www.tebe-trazim.com

Dobra volja, oliti'ga "najbolje namjere" su jedna od najcescih opravdanja svakog kvazi-katolika (usp. Semipleg.).

Ovo pišem u ovoj temi jer ovo na jedan način pokazuje kako su čudni i nama neznani putevi Gospodnji i da često u životu ljudi svjetovne stvari – odbojku, kuhanje, šetanje, izlaske – ničim nego Njegovom intervencijom i pozivom da mu se služi do krajnjih granica - zamijenimo životom unutar zidina samostana, doslovno odsječeni od ostatka svijeta.

Naime, uskoro je sveta Terezija Avilska – zaštitnica karmelićanki. Da mi ju je prije koju godinu netko je spomenuo, blenula bih u njega jer o ovoj svetici, i ovom redu, nisam ništa znala. Ali naš Bog često piše čudne, nama nepoznate i nezamislive priče pa sam tako, iako sam znala da će mi prijateljica ići u časne, u ožujku 2016. godine dobila poruku da je Rina otišla u Avilu u samostan.
Voljela bih sada napisati da sam bila sretna i oduševljena, međutim, moram priznati da sam i sama bila iznenađena i sebična. Glavom mi je prolazilo kako više nikada nećemo popiti kavu, nećemo prošetati, kako više nikada neću dobili njenu glasovnu poruku na wa. Znala sam da je to ono što ona želi, znala sam da je to poziv – ništa nego poziv (jer samo posebno ponizne duše mogu prihvatiti, između ostalog, takav način života) i znala sam da je kao nitko i ništa sigurna u svoju odluku. Otišavši u Avilu, meni je (kako se znamo našaliti) ostavila u ostavštinu našeg prijatelja svećenika Niku koji mi hrabro i neustrašivo zamjenjuje nju u svim mojih duhovnim dvojbama.

Rina je bila (a vjerujem i ostala) cura vesela duha, cura s kojom ćete otići u trgovinu, a toliko će vas smantati s pričom da ćete izaći kroz ulaz ili ući kroz izlaz. Ako vam se dogodi da se sudarite sa staklenim vratima – možda ćete se prvog puta iznenaditi, ali drugog će vam sve biti jasno. Kada odete s njom u Split, i ne treba naliti benzin: „To ćemo na povratku“, pa onda upadnete u gužvu, benzinska je zatvorena – jedino što možete je moliti Boga da vas i vaš automobil još malo pogura do iduće pumpe jer ako stanemo na sred magistrale, ne gine nam objava na Dnevnu dozu Dalmatinca.

Rina je cura koja se svega sramila, doslovno svega, pa i pitati konobara jesu li palačinke od čokolade s Nutellom ili nekim drugim kakaom. To je cura koju jedva čekam posjetiti, a iskreno da vam kažem – već sada me strah emocija – mislim da će to bit najplačljiviji dan u Španjolskoj, ali sa suzama radosnicama.
Rina je cura na koju bi svaki roditelj trebao biti ponosan i neizmjerno sretan. A znate, Rina je i dokaz da se Bog nekada i s nama ljudima voli našaliti. Rinini roditelji ne vjeruju u Njega, i ako postoji jedna stvar koja ju boli to je što oni ni dan danas nisu prihvatili Rininu odluku. Nadam se da će jednog dana i oni doživjeti preobraćenje i da će Rina još na ovom svijetu doživjeti da je roditelji razumiju i podržavaju.
Rina je prije godinu dana obukla habit, a ove godine je na Gospu žalosnu položila privremene zavjete. Koliko sam ponosna na nju riječima ne mogu iskazati.
Bogu nikada neću moći dovoljno zahvaliti što mi ju je stavio na životni put i što znam da u preko 2000km udaljenoj Španjolskoj imam jednu dobru dušu koja moli za mene i moje najmilije.
Istina, ja njoj često pišem, odgovore dobivam nešto rjeđe, no svaki je melem za moju dušu i mogu vam onako sramno priznat da sa svakim pismom isplačem bar pola Jadrova korita.

Nikada, ali nikada ne sumnjajmo u ruku Oca koji kada udara – liječi! Providnost, providnost, providnost! Imaj vjere. Providnost se nikada ne vara. Pusti Oca da bude Otac, a samu sebe da budeš vjerna kći. Tvoja sestra xxx de la Pasion de Jesus.

Počele su druge listopadske pobožnosti „bez nje“ u našem malom gradiću, i ona nije sa mnom na misi.
Svejedno, za vrijeme krunice, još uvijek je mogu vidjeti za mikrofonom. Nije pored mene, ali je u mom srcu te vjerujem da sam svaki dan u njenim molitvama – kao i ona u mojima.
I ona je prije koju godinu pisala na nekom od foruma, možda čak i ovome pa eto, željela sam (možda nekima totalno glupo i ne shvatljivo) napisati nešto o njoj.
To je cura koja ima posebno mjesto u mom životu, cura preko koje je Bog i mene dotakao i cura koja mi, onako ljudski i sebično, u danima poput ovih užasno, užasno nedostaje.

Tocno to. Nazalost cesto Katolici smatraju da je dobra volja/namjera bitna. Samo vjera i djela. Nikakve dobre namjere ne prolaze.

Pretpostavljam da sada neću izazvati odobravanje, jer ipak ovo je katolički forum (valjda), ali moram priznati da već godinama shvaćam i Tomićev pogled na stvari i da ga redovito čitam koliko god me se sada ovdje razapelo.
Za mene članak s posebnim „zapitajmo se“ je ovaj prije dva dana objavljen

https://www.jutarnji.hr/komentari/ante- ... e/6828165/