|
SODOMIJA – PRESTUP PRED BOGOM I LjUDSKOM PRIRODOM( Termin "sodomija" (od biblijskog Sodoma i Gomora) autor upotrebljava da označi homoseksualizam i druga izopačenja seksualnog nagona.
Jedan od užasnih rezultata seksualne revolucije jeste najšira rasprostranjenost sodomije – najtežeg prestupa pred Bogom i ljudskom prirodom.
Prema podacima iz izvještaja doktora Alfreda Kinseya, 1948. godine, 10 posto muškaraca i žena u uzrastu od 16 do 55 godina bili su homoseksualci ili lezbejke, a 37 posto muškaraca je bilo sklono homoseksualnosti.( Kinsey report, N.Y., 1948.)
Posle seksualne revolucije i široke propagande homoseksualnosti, broj homoseksualaca i lezbejki je porastao 2.5 do 3 puta, tj. dostigao je procenat od 25 – 30 odsto odraslog stanovništva. Ako se doda broj Amerikanaca koji su bar jednom prakticirali homoseksualni čin, onda se procenat američkih homoseksualaca penje na najmanje 40 posto stanovništva. U SAD, Engleskoj, Nemačkoj i drugim zapadnim zemljama sodomija nije samo legalizirana, već ima i olakšice. Prema zakonima ovih zemalja, homoseksualci imaju pravo da zaključuju brakove, da usvajaju decu, da predaju u dečijim ustanovama i školama. Gotovo u svim ovim zemljama homoseksualci su članovi vlada (1997. godine u vladi SAD su bila dva homoseksualca, a u Engleskoj tri).
Sodomija je nerazdvojni dio judeo-talmudske kulture i uvijek je imala militantni antikrščanski karakter.
U Bibliji (Knjiga Postanka, gl. 19) govori se o gradovima Sodomi i Gomori čiji su žitelji prakticirali homoseksualnost i pedofiliju. Sva težina prestupničkog ponašanja sodomista sastojala se u nenormalnosti i izopačenosti njihovog spolnog ponašanja, što je proizvodilo protivprirodne poroke obeščašćivanja djece i odnosa s muškarcima, kasnije nazvane "sodomitskim grijehom" prema nazivu toga grada.
O rasprostranjenosti ovih čudovišnih prestupa među drevnim Jevrejima, a naročito među razvratnim sodomistima, svedoči čitav niz biblijskih izvora (Post. XIII, 13; XIX, 19; Lev. XVIII, 24 – 30; XX, 23 – 24; Is. III, 9; Jer VI, 15; Prem. X, 8; Mt. X, 15; XI, 23 – 24; 2 Petar II, 6 – 8; Jud. 7 i dr.).
Sodomija se u krščanskoj etici smatra strašnim, smrtnim, grijehom, prestupom protiv Boga i ljudske prirode. Razobličeni sodomisti kažnjavani su strašnom smrću. U Nemačkoj su tokom XV – XVI vijeka, na primjer, homoseksualce i lezbejke bacali zvijerima ili spaljivali na lomači.(100 Jahre Schwulnenbewegung, 1997, str. 18, 20.) Sve do XX vijeka zakonodavstvo krščanskih država su predviđalo je kažnjavanje homoseksualizma.
Sodomijski pokret je uvijek išao ruku pod ruku s "Židovskom emancipacijom" i bio je predvođen zajedničkim vođama. Sami sodomisti smještaju početak svoje borbe na kraj XIX vijeka. Godine 1997. u San Franciscu, svojevrsnoj svijetskoj zajednic sodomista, proslavljena je stogodišnjica borbe za "seksualno oslobođenje". Povodom ovog "praznika" bilo je objavljeno mnoštvo svakojake literature i brošura posvećenih povjesti sodomije. Iz nje proizlazi da su na izvoru sodomitskog pokreta stajala dva poznata delatnika judeo-talmudske kulture – Sigmund Freud i Magnus Hirschfeld.
Sigmund Freud, kumir svjetskog židovstva, bio je pravovijerni židov, naročiti poštovalac kabale, i, također, član masonske lože "b'nai brith" kao i cionističke organizacije.
Freudovi naučni pogledi predstavljaju razvoj ideja iz kabale u oblasti psihologije. Po kabalističkom učenju, zadovoljstvo nije samo osnovna kategorija života, već i njegov cilj. Ovakve bogohulne ideje, sa krrščanske točke gledišta, Freud je primjenio u svojoj teoriji psihoanalize: čovjek živi prema principu zadovoljstva – teži da zadovolji svoje želje, prije svega seksualne cjelokupna ljudska kultura predstavlja sublimaciju nezadovoljenih seksualnih želja, čovjekovog "libida". Ako ne zadovoljava svoje želje, ta energija odlazi u oblast nesvjesnog i počinje da ga iznutra traumira. Izbaviti se od ove traume moguće je jedino pomoću psihoanalize. I dalje Freud izvlači važan zaključak za sodomiste, što upravo predstavlja razvoj ideja kabale: čovjek je izvorno biseksualan i bilo koji njegovi prohtijevi u seksualnoj sferi potpuno su prirodni. Sve zabrane u ovoj oblasti potiču od religioznih (čitajte krščanskih) predrasuda.
Ono što je Freud postavio na planu teorije, Hirschfeld je počeo da realizira u životu. Godine 1896. Hirschfeld je publicirao članak pod nazivom "Sapfo i Sokrat", u kojem je tvrdio da je sodomija potpuno normalna pojava i da društvo ne treba da je osuđuje. Pomoću novca bogatih Židova Hirschfeld je 1897. godine osnovao "Naučni humanitarni fond" – prvi u povjesti legalni savez sodomista, započevši aktivnu propagandu homoseksualizma i bučnu kampanju za izmjenu zakona u Pruskoj kojim se zabranjuje homoseksualizam među muškarcima.
Od 1903. do 1922. godine Hirschfeldov sodomijski savez je izdavao prvi u svijetu almanah homoseksualaca i lezbejki – "Godišnjak za ljude neopredeljene seksualne orijentacije". Hirschfeld je uspio da dobije podršku homosekualaca na visokim položajima koji su bili u okruženju Vilhelma II. Iz zatvora su bile puštene tisuće sodomista prestupnika. Godine 1907. buknuo je veliki politički skandal – slučaj moltke harden eulenburg– tokom kojeg je njemačko društvo saznalo da sodomisti koje su podržavale židovske vođe imaju moćnu podršku u vladi.
Poslije Prvog svjetskog rata organizirani sodomijski pokret proširen je još jednim udruženjem. Usporedo s "Naučnim humanitarnim fondom" počinje da "radi" i "Institut za seksualnu nauku" pod rukovodstvom istog Hirschfelda. Institut postaje centar sodomijskog razvrata ne samo za cijelu Njemačku, već i za druge zemlje.
Godine 1919. pod njegovim pokroviteljstvom izlazi film koji propagira homoseksualnost. U Njemačkoj, Engleskoj i SAD niču desetine sodomijskih organizacija sa svojim novinama, časopisima, klubovima i čak hotelima za zabavu.
Od 1919. godine njemački židov A. Brand je počeo da objavljuje novine "Evgenije" – organ "muške kulture, prijateljstva i slobode". Sa izvesnim E. Fazbinderom, 1921. on izdaje sodomijske novine "Prijateljstvo i sloboda (protiv buržoaskog morala)". Od 1924. one su počele izlaziti pod nazivom "Prijateljstvo", proglašavajući se organom svih homoseksualaca i lezbejki. (100 Jahre Schwulenbewegung, 1997, str. 89-90)
U SAD su sodomisti organizirali svoj savez u Chicagu (1924.), u Francuskoj – u Parizu, u Engleskoj – u Londonu i Manchesteru.
Nastaje i svjetska organizacija sodomista - "Svjetska liga za seksualne reforme", koja je 1923. godine okupila u svojim redovima oko 130 tisuća homoseksualaca i lezbejki.
Podržani od židovskih krugova, sodomisti u cilju širenja svog utjecaja primjenjuju najprljavija sredstva – mito, ucjenu, zastrašivanje. Primjer za takvu praksu pružio je sam Hirschfeld. Postoje podaci prema kojima je upravo on bio uzrok samoubojstva industrijalca Alfreda Kruppa 1902. godine, objavivši u jednim berlinskim novinama informaciju o njegovim homosekusalnim vezama. Kako su primjetile čak i njegove pristalice: "Hirschfeld je, po svjedočenju ljudi koji su ga okruživali, za postizanje političkih ciljeva bio spreman na ucjenu. Nije se zaustavljao pred informacijama intimnog karaktera. Budući da je narušavao profesionalnu etiku, to je dalo povoda jednom dijelu njegovih sledbenika na čelu s Benediktom Fridlanderom da se odvoje od njega i da obrazuju paralelan pokret, nazvavši ga Društvom netrivijalnog".
Ispadi i prijestupi sodomista počeli su izazivati ogorčenje u mnogim zemljama. Postoji mnogo primjera da su obični, normalni ljudi, negodujući, tukli prestupnike, razbijajući i palećii kancelarije njihovih saveza i redakcija. Godine 1920., npr, gnjevni građani su razjurili miting sodomista u centru Munchena, a samog Hirschfelda su dobro istukli. Poslije 1933. godine u Njemačkoj je bio obnovljen Zakon protiv homoseksualaca, poslije čega su mnoge sodomiste ponovo smjestili u zatvor, a njihovu "nepristojnu literaturu" spalili.
Poslije Drugog svjetskog rata sodomijski pokret ponovo jača. Pod pokroviteljstvom "Međunarodnog komiteta za seksualnu ravnopravnost" održavaju se svjetski kongresi sodomista.
Npr. u Frankfurtu na Majni održava se Drugi kongres za seksualnu ravnopravnost. Ovaj kongres je bio posljednji na kojem je liderstvo pripadalo sodomistima iz Njemačke. Pedesetih i šezdesetih godina centar seksualnih prestupnika se premješta u Sjedinjene Države. Imena američkih homoseksualaca postaju svima poznata, pojavljuju se u milionskim izdanjima najvećih novina i časopisa u SAD. U New Yorku nastaje "Front za oslobađanje seksualnih manjina", koji je postao glavni štab za sprovođenje seksualne revolucije u djelu za propagandu i uvođenje sodomijstva. Akcije sodomista zadobijaju otvoreno militantan karakter. Tako su u ljeto 1969. godine u New Yorku u kafeu "Stounvol in" homoseksualci i lezbejke podigli "ustanak" protiv policije i svih koji su istupili protiv njih. Prestupnici su premlaćivali policiju, palili kuće. U "ustanku" je učestvovalo više od dve tisuće sodomista iz New Yorka i okoline. Od tog vremena sodomisti su počeli diktirati svoje uslove vlastima. Homoseksualci i lezbejke ne samo da su dobili sva juristička prava o kojima sam govorio na početku poglavlja, već su dobili i posebnu zaštitu od "predrasuda". Američko zakonodavstvo zabranilo je čak i da se protestira protiv sodomista, a o djelovanju protiv njih da i ne govorimo.
Sodomija je postala način života velikog djela Amerike. Njegov simbol danas je židovska glumica, lezbejka Madona. Teško je naći takvu koncentraciju banalnosti, neukusa i otvorene raspuštenosti, na čemu je ona, zapravo, i napravila svoju karijeru. Pred licem cijele Amerike ova sodomistkinja stalno se ruga krščanskoj Crkvi, bogohulno manipulirajući križem između svojih nogu. Proglasivši se biseksualkom, američka porno zvezda "pravi novac" baveći se sodomijom direktno na sceni, učestvujući u panseksualnim orgijama, masturbirajući pred očima gledaoca.(Evo, na primer, jednog, možda i ne najprovokativnijeg šou-programa, koji je održala sodomistkinja Madona i koji je prikazan na mnogim centralnim kanalima američke televizije. Ovaj šou, na koji je bilo pozvano dvije tisuće ljudi, i koji je gledala "cela Amerika", ubjedljivo odražava nemoralnost i sodomijski duh ove zemlje. Na prvoj sceni, u bijelo-ružičastim nijansama sale bili su mladi muškarci zažarenih pogleda, kojima su jedva kožnim remenima bila pokrivena stidna mjesta. Vezani lancima za pod i zidove, izvodili su tjelima seksualne pokrete.
Na sredini sale uzdizala su se tri Podija. Na svakom su igrale – zapravo plesom pravile erotske "poeme" crnkinje u kratkim hlačama, sa prozračnim pelerinama i vojničkim čizmama. Na ogromnom ekranu "vrtio" se novi video-spot pjevačice – "Erotika": obnažena Madona ljuljala se u visećoj mreži, kupala se u oceanu, igrala sa prijateljicama.
Oko 10 sati je došla Madona osobno. Haljina u stilu XVIII vijeka s "dubokim" dekolteom, cipele s ogromnim potpeticama, s kosom upletenom u dvije kike pri vrhu. Sodomistkinja Madona ličila je na malu devojčicu. Svita se popela na drugi sprat, prošla kroz salu i zaustavila se na podiju, gde su mladiću tetovirali spolni ud. Madona se približila mladiću, izvukla novčanicu od dvadeset dolara: "Možeš li mi napraviti dijete?" – pitala je smijući se. Posjeta je bila kratka, i kroz pola sata sodomistkinja je napustila za nju pripravljeno "polje čudesa".)
Osamdesetih i devedsetih godina u Americi postaju popularne sodomitske svadbe. Tisuće homoseksualaca i lezbejki sklapa zakonite "istospolne brakove", a u nekim državama čak im daju i prednost prilikom usvajanja djece.
Sodomitski lideri su zahtjevali da se njihovi brakovi crkveno posvećuju. Žučni protesti jednog dela krščanskog svečeništva bili su brzo ugušeni uz pomoć vlasti.
Prvi su zahtjevima sodomista odgovorili židovi. Reformatorske sinagoge su, bez posebne formalnosti "posvećivale" brakove homoseksualaca i lezbejki. Da bi se razvejale sumnje nekih kolebljivih rabina, u Philadelphiji je sazvana Centralna konferencija rabina reformatorskih sinagoga (ukupno 1750 rabina), koja je zvanično odobrila sodomijske svadbe. "Odluka konferencije" izjavio je rabin A. Krolov iz sinagoge u Vestfildu "ima obavezujući karakter." (San Francisco Chronicle, 29. 3. 1996.)
Sodomija je, također, bila odobrena od strane mnogih "krščanskih" crkava SAD, i to od luterana, kalvinista, evangelista, a takođe i od Episkopalne crkve, unitarista i metodista.
Ljeta 1997. sodomisti cjelog svjeta proslavljali su stogodišnjicu organiziranog sodomijskog pokreta, koji je trijumfirao nad krščanskim "predrasudama". Tokom gotovo četiri mjeseca sodomisti su sprovodili pripreme po glavnim ulicama San Francisca, koje su bile ukrašene zastavicama homoseksualaca i lezbejki – "dugom".(Ove zastave uvjek vise na kućama u kojima žive sodomisti. U kvartu Kastro (San Francisco) cjele ulice pripadaju sodomistima. Tu se nalaze mjesta za zabavu kafei, sumnjivi lokali.)
Sodomijski "praznici" održavani su u koncertnim salama, kulturnim centrima, bibliotekama i muzejima. "Kulturni program "praznovanja su organizirali i financirali sodomijske i židovske organizacija – "Centar homoseksualaca i lezbejki San Franciska", "Geteov institut", "Harvej milk institut", "Centar holokausta Sjeverne Kalifornije", "Komitet za održavanje festivala židovskih filmova".
"Kulturni program" je, između ostalog, uključivao:
– ciklus lekcija iz povjesti i prakse homoseksualizma i lezbejstva u biblioteci Gete instituta i u glavnoj gradskoj biblioteci.
– koncert horova homoseksualaca i lezbejki u Velikoj sali masonskog templa Kalifornije;
– prikazivanje klasičnih filmova o životu homoseksualaca i lezbejki u gradskim bioskopima;
– održavanje konkursnog festivala sodomitskih filmova u glavnoj bioskopskoj sali sodomista u kvartu Kastro;
– otvaranje Muzeja seksologije po imenu Magnusa Hirschfelda.(Ulaz u muzej košta 35 dolara, u sredini velike sale je podiji, oko njega u specijalnim ložama su prilegli posjetitelji kojima se služe aromatična uzbuđujuća jela i pića, na podiju se odvijaju "seksualne igre" različitih "seksualnih orijentacija". Uz salu su sobe sa velikim krevetima gde posjetioci odvode (uz posebnu naplatu) "eksponat" koji im se dopao.)
Kulminacija sodomitskih praznovanja je bila velika gej-parada po glavnim ulicama međunarodne prestonice sodomista.
Premda se gej-parada od 1970. svake godine održava u San Franciscu (ovo je bila XXVII), stanovnici su u jedan glas govorili da ovako nešto još nisu vidjeli. Prema zvaničnim podacima, u sodomijskom sabatu je učestvalo od 500 tisuća do 700 tisuća ljudi, od 10 ujutro do 18 sati navečer.(San Francisco Chronicle, 30. 6. 1997.) Ulice bliže centru bile su pune gomila sodomista i onih koji su ih podržavali.
Veliku gej-paradu otvorio je osobno gradonačelnik San Francisca, a s pozdravnim govorima sodomistima su se obratili i predstavnici vlade i Kongresa SAD. Sa izrazima saosećanja prema sodomistima nastupila je član Kongresa SAD, lezbejka S. Suhurner.
Paradu je otvorilo 200 parova lezbejki, grudi obnaženih do pojasa, na motorima. Mnogima od njih grudi su bile živo obojene, a pojedine su na stomacima imale nacrtane sotonističke znakove. Lezbejke su vozile polako, uzvikujući svoje parole a one koje su sjedele pozadi na motociklima, bacale su u gomilu paketiće s prezervativima i sodomijskim lecima.
Iza lezbejki dolazili su isto tako motorizirani parovi homoseksualaca. Oni su bili obojeni i iscrtani više od lezbejki: naročito "prijatelji" muškog spola koji su sjedeli na zadnjem sjedištu.
Iza motoriziranih lezbejki i homoseksualaca sljedila je kolona sodomista na biciklima.
Na nekoliko vozila sa platformama bili su članovi sportskih klubova homoseksualaca, poput sovjetskih komsomolaca dvadesetih godina, izvodeći sportske radnje i izvikujući parole.
Neprestano je treštala glasna muzika, odzvanjale su pjesme koje su izvodili sodomijski orkestri i horovi.
Posle prolaska motociklista i sodomista na vozilima sa platformama, ulicama su prošle beskrajne kolone, poređane u redove, pješaka sodomista i ostalih izopačenika.
Zvečeći lancima i šibajući bičevima promarširali su mračni mazohisti i sadomazohisti.
Na kratkom odstojanju od pješaka sodomista kretali su se, na desetak motocikala, zoofili – muškarci i žene. Na sjedištima motocikala, pored svakog je sjedela omiljena životinja – po pravilu, pas.
Motocikliste su opet smjenile kolone pešaka sodomista. Posebno su išle kolone homoseksualaca Azijata – Japanaca, Kineza, Korejanaca.
Posle azijatskih sodomista i kolone homoseksualaca i lezbejki periodično su počele smjenjivati se grupe pojedinaca i organizacija za podršku sodomistima. Prolazili su mnogobrojni automobili s natpisima pozdrava i podrške od strane državnih, religioznih i kulturnih ustanova Amerike. Poseban utisak su proizvele luksuzne limuzine koje koriste viši državni činovnici i rukovodioci velikih korporacija. Među ovim limuzinama nalazile su se i one s predstavnicima Vlade i Kongresa SAD.
U zasebnim kolonama prošli su biseksualci i transseksualci, a za njima ponovo različite organizacije za podršku sodomistima.
Živu sliku je pružala velika kolona ispred koje je na transparentu bilo napisano: "Židovi za podršku homoseksualaca i lezbejki". Židovi su, uz gromoglasnu muziku, položivši ruku na rame jedan drugom, obrazovali kolo i plesali nacionalne igre pozivajući sve Židove da im se priključe.
Stotine vozila s platformama na kojima su umjetnici izvodili glazbene numere ponovo su smjenjivale kolone i grupe za podršku sodomistima – od strane televizije, nogometaša, pilota itd.
Učestovali su i američki svečenici. Ispred svake je nošen transparent sa imenom crkve koja podržava sodomiste. Naročito je mnogobrojna bila kolona Episkopalne crkve San Francisca, koju je predvodio episkop Sving, inicijator stvaranja Crkve Antikristove – Organizacije ujedinjenih religija. Iza episkopalaca sjedili su luterani, zatim baptisti, metodisti, unitarij anci, Gradska crkva, evangelisti i dr. Neki su nosili bogohulne parole poput: "Bog-gej".
Samo da predočim koliko je to i kod nas zastupljeno, ali jos u povoju.
Sto li nas ceka?
|
Login
FAQ
Chat
Traži
