.
A da bi razumjela što ti govori za početak slušaj pastire i teologe koji to znaju puno bolje.
Ovdje na žalost nemaš teologa ali ima ovdje nekih koji to bolje razumiju od tebe tako da od njih možeš nešto naučiti...recimo:
El Scorpio , Duje, Fran ...možda ih ima još ali ja sam ovdje kraće pa neznam.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 11 sij 2019 13:13 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 05 pro 2018 15:23
Postovi: 638
Podijelio: 26 zahvala
Zahvaljeno je: 11 zahvala
Neću uopće u daljnju raspravu samo da ispravim kopitar nisam mislila na vas kad sam rekla neću početnicima (to bi bilo gnjusno nekom reći) nego sam mislila općenito u životu ako vidim da netko naginje ili se tek obratio..pa neću odmah..s paklom. To sam mislila da me ne biste krivo shvatili.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 261 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1 ... 13, 14, 15, 16, 17, 18, 19 ... 27  Sljedeće

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 19 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr