www.tebe-trazim.com

Ova tema je malo "zaspala", a obzirom da sam naletio na nešto vezano uz grijeh, tj. oproštenje naših grijeha, ne želim otvarati novu temu. Prikladno je ovdje.
Ne znam autora teska (link je na dnu), no meni je "škakljivo" ovakvo obrazloženje kao u tekstu ispod naslova...

Trebaju li kršćani stalno tražiti da im se oproste grijesi?

Često pitanje glasi: “Što će se dogoditi ukoliko sagriješim, a onda umrem prije no što imam priliku priznati taj grijeh Bogu?” Još jedno uobičajeno pitanje je: “Što će se dogoditi ukoliko počinim grijeh, a onda zaboravim na to i nikad se ne sjetim priznati ga Bogu?”

Oba pitanja počivaju na pogrešnim pretpostavkama. Spasenje nije stvar vjerničkih pokušaja da priznaju i pokaju se za svaki grijeh koji počine prije nego što umru. Spasenje se ne temelji na tome je li kršćanin priznao i pokajao se za svaki grijeh. Da, trebali bismo priznati svoje grijehe Bogu čim postanemo svjesni da smo sagriješili. Međutim, ne trebamo stalno moliti Boga za oproštenje. Kad povjerujemo u Isusa Krista za spasenje, opraštaju nam se svi naši grijesi. To uključuje prošle, sadašnje i buduće grijehe; velike i male grijehe. Vjernici ne trebaju stalno tražiti oproštenje ili kajati se kako bi im grijesi bili oprošteni. Isus je umro kako bi platio kaznu za sve naše grijehe, a kada su oni oprošteni, svi su oprošten i (Kol 1:14; Dj 10:43).

Ono što trebamo raditi jest priznavati naše grijehe: “Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti ” (1. Iv 1:9). Ono što ovaj stih govori jest da “priznajemo” svoje grijehe Bogu. Riječ “priznati” znači “složiti se s”. Kad priznamo svoje grijehe Bogu, slažemo se s njim da smo bili u krivu, odnosno da smo sagriješili. Bog nam oprašta, preko priznanja, na trajnoj, neprestanoj osnovi zbog činjenice da je “vjeran i pravedan”. Kako je Bog “vjeran i pravedan”? On je vjeran tako što oprašta grijehe, što je obećao činiti svima onima koji prime Krista kao Spasitelja. On samo primjenjuje Kristovu plaću za naše grijehe, priznajući da su grijesi uistinu bili izmireni.

Istovremeno, 1. Ivanova 1:9 uistinu ukazuje na to da naše oproštenje na neki način ovisi o tome da priznajemo grijehe Bogu. Kako to funkcionira, ako su svi naši grijesi oprošteni u trenutku kada prihvatimo Krista kao Spasitelja? Čini se da apostol Ivan ovdje opisuje “odnosno” oproštenje. Svi su naši grijesi “položajno” oprošteni u trenutku kad primimo Krista kao Spasitelja. To položajno oproštenje jamči naše spasenje i obećanje vječnoga doma u nebu. Kada budemo stajali pred Bogom nakon smrti, On nam neće zabraniti ulazak u nebo zbog naših grijeha. To je položajno oproštenje. Koncept odnosnog oproštenja temelji se na činjenici da svojim grijesima vrijeđamo Boga i žalostimo Njegova Duha (Ef 4:30). Iako nam je Bog u konačnici oprostio grijehe koje počinimo, oni ipak rezultiraju blokiranjem ili ometanjem našeg odnosa s Bogom. Mali dječak koji sagriješi protiv svog oca ne izbacuje se iz obitelji. Pobožan otac bezuvjetno će oprostiti svojoj djeci. Istovremeno, dobar odnos između oca i sina ne može se postići dok se odnos ne obnovi. To se može dogoditi samo ukoliko dijete prizna svoje greške ocu i ispriča se. Zbog toga priznajemo svoje grijehe Bogu: ne kako bismo održali svoje spasenje, nego kako bismo se vratili u blizak odnos s Bogom koji nas voli i koji nam je već oprostio.(kraj teksta)

Nije li zbunjujuće, ne fali li ovdje...
1. Spominje se, na početku teksta, strah od smrti u teškom grijehu. Za oproštenje je potrebno savršeno pokajanje, ako se ne varam (znamo što je to),
2. Prije svete pričesti, jer nikad nismo sigurni u savršenstvo tog pokajanja, ipak trebamo na Ispovijed...???
Griješim li ili nisam razumio tekst pod donjim linkom?
.
Link je:
http://www.medjugorje-info.com/hr/duhov ... te-grijesi

Zdrave, ja ti mogu reći jednostavno kako mislim. Svi po savjesti znamo, jasno kao dan, kad smo u nekom grijehu, bilo većem ili manjem. Ne bih puno ništa analizirala. Točno znaš u srcu koliko si kriv i kad je potrebna Sv. Ispovijed. Ona je svakako dobra i kad čovjek nije u teškom grijehu.
Što se tiče kajanja u sebi nosim strah, ali pozitivan strah od Boga. Nastojim često imati u mislima - Oče, oprosti mi za ..ovo i ono... to meni nikako nije od viška, a sigurno je potrebno. Kako moliš onoga koga uvrijediš- prijatelja, susjeda i ispričavaš se za pogrešku, mislim da tako moramo i Oca zamoliti. Naravno da On oprašta jer je Ljubav i jer je Isus umro za naše grijehe. Pitanje je, hoćeš ili nećeš. Slobodna je to volja.
Što se tiče onoga što je čovjek zaboravio reći na Sv. Ispovijedi, naš svećenik je uvijek govorio da je i to oprošteno jer nisi namjerno prešutio.
Eto, tako nekako.

Pretpostavka: netko planski svaki dan ukrade dvije cigle...Nekad s jednog gradilišta, nekad s drugog, i tako danima. Nikoga nije puno oštetio, ali je za sebe stekao materijalnu korist - uspio je tim ciglama/opekama konačno podići zid za koji nije imao nvca. Sve su to mali grijesi - skupljeni na gomilu u vrijednosti cca 1000 i više kuna. Mora li ta osoba na ispovijed? Svećenik mi reće "Ne mora". Cccc
I ja, čim nisam siguran da sam ispravno postupio u nečemu - na ispovijed.


Strahopoštovanje. koje se danas ni na vjeronauku ne spominje.


Uopće nisam na to "nišanio". neću se više vraćati na svoj post, samo pitanje: tko može biti siguran da je pobudio savršeno pokajanje nakon spoznaje da je počinio smrtni grijeh? Po onome u tekstu - možeš na sv. Pričest. I TO je propust teksta (autora).

Hvala ti na postu/osvrtu. BB!

Neko krade cigle s gradiliša i svećenik kaže da ne mora na ispovijed, o majko moja , zato nam i je kako nam je u Lijepoj Našoj, ovaj dve cigle, neko dve glave, neko par somića, pa neko koji milijunčić u kutijama itd. A za šta onda treba ić na ispovijed, tek ako si sa motornom pilom isjekao dvoje troje ljudi, jedino valjda za to.

Što se tiče izraza savršeno kajanje mislim da si fulao, ne da mi se sad gledat katekizam al mi se čini da se tamo spominje savršeno kajanje i nesavršeno, savršeno bi bilo kad ti je krivo jel si pogazio Božju ljubav, a nesavršeno može bit i zbog straha od Božje kazne. Ne moraš imati savršeno kajanje za odrješenje već kajanje.

Bilo je i objašnjenje.
Mala psovka je uvijek mala psovka, bez obzira koliko puta opsovao.
Ja sam smatrao (oko cigala) da treba mjeristi stečenu korist...A on reče da - pod uvjetom da nije bila nakana NIKOGA oštetiti jako, načiniti SVJESNO veliku štetu - to su ipak mali grijesi.
Eto, tako stoje stvari.

Evo jedno pitanje, ne znam da li može na ovu temu ali evo pokušat ću pojasnit. Dakle, nešto smo u životu dobili na nemoralan način ( to je način na koji stvari funkcioniraju što ništa ne opravdava), i sad godina i godina nakon toga skontaš da bi to mogao ispovijediti, da to nije bilo u redu, ali i dalje "uživaš te plodove", "živiš u tome grijehu". Zar nije potrebno osim ispovijedi i "ispraviti tu pogrešku" jer u suprotnosti živiš licemjerno. Ali opet ako sad ispravljaš tu pogrešku onda činiš drugi grijeh. zakomplicirala sam...

Na primjer iz ovog o ciglama zar ne bi bilo ispravno i vratiti te cigle a ne samo ispovijedit to?

@fiduciia
Mislim da se tu radi o predbacivanju savjesti, odnosno umirivanju savjesti.
Ako jedna osoba ili vise njih na bilo koji nacin pati ili ispasta zbog toga, trebala bi naci nacin da to svakako ispravis.
Ako nikome ne steti i ako bi te to (ispravljanje) navelo na isti ili neki drugi grijeh, onda nemoj to da radis.
Najvaznije od svega je da si to ispovidila i da to ne ponavljas.

Ne znam, možda se radi o umirivanju savjesti. Pitanje sam opširnije postavila svećeniku, valjda ću dobit odgovor, nadam se .

"Ljudi koji brzo ipreviše pričaju, te hoće samo njih da se sluša, imaju mentalnih problema"....to nije pokazatelj da "trpe stresove", već pokazatelj egocentričnosti i njihove naravi, karaktera. "Ja i moje ja"...ima nekih osoba, koje su svijesne u razgovoru , da u svom prisustvu ne daju drugima doći do riječi, jednostavno te nadjačaju i potpuno ignoriraju, dr.rječima "začepe ti usta", pa ti sad slušaj ako želiš slušati. Takvi ljudi, obično samo vole sebe , znam ih nekoliko....

S takvima se više ne nadjačavam u razgovoru. Da iritiraju, stvarno ponekad iritiraju, da miih dođe "zalipiti", s ljeve i desne....
Naravno da neću to napraviti, nego se kulturno udaljiti od takvih. Naporni su , bar za mene, a vjerujemi za druge....

Da li netko zna nekog svećenika kojemu bi mogla postavit upit o nekim dilemama (vezano za grijeh i ispovijed). Na ispovijedi nisam dobila nikakav konkretan savjet.