www.tebe-trazim.com

Prvo se ispričavam ako sam otvorila temu koja već postoji.
Molim vas, pomozite mi sa iskrenim savjetom i vašim mišljenjem.
Iz moga ranijeg posta možete vidjeti da sam novoobraćenica, imam prisilne misli i zbog njih se osjećam upola ludo, nesigurna sam u svemu, sve što radim, mislim, činim preispitujem i nisam sigurna u skoro niti jednu svoju odluku i stalno imam osjećaj da je sve što radim krivo!
Postim, molim, a prije nekih tjedan dana odlučila sam se priključiti u molitvenu zajednicu i pošto sam nezaposlena volontirati u Crkvi, pridonijeti vjerskoj zajednici, steći možda nove prijatelje, osjećati se korisnom...
Pitala sam naravno moga župnika gdje mogu pomoći, a on je rekao da mu treba cura koja zna na kompjuter da tipka. I tako sam ja jučer otišla u župni ured, velečasni me je odveo do računala i sjeo do mene u toliko uskom prostoru da su jedva stale dvije stolice jedna pored druge. Nakon nekog vremena stavio mi je ruku na bedro i nije je micao... ja sam bila pomalo šokirana, ali rekoh sebi ma maknit će je... umišljaš... to sigurno sve preuveličavaš sada zbog tih prisilnih misli... nakon nekog vremena mi je pokušao staviti ruku dosta nisko na leđa i ja sam se tada izmaknula, a onda ju je vratio na moje bedro... nisam ništa govorila, samo sam u sebi ponavljala da to nije moguće i pokušavala se koncetrirati na ono što diktira... a što ako i kažem nešto, ispast će da sam luda, pa iza njega stoji cijela naša vjerska zajednica, župljani ga veoma poštivaju i drže do njega, oko njega su stalno i drugi mladi, pa majke mu guraju svoju djecu, toliki su ljudi oko njega pa valjda bi netko već primjetio ako nešto s tim čovjekom nije u redu, a da ne govorim kako na oltaru hoće reći skoro pa sve, pa čak i imenovati ljude, a i dosta je star...
I tako nešto malo manje od sat vremena on skoro pa ne miče ruku sa moga bedra... ja sam iskorištavala svaku priliku da se izmaknem i noge namjestim drugačije da nema gdje spustiti ruku... skoro sve do pred sami kraj je bilo uzalud... valjda sve dok se ja nisam zavukla pod stol koliko god sam mogla... samo sam govorila sebi brzo će završiti, doći ćeš kući, pričati sa mamom o tome (ona se također šokirala), pretjerujem, umišljam... ma nije moguće da se tako što događa meni.
Nisam htjela i ne mogu vjerovati da je taj čovjek imao zle namjere, pa on je Božiji čovjek, a opet ja nisam klinka, znam šta ruka na bedru znači...
Molim vas recite mi vaše mišljenje o ovom i ako imate pokoji iskreni savjet

Marina,bez obzira sto si novoobracenica,ovdje u ovom slucaju tu nema veze..sa obracenjem ...Zupnik je zapao u "kusnju i napast"..to se dogadja...Savjetujem ti prekini to sve..." odmah" nemoj mu biti na uslugu...
On je svecenik i njegove su ruke pomazane ,on ostaje vjecno svecenik i pored njegovih grijeha ...ali ti nisi duzna da na tako nesto nasjedas i prihvatis...Budi odlucna i odmah prestani,ne stoj mu na raspolaganju...
Tako ces olaksati i njemu i tebi situaciju...
Bog ti bio na pomoci..!

Evo Marina, Rebeka ti je dobro napisala. Moj savjet ti je da se makneš naravno ali možda i da šutiš o tome u svom mjestu, bar za neko vrijeme. Sve će doći na svoje. Ništa ne može ostati sakriveno dugo. Možda bi pričom sebe izložila i bila osuđena TI za nešto što nisi kriva.
Moli se Bogu i imaj vjere i dalje. Budi ustrajna na putu, nemoj odustati nikad.
(ma samo me malo čudi zašto nisi reagirala na to što te smeta i rekla u smislu - župniče, pa odmaknite se malo - nema tu dovoljno prostora i rekla da nema potrebe da ti stavlja ruku na nogu jer nisi ni ti premlada da ne bi shvatila - pa kojem je muškom dozvoljeno stavljati ruku na bedru ženi iz čista mira..mislim ..)

hvala na savjetima! Naravno da više neću ići kod župnika, ne pada mi na pamet, neću više ići niti na misu kod njega!!! Nisam mislila nikome pričati o tome, kao prvo iz razloga što nije mala stvar uništiti nečiji dobar glas. A zašto nisam reagirala... pa ne znam, mislila sam da sam donekle objasnila... iz nesigurnosti, straha da umišljam si (to je baš ono što me brine kod prisilnih misli koje imam), straha da ću ispasti luda, možda zato što nikada nisam imala dar nekome na umjeren način reći nešto ružno, već je moja reakcija uvijek bila šuti i trpi ili na te osobe se izvičem, kažem sve što ima u meni, što mislim i ne mislim pa ispadne gore nego što je ikada bilo (izvrijeđam, zato više volim prešutiti i zaboraviti i to činim dok mi ne pukne film, znam da nevalja to ali takva sam oduvijek i nastojim to promjeniti)... straha da ću biti prozvana na oltaru za nešto neuljudno ili nečisto... uglavnom iz straha i nesigurnosti. Da je bio u pitanju neki poslodavac ili netko drugi samo ne svećenik dobio bi što zaslužuje, a to je šamarčina!!!

Ja razumijem zašto si reagirala tako kako si reagirala... da se ne lažemo niti umanjujemo značaj svega, desilo ti se nešto jako ružno. Ja se nadam da ćeš imati snage oprostiti mu i da nećeš sve svećenike gledati kroz njega.
Hoćeš li ikomu reći ili ne - ne znam što da ti kažem tu, jer mnogo toga ovisi i o tvojoj okolini. U svakom slučaju, prepusti Gospodinu sve. Ali ja mu više ne bih pomagala oko tipkanja, ili bilo čega drugog - zašto sebe izlagati pogibelji?
BB

E da sam ja znala da ću upasti u takvu situaciju ne bi ja išla vragu na blagoslov( ne zovem svećenika vragom, da me se krivo ne shvati već samo koristim narodnu izreku), koja budala bi?
Nije mi padalo na pamet da bi se takvo što moglo dogoditi, pa ajmo biti iskreni kome bi?!
To je svećenik koji je meni držao vjeronauk u oš, u srednjoj također, krizmao me je, blagoslivlja nam kuću svake godine, jest da mene dosta dugo nije bilo u crkvi, ali župljani ga poštivaju, uvijek ima zlih jezika, ali uglavnom koliko sam skužila većinom ga cijene, pa rekla sam majke mu guraju svoju djecu... I tako došla i ja, ne sama, već sa osobom iz obitelji pitati da li mogu kako pomoći, a on nama razvezao priču kako sva ta djeca koja su tu, cure koje pjevaju i čitaju, pa i dečki, kako on njih pogladi, poljubi, zagrli, kako se on osjeća ocem njima svima, kako eto ko' da su njegovi (nadugo i naširoko, a pogotovo dio o grljenju i ljubljenju)... nisam ja vidjela ništa sumnjivo u vezi toga, ne znam možda sam trebala?, a i bila sam kod njega kad su mi se prisilne misli tek pojavile i pričala mu tada o svome obraćenju, pa se eto vi mislite!
Mogla sam si umisliti možda 5 minuta tako nečega, ali skoro cijeli sat tako nečega si sigurno nisam umislila, a da ne pričam koliko mi je bilo neugodno i koliko sam se jadno i tjeskobno osjećala!
Jesam ljuta na njega, ali više sam ljuta na sebe iz razloga što sam se naljutila najviše na Boga ( to je i prije bio razlog zašto sam se odvojila od Boga), što nakon sve molitve i posta sam dopustila da padnem, da pomislim svašta, da izgovorim svašta, bila sam prepuna negativnih emocija i sve sam to istresla na svoju jadnu mamu i Boga!
Dugo sam se borila sa svojom naravi, da ta ljutnja što je prije u meni stalno bila iščezne, sa sumnjama, sa malodušnosti, očajem, samosažaljenjem, nevjericom… bilo je krenulo na bolje, ljutnja je bila nestala, kamen sa prsa pao, srce se počelo otapati i u njega ulaziti ljubav, sumnja i sve drugo je počelo iščezavati, smanjile su se i prisilne misli, a onda ko' bumerang se sve vratilo, i to koda veće i jače nego prije!
Sada ne mogu otresti sve to, pogotovo ljutnju na Boga… stalno si mislim, čitala sam svjedočanstva, ljudi su doživjeli tako lijepa obraćenja, imali su osjećaj kao da je Bog cijelo vrijeme uz njih, pomagao ih je…. a meni zapreka za zaprekom, i sada kada mi je najteže mislila sam Bog će otvoriti vrata, pomoć će mi… bila sam prihvatila i napokon se pomirila sa nekim stvarima i rekla sama sebi zaslužila si gore, budi zahvalna što si barem uvidjela koliko daleko si otišla, to je dar… ali ovo jučer je jednostavno bila kap koja je prelila čašu i odjednom se sav moj trud srušio, i ono što mi je bio cilj, a to je približiti se što više Bogu, sad mi se čini toliko nedostižno…
Ne znam što da kažem više, tuga i bijes su izmiješani i boli me, ali ne boli mene zbog tog svećenika, već me boli što vidim koliko sam slaba, nevrijedna, nedostojna, čak toliko da me dragi Bog možda i ne želi, taj osjećaj ne odlazi, znam da nije tako, ali ti crni osjećaji neće da odu!

Svakako da je to strasno,pogotovo tebi koja zelis promjenuti sebe...No,nisi ucinila nista loso..i ne moj se opterecivati s tim...Budi sretna da je dobro zavrsilo..Mi smo uvjek poslje svake tragedije pametniji,jer onda znamo kako smo trebali postupiti...

Imas itekako pravo biti ljuta na tog svecenika ,i pogresila si sto mu nisi odbrusila odmah,da te ostavi na miru,ili da si se odmah digla i otisla...Nema potrebe da se ljutis na Boga ,jer to sigurno nije u planu Bozjem...Nego zahvali Bogu za tu kusnju ,i sto je dobro zavrsilo...


E duso moja,ne ide to po nasim zeljama i tako lako ..da samo zazelimo,i Bog odmah "skace"uslisava...Bog ima strpljenja i ON nam uvjek daje ono najbolje za nas ...Nemoj se odmah razocarati ,nego pitaj Boga ...." sta hoces od mene" pa poradi malo na tome...Nakon jednog vremena vidjet ces da to sve drugacije izgledati...Svi mi zapanemo u takve kusnje i svi mi to prolazimo,na nama je da se odupremo tim napastima..

Prvo pricekaj malo...Ovo je bio jucer "sok" i sigurno da nikako nije da se opravda ...ali ti mozes iz toga nauciti mnogo..Ukoliko to prihvatis ,i oprostis i sebi i sveceniku,a ponajprije Bogu...Pokusaj ,ali ako ne ide budi strapljiva ,samo polako...

E,pa stvaro shvati...Bog te ljubi,bas takvu kakva jesi ..i ne krivi ni sebe ni druge,eto dogodilo se ....ali moras dalje ...Povjeri se Bogu i kazi mu..Evo Ti,sada cini Ti dalje sta hoces...Ne gledaj sve tako crno...

A,prisilne misli nas ometaju najcesce u molitvi,a ovo drugo ...je samo razlog sto sve negativno mislimo...i vidimo...Misli pozitivno i ostavi proslost iz sebe,kreni novim putem...
BTB

Lako je biti general poslije bitke!
A što da sam odbrusila, zar mislite da to meni ne bi bila neka vrsta zadovoljštine, ali ja vas pitam što sa mojim roditeljima, mojom obitelji, tko bi njima nadoknadio za bol i sramotu... ogovaranje susjeda, šaptanje, okretanje glava...
tko bi od vas mogao biti siguran da on to neće iznijeti na oltar i okrenuti vodu na svoj mlin, a ja sam uvjerena da bi učinio baš to.... zašto?... pa možda zato što kad sam se javila za pomoć to je spomenuo na oltaru pred vjernicima!
Svi bi mi lako sa pohotnim djedicama, ali ljudi podvlačim, ovo bi trebao biti Božji čovjek, ovo je čovjek čija riječ ima težinu i značenje u zajednici, a što mislite kakvu bi težinu imala moja riječ, cure koja sto godina nije išla u crkvu i koja je vodila život kakav je vodila?
Vidjela sam svojim očima kako ide od cure do cure, poljubi ih, zagrli, a one se stidljivo izmiču, nisam vidjela nikakvo zlo u tome, a i zašto bi ga tražila tamo gdje ga ne bi smjelo biti! Možda ja jesam jedina prema kojoj se tako ponašao, ali zar stvarno mislite da od toliko djece koja su prošla i još prolaze tamo niti jednoj se nije to dogodilo, niti jedno se nije potužilo svojoj majci... pa zašto ta majka nije poduzela nešto, sigurno voli svoje dijete više od ičega, zašto nije nešto rekla što mislite?
Pa što sam onda ja trebala učiniti?
Nisam ja ljuta zbog ruke na nozi, ruka kao ruka, noga kao noga, ništa posebno... Ljuta sam na njegovu smjelost, hrabrost, bezobraznot, bezobzirnost, bezosjećajnot, ljuta sam na to što je znao da se ne usudim ništa reći ili učiniti... ljuta sam što izigrava pobožnog čovjeka i što mu to polazi za rukom... ljuta sam što ga vjernici poštuju... ljuta sam što ništa ne govore oni koji možda znaju... ljuta sam što Bog dopušta da narodu mulja oči…ljuta sam što sam ja slaba i kukavica pa neću ništa učiniti, ali što je sa vama prosvijećenima, što je sa vama koji bi trebali biti poput stijena jaki, zašto ne pitate ovdje javno a što sa jadnom djecom i mladima koji su u blizini takvog čovjeka, što ne pitate što učiniti sa takvima, a kamoli da date rješenja i odgovore na ta pitanja... zar mislite da na putu te djece i tih mladih nema dovoljno prilika za poći krivim putem pa im u blizini treba jedna takva osoba?
Ispričavam se ako se netko našao uvrijeđen, to mi zaista nije bila namjera, ja sam samo htjela izreći ono što mi stoji na srcu

znas sta Marina
u tom momentu si pravilno postupila i dobro je da nisi reagirala, mozda bi imala negativne posljedice ti i tvoja obitelj,
samo neznam koliko je pametno tako nesto prisutit, ja da sam natvom mistu otisla bi anonimno kod Biskupa ili neznam vec ko je odgovoran za tako nesto i sve bi mu ispricala,mislim da se ovakve stvari nesmiju nikako prisutit,i Osim Toga mozda ti i nisi sama,mozda ich ima jos ali se isto boje bilo sta rec kao iti,razmisli pa vidi sta ces napravit a ja sutila nebi,zbog sutnje je i otisla ovolika vika na katolicku crkvu

Uredu,ako ti mislis da je tako bolje onda je OK..Samo tko kaze da je ovako najbolje i da i pored svega nece doci do problema???Ti si vec povjerila svojoj majci,sto je sasvim uredu ..Kako ce majka i sta ce uciniti dalje ponovno je pitanje...To je problem koji je jako skakljiv...i gdje treba pravilno pristupiti..Osuditi ga ,to jest njegov grijeh i zatraziti pomoc od odgovornih..a u svakom slucaju treba se cuti i druga strana ,to jest misljenje svecenika..jer njegova verzija ce sigurno biti drugacija..( ne zelim ga pravdati) ali tako u zivotu najcesce biva.Tada kada se cuje ide dalje do odgovornih,do Biskupa i dalje ..Ne vidim razlog zasto bi to trebalo zataskati , trebalo bi to prijaviti ...ali isto tako ,ne dati u javnost dok se ne provjeri...ili dok se nema dokaze..Ovakve wirtualne postove citaju ljudi u cijelom svijetu , to je sjeme koje sijemo i saljemo u svijet ..Kakav ce biti plod ,sigurno nece biti dobar...



Ko' kaze da nije..ti to ne mozes da znas..ako je nesto bilo mozda su i prijavili..ako nisu ,pitam se zasto nisu?Mozda drugi to vide drugacije ,mozda je sve to ipak za njih sasvim uredu..Ovo je velika osuda pisati javno i uredu je ako je zaista tako ,a sta ako nije sve tako???
Da li smo svjesni toga ???Mozda ti nisi jedina,mozda je bilo jos takvih slucajeva ,zato poduzmi nesto i razgovaraj prvo s nekim...potrazi Dekana Zupnika da te on posavjetuje ,sta i kako dalje...




Marina ,da sam kojim slucajom blize pokusala bi potraziti pomoc...Ja se ne bojim ,prva bi prijavila to u Biskupiju i nadleznima...samo kada bi sigurno imala dokaze o tome..i argumente..Da se radi o mojoj kcerki ,otisla bi porazgovarati s tim svecenikom...ili da se radi o djeci isto tako...Ukoliko bi bilo nesto sto nije dopusteno..Prvo sam mislila na tvoj jucerasnji sok ..da je uredu da budes ljuta na njega...Ali sada ovaj post,ipag govori nesta drugo...Ovo su ipak samo nagadjanja...sto u svakom slucaju treba da netko provjeri i prijavi Biskupiji...Ukoliko ima vise slucajeva ,bolje za tebe ..i za nas...Da se tako nesta ne ponavlja i ne sablaznjava KC...

Razmisli dobro i o svemu porazgovaraj s roditeljima o tome...