www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 21 lis 2020 17:32

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 24 post(ov)a ]  Idi na stranu 1, 2, 3  Sljedeće
Autor Poruka
 Naslov: PONIZNOST
PostPostano: 24 stu 2006 13:11 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 02 lip 2006 12:46
Postovi: 1150
Lokacija: ZAGREB
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Tražila sam na svim temama topic o poniznosti, unaprijed se ispričavam ako postoji, ja ga nisam pronašla; mislim da je ovo vrlo važna tema-PONIZNOST, za sve nas, za sve one koji žele napredovati na svom duhovnom putu, pa prije svega bih voljela(iako vjerujem da ste ovo pročitali) da pročitamo ovaj tekst o svetom Franji Asiškom, o njegovoj poniznosti - to je velika vrlina i krepost-na koju smo svi pozvani, a danas tako često padamo upravo zbog našeg sebeljublja, na to me potaknuo..leov post s teme Duhovna suhoća, nekako osjećam da nas sve, kroz taj Leov tekst Bog poziva na poniznost.


Franjina poniznost i poslušnost; Božja predusretljivost prema njemu

1. Poniznost, čuvarica i ures sviju kreposti, u velikoj je mjeri ispunjala čovjeka Božjega. Prema vlastitom sudu nije bio ništa drugo nego samo grešnik, iako je doista bio zrcalo i sjaj svekolike svetosti. Na njoj je nastojao izgraditi samoga sebe. Kao mudar graditelj ju je postavio kao temelj, a to je naučio od Krista. Govorio je kako je Sin Božji zato sišao s uzvišenog Očeva krila u našu bijedu kako bi on, Gospodin i Učitelj, i primjerom i riječju naučavao poniznost. Zbog toga je kao Kristov učenik nastojao i u vlastitim i u tuđim očima biti bezvrijedan.

Podsjećao je na ono kako je vrhovni Učitelj rekao: "Što je ljudima uzvišeno, odvratnost je pred Bogom". A običavao je reći i ovo: "Koliko čovjek vrijedi u očima Božjim, toliko vrijedi i ništa više!" Zato je smatrao ludošću uznositi se zbog ljudske naklonosti. Radovao se porugama, a žalostio se zbog pohvala. O sebi je radije slušao prijekor negoli pohvalu. Znao je da prijekor čovjeka navodi na popravljanje samoga sebe, a pohvala prijeti padom.

Zato je često, kad bi narod isticao zasluge njegove svetosti, kojem od braće naredio da, utuvljujući mu u uši, izgovara suprotne riječi koje ga omalovažavaju. I kad bi ga taj brat, iako protiv svoje volje, nazvao prostakom i najamnikom, nesposobnim i beskorisnim, radosna srca i lica je odgovarao: "Blagoslovao te Gospodin, predragi sine, jer govoriš najveću istinu i jer priliči da sin Petra Bernardona sluša takve riječi!"

2. Da bi ostalima postao vrijedan prezira, nije se sramio u propovijedi pred svim narodom očitovati svoje slabosti. Jedanput se dogodilo da je, pritisnut bolešću, malo ublažio strogost posta da bi ozdravio. Kad mu se tjelesna snaga donekle povratila, pravi je preziratelj samoga sebe, obuzet željom da obruži tijelo rekao: "Nije zgodno da me narod smatra isposnikom, a ja se, međutim, nasamo tjelesno krijepim."

Zato je, raspaljen duhom svete poniznosti, ustao i na ulici grada Asiza pozvao narod te je s mnogo braće, koju je doveo sa sobom, svečano unišao u veliku crkvu. Svezavši uže oko vrata, naredio je da ga gola, samo u gaćama, naočigled svima odvuku do kamena na koji su običavali stavljati zločince da ih kazne. Iako bijaše grozničav i iscrpljen, uspeo se na taj kamen i s velikim žarom srca propovijedao u vrijeme oštre studeni. I dok su ga svi slušali, naglašavao je kako ga se ne smije slaviti kao duhovna čovjeka, nego ga, štoviše, treba prezirati kao putena i proždrljiva.

Sakupljeni su se ljudi divili, promatrajući tako neobačan prizor. A budući da im je već bila poznata njegova strogost, skrušeno su se kajali i izjavljivali da se ovakvoj poniznosti većma treba diviti negoli je nasljedovati. Iako se čini da ovaj slučaj ima više značaj proročanskog nagovještaja negoli primjera, iako on doista pruža pouku o savršenoj poniznosti koja Kristova sljedbenika upućuje kako mora prezirati šarenje prolazne slave, potiskivati oholost naduvene taštine i stišavati laž licemjerna pretvaranja.

3. Češće je u tom smislu mnogo toga činio da je izvana izgledao kao razbijena posuda, a u unutrašnjosti je posjedovao sveto srce. U svetištu je svoga srca nastojao sakriti Gospodnje darove. Nije htio da pohvali bude pristupačno ono što bi moglo biti uzrokom propasti. Često je, naime, kad bi ga mnogi hvalili, ovako govorio: "Još bih mogao imati sinove i kćeri, nemojte me slaviti kao sigurna. Ne smije se sIaviti onoga čiji je svršetak nesiguran."

Te je riječi upravljao onima koji su ga hvalili, a sebi samome bi rekao: "Da je Svevišnji toliko toga dao kojem razbojniku, taj bi bio zahvalniji od tebe, Franjo!" Braći je često govorio: "Nitko ne smije sebi nepravednim odobravanjem laskati zbog svega onoga što može kao grešnik. Grešnik može - govorio je - postiti, moliti, naricati, vlastito tijelo trapiti; a ne može samo to da, naime, svom Gospodinu bude vjeran. Time treba da se hvalimo, ako, naime, Gospodina slavimo, ako mu, vjerno služeći, pripisujemo sve što god nam daje."

4. A da bi ovaj evanđeoski trgovac na više načina stjecao blago i da bi sve sadašnje vrijeme upotrijebio za zasluge nije toliko htio biti pretpostavljen drugima kao što je htio biti podložan, niti je toliko htio zapovijedani kao što je htio biti poslušan. Zato je, napuštajući službu vrhovnog poglavara, zatražio sebi gvardijana kojemu bi u svemu bio podložan. Tvrdio je da je plod svete poslušnosti tako bogat da onima koji svoju šiju stavljaju u njen jaram, od vremena ništa ne prolazi bez dobitka. Zbog toga je uvijek običavao i bratu s kojim je dbično putovao obećati i izvršavati poslušnost.

Jednom je prilikom rekao braći: "Među ostalim, što mi se božanska dobrota udostojala udijeliti, dana mi je milost, da bih se tako brižno pokoravao i novaku jednoga dana, ako bi mi bio postavIjen za gvardijana, kao što bih se pokoravao najstarijem i najrazboritijem bratu. Podložnik - rekao je - u svom poglavaru ne smije gledati čovjeka, nego onoga zbog čije se Ijubavi podredio. Ukoliko je, naime, starješina neugledniji, utoliko je podložnikova poslušnost Bogu milija."

Kad su ga tako jednom zgodom pitali koga treba smatrata istinski poslušnim, kao primjer je uzeo usporedbu s mrtvim tijelom. "Uzmi - reče - mrtvo tijelo i stavi ga gdje hoćeš. Vidjet ćeš da se neće protiviti zato što je maknuto, neće mrmljati zbog smještaja, neće prigovarati zato što je ostavljeno. Bude li postavljeno na učiteljsku stolicu, neće uzdići pogleda, nego će ga spustiti. Zaodjene li ga se grimizom, obuzet će ga dvostruko bljedilo. Takav je - reče - uistinu poslušan, jer ne prosuđuje zašto je maknut; ne mari gdje će biti smješten; ne zahtijeva da ga se premjesti; kad je promaknut, sačuva uobičajenu poniznost; što ga se više časti, smatra se još nevrednijim."

5. Jedanput je svom pratiocu rekao: "Ne smatram se malim bratom, ne budem li u stanju što ću ti ga prikazati. Evo, starješina sam braće, idem na Kapitul, govorim i potičem braću, a na kraju se protiv mene kaže: Ne odgovaraš nam, jer si neuk, mutav, neznalica priprost; napokon budem uz porugu uklonjen, od sviju prezren. Kažem ti, ne budem li nepromijenjena lica, s jednakom radošću srca i s istom svetom nakanom slušao te riječi, nipošto nisam mali brat." I nadodao je: "U poglavarskoj se službi nalazi opasnost, u pohvali propast, a u podložničkoj poniznosti je dobitak duše. Zašto, dakle, više gledamo na opasnost negoli na nagrade, kad smo dobili vrijeme zato da steknemo zaslugu?"

Franjo, uzor poniznosti, upravo je zbog toga htio da se braća zovu mala braća, a poglavari njegova Reda poslužnici (ministri). Htio se poslužiti riječima Evanđelja koje je obećao obdžavati, pa da bi njegovi učenici već iz samog imena učili kako su došli u Kristovu školu da bi naučili poniznost. Ta učitelj je poniznosti Isus Krist, da bi učenike uputio u savršenu poniznost, rekao: Tko hoće među vama biti najveći, neka vam bude poslužitelj. I tko god hoće među vama biti prvi, neka vam bude sluga.

Kad je gospodin Ostijski, zaštitnik i promicatelj Reda male braće, koji je poslije, prema proročanstvu svetoga čovjeka, bio uzdignut na dostojanstvo vrhovnog svećeništva i prozvan Grgur Deveti, pitao da li je sporazuman s tim da njegova braća budu uzdizana na crkvena dostojanstva, Franjo je odgovorio: "Gospodine, moja su braća zato nazvana mala braća da se ne bi drznula postati veliki. Ako hoćete - rekao je - da u Crkvi Božjoj donose rod, držite ih i čuvajte u položaju njihova zvanja i nemojte nipošto dopustiti da budu uzdizana na crkvena dostojanstva."

6. Jer je i u sebi i u svnm svojim podložnicima poniznost pretpostavljao častima, Bog, ljubitelj poniznih, smatrao ga je vrijednim viših položaja, a o tome je jednom bratu, čovjeku izvanredne kreposti i pobožnosti, dano da vidi u jednom viđenju.

Kad se, naime, taj jednom zgodom nalazio u pratnji čovjeka Božjega i zajedno s njim žarkim osjećajem molio u nekoj zapuštenoj crkvi, pao je u zanos te je među mnogim sjedištima u nebu vidio jedno koje bijaše uzvišenije od ostalih. To je prijestolje bilo urešeno dragim kamenjem i odsijevao je najvećim sjajem. Zadivljem sjajem toga uzvišenog prijestolja, pomno je počeo razmišljati, tko bi imao na nj sjesti. Uto je začuo glas koji mu je rekao: "To bijaše prijestolje jednoga od palih (anđela) a sada se čuva za poniznoga Franju." Kad je brat napokon iz molitvena zanosa došao k sebi, kao obično je slijedio blaženoga čovjeka koji je išao ispred njega.

Dok su tako išli i putem razgovarali o Bogu, onaj ga je brat, imajući na pameti svoje viđenje, na zgodan način upitao što misli o sebi. Ponizni mu je Kristov sluga rkao: "Smaram se najvećim grešnikom." A kad mu je brat uzvratio protivno, da to ne može po zdravoj savjesti ni reći ni osjećati, nadodao je: "Da je Krist bilo kome iskazao toliko milorđe, uvjeren sam da bi taj Bogu bio mnogo zahvalniji nego što sam ja." Brat je, doživjevši tako divnu poniznost, bio utvrđen s obzirom na istinitnst doživljenog viđenja. Na temelju svjedočanstva sv. evanđelja je spoznao da Bog na uzvišeno dostojanstvo, s kojeg je svrgnut oholica, uzdiže onoga koji je istinski ponizan.

7. Nekom je drugom zgodom, kad je molio u nekoj zapuštenoj crkvi, u pokrajini Masa kod Monte Casale, pramio objavu da su ondje ostale svete moći. Kad ih bez bola nije mogao gledati kako su već dugo vremena lišene dužna štovanja, naredio je braći da ih s dužnim štovanjem odnesu u svoje boravište. No, kad je zbog važnih razloga od njih otišao, sinovi zaboraviše očev nalog i zanemariše zasluge poslušnosti.

Kad su jednoga dana htjeli slaviti sveta euharistijska otajstva te su uklonili gornje oltarno pokrivalo, s divljenjem ugledaše lijepe kosti koje su divno mirisale. Promatrali su moći koje onamo nije donijela ljudska ruka nego Božja snaga. Kad se bogoljubni čovjek malo poslije vratio, počeo je pomno ispitivati da li je izvršeno ono što je naredio s obzirom na moći. Braća su zbog zanemarena naloga ponizno priznala krivnju, a on im je naložio pokoru i oprostio. Sveti je čovjek rekao: "Blagoslovljen neka je Gospodin, moj Bog, koji je sam izvršio ono što ste trebali učiniti vi!"

Pomno promotri skrb Božje providnosti kojom se brine za nas koji smo prah i ocijeni kako je u Božjim očima bila uzvišena krepost poniznoga Franje. Kad se, naime, njegovu nalogu nije odazvao čovjek, želju mu je ispunio Bog.

8. Kad je jednom zgodom prispio u Imolu, otišao je gradskom biskupu i ponizno ga zamolio da bi uz jegov pristanalk mogao pozvati narod na propovijed. Biskup mu je grubo odgovorio: "Dosta je, brate, što ja propovijedam svome narodu." Istiniti je poniznik oborio glavu i izišao napolje, aIi se za kratko vrijeme vratio. Kad ga je biskup smeteno upitao što opet kani tražiti, Franjo je poniznim i srcem i glasom odgovorio: "Gospodine, ako otac sina istjera na jedna vrata, on treba da uđe na druga." Biskup ga je, pobijeđen poniznošću, radosna lica zagrlio i rekao: "Ubuduće dajem tebi i svoj tvojoj braći dopuštenje da propovijedate u mojoj biskupiji, jer je to zavrijedila sveta poniznost."

9. Desilo se da je jednom zgodom došao u Arezzo, kad je cijelom gradu, razdiranom unutrašnjim ratom, prijetila opasnost. Sklonivši se u podgrađu, iznad grada je vidio kako đavli zanosno kliču i kako razjarene građane potpiruju na međusobno istrebljenje. Da bi protjerao one buntovne zračne sile, kao glasnika je poslao brata Silvestra, čovjeka golubinje poslušnosti, rekao mu: "Otiđi pred gradska vrata te u ime svemogućega Boga snagom poslušnosti zapovjedi đavlima da smjesta otiđu!"

Pravi se podložnik požurio izvršiti očev nalog i, stupivši s hvalama pred lice Gospodnje, pred vratima je počeo snažno vikati: "U ime svemogućega Boga i na zapovijed njegova sluge Franje nosite se odavle, svikoliki đavli!"

Grad se odmah umirio i svi su građani s velikom pomirljivošću sredili gradsko zakonodavstvo. Kad je tako protjerana bjesomučna đavolka oholost, koja je na neki način opkolila onaj grad, pridošla je mudrost siromaha; Franjina je, naime, poniznost vratila mir i spasila grad. Ponizna je, naime, poslušnost herojskog stupnja zavrijedila da nad onim buntovnim i drskim dusima zadobije tako neodoljivu moć da je potisnula i njihovu divlju drskost i razbila silovitu žestinu.

10. Oholi đavli, doduše, bježe od silne snage poniznih, osim u nekim slučajevima, kad dobri Bog gdjekada dopusti da radi očuvanja poniznosti budu zlostavljeni, kao što o sebi piše sveti apostol Pavao. I Franjo je to stvarno iskusio. Jednoć ga je zamolio gaspodin kardinal Leon od sv. Križa da bi s njim neko vrijeme proveo u Rimu. Iz ljubavi i poštovanja prema njemu je na to pristao. Kad je prve noći nakon molitve htio počivati, dođoše đavli i žestoko navališe na Kristova viteza.

Pošto su ga dosta dugo i okrutno mučili, napokon ga polumrtva ostaviše. Kad su đavli otišli, na Franjin je poziv došao pratilac. Čovjek mu je Božji ispripovijedao doživljaj i nadodao rekavši: "Uvjeren sam, brate, da su đavli, koji ne mogu ništa više od onoga što im dopušta Božja providnost, na mene sada tako žestoko nasrtali, jer moj boravak u dvoru mogućnika ne pruža dobar primjer. Kad moja braća koja borave u siromašnim mjestima dočuju da sam bio s kardinalima, možda će posumnjati da se uplićem u svjetovne stvari, da mi se iskazuju časti i da obilno uživam. Zato mislim da je bolje, ako onaj, koji se stavlja kao uzor, izbjegava dvorove i da ponizno boravi među malenina u skromnim mjestima kako bi oni koji trpe neimaštinu, podnoseći slične teškoće, postali jači." Zato ujutro dođoše kardinalu, ponizno se ispričaše i od njega se oprostiše.

11. Sveti je čovjek strahovao pred ohološću, izvorom sviju zala, i pred neposlušnošću, njezinim najopakijim izdankom, ali je zato radije prihvaćao poniznu pokoru.

Desilo se jedanput da mu je doveden jedan brat koji je nešto učinio protiv poslušnosti da bi ga pravedno kaznio. Kad je, međutim, čovjek Božji opazio kako se taj brat prema očitim znakovima istinski skrušio, ljubav prema poniznosti ga je potakla da mu oprosti. A da ipak tako olako dano oproštenje ne bi drugima bilo povodom da griješe, naredio je da se bratu oduzeta kapuca baci usred vatre da bi svi vidjeli kolikom i kakvom kaznom treba udariti neposlušnost. I kad je kapuca jedan časak bila usred vatre, naredio je da se izvuče iz plamena i vrati bratu koji se ponizno pokajao. I gle čuda! Kapuca je izvučena isred plamena, ali na njoj nije bilo paljevini ni traga. Tako se eto dogodilo da je Bog ovim jednim čudom preporučio i krepost svetoga čovjeka i poniznu pokoru.

Zato Franjina poniznost, koja je na zemlji tako čudesno počašćena, zavređuje da je nasljedujemo. Boga je priklonila želji a čovjeku je promijenila osjećanje, svojom je zapovijeđu protjerala đavolsku drskost, a svojim migom obuzdala proždrljivost plamena. Ona doista uzvisuje one koji je posjeduju, a dok svima iskazuje poštovanje, zaslužuje da je svi časte.

_________________
Sve možeš u Onome koji te jača!


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 24 stu 2006 13:44 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 02 lip 2006 12:46
Postovi: 1150
Lokacija: ZAGREB
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
na ovaj leov tekst sam mislila:



Kako li smo mi trazitelji Isusa Krista Gospodina nasega posebno zadovoljni kad je sve oko nas u skladu kakvog prizeljkujemo. Kada nam se svi raduju, pruzaju nam paznju, ne vrijedjaju nas, ne ogovaraju, vec vesela srca primaju nasu pojavu i rijeci koje izgovaramo. Tada nam se zivot cini lijep i zahvaljujemo Bogu sto smo zivi i sto imamo, po milosti Njegovoj, priliku zivjeti da mozemo lijepo govoriti kako je Bog ljubav. Lijepa prica i godi svakoj dusi, a mi pred drugima ispadamo pametniji i miliji Bogu.
Samo, sto se dogodi kada stvari oko nas nisu u skladu kojeg prizeljkujemo? Ljutimo se, postajemo nezadovoljni, zajedljivi, ogovaramo, vracamo milo za drago, smisljamo kako povrijediti covjeka od kojeg nam je dosla ta nelagoda koja raste i lako se pretvara - kroz nase izgovorene rijeci i ucinjena djela - u zlo. Zlo pomalo pocinje bujati u nama. Zato jer mislimo samo na sebe i za sebe, bas kako je i sotona mislio samo na sebe i za sebe.
Nismo, takvi, naucili prihvacati stvari onako kako Bog to zeli, a takvi onda imamo pouzdanja u Boga koliko Bog to nikada ne bi pozelio. U koga se to onda pouzdajemo?
Promislimo sto bi se dogodilo da je Isus Krist cinio kao sto ljudi cine? Da je vracao milo za drago, da je sve osobno primao ka srcu, da je ogovarao druge i smisljao kako im se osvetiti, da nas je ucio sto uce u sotonskim crkvama, da je hodao svijetom pun zavisti i ljubomore... Tada Gospodin nas Isus Krist ne bi bio Bog, niti bi po icemu bio drugaciji od ostalih.
Vazda kada se bunimo na situacije koje nas dopadnu, neminovno zavrsavamo jadni, tonemo i otpocinje udaljavanje od Boga. Pocinje tama a gase se zrake svjetla u nama, onoga svjetla koje dolazi od Boga, kojima je Bog dahom svojim napunio nase duse. Jesmo li tada takodjer posebno zadovoljni kao kada je sve oko nas skladno, ili duboko u nama preostala zraka svijetla nemir unosi u tamu kojoj otvorismo vrata..., zeli li nam ta zraka nesto reci?
Tako tama ulazi u nas i mir koji je Isus Krist ostavio i dao kada je odlazio sa Zemlje, sve se slabije nazire. Pretvaramo se u nsto zbog cega se tisuciti put iznova, u boljem slucaju, pokajemo i pozalimo sto tako ucinismo. U gorem slucaju nastavljamo koracati prema tami, ne dopustajuci priznati kako smo pogrijesili, jer, prividno, takvi nismo pametniji ako popustamo.
A sto bi se dogodilo kada bi u svakoj situaciji u svom zivotu, prije reakcije, promislili sto bi Isus Krist ucinio da je na nasem mjestu i pod nama datim okolnostima? Bi li tako bolje reagirali i bismo li manje gledali svijet zlim ocima i mjerili svaciju rijec i ponasanje...
'Govoris kao luda zena, ako smo primali dobro od Boga, zasto da ne primamo zla?', rekao je Job svojoj zeni kad mu se cudom cudila i narugala sto Boga ne prokune s obzirom sto mu se sve dogodilo.
Bog je dopustio Satanu da Jobu oduzme sve sto je Satan predlozio Bogu. Dopustio je da pravednik Job trpi do nevjerojatnih granica. Mozemo li zakljuciti i kako Bog dopusta Satanu sve sto se nama dogadja u zivotu?
Mozemo postati robovi vlastite pohote kada ne prihvacamo Bozju volju, odnosno kada se ne pouzdajemo u Bozje namjere, iako ih ne poznajemo. No, da poznajemo Bozje namjere, tada se ne bi mogli nazvati vjernicima i ne bi bilo potrebe vjerovati u nesto sto vidis i vec od prije poznajes slijed dogadjaja. Zadovoljstvo Bozje mozemo izazvati tako sto trpimo i prihvacamo situacije koje nam se namecu jer prihvacamo to kao Bozju volju. Ali, ne ako prihvacamo pokunjeni i zlobni, vec obratno - ako prihvacamo casno i ponosno, znajuci da tako zahvaljujemo, ugadjamo i zadovoljavamo Bogu - mi danas posebno - za nanesene Mu uvrede.
Bog moze sto hoce, moze sve stvoreno izbrisati svojom pomisli, a kamoli sto od nas moze otkloniti kakvu situaciju. No Bog ima razloge za sve sto dopusta, a trazi od nas da vjerujemo i pouzdajemo se, trpimo i strpimo se poradi Njegovih razloga, koje ne poznajemo. Opet, da ih poznajemo, bi li bilo rijeci o vjerovanju...
Tko je od nas vidio Stvoritelja, tko je od nas vidio zacece Isusa Krista po Duhu Svetome ili Gospodinovo uskrsnuce, pa ipak vise vjerujemo tome nego samima sebi i onome sto cinimo. Ipak imamo pouzdanje u Boga sto se tice temelja vjere, no vazda zapinjemo u praksi, posebno kod, naoko, nebitnih stvari, a koje u tren postanu veliki problem jer svojim potezom odmaknusmo se od Boga. Bog je najbolje sto nam se moglo dogoditi u zivotu, al vrag ne da svim nacinima koje mu Bog dopusti, da ostanemo uz Boga, kako bi mu bilo lakse unistiti nas. Sotona nas zeli onakve kakav je i sam. A Bog nas zeli onakve kakav je i On sam.
Kada god nam sotona ponudim, Bozjim dopustenjem, da pomislimo kako smo mi zrtva cijeli svoj zivot, kako nam je tesko i kako nikome nije tako kao nama, kako je dosta takvog zivota i kako se i mi trebamo poceti 'boriti za svoj zivot' laksim putem - varkama, lazima, kradjom, kao sto se bore oni koji 'imaju' i 'koji su uspjeli u zivotu'.
Vidimo, savjeti od svijeta potpuno su suprotna krajnost od savjeta koji su nam ponudjeni od Isusa Krista. Jednako tako, savjet od svijeta je da se svaki od nas oslobodi kriza kojeg nosi i da 'konacno uziva u zivotu', a savjet Isusa Krista je da nosimo svoj kriz, pouzdajuci se u Boga i Njegove razloge.
Bog i one koji Ga poslusaju i one koji Ga ne poslusaju pusta da se pokazu, zeleci da i jedni i drugi uvide jesu li na pravom putu, jer i jedni i drugi Njegova su djeca i Bog ne gleda ljude kao sto covjek gleda ljude.
Kad nam dolaze savjeti od svijeta, ne dolaze oni od ljudi ili ljudske pameti, vec od sotone preko zavedenih ljudi, pa promislimo dublje i odgovorimo na koje se vremensko razdoblje odnose ti savjeti od svijeta..., a na koje se vremensko razdoblje odnose Bozji savjeti i upute.
Sve prolazi, i brze nego mi to mozemo zamisliti, takoreci, zivot traje tek jedan dan, zivot traje samo sada, jer ni proslost ni buducnost nemamo, al imamo sadasnjost. I uvijek imamo samo sadasnjost. I, ako Bog da, sutra imamo samo sadasnjost, nemamo ni jucer da mozemo nesto ispraviti, ni sutra da mozemo nesto promijeniti. Imamo samo danas, i to, samo dok Bog to da.
Onu nasu spomenutu zrtvu i patnju koju podnosimo kroz svoj zivot, usporedimo sa Bozjom Zrtvom za covjecanstvo i odgovorimo kome je teze, ali i radi koga mi podnosimo zrtvu, a radi koga Isus Krist. Neminovno zavrsavamo jadni pridajuci sebi ono sto nije, al jos gore, u tami pocinjemo hoditi, vjerujuci kako vjerujemo u Boga - sve jer sebi pridajemo vaznosti na nacin na koji je to ucinio sotona.

_________________
Sve možeš u Onome koji te jača!


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 24 stu 2006 14:45 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 17 lis 2006 16:52
Postovi: 170
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
ajme Vikice...
nisam pročita i siguran sam da je dobro ali za ovaj trud
čista petica :) :arrow: :grlim te:


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 25 stu 2006 16:25 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 26 svi 2006 12:15
Postovi: 937
Lokacija: Sl. Brod, Zagreb
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
Vjeroispovjest: katolkinja
Ponekad je teškobiti ponizan, kada nas toliko toga namamljuje i govori nam što sve možemo ili moramo učiniti, postići, a sve izgleda kao da to činimo jer drugi tako žele, a na kraju se još ispostavi da smo mi imali najviše koristi od toga... :shock: :roll:

Što tada učiniti, kada smo naizgled nedužni, a zapravo smo naškodili drugome... :shock:

Teško je biti i OSTATI ponizan!

BVB!

_________________
Istina boli, ali oslobađa, pročišćava!
Nisam tu da sudim, niti da zažmirim na ono što se događa oko mene...
Svatko nosi svoj križ, al bilo bi lijepo ponekad vidjeti da i drugi imaju svoje križeve...

Iv 3,16 Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 25 stu 2006 17:29 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 02 tra 2006 21:52
Postovi: 1274
Lokacija: Dubrovnik
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 3 zahvala
fighterica napisao:
Ponekad je teškobiti ponizan, kada nas toliko toga namamljuje i govori nam što sve možemo ili moramo učiniti, postići, a sve izgleda kao da to činimo jer drugi tako žele, a na kraju se još ispostavi da smo mi imali najviše koristi od toga... :shock: :roll:

Što tada učiniti, kada smo naizgled nedužni, a zapravo smo naškodili drugome... :shock:

Teško je biti i OSTATI ponizan!

BVB!


priznati onome kome je nanesena nepravda od nas i zatraziti oprost, osloboditi se svakog tereta koji nije Bogu mio.
Teziti poniznosti da bi uspjeli postati ponizni.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 01 pro 2006 13:30 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 01 tra 2006 21:22
Postovi: 1166
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 3 zahvala
Šta je poniznost ?
Sveto Pismo nam ju predstavlja kao karakteristiku pravog vjernika.
"Zato vas molim, ja sužanj u Gospodinu , da živite dostojno poziva kojim ste pozvani: sa svakom vrstom poniznosti i krotkosti, sa strpljenjem podnosite jedni druge s ljubavlju" Ef. 4.1,2

"jednako , vi mladići, pokoravajte se starješinama! U međusobnim dnosima svi se obucite u poniznost, jer se Bog protivi oholima, a poniznima daje milost." 1P 5:5

Poniznost je ona krščanska vrlina zahvaljujuči kojoj možemo prepoznati naše osobne krajnosti ali i naše kvalitete dajući za ove , svu slavu Bogu.

Biti ponizan znači imti o sebi trijezveno mišljenje . Često se uzdižu dobre kvalitete a one loše se prikrivaju. Pravi krščanin zna da je "nagorjelo drvo spašeno od vatre" i priznaje svoje krajnosti i svjestan je da se nema ničim hvaliti jedino u Gospodinu.
Ko 10. 17,18 " A tko se ponosi, neka se u Gospodinu ponosi! . Jer nije prokušan onajkoji sam sebe preporučuje, nego onaj koga Gospodin preporučuje."

Ljudi traže slavu i titulu : Isus je odustao od svoje slave da bi se rodio u štali i postao sin drvodjelca.

Ljudi su vezani za svoj personalni autoritet : Isus je bio poslušan Josipu i Mariji

Ljudi uvijek hoće prva mjesta: Isus se je sagnuo i uzeo je formu sluge.

Ljudi reagiraju kada su uvrijeđeni i napadnuti. Isus je ostao u šutnji kada su mu se vojnici rugali , kada su mu pljuvali u lice i kada su ga bičevali.

Ljudi su prepuni ponosa i zlopamčenja da bi oprostili: Isus je uvijek opraštao pa čak i onima koji su ga pribili na križ.
.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 01 pro 2006 19:26 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 06 lis 2006 15:58
Postovi: 196
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
ODBAČEN I SRCEM PONIZAN OTKRIVA DRAGOCENOST ISMIJAVANJA I UVREDA


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 01 pro 2006 21:43 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 02 tra 2006 21:52
Postovi: 1274
Lokacija: Dubrovnik
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 3 zahvala
Jovan napisao:
ODBAČEN I SRCEM PONIZAN OTKRIVA DRAGOCENOST ISMIJAVANJA I UVREDA


Bas kao i Isus Krist.
Bog se poniznima otkriva.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 05 pro 2006 15:14 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 16 ožu 2006 15:36
Postovi: 7079
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 16 zahvala
Vjeroispovjest: katolikinja
Status: U braku
Poniznos je vrlo teska da se savrseno sprovede u djelo,jer ljudi cesto brkaju sta je poniznost...
Mislim da nema nista tako veliko,sveto,vjecno,cemu nije temelj duboka
i velika poniznost....
Ne znam dali sam u pravu kada gledam na poniznost,jer cesto ako zivimo intezivnim duhovnim zivotom,i radimo dobra djela..jos uvjek to nije poniznost...to sto ja podnosim i prohvacam neke stvari,ne mora da znaci da je to poniznost..
Poniznost je istinska svijest o samom sebi,kakava stvarno jesam..
poniznost je istina o samom sebi.,i to ne mozemo postici preko noci,
to je dugotrajan put samoupoznavanja,ispitom savjesti....
Znaci duznost nam je da upoznamo samog sebe....
Moram biti svjesna,tko sam ja, sta znam i sta mogu..i ne dozvoliti oholosti
da zavlada.Zato trbamo gledati ,sto jesmo i ono sto nismo...
Ne biti uvjeren kako smo bolji od drugih,jer uvjek ima boljih od mene...
Pa cak kad bi ja bila najbolja i najpametnija od svih..
Sve sto imam nije moje,nego je dar.i nemam potrebe da se divim samoj sebi..nego da budem svjesna,ono sto imam da trebam da dajem drugima.
Dugac i nije lak put koji vodi do poniznosti..I ne boj se biti "nekomu nesto"

_________________
SlikaPrepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj i on će sve voditi. Ps 37,5


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 22 vel 2007 20:12 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 16 ožu 2006 15:36
Postovi: 7079
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 16 zahvala
Vjeroispovjest: katolikinja
Status: U braku
Velika vecina nas ljudi ima krivu sliku o "Poniznosti"Pogotovo oni koji zele
i rade na duhovnom zivotu,i nastoje obogatiti svoj duhovni zivot.
Malo ljudi i zanima,sta je to poniznost.
Sv.Terezija ce reci:"Poniznost je istina" tj.istina o samom sebi.
To nikako ne mozemo postici preko noci,to je veliki rad i trud,dugotrajnog
samopromatranja i ispitom savijesti."Zato upoznaj sebe."
S toga je vrlo vazno biti svjesan samog sebe i svojih sposobnosti.,i sta se sve skriva u tebi.To namje putokaz samopouzdanja,koje je vazno za nas zivot,i zivot svakog covjeka.Zato bi tu trebali gledati i na
"Ono sto nismo",i da uvjek ima bolji i od tebe,i mene...
Darivanje,pomaganje siromasnima i onima u nevolji,to su samo dobra djela(koja nas poneki puta mogu otjerati od poniznosti)jer cesto u takvim slucejavima,covjek se osjeca ugodno i radosno(pomalo oholost)
pogotovo ako vidis sebe da si bolji od drugih.
Poniznos je nesto posebno,sto ne moze nitko jednostavno imati..
jedino moze velikim odricanjem i trudom izgraditi.

_________________
SlikaPrepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj i on će sve voditi. Ps 37,5


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 24 post(ov)a ]  Idi na stranu 1, 2, 3  Sljedeće

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 5 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr