|
NAMRGOĐENI I NERVOZNI SVEĆENICI
Znam dosta ljudi koje su svećenici svojim ponašanjem i nastupom odbili od Boga. I sama sam susrela takve koji svojim namrgođenim licem i nervozom te stalnim kritiziranjem negiraju ljubav koju propovijedaju. Budući da je Bog ljubav, bilo bi bolje da su blagi te upute češće i pokoji osmijeh, jer bi time privukli mnoge duše koje se kolebaju ući u crkvu.
Svećenici su ljudi, kao i mi. Grešnici su, kao i mi. I oni se ispovijedaju, kao i mi. I prema njima je kao prema nama milosrdan Bog. I njima će, kao i svima nama, po djelima suditi. Mnogo strože nego nama, jer im je više dano. KlOnim se gledati trun u oku brata svoga dok god imam brvno u vlastitom oku. Da nemam, ne bih se tako često ispovijedao. Pa i kad bih bio bez grijeha, po onoj - «čistima je sve čisto.» (Tit 1,15) - opet ne bih gledao mane svoje braće, nego se pitao što mogu učiniti za njihovo spasenje. Mudrost bi me poučila i dala priliku i moć da mi žrtva urodi plodom. Svi smo mi grešnici. Nema među nama nikoga na kojemu se ne bi mogla naći mana. To ne znači da se trebamo zadovoljiti općim stanjem grijeha, nego neka nam ljubav bude ispred svega. Samo ona djeluje spasonosno.
Dok god smo u grijehu, prstom upiremo u druge, da se naša grešnost ne bi razotkrila. Optužujući drugoga, pokušavamo zbaciti teret vlastite krivice. Tko optužuje drugoga, navodno radi pravednosti, ne vidi da je već sama ta pravda nemilosrdna prema njemu; dakle, zla. On tada, zapravo, pokušava stati s one strane pravde gdje Bog stoji. Ne pod njezin gnjev koji ga satire kao grešnika, nego s one strane otkuda se ona obara na grijeh. Želi biti kao Bog koji sudi dobro i zlo. Tako još više griješi. Na sve što je zgriješio, pridodaje još oholost, optužbu i nemilosrde prema slaboj braći. Tko griješi, neće umaći strašnoj posljedici. Tako ni svećenik. Mi mu ne trebamo biti ni tužitelji niti učitelji. Jao njemu zbog sablazni, rekao je Gospodin. (Mt 18,6)
Kad priznajemo vlastiti grijeh, nije nam do progona drugih, već do toga da se oslobodimo. Raskajani i ražalošćeni nad sobom, po iskustvu Kristova milosrđa, druge lakše opravdavamo. Nitko pod optužbom ne može postati bolji. Milosrđe je jedini izlaz iz zla. Bog ga izlijeva, ne da bismo se oholili, nego da ga podijelimo sa sebi sličnima i tako zavrijedimo vlastito spasenje.
Što se tiče onih koji neće u Crkvu, znano je nama koji smo bili vani. Mogao nas je tada netko ne znam kako lijepim osmijehom zvati bliže Bogu, ako bismo u Crkvi čuli i jedan jedini zahtjev što bi se protivio našoj požudi, makar to bila i Božja zapovijed, iz koje bi se vidjelo da nam je išta u životu bio grijeh, zar nas je takav mogao dovesti do ispovjedaonice i oltara? Ne!
Požuda i oholost se ne klanjaju nikome, već se dosita hrane vlastitom propašću i, kao krajnju opačinu, traže da se svi njima klanjaju. Pa i u prvim danima obraćenja, još uvijek smo htjeli poučavati Crkvu i prilagođavati njezine istine svojoj zloći. Mnogo je muke i vremena trebalo proći dok je Božja volja pridobila naše srce.
%
Poslanje se svećenika ne sastoji u tome da smješkanjem zavodi ljude nudeći im prolazne ugode, nego da objavljuje istinu o grijehu i milosrđu Božjem, da naviješta Istinu i služi Ljubavi, da se ne udaljava ni od istine niti od ljubavi, da kori grijeh i dijeli oproštenje onima koji se hoće odvratiti od svoje zloće, da božanskom vlašću, koja mu je pomazanjem dana, brani Kristu vjerne duše. On nam treba radi svete službe koju obavlja, a ne radi zadovoljstva što nam ga kao čovjek može nakratko priuštiti.
Jednom mi reče jedna bliska duša: «Svećenike ne treba primati u kuću.» Reče to na temelju neke sablazni. Prođd me jeza od straha da ne uvrijedimo Gospodina koji nam uvijek dolazi po svećeničkoj službi. A onda shvatih da u određenom smislu ima pravo.
Istinski Božji prijatelj, Božjeg službenika uvijek prima kao samoga Gospodina; s doličnim strahopoštovanjem i prikladnim držanjem. Premda je čovjek potreban zajedništva, ne smijemo ga primati dvolično - u obredu sveto, a izvan obreda svjetovno (privatno). Ne smijemo ga okovati prisnošću i darežljivošću da više ne bude slobodan odgajati nas u istini i, još gore, uvlačiti ga u zamke vlastitih slabosti te razdjevičiti svetost njegova zvanja.
To je isto kao da ženu svoga prijatelja javno pozdravim kao onu svoga prijatelja, a odmah zatim uđem s njome u nedopuštenu intimnost, sve do pijančevanja i, ne daj Bože, kakvog goreg zla. Ako je i javno i privatno primam dostojno i na pristojnu odstojanju kao ženu svoga prijatelja, onda sam svome prijatelju zaista prijatelj, a njegovoj ženi pomažem da mu ostane dobra i vjerna žena.
U Kristu očitovana Božja milosrdna ljubav rađa našu zahvalnu ljubav prema Kristu - prema Bogu i čovjeku. Ta nas ljubav obvezuje na pomoć njegovim svećenicima da Mu ostanu vjerni te da rastu u spoznaji misterija otkupljenja kojemu služe, a to je neprestana proslava Boga te spasenje i posvećenje čovjeka.
Kako bismo Bogu mogli drukčije iskazati ljubav, doli ljubeći ono što On ljubi i služeći Kristu koji je Sluga Jahvin i sluga svim dušama koje spašava? Dužnost nam je ljubiti sve duše, a na osobit način Crkvu, općenito i konkretno: papu, biskupe, svećenike, redovnike, redovnice, kršćanske brakove i obitelji. Napokon, sve koji su kršteni.
Moramo znati da je «spasenje djelo našega Boga koji sjedi na prijestolju i Janjeta!» (Otk 7,10). Da se spašavaju «oni što dolaze iz velike nevolje; oni su prali svoje haljine u krvi Janjetovoj I obijelili ih» (Otk 7,14) - piše u Otkrivenju. Kad će kome Bog dopustiti «veliku nevolju» mi to ne znamo, ali znamo da se spašavaju svi koji izbjeljuju haljine svoga srca u Krvi Kristovoj. To su svi koji svoje grijehe i slabosti ispovijedaju. To nismo samo mi, laici, nego sva Crkva; i svećenici, i biskupi i pape.
Kad vidimo čovjeka koji nas sablažnjava, tako i svećenika, ne znamo zašto on to čini. Je li sablazan plod njegova ropstva, pod teretom naslijeđa što se obara na svakoga čovjeka, ili plod nekog osobnog grijeha što ga razara? Je li iz slabosti po rani što je zadobio od slabih ljudi Crkve - laika, subraće svećenika, biskupa? Je li iz slabosti po rani što je zadobio od pogane svjetine koja sve Božje prezire pa tako i njega, vidljivog Božjeg službenika? Je li iz kakve druge slabosti za koju nije kriv, a u koju ga je Bog zatvorio dok ne poraste u poniznosti? Ili je zato da Bog iskuša našu ljubav prema Crkvi što je on svojom svetom službom na osobit način predstavlja?
Jesmo li po istini Molitvu Gospodnje dostojni oproštenja, ili nalikujemo onome što mu ja Gospodar sav dug oprostio (u Svetoj Ispovijedi), a on - čim sa domogao slobode - stao pritiskati svoje dužnike tako da ga ja Gospodar zbog nemilosrda morao baciti u tamnicu dok ne vrali sav dug? (Mt 18,23-35) Ili je zaista opredijeljen za zlo, što bi bilo dostojno prave osude? Sve mi to ne znamo. Nije nam ni potrebno znati, jer sud pripada Kristu. Ne veli uzalud: «Nemojte suditi da ne budete osuđeni!» (Mt 7,1)
Kad vidiš Kršćanina, naročito onoga koji je utjecajan u javnosti, ne osuđuj ga, nego radije prinesi kakvu pokoru za njegove grijehe da ti pred Bogom molitva bude iskrena i ljubav vjerodostojna. Moli da ga Gospodin otkupi od naslijeđa po rodu i narodu iz kojega potječe. Mnogi ne znaju da je otkupljenje od ropstva naslijeđu i te kako potrebno svakome koji se posvećuje, da je Krštenje tek njegov početak. Moli da ga otkupi od njegovih grijeha kojima robuje, jer svaki koji griješi, rob je grijeha. Rob sam sebe ne može osloboditi. Jedino ga Sin Božji može osloboditi. (Iv 8,36) Nečisto srce nema žarke želje za obraćenjem pa ne može izmoliti vlastito oslobođenje. Njegova tama Svjetlo ne priziva, već ga izbjegava. Nadalje, moli da ga Gospodin iscijeli, da čitavim bićem postane čist i sposoban sveto živjeti. Moli da iscijeli duše i zajednice koje je svojim ispadima izranio da ga ne satiru posljedice njegovih zala. Naročito moli za dar njegove poniznosti. A da te oholost, što se uvijek rado raspituje o tuđim zlima, ne uzdigne nad njega, posebno moli da tebe Gospodin sve do zaborava oslobodi i svakog sjećanja na njegove opačine. Odreci se svega zla što si ga iskusio, vidio ili čuo o njemu.
Kad pristupaš molitvi, najprije mu ti oprosti; sve. Uzljubi ga kao samoga sebe, kao slaba čovjeka, da mogneš dostpjno prići Svevišnjoj Ljubavi i zatražiti za njega milosrđe istom onom gorljivošću i iskrenošću kojom moliš za sebe.
Pošto se tako molitvom i žrtvom pripraviš za ljubav, tad ga ne izbjegavaj niti ga isključuj iz svoga zajedništva, ne govori o njegovim sablaznima nikome, ni onima za koje držiš da su sveti, nego mu, na prikladan i mudar način posvjedoči da je ljubljen. Pazi da se ne naveže na tebe. Najprije ga prihvati kao brata i
bodi mudar s njim. Ne povlađuj mu u zlu niti mu se izravno protivi, da ga ne izgubiš. Počni na sebi kuditi njegove mane da ||o i on ohrabri pred tvojom slobodom uopće pogledati u svoju ilinšnost. Da na tebi, kao na mirnom ogledalu, vidi vlastitu nutrinu || ohrabri se poći u boj protiv mana te da poželi ljupkost tvoje ljubavi. Samo tako ćeš uspjeti puno učiniti i za njega, i za Crkvu,
u to znači i za Boga.
Bog nas brani i odgaja. On je dobri Otac koji tješi i ljubi, ali
I strogi Otac koji nas odgaja za život u istini. Njegova nas utjeha Itlti od izvanjskoga zla, a njegova šiba odjeljuje od vlastitih zlih -.klonosti. Tako i kad udara, On nas zapravo ljubi. On je blag kad nas kori. Čim se odrečemo zla i raskajemo nad vlastitim opačinama, odmah nas uzdiže u svoju svetost i daje nam živjeti zajedno s Njim; već smo srcem u raju.
Svaki je onaj «svećenik valjan» koji ne izgoni ljude iz ispovjedaonice, koji ne odbija služiti Svetu Misu, koji ne uskraćuje iskrenim dušama svete sakramente, jer je to srž njegova poslanja. Kao svećenik je ispravan. Kao čovjek, može on i ne mora biti Božji svjedok. Bolje je kad živi ono što naviješta.
Ma kakav svećenik bio, on je dragocjen. Jao narodu u kojemu nema svećenika! On luta u tami. Svaka ga propast snalazi. Nema sile kojom bi se mogao zlu oprijeti. Postaje divlji narod. Sotona mu nigdje ne da mira. Razara ga iznutra i njime se služi da čini nered u svijetu. Bolja je u mraku i rđava svjetiljka negoli nikakva. Mi ne možemo opstati bez svećenika. Naše posvećenje nije moguće mimo svećeničke službe. Koliko ljubim Crkvu, samo toliko ljubim Krista. Crkva je lice Kristovo u mome vremenu. Bog je u Crkvi podigao vidljive znake svoje ljubavi - svete sakramente i, kao put spasa, odredio nam poslušnost, put kojim je išao Krist. Zaobiđemo li te znake i taj put, ljubav Božju zaobilazimo i neposluhom svjedočimo protiv sebe, da nismo dostojni Spasa, jer nemamo Kristovoga Duha.
Što se tiče onih koji bi, kako misliš, možda prišli Bogu, da im se tko iz Crkve ljepše smješkao, budi sigurna da ne bi. Bogu se prilazi po križu. I s Bogom se putuje kroz ovu Suznu dolinu pod križem. Križ je simbol Boga i Božjega čovjeka na Zemlji! Božja mudrost zna da nam samo muka rađa iskrenost i otvara srce spasonosnoj Istini. To je križ. Nije nas križem htio kazniti, nego je našem tvrdokornom srcu postaviti zamku na kojoj će sa razbiti tvrdokornost, da iz ropstva iziđemo u slobodu blaženoga milosrđa.
Kad nas nevolje okruže, svim srcem zazivamo spas. I buntovnik tada vapi: «Isuse, smiluj se.»
Neka te Gospodin iscijeli od sablazni i oslobodi od duha koji ti pokazuje mane bližnjih. Pusti ljude; o njima Bog brine! Ti se brini za Božje, u sebi i okolo sebe, pa ćeš sve dublje otkrivati tajnu života. Ljubi Crkvu i trpi za nju. Tako ćeš najbrže postati i biti Bogu mila.
Svećenik nije izvanjska služba, kakve su sve svjetovne službe, nego zvanje; unutarnji zov čitava čovjeka. Njega ne čini karizma kojoj se čovjek odaziva kako hoće i kad hoće, nego pomazanje iza kojega sam Bog neprestano stoji.
Zar da optužim onoga koji mi donosi Milost i milosrđe Božje? Tko optuži oltar, optužuje i Onoga koji se žrtvuje na njemu. Tko javno kudi službenika, kudi i Onoga kojemu službenik služi. Tko zaista ljubi Isusa, može trpjeti bol u srcu zbog neuredna svećenika, ali će, radi Krista, pretrpjeti i moliti za njegovo obraćenje i oslobođenje. Oni koji napuštaju Crkvu zbog toga što ih je svećenik sablaznio, dokazuju da Krista nisu sreli, da ga nikada nisu ljubili i da Ga ne poznaju. Tako svjedoče protiv samih sebe, jer zaista čine isto i još gore nego što čine oni koje optužuju; zato i vide njegov grijeh. Grešnik svoj grijeh optužuje na drugome, da mu se ne bi morao u sebi oprijeti. I lopov i kradljivac upiru prst u drugoga. Tako stvaraju iluziju vlastite pravednosti.
Bezbožnik svećenika ne može istinito vidjeti ni doživjeti, niti mu svećenik može pomoći bez njegova obraćenja, jer službenike svoje Bog nije poslao da liječe rane svjetini koja sveto sinovstvo ubija, nego svojoj djeci.
Zli svoje robove šalje u boj protiv Krista i njegove Crkve. Koristi ih kao medije svoje pakosti, kao razglas svoje laži, kao graditelje grešnih prigoda, tih opakih zamki u koje pokušava uloviti krotke duše. U prisutnosti grešnika, njihovi zlodusi i svećenike napadaju i napastuju ne bi li po njima izazvali bilo kakvu sablazan, s jedne strane - da grešnik ne povjeruje i ne primi oslobođenje po njihovoj blagoslovljenoj službi, a s druge strane - da u javnosti okleveće njihovu čast i poslanje.
Što god grešnik priča o svećeniku, laž je. Makar mu i stvarne grijehe nabrajao, nije dobro, jer dok govori bez ljubavi, u njemu nema istine. Govori bez ljubavi i milosrđa, govori da okalja lik Crkve i odvrati ljude od nje te ih bilo kojim vidom odmetništva preda Sotoni. Govori uvijek u afektu, u zanosu kojeg ne provjerava već se predaje sad ovoj sad onoj strasti, makar se one krile i iza istančanih manira i naizgled vrlo pobožna govora. On sam ne zna što čini, ali zna zloduh. Da uspije, ne otkriva mu svoj plan. Takvi ljudi, sve što misle i govore i sve što čine, u napasti čine, jer je duh njihove bezbožnosti neprestani i nepopravljivi napasnik.
Gdje je Duh Sveti, sve biva očito i svi koji Boga traže i Bogu služe nalaze slobodu i mir. Zato ne treba čekati da pred nama drugi postanu sveti, nego, u revnosti, mi moramo svugdje prednjačiti i tako surađivati s Bogom Životvorcem. Naša svetost svećenike obvezuje na sveti život pred nama i odgovornost za našu vjeru. Samo tako se potičemo i uzajamno jačamo. A njihova svetost obvezuje nas.
Crkva je organizam. Onaj koji je živ u Duhu, oživljava onoga koji je duhovno zamro. Po naravi Crkve kao svetog organizma, otajstvenog tijela Kristova kojem pripadamo, dužni smo jedni druge braniti, štititi i otkupljivati vlastitim žrtvom i molitvom. Jer spasenje je Božji dar nama, ali i naše poslanje u Kristu. Spašen čovjek je spasenje Božje onima koji ga okružuju. Upaljena svijeća ne gori za sebe. Ona je svjetlost cijelome kraju u kojem je zapaljena. Božja se ljubav ne zaustavlja.
Bog zna da je svijet grešan. Nije došao da ga optuži, nego da mu se smiluje. Među grešnicima, Bog je pozvao neke da mu budu svećenici. Nije ih doveo s neba na Zemlju. Svi su ljudi neprestano izloženi napastima zlih duhova. Zato i Sveti Otac svakodnevno vrši ispit savjesti, ima ispovjednika pred kojim se ispovijeda. Svi odreda griješimo i svi smo potrebni milosrđa. No, Iko je milosrdan, postiže milosrđe. Ono je već u njemu i opravdava ga. Zato nam Gospodin i reče: «Ne osuđujte, pa sigurno nećete biti osuđeni!» (Lk 6,37) Dakle, kako budemo mi činili drugima, tako će nam se uzvratiti. Nemaš li što dobroga reći, radije ne govori ništa. Tako bar nećeš griješiti. Ionako znaš da tvoja riječ ne mijenja svijet.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
![Tema je zaključana [ne možeš uređivati postove ni odgovarati na postojeće].](./styles/subsilver2/imageset/hr/button_topic_locked.gif "Tema je zaključana [ne možeš uređivati postove ni odgovarati na postojeće].")
