www.tebe-trazim.com

Tema samo za svjedočanstva vezana uz Međugorje.
Evo jedno .


Battistina je definitivno Talijanka našega vremena. Četrdeset i sedam joj je godina.
Po zanimanju je knjigovotkinja i posao obavlja preko interneta.
Kad ju je njezin partner pozvao da pođe s njim u Međugorje, nije bila zainteresirana.
A onda je jednog jutra u autu čula pjesmu koju često puštaju na Radio Mariji.
Ta pjesma ju je inače toliko nervirala, da bi isti čas mijenjala radio postaju.
Neočekivano, toga jutra ju je duboko ganula i suze su joj samo počele teći bez nekoga vidljivog razloga.
Shvatila je da je Gospa zove.
Ali neka sama ispriča svoju priču …

„U mojemu životu sve se promijenilo od odlaska na hodočašće u Međugorje u srpnju 2012. godine.
Ništa nije kao prije! Moje se obraćenje dogodilo tijekom klanjanja pred Presvetim Oltarskim Sakramentom.
Bilo nas je na tisuće oko vanjskog oltara.
Odjednom sam shvatila da klečim i imala sam osjećaj kao da u svojim rukama držim vlastito, živo srce.
Cijeli mi se život odvrtio pred očima. Jasno sam vidjela sve ono dobro, kao i sve loše,
s tim da se ono što mi se nekad činilo da je dobro, sada pretvaralo u nešto loše.
Počela sam osjećati veliku bol zbog razvoda.

Kako sam mogla prekršiti obećanje koje sam dala pred Bogom?
U glavi su mi odjekivale riječi: „Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!“.
Tada sam shvatila da sam bila spokojna samo u glavi, a da je moje srce bilo hladno kao led.
Uvijek sam imala osjećaj da sam na strani „onih koji su u pravu“ i da sam žrtva.
Odjednom sam uvidjela da imam tvrdo srce.

Gledala sam patnju svoje četvero djece, moga oca i onoga što su pretrpjeli moj svekar i svekrva,
a posebice sam shvatila kako uopće nisam bila žrtva.
Zapravo nikada nisam nikome oprostila.
Kad je moja najstarija kćer u dobi od devet godina pohađala 4. razred i navaljivala da želi ići na prvu svetu pričest,
govorila sam joj da to nema smisla. Moje najmlađe dijete nije čak ni kršteno!
Vidjela sam sve knjige iz područja New Agea koje sam kupovala tijekom proteklih 20 godina.
Kako sam uopće mogla provoditi svoje vrijeme čitajući te knjige
i pohađajući tečajeve samorazvoja koji su me samo odvlačili od Boga i obitelji?

Bol je postajala sve jača i jača, i savijajući se malo po malo našla sam se licem na zemlji.
Govorila sam si : ‘Gospodine, dopusti mi da umrem ovdje, jer ja nisam dostojna ni podići glavu sa zemlje.’
U tom sam trenutku osjetila nešto poput velikog zagrljaja ispunjenoga ljubavlju i radošću koje nisu od ovoga svijeta.
I sebi sam rekla: ‘Tijekom 18 godina mislila sam da sam svojoj djeci sve dala,
ali zapravo nisam im ništa dala, jer im nisam dala ovo.
Dakle, ako ostanem ovdje moliti za njih do kraja svoga života,
ne bi li to bilo bolje od bilo čega što bih mogla učiniti ako se vratim kući?
Da sam kao majka, kao duša kuće, njegovala molitvu umjesto što sam se bavila beskorisnim stvarima,
moja djeca bi i dan-danas imala obitelj na okupu!’
Shvatila sam: kad donesete odluku kojom se rješavate križa braka,
taj križ zapravo stavljate na ramena svoje djece.

U tom sam trenutku osjetila da sam morala držati obećanje vjernosti u braku,
pa sam se odlučila zavjetovati na čistoću.
Taj sam zavjet prinijela Bogu, s molbom da se na tisuće obitelji ne razdvajaju.
Moj je partner osjetio isto. Također mi je rekao da se moramo u potpunosti posvetiti.
Kad sam se vratila kući, išla sam često na ispovijed. Neki su mi svećenici rekli da zavjet čistoće nije potreban,
drugi da je to samo nešto što smo mi smislili, ali bila sam u tom pogledu prilično sigurna i odlučna,
jer se to činilo tako malim u usporedbi s beskrajnim milosrđem koje sam primila.

Moja su djeca pomislila da sam pošašavila, jer sam išla u crkvu i objesila raspelo u dnevnoj sobi.
Moje oduševljenje živciralo je moju stariju kćer, pa mi je rekla:
‘A što je sa svim onim stvarima koje si nam govorila zadnjih 18 godina? ‘
‘Žao mi je’, rekla sam joj. ‘Bila sam u zabludi!’
U studenom sam se vratila u Međugorje sa svoje četvero djece, tako da i oni mogu shvatiti.
Jako sam se nadala da će sresti Gospodina. Promatrala sam ih iz daljine i čekajući razmišljala:
‘Ali ako sam ja kao njihova majka sposobna ljubiti tako malo, a biti tako sretna što vidim svoju djecu kako mole,
koliko mora da je sretnija naša Nebeska Majka? I kako li će biti nesretna zbog djece koja se izgube!’

Tijekom hodočašća Bog je dotaknuo srca sve moje djece. Zajedno smo počeli proučavati katekizam.
Devet mjeseci kasnije kršteno je najmlađe dijete u dobi od 10 godina,
a tijekom istoga misnog slavlja sva su moja djeca primila svetu pričest.
Bio je to najljepši dan u mojemu životu! Bilo je to kao da sam ih sve zajedno vidjela da su iznova rođena.
Moj partner i ja ostali smo zajedno idućih godinu dana živeći kao brat i sestra.
No svaki sam dan molila Boga da budem u stanju shvatiti što je njegova volja –
da li ostati zajedno i podržavati jedno drugo ili se potpuno razdvojiti.
Dugo sam vremena dvojila u svom srcu, ali malo po malo Gospodin je razdvajao naše putove.
Bilo je to zbog posla.

Nakon moga obraćenja opet sam kontaktirala bivšega supruga.
Punih devet godina svaki je naš telefonski razgovor završavao vikom s obje strane
tako da godinu dana nismo ni međusobno razgovarali, osim što bi sa mnom komunicirao preko djece.
Kad sam prepoznala vlastite greške, uočila sam da su njegove posljedica mojih grešaka i tada je nestalo moje ogorčenje.
Ja sam bila ta koja bi trebala tražiti oproštenje!
Malo po malo, počela sam osjećati duboku bračnu povezanost, koju je Bog zapečatio,
i ponovno sam se osjećala kao supruga. Ipak, to nisam razumjela.
Pitala sam svećenika je li u redu da se osjećam kao supruga,
iako se moj suprug vezao za drugu osobu s kojom ima sina.
Svećenik mi je odgovorio da je pred Bogom sakrament braka neraskidiv.
Sada sam u dubini srca ponovo pronašla netaknutu ljubav,
za koju sam mislila da je nestala ili da nije niti postojala.
Čuvam je u čistoći i svaki dan se molim za obraćenje moga bivšeg muža i za sve obitelji.
Zahvaljujem Isusu i Mariji za beskonačnu milost koju moja obitelj svakodnevno prima i dalje koračam na ovom putu obraćenja.“

Ovo što je Battistina doživjela u koncentriranom obliku i u nekoliko uzastopnih koraka,
često se događa međugorskim hodočasnicima. Gospa ju je pozvala i ona je, ne znajući zašto, došla u Međugorje.
Doživjela je posebnu milost i vidjela je cijeli svoj život u svjetlu Duha Svetoga.
U svome je srcu shvatila koliko je veliko Božje milosrđe za nju,
bilo joj je žao što je počinila grijehe (koje prije nije uočavala), plakala je nad njima, odrekla ih se i ispovjedila ih.
Shvatila je kako se temeljito preobrazila i poduzela je korake mijenjajući svoj život prema onome što se Bogu sviđa,
uz pomoć dobroga svećenika, vjernoga nauku Crkve. Snažnog li primjera!
Mnogi se ljudi samo zaustave na milostima koje su primili, ali dobro je poduzeti konkretne korake po povratku kući!
Ovo svjedočanstvo pomaže nam da u potpunosti uđemo, zajedno s Isusom,
u ovo vrijeme milosrđa koje nam je sada ponuđeno kao nikad ranije!

Predivno.

Već me se dugo nije neko svjedočanstvo ovako dojmilo. Baš me dotaklo.
Bog je nevjerojatan. Slava Mu.

Eto,to je Međugorje-
"Nema dobra stabla koje bi rađalo nevaljalim plodom
niti nevaljala stabla koje bi rađalo dobrim plodom.
Ta svako se stablo po svom plodu poznaje.
S trnja se ne beru smokve niti se s gloga grožđe trga."
(Lk 6,43-44)

Iskustva međugorskih hodočasnika, Kolovoz 2013


Andrea Cunningham: "Međugorje je posebno mjesto"


Među brojnim hodočasnicima susreli smo Andreu Cunningham iz Sjeverne Irske koja je s obitelji,
mužem i petero djece posjetila Međugorje. Ovo joj je 5. posjet.
Misli da je ovo mjesto nešto posebno i stalno se vraća jer se osjeća kao kod kuće:
„Ovo je doista posebno mjesto. Za ukazanja sam čula početkom 90-ih, a prvi put sam ovdje došla 1994. godine,
kad sam se i udala. Kako mi Međugorje pomaže? Pa održava moj odnos s Bogom, jača mi i obnavlja moju vjeru, daje mi snagu. Mislim da je lako biti uvučen u gužvu, životnu zbrku, lako nas odvuku druge stvari,
ali kad dođete u mjesto kao što je Međugorje to je onda povratak prirodi, povratak osobnom odnosu s Bogom''
-kazala je Andrea koja smatra da mladi ljudi uvijek nešto traže, a zapravo traže Boga:
„ Divno mi je vidjeti toliko mladih ovdje u Međugorju kako šeću i mole krunicu i izgledaju tako prirodno,
ali to im je ovdje lakše nego doma. Kući je to ponekad teško jer ljudi misle kako nisu normalni ako mole,
a ne čine neke druge stvari. Ne znam za budućnost.
Jedino mogu reći da je Međugorje malo neba na ovoj zemlji i svi tome težimo, bili toga svjesni ili ne.
Tome težimo, a ovdje dobijete osjećaj da je to moguće postići".

Otac Charles Colazzi o iskustvu Međugorja


Otac Charles Colazzi iz New Jerseya deveti je put u Međugorju.
Govorio nam je o svome životu, svećeničkom pozivu, iskustvu Međugorja.
Ovdje je došao sa skupinom mladih kada je imao šesnaest godina.
Kaže da je jednostavno iskusio ljepotu ovoga mjesta:
„Kao mladić išao sam u crkvu ali nisam baš volio svoju vjeru.
Dok sam bio u Međugorju, iskustvo molitve bilo je toliko snažno da me istinski promijenilo.
Nakon povratka, zavolio sam molitvu, provodio vrijeme na klanjanju i moleći krunicu, uglavnom svaki dan”.
Četiri godine poslije toga odlazi u sjemenište te postaje svećenik kada se ponovno vraća u Međugorje.
„Sve je to predivno iskustvo. Rekao bih zapravo da sam se zaljubio u Gospu, u Isusa.
Svi iskuse nešto drugačije, bilo da je to unutarnje iscjeljenje, osjećaj bliskosti i ljubavi,
ali također i čuda jer mi svi vidimo neke stvari i osjećamo to.
Ispovijedi u Međugorju veoma su znakovite, ljudi su zacijelo drugačiji kada se vrate doma.
Obično ljudi koji se ispovijedaju ovdje često osjete nešto,
nerijetko im se život promijeni u potpunosti i osjeća se snaga ispovijedi,
dobrih ispovijedi nekih koji su dvadeset ili trideset godina lutali.
Za mene kao svećenika to je vrhunac u Međugorju jer je tako lijepo i korisno”-kazao je otac Charles.

Međugorje mi je pomoglo shvatiti Evanđelje


Stefano Rotondo je liječnik iz Italije. Za Međugorje je čuo već na početku ukazanja,
a prvi je put Kraljici Mira hodočastio već 1983.
Posvjedočio nam je da se njegov život nakon toga iz temelja promijenio.
„Tada sam shvatio da je vrlo važno pronaći Boga ondje gdje živim
i da mogu pronaći radost jednostavnog susreta s Bogom.
Došao sam pri put 1983., a Međugorje je danas za mene ondje gdje živim.
Ono mi je pomoglo shvatiti Evanđelje i živjeti ga u svakidašnjem životu.
Ovdje sam naučio slušati, naučio sam što je tišina; naučio sam prihvatiti samoga sebe.
Jednostavno, počeo sam svoje srce otvarati Bogu”
- svjedoči dr. Stefano čija je obitelj nakon jednog hodočašća u Međugorje s još dvije obitelji osnovala molitvenu skupinu.
K tomu, već četvrtu godinu dovodi hodočasnike u Međugorje:
„U dubini našega srca željeli smo nastaviti molitvu u našem mjestu te smo, nas tri obitelji,
počeli zajednički moliti krunicu, što redovito činimo.
Osjetili smo da Gospa ulazi u našu kuću i želi da i druge dovedemo u Međugorje”.

„Ohrabrenje za svećenički poziv i glazbu sam dobio u Međugorju”


Velečasni Liam Lawton iz Irske odrastao je u sedmeročlanoj obitelji, a za svećenika je zaređen 1984. godine.
Kazao je kako ga se pri prvom posjetu Međugorju najviše dojmila vjera ljudi koji ovdje žive.
Vlč. Liam dolazi iz obitelji glazbenika i želja mu je bila uz svećenički poziv živjeti i glazbu.
Presudan trenutak i ohrabrenje doživiuo je upravo u Međugorju
nakon ispovijedi kod fra Slavka Barbarića, koji ga je pozvao da na Misi nakon pričesti otpjeva nekoliko pjesama.
Nakon toga je glazbom pratio i Klanjanje koje je predvodio fra Slavko.
To je bio početak klanjanja kakvo imamo danas u Međugorju.
Na fra Slavkov poticaj organiziran je i prvi Festival mladih 1990. na kojem je Liam od početka sudjelovao.
Kazao je kako su za njega dvije najvažnije međugorske poruke
- Bog postoji i samo je u Bogu mir, a instrument toga mira je Gospa.

Svaki dan osjećam Gospinu i Isusovu milost


Agnes Nick već dvadeset godina živi u Kanadi.
Ovih dana ostvarila joj se dugogodišnja želja da dođe u Međugorje.
„Svaki dan u svom životu osjećam Gospinu i Isusovu milost.
Članica sam molitvene skupine u Saint Tomasu u Torontu koja se zove Marija pokreće svećeništvo.
Okupljamo se svake srijede navečer i molimo krunicu Blaženoj Djevici Mariji
te čitamo njezine poruke iz Međugorja.
Otkako to činim osjećam da s lakoćom podnosim sve životne poteškoće:
prepustiš se Bogu i njegovoj Majci, a oni znaju sve naše potrebe.
Oni uvijek pomažu u našim potrebama“, kazala je Agnes.


Izvor: © Information Centre "Mir" Medjugorje http://www.medjugorje.hr

Čudesa u Međugorju (prof. dr. Ljudevit Rupcic)


Ispočetka su međugorska ukazanja bila popraćena mnogim čudnim fenomenima i na nebu i na zemlji,
posebno čudesnim ozdravljenjima. I sam sam, s otprilike tisuću hodočasnika doživio jednu neobičnu igru sunca.
Ta je pojava bila tako čudnovata i očita da ju je svatko bez iznimke okvalificirao čudom.
Nikoga od nazočnih, u to sam se uvjerio ispitivanjem i drugih nazočnih, nije ostao ravnodušan.
Radost, suze i izjave prisutnih ljudi snažno su to potvrdili.
Iz njihovih riječi se vidjelo da su shvatili tu pojavu kao potvrdu istinitosti ukazanja
i poticaj da se na međugorske poruke odgovori njihovim prihvaćanjem.
To i je prava svrha čuda: pomoći ljudima vjerovati i živjeti po vjeri,
jer ona stoje u službi vjere i spasenja ljudi.

Glede svjetlosnih fenomena u Međugorju, jedan mi je profesor, stručnjak iz te oblasti,
zaposlen u Beču, priznao da ih je tjedan dana proučavao u Međugorju.
Na kraju mi je rekao: "Znanost nema odgovora na ove pojave".
Iako sud o čudesima ne spada ni na koju prirodnu znanost,
ni na znanost uopće, nego na teologiju i vjeru,
ipak je sud znanosti vrlo važan, jer gdje ona prestaje nastavlja vjera.

Vrlo je značajno da su mnoge događaje vjernici shvatili kao pravo čudo.
Razumjeli su njihovo značenje i osjetili se - bilo da su ih sami na sebi doživjeli,
bilo na drugima - obveznim da međugorske poruke prihvate kao obvezu.
Teško je točno reći koliko je tih čudesnih događaja u vezi s međugorskim ukazanjima bilo.
Međutim, poznato je da ih je prijavljeno i posvjedočeno nekoliko stotina.
Među njima su neka temeljito ispitana i znanstveno-teološki obrađena,
te nema nikakva ozbiljna razloga da se sumnja u njihov nadnaravni karakter.
Dovoljno je navesti samo neka od njih.

Gospođa Diana Basile, rođena 5.10.1940. u Platizzi, Cosenza, Italija,
bolovala je od godine 1972. do 23.05.1984. od sclerosis multiplex, koja je inače neizlječiva bolest.
Unatoč stručnoj pomoći profesora i liječnika na klinici u Milanu bivala je sve bolesnija.
Na vlastitu želju došla je do Međugorja i bila nazočna ukazanju Gospinu u jednoj prostoriji
koja je povezana s crkvom i najedanput ozdravila. To se sve dogodilo gotovo u jednom trenutku i temeljito,
tako da je ta ista gospođa sutradan iz hotela u Ljubuškom,
gdje je prenoćila, bosonoga pješice prevalila 12 km puta do Brda ukazanja da zahvali Gospi na ozdravljenju.
Od tada do danas ostala je zdrava. Po njezinu povratku u Milano liječnici su se začudili njezinu ozdravljenju
i odmah uspostavili liječničku komisiju koja je imala ponovno potanko ispitati i prijašnje i sadašnje stanje ozdravljenice.
Skupili su 143 dokumenta i, na kraju, 25 profesora, primarijusa i drugih liječnika,
napisali posebnu knjigu o bolesti i ozdravljenju o kojoj su izjavili,
da je Diana Basile uistinu bolovala od sclerosis multiplex, da je duge godine bezuspješno liječena,
ali da je sada potpuno zdrava i da se to nije dogodilo nikakvom terapijom, ni bilo kojim lijekovima.
Time su naznačili da je uzrok ozdravljenja na drugom, a ne znanstvenom, području.

Drugo značajnije čudo dogodilo se na Riti Klaus, rođenoj 25. 01.1940. u Pittsburghu (USA),
nastavnici i majci troje djece, koja je 26 godina bolovala od sclerosis multiplex.
Ni njoj, ni liječnici, ni lijekovi nisu ništa pomogli.
Čitajući knjigu o Međugorju "Ukazuje li se Gospa u Međugorju" od Laurentina- Rupčića,
odlučila je prihvatiti Gospine poruke. I dok je jednom 23. 05.1984. molila krunicu osjetila je u sebi neku neobičnu toplinu.
Poslije toga se osjetila zdravom. I od tada do danas bolesnica je potpuno zdrava
i sposobna raditi sve poslove u domaćinstvu i školi. O njezinoj bolesti i uzaludnoj terapiji
postoji solidna liječnička dokumentacija, a isto tako i stručna potvrda liječnika
o njezinu izvanrednom i neshvatljivom ozdravljenju, koje je potpuno i trajno.

Ima još ozdravljenja koja su se naglo i temeljito dogodila u vezi s Međugorjem.
Ona su više-manje stručno ispitivana. A neka nisu uopće još ni obrađena.
Nije isključeno da među njima ima isto tako velikih kao i ona koja su već obrađena.
Kod čudesa je odlučujuće da potječu od Boga i da služe vjeri, a nije važno da budu "velika".
Njih će prije spoznati ljudi dobre volje i koji su otvoreni prema istini,
nego jednostrani učenjaci i svestrani kritizeri, jer se oni često zatvaraju u granice
u kojima se ne "smije" i "ne može" čudo dogoditi.

-evo još jednog svjedočanstva iz Međugorja(http://www.medjugorje.hr)


Blaženi koji ne vidješe a povjerovaše (Iv 20,29)

Christiane Claessens – prvi svjedok ozdravljenja Švicarke Joëlle Beuret-Devanthéry u Međugorju, u listopadu 2010.,
opisuje hodočašće i događaje.

U subotu 16. listopada 2010., četrdeset i šest osoba, većim dijelom iz župe sv. Franje Saleškoga i sv. Terezije,
pošlo je na privatno hodočašće u Međugorje. Bilo je to naše dvadeseto privatno hodočašće,
koje se dogodilo u vrijeme kad smo obilježavali dvadesetu obljetnicu osnivanja molitvene skupine Kraljice Mira.
Za našu skupinu bila je to predivna prigoda zahvaliti Gospodinu,
jer je Marija svakoga od nas vodila za ruku i podržavala usprkos poteškoćama
na koje smo nailazili tijekom tih dvadeset godina. Doista, sotona ne podnosi Djevicu Mariju,
pa zato i mrzi molitvene skupine koje ona tako žarko želi potaknuti u svim župama.
Po Božjoj milosti, mi smo ostali vjerni i svakoga smo se ponedjeljka okupljali na molitvu,
meditaciju otajstava Kristova života, popraćenu porukama koje je Marija dala svijetu,
i koje još uvijek daje svakoga mjeseca u Međugorju.
Dva smo dana proveli u autobusu moleći i upoznajući se s događajima koji se odvijaju od 1981. do danas.
U Međugorje smo stigli u nedjelju navečer oko 20 sati. U ponedjeljak 18. listopada, po kišnom vremenu ,
ali s radošću u srcu uspeli smo se skliskim stazom na Brdo ukazanja. Svi su svima pomagali.
Među hodočasnicima bile su i Joëlle, potpuno slijepa pedesetogodišnjakinja,
njezina dvanaestogodišnja kćer Vinciane, kao i njihova uvijek skromna i nasmiješena prijateljica Claudia,
koja je Joëlle posvuda pratila s ljubavlju i pažnjom. Joëlle je bila sretna, činilo se da lebdi preko kamenitih puteljaka.
Pred Gospinim kipom izgovorila je predivnu molitvu punu ljubavi i povjerenja u nebesku Majku.
Cijela skupina na brdu je ostala dvadesetak minuta u tišini, zatim zajedno sišla,
da bi se svi opet našli u 17 sati u crkvi sv. Jakova na večernjem molitvenom programu.
Tu se Joëlle dogodilo nešto čudno: osjetila je kako je neka ruka guši
– a upravo je bila primila sv. pričest – i čula kako joj neki predbacujući glas prigovara: „Htjela si imati dijete – dobila si kćer.
Tražila si posao – dobila si ga. Dosta je sada, hoćeš li konačno zašutjeti?
Kad je hladno imaš topli stan, kad si gladna uvijek imaš nešto u tanjuru,
kad sniježi imaš toplu odjeću, hoćeš li konačno zašutjeti, sada je već stvarno dosta?!“
Joëlle je bila duboko uznemirena. Iste je večeri o tome razgovarala s vlč. Fabijanom,
koji joj je rekao da je sam Bog u hostiji, da nam On želi dobro, i da to sigurno ne dolazi od Njega.
Rekao joj je neka se moli Bogu, i neka ga moli da uzmogne činiti Njegovu volju. To ju je smirilo.
Sutradan, 19. listopada, odlučili smo moliti Križni put, uspinjući se sve do velikog križa na brdu Križevcu.
Starije osobe i Joëlle molili su Križni put s vlč. Olivierom u dolini, dok se skupina pod laganom kišom,
i na još skliskijem i težem terenu nego prethodnoga dana, uspinjala na Križevac.
Pred svakom smo postajom dugo molili na sve naše nakane.
Luc nam je predložio da se u molitvi sjedinimo s malom skupinom koja nije mogla na brdo s nama,
i da Križni put napose prikažemo za Joëlle, da za nju molimo posebne milosti – zašto ne i iscjeljenje –
budući da Bogu ništa nije nemoguće. Bio je to vrlo intenzivan Križni put,
bila je to duboka molitva u kojoj smo razmatrali sve Kristove patnje koje je prikazao za naše grijehe.
Trajao je od 9 do 15 sati. U 17 sati ponovno smo se svi našli u međugorskoj župnoj crkvi na večernjem programu.

Tu se dogodilo veliko čudo. U trenutku kad je Joëlle primila sv. Euharistiju, vidjela je svećenika i njegovu bijelu albu.
Sva iznenađena, pogledala je uvis i primijetila svjetiljke, visoki strop crkve, vitraje.
Kao da je bila izbačena iz svojeg crnog omotača, i osjećala se loše. Rekla je Claudiji, koja je stajala uz nju:
„Molim te, izvedi me odavde, ne osjećam se dobro“. Kad su izašle, Joëlle je rekla Claudiji: „Vidim svjetlo!“
Pošle su prema sakristiji odakle je upravo izlazio vlč. Olivier. Upitao ih je: „Pa što vi ovdje radite?“
Joëlle mu je odgovorila: „Ja vidim!“ Duboko ganut, vlč. Olivier im je predložio neka se vrate u crkvu
gdje je upravo završavala treća krunica. Ljudi su izašli iz crkve, a mi smo okružili Joëlle.
Svećenik, kao pravi pastir, predložio joj je neka zahvali Gospodinu,
pa su zajedno pošli prema stepenicama pred glavnim oltarom,
kleknuli i zahvalili Bogu za veliki dar koji joj je upravo udijelio.
Ta nas je gesta podsjetila na odlomak iz Evanđelja u kojem je Isus iscijelio deset gubavaca,
od kojih se samo jedan vratio zahvaliti mu. Poslije toga pošli smo prema Gospinu kipu da i njoj zahvalimo za njezin zagovor.
Zatim smo se vratili u pansion. Nekoliko žena iz Italije, kao i neki hodočasnici iz Plymoutha
ispričali su nam da su se nalazili iza Joëlle dok je primala pričest, i da je iz nje zračio snažan miris ruža.
Joëlle nam je poslije priznala da ju je taj miris ruža pratio danima i da traje.
Vincianne, koja je bila na Misi, u međuvremenu se već bila vratila u pansion
pa nije znala kakvu je milost primila njezina majka. Treba naglasiti da Joëlle nikada očima nije vidjela svoju kćer,
budući da je slijepa već 42 godine.
Vlč. Olivier, presretan, otrčao je u pansion i pozvao sve ljude da siđu u predvorje jer im želi priopćiti jednu dobru vijest.
Kad je stigla Joëlle, svi su hodočasnici već bili okupljeni. Joëlle je ušla, ugledala svoju kćer i rekla joj: „Oprala si kosu?“
Vinciane, ne primjećujući ništa, odgovori: „Ma jesam“, te upita: „A zašto smo svi morali sići ovamo?“ Joëlle odvrati:
„Zar ne vidiš na meni nikakvu promjenu?“ Vinciane pogleda i kaže: „Ne“. „Pogledaj bolje“, reče joj mama,
a Vinciane uzvike: „Ti vidiš!“ Koje ganuće! Od radosti pale su jedna drugoj u zagrljaj i tako ostale nekih pet minuta.
Vinciane nam je poslije priznala: „Nisam prestajala moliti da se mami vrati vid,
i rekla sam Mariji da ne ću otići iz Međugorja dok ona ne progleda“.
Koja predivna vjera! Marija čuje vapaje svoje djece. Cijela je skupina bila presretna i molitvom zahvaljivala Gospodinu
i Njegovoj Majci Mariji. Iako je već bilo deset sati navečer, s Joëlle na čelu pošli smo na Plavi križ,
na mjesto gdje se Gospa redovito ukazuje Mirjani i Ivanu.
Ne mogu sakriti duboku radost koju osjećamo, radost što smo primili taj dragocjeni znak
koji nam je Marija dala za dvadesetu obljetnicu postojanja naše molitvene skupine.
To je doista znak koji nam daje Marija, naša Majka, znak koji nam pomaže da ustrajemo.
Marija nas vodi, osnažuje, drži nas za ruku, ljubi nas i želi da se po molitvenim skupinama
šire i žive poruke koje nam daje već skoro trideset godina. Kad pođemo na hodočašće u Međugorje,
krećemo u Marijinu školu po kojoj nas ona vodi svom Sinu Isusu.
„Ljudima je to nemoguće, ali Bogu je sve moguće“ (Mt 19,26).
Christiane Claessens

Marijina škola: sve činiti srcem
1. svakodnevna molitva krunice;
2. čitanje Biblije najmanje 5 minuta svaki dan;
3. ispovijed jednom mjesečno;
4. sv. Misa svake nedjelje i ako je moguće tijekom tjedna;
5. post o kruhu i vodi dvaput tjedno, najbolje srijedom i petkom.
Ova Marijina škola je put svetosti. To je zlatna nit svih molitvenih skupina Marije – Kraljice Mira.



Iz mraka u svjetlo
Pismo prijateljima ozdravljenice Joëlle
Dragi prijatelji,
želim s vama podijeliti što se dogodilo nakon ozdravljenja 19. listopada 2010. u Međugorju.
Kad sam one prve večeri izašla iz međugorske crkve, razlučivala sam svjetlo i lica ljudi:
vidjela sam kako se njihove oči i usne pomiču. Kako su dani prolazili, vid se polako i postupno poboljšavao.
Danas zahvaljujem Gospodinu što me nije iscijelio jednim mahom; to ne bih mogla podnijeti.
Na povratku u Švicarsku iz autobusa sam primjećivala nekakva „nepočešljana stabla“.
Moja pratiteljica Claudija rekla mi je neka joj kažem kad opet ugledam neko takvo.
Nekoliko minuta je prošlo, autobus je vozio, konačno sam ponovno ugledala jedno nepočešljano stablo…
„To je palma!“ rekla mi je Claudija. Zamislite kako bi vam bilo da se probudite nakon 42 godine.
Ništa više nije isto. Prijatelji iz molitvene skupine predivni su prema meni.
Daju mi snage za ovo buđenje, za gledanje u Svjetlost.
Kad sam se vratila u Švicarsku, iznova sam se upoznala s moja dva brata, sestrom, roditeljima.
Kad padne mrak, to je za mene odmor. Život izgleda kao prije. Ne prestajem se moliti Isusu i Mariji.
Ljubav prema njima probudili su u meni moji roditelji,
i tu sam baklju predala svojoj kćeri Vinciane, koja je sa mnom bila u Međugorju.
Prvih dana, kad sam u Lausanni gledala velike kuće, zgrade od preko deset katova,
bilo mi je mučno u želucu, znojila sam se i išlo mi je na povraćanje.
Nisam htjela izlaziti od straha pred pogledom na te velike zgrade…
Isto je bilo s ljudima: svaki susret u meni je budio strah ili nelagodu.
Kako bilo da bilo, ne gubim pouzdanje, jer ako mi je Isus po Mariji vratio očni vid,
uvjerena sam da će mi dati i milost da se nosim s poteškoćama koje prate moje ozdravljenje.
Vjera, strpljenje, hrabrost i povjerenje miljokazi su kojih se držim na svome životnom putu.
Sigurna sam da Isus uvijek dovršava svoje djelo, on koji se uvijek objavljuje diskretno i u blagosti.
Danas raspoznajem boje. Vidim velike predmete kao što su kuće, stabla,
zelene površine, automobile, vidim našu mačku, stubište, sunce i ljude.
Vratila sam se na posao, a kućanske poslove obavljam s većom lakoćom.
Vinciane se raduje preobrazbi koja se događa s njezinom majkom i kaže da kod nas vlada Božji mir! Ostajem s vama u molitvi.
Joëlle Beuret-Devanthéry
Lausanne, 19. studenog 2010.

P. S. Nešto što će vam pomoći shvatiti što proživljavam:
Ljudi su mi uvijek govorili da imam sreću što ne vidim taj ružni i sivi svijet.
Govorili su mi da su ljudi zlovoljni. Zamišljala sam da je zemlja siva, da su ljudi kao nekakvi sivi štapovi,
da sunce sja kroz gustu maglu, da je čak i voda koju pijem siva i mutna.
Kako sam se iznenadila kad sam otkrila predivnu šarenu prirodu, nasmiješene ljude,
predivno sunce na plavom nebu, sve puno miline i sklada! Bože, slava Ti!
Zamišljala sam da su na stajalištima ljudi stisnuti kao sardine u konzervi, i to me iscrpljivalo.
Danas redovito uštedim petnaestak minuta jer nalazim prolaz među ljudima, pa brže stignem u metro.
Marija me vodi i drži me za ruku, pokazuje mi put. Hvala ti, Marijo!
Nevjerni Tome iz mojega okruženja govorili su mi da to nije moguće.
Nekoliko dana poslije, nazvali su me i rekli da su dobro razmislili i da u tom čudu prepoznaju Božju ruku.
Mogla bih vam ispričati još mnogo toga, ali bilo bi predugo.
Obavljene su već neke manje pretrage. Lijevim okom vidim svjetlost, desnim još bolje.
U prosincu – 8. 12. 2010. – naručena sam kod jednog profesora oftalmologije u Bazelu.
Pisat ću vam opet. Ostanimo sjedinjeni u molitvi, zahvaljujmo Mariji,
našoj Kraljici Mira i njezinu Sinu Isusu koji kaže: ne ćete ući u kraljevstvo nebesko ako ne postanete poput djece…
Ovo ozdravljenje dalo mi je dušu djeteta, pogled djeteta koje je prešlo iz noći na Svjetlo!
Gospodine, sve je od tebe, sve je za našu sreću, i sve se Tebi vraća.

Rođen sam u blizini Međugorja i kao djeca smo prijatelji i ja, išli na Križevac, nekoliko godina prije Gospinog ukazanja.
Poslije ukazanja puno više smo hodočastili u Međugorje.
Mi smo se kao djeca dosta družili sa franjevcima ,a imao sam veliku Milost da su mi vjeroučitelji bili pok.fra Jozo Vasilj i pok.fra Slavko Barbarić.
Tridesetak godina ne živim u Hercegovini,ali sam za to vrijeme posjećivao Međugorje ,nekoliko puta godišnje a i dolje mi je gotovo sva robina.
U zadnjih desetak godina putujem u Dalmaciju i Hercegovinu,svaki tjedan,jer sam poslom vezan za Dalmaciju i Hercegovinu.
U Hercegovini kod svojih prespavam i odem na jutarnju Misu u Međugorje.
Zahvaljujem Gospodinu i Majci na toj silnoj Milosti
Jedne prilike ,moja dobra prijateljica ,časna sestra karmelićanka iz karmelskog samostana Brezovica,me zamolila da pozdravim Gospu i da se pomolim u Međugorju za nju,jer je ona u klauzuri i samim tim ne može napuštati samostan.
Naravno da sam joj to obećao.
Kad sam bio u Međugorju prije Mise sam otišao na brdo ukazanja i pomolio se.
Nakon toga sam sišao sa brda ,i u jednoj suvenirnici sam kupio dva predivna bijela Gospina kipa,od kamene prašine ,a koji se izrađuju u Međugorju.
Jedan sebi ,a drugi njoj ,jer,mislio sam, kad ona ne može Gospi onda ću ja njoj donijeti Gospu u samostan.
Drugi dan, kad sam joj odnio kip u samostan ,bila je jako sretna i zahvalila mi se.
Sljedećeg dana me je nazvala i pitala …“od čega je napravljen taj kip“.
Rekao sam ...“od kamene prašine“.
Da.. rekla je ,“ali moj kip miriše na ruže i čitav samostan miriše po ružama.Miriše li i tvoj kip.“
Otišao sam u sobu da pomirišem svoj kip.ali on nije mirisao .
Puno puta sam taj isti miris ruža osjetio u Međugorju na brdu ukazanja i u crkvi.
Shvatio sam da je Gospa došla kroz taj kip u samostan ,jer jedno srce je silno željelo da ode u Međugorje k njoj ,a znajući da to nije moguće, Gospa je k njoj došla.
Kako nas samo silno ljubi naša draga Majčica.
Puno milosnih susreta sam imao u Međugorju i zahvaljujem Gospodinu na silnoj Milosti i ljubavi kojom me ispunja i blagoslivlja.
Mi moramo samo željeti u srcu da nam Gospodin u njega dođe,ali moramo ga i pozvati ,jer on ne dolazi nigdje nepozvan.isto je i sa Gospom.

Zato dragi moji otvorimo srce Gospodinu ,i zamolimo Gospodina da iz tog srca odnese sve što nije od Njega i da u naše srce ulije svoju ljubav koju ćemo mi u ljubavi bezuvjetno davati onima koji nam dolaze u život.
Zamolimo ga i da u našu obitelj pošalje svoju Majku,koja će napraviti reda u našim obiteljima i našem životu,i naučiti nas , kako Njega ljubiti i kako hoditi Putem svetosti i ljubavi.Živimo po ljubavi i ljubimo ljubav.

Budimo hodočasnici Božje ljubavi ,svjedočimo Gospodina svojim životom i bićemo blagoslovljeni.

-još jedno od brojnih svjedočanstva iz Međugorja objavljeno 2010. (http://www.medjugorje.ws)

Guy Murphy: Dolaskom u Međugorje primamo tolike milosti

Guy Murphy, 49-godišnji kemijski inženjer iz Chicaga, SAD,
koji se proteklih petnaest godina posvetio vođenju hodočasnika u Međugorje i druga svetišta,
početkom studenoga ove godine ponovno je boravio u našem mjestu.
Guy kaže: Od svih svetišta, najviše čuda i obraćenja događa se ovdje, što je uistinu za sve blagoslov.
Međugorje je za sve nas, iz cijelog svijeta, dom. No, nisam oduvijek tako osjećao za Međugorje,
a danas sam vrlo sretan što mogu biti ovdje, zahvalan Gospi na njenim riječima ohrabrenja kojima nas poziva.

Susret s Međugorjem

Moje obraćenje se dogodilo 1989. Netko mi je pričao o Međugorju,
a čuo sam i o znakovima te različitim stvarima vezanim za vjeru.
Sebi sam kazao da se moram u to uvjeriti. Kad sam odlučio poći u Međugorje,
shvatio sam da moram dosta pročitati o svojoj rimokatoličkoj vjeri.
Kad sam počeo čitati, iznenadio sam se da, unatoč činjenici što sam osam godina išao u katoličku osnovnu školu,
četiri godine u katoličku srednju školi i čak dvije godine pohađao
katolički fakultet prije nego sam pošao za kemijskog inženjera,
nisam bio sposoban reći niti jednu jedinu suvislu riječ o svojoj vjeri.
Shvatio sam da moram pozorno slušati ono što svećenik govori u crkvi,
ali još uvijek nisam bio u stanju ništa razumjeti.
To me je dovelo do spoznaje da napokon moram čitati Bibliju,
i prva priča u Bibliji na mene je ostavila vrlo snažan dojam: Biblija nam daje smjernice kako otkriti,
odnosno prepoznati stablo života. To mi je dalo poticaj ići dalje.
Kraj Knjige Otkrivenja govori o velikoj borbi koja se događa,
predstavljaju se ljudi koji jedu voće sa stabla života i nastaje mir.
Još jedan putokaz. Završio sam čitanje Biblije no opet ništa nisam mogao reći o svojoj katoličkoj vjeri.
Neki su nam učitelji rekli da je lijevi dio mozga za znanstvenike i matematičare,
a desni za liberalnu umjetnost, pa sam pomislio da je vjera vjerojatno
na desnoj strani mozga i to neću moći nikada dokučiti.
Tada sam rekao da Međugorju pristupam na pogrješan način -
ne mogu mu se približiti ni s vjerskog a ni sa znanstvenog stajališta.
Odustao sam od tih svojih dvojbi i odlučio s jednom skupinom hodočasnika doći u Međugorje.

Oslijepio sam

U zrakoplovu su mi neki ljudi govorili o čudu sunca u Međugorju
i objašnjavali mi da sunce na neki način pleše, vrti se.
S obzirom da je bila riječ o dobrim ljudima, vjerovao sam im.
Ipak sam pomislio, ovi ljudi iz zemalja Trećeg svijeta nemaju razvijenu tehnologiju lasera
i tome slično pa zasigurno govore istinu. Kada sam došao u Međugorje istraživao sam
kojim putem struja ovamo dolazi i mislio koja bi to mjesta mogla biti na kojima se koristi laser.
Dok su moji suputnici tražili čudo sunca, ja sam tražio gdje bi mogli biti postavljeni laseri.
Mislio sam: ''Sad sam vas uhvatio, mislili ste mene preveslati''.
Ali prvi i drugi dan čudo se nije dogodilo. Pomislio sam, koja šteta, neću vidjeti čudo.
I onda sam se uspeo na Križevac i tu po prvi put izmolio molitvu, bila je upućena Nebeskoj Majci.
Imao sam svoj stav, mislio sam, molit ću se Bogu, ta što će mi Gospa.
I mislio sam da je krunica molitva za starice. Rekao sam: A što je s nama inženjerima, i mi trebamo molitvu.
I onda sam čuo kako vidioci opisuju Gospu kao predivnu osamnaestogodišnjakinju duge kose, plavih očiju, predivna glasa.
Sramota me danas i reći kako sam bio arogantan prema njoj.
Moja prva molitva upućena Gospi bila je: ''Hej, Gospe, ovo sam ja, Guy iz Chichaga!
Iskušaj me na najbolji mogući način, a onda ću ja iskušati tebe. Ako ti pobijediš, učinit ću sve što kažeš,
a ako ja pobijedim, branit ću Međugorje. Mislio sam da su poruke istinite, ali sam još bio zbunjen pitanjima vjere.
Podigao sam krunicu i pomislio što je bitno u tom smiješnom oružju.
Ali, to je prva zanimljiva stvar koja se dogodila, nešto mi nije dopuštalo da to izgovorim.
Osjetio sam kako je izazov prihvaćen.

Sljedećeg dana, 8. prosinca, dolazeći u crkvu na englesku Misu, vidjeli smo čudo sunca.
Pogledao sam i rekao da za to mora postojati neko logično objašnjenje;
čeprkao sam po zemlji tražeći žice koje uzrokuju ples sunca misleći da je to ipak samo laserska igra.
Približio sam se svojoj skupini i stavio naočale. Bilo je 13 sati, i nisam mogao gledati.
To mi je bilo zagonetno jer sam iz zakona fizike znao da ne postoji ništa
što bi moglo zaustaviti sunčeve zrake da ti spale oči ukoliko gledaš izravno u sunce.
Potom sam pomislio ja sam jedini koji gleda u sunce, ostali sigurno žmire.
Otišao sam ispred njih i pogledao ih u oči. Njihove su oči bile širom otvorene.
Pomislio sam da postoji nešto što blokira sunčeve zrake da dopru do njihovih očiju.
Pogledao sam prema suncu i opet me je zaslijepilo.
I svaki put kad bih ponovno pokušao pogledati u sunce, ono bi me zaslijepilo.
Bio sam zbunjen. Poslije Mise odlazim na Križevac.
Neprestano sam ponavljao svoje ime i adresu stanovanja jer sam bio toliko zbunjen.
Zaključio sam da će moji suputnici oslijepiti jer dugo gledaju u sunce.
Mislio sam da bih i ja trebao biti slijep s obzirom koliko sam gledao u sunce.
Upao sam u jednu udubinu na putu. Hvatala me nesvjestica i, logično, pomislio sam da sam oslijepio.
Moji roditelji i prijatelji su me odvraćali od puta u Međugorje i sad razmišljam,
kad se vratim doma pa me pitaju kako je bilo, a ja im trebam kazati da sam slijep.
Bio sam ljut jer sam, mislio sam, trebao znati da se u sunce ne smije gledati.

Odlazim prema Brdu ukazanja, a vid mi se još ne vraća.
Počeo sam strahovati i molio sam Boga da mi vrati vid,
a ja ću učiniti sve što od mene bude tražio.
Razmišljao sam što se dogodilo pred crkvom, i u mom srcu počelo se događati nešto čudno:
U dubini srca osjetio sam da Gospa pita želim li pomoć. Rekao sam da, svakako.
U tom trenutku osjetio sam nešto kao poljubac na svom čelu.
Kad gledate u sunce, ne samo da će vam oči zaslijepiti, nego ćete osjetiti i bol iznad nosa.
I ta je bol bila toliko jaka, osjećao sam bol kao da me netko udario bejzbol palicom u čelo.
Ali kad sam osjetio taj poljubac, osjetio sam opuštanje.
U jednom trenutku vid mi se vratio pa sam, presretan, strčao niz Brdo ukazanja.

Vrativši se kući, Guy je osjećao da svoje iskustvo mora podijeliti
s prijateljima inženjerima pa je napisao pismo u kojem je govorio o svemu što je doživio.

U Međugorju sam se ispovjedio nakon deset godina

Shvatio sam da trebam započeti živjeti Gospine poruke.
Problem je bio u tome što uopće nisam sumnjao da je Međugorje istina,
ali još uvijek sam bio uvjeren kako je krunica molitva za starice.
Dok bih molio krunicu, smetalo me je ponavljanje molitava.
I onda, kad bih izgovarao riječi: Zdravo Marijo, milosti puna, osjećao sam da je to uvrjeda za moju inteligenciju.
Moleći, ponavljalo se ono iskustvo osjećaja potpune poniženosti kad su moje oči bile zaslijepljene od sunca.
Shvatio sam konačno: to je nebo činilo. Po povratku iz Međugorja bio sam svjestan, shvatio sam:
kada ideš na Križevac onda se ne raspravljaš s Gospom i, drugo, ono što je vidjelica Vicka podijelila s nama,
iako ne mislimo tako, Isus i Marija su svakome od nas vrlo blizu.
Kad sam se vratio iz Međugorja to mi je bilo tako očito, no još nisam prihvaćao krunicu.
I nakon tri mjeseca možda sam uspio jedan desetak krunice reći kao istinsku molitvu,
a onda bih opet proživio ono iskustvo poniženja i zazvao Gospu nadajući se da je blizu mene.
Kao da se svjetlo upalilo, sjetio sam se kako je vidjelica krunicu nazvala oružjem.
I dok sam držao križ i krunicu, govorio sam, poniznost je ono što si mi učinila u Međugorju.
Kazao sam: Bože, pogodio si me u glavu kao što je David pogodio Golijata.
Kad sam pogledao krunicu, vidio sam je kao Davidovu praćku i znao sam
da je onih 5 kamenova što ih je David uzeo u potočiću u stvari 5 desetaka Gospine krunice,
što znači da je krunica pravo oružje. Tada sam pomislio da znam tri stvari o svojoj vjeri.
Tijekom cijelog procesa svog obraćenja, prije nego sam došao u Međugorje,
mislio sam da sam dobra osoba i ako umrem ići ću u raj.
No, prava je istina da sam u Međugorju prvi put nakon deset godina otišao na ispovijed,
moja je duša dakle deset godina bila u stanju smrtnog grijeha.
Tijekom obraćenja shvatio sam da su mnoge stvari koje sam prije činio bile grješne,
bio sam na pogrješnoj strani. Znao sam da je Gospa dobra i da radi sa svojom djecom,
na tome sam joj zahvalan. Trebalo mi je nekoliko godina da prihvatim da je krunica pravo oružje.

Ono što me najviše raduje jest ljubav koju doživljavamo i dobivamo od Isusa i Marije

Na drugo hodočašće u Međugorje sa mnom je pošao još jedan inženjer, moj prijatelj.
Obojica smo doživjeli to čudo sunca. Činilo se kao pomrčina sunca, ali izgledalo je kao bijela hostija.
I zašto to cijenim beskrajno? Dok učim o vjeri, slušam poruke koje Gospa daje preko vidjelaca.
Gospa kaže: Vrijeme sv. Mise je najsvetiji trenutak, u tom trenutku živi Isus dolazi među nas i mi ga primamo u svoja srca.
Iako sam prošao katoličko školovanje, to nikad prije nisam čuo. Mislio sam, je li to simbol, neki znak?
To je za mene bila zagonetka i, na neki način, uvrjeda jer inženjeri moraju nešto učiniti,
moraju postaviti ravnotežu između mase i toplote. Shvatio sam da nešto puno jače ulazi u moj život,
sami Bog, nisam imao pojma o tome. Mislio sam kako sam mogao biti toliko glup da to prije nisam shvaćao.
Počeo sam čitati o sv. Euharistiji i tek sam tada shvatio da je to ono što naučava Katolička crkva,
da je u hostiji živi Isus. Zato sad, kad sam u Međugorju i kad vidim hostiju,
shvaćam da je Bog u hostiji, puno jači i od samoga sunca.

Moj prijatelj i ja vratili smo se u našu sobu i on je počeo hodati gore-dolje.
Rekao je, razočaran, da nismo vidjeli čudo. Rekao je: Kad smo doma, ne gledamo u sunce,
a ovo što se desilo, dogodilo se jer su se naše oči navikle na svjetlo.
Bilo je 18:40, vrijeme Gospina ukazanja i on je kazao:
Sunce je već bilo počelo zalaziti i zato je izgledalo kao hostija te ponovio da to mora vidjeti tijekom dana.
Rekao je: Prije ću oslijepiti, nego povjerovati. Sljedeći otišli smo u crkvu, bilo je vrijeme ukazanja.
Prijatelj mi je rekao, idemo vidjeti to čudo sunca. Odgovorio sam neka on ide, a ja ću moliti.
Kad sam izišao iz crkve našao sam ga pognutoga pored klupe, držeći ruku na očima.
Na pitanje kako se osjeća, odgovorio je da vjeruje i da su svi vidjeli to čudo. Sunce ga je zaslijepilo.

Kad smo se vratili kući, imao sam obnovljeni poticaj kako bih vjerovao
da preko Gospe idemo Bogu i kako je Gospa prenositelj Božje poruke i naša Majka koja nam dolazi pomoći.
Postavljao sam pitanja: Gospe, a što s drvom života? U dubini srca osjećao sam da mi je odgovor uvijek bio, moli.
Nije mi se svidio odgovor, ali započeo sam moliti radosno otajstvo.
Prvo radosno otajstvo bilo je dobro, ali drugo - Gospa ide u pohod Elizabeti -
pokušao sam meditirati da sam s Gospom na tom pohodu i razmišljati o drvu života.
Mislio sam što sam propustio, u čemu je posebnost svega toga, koje je to voće o kojem se radi.
To je vjerojatno neko posebno voće. Otajstvo krunice se ponovno vratilo, a Elizabeta je kazala:
Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Majko Božja, ti si to stablo života.
I plod, koji trebamo jesti da bismo vječno živjeli jest Isus Krist.
Tada sam razmišljao o tom Božjem otajstvu - to je moje obraćenje.
I nakon 21 godinu Gospa još uvijek teško radi sa mnom.
Premda pokušavam biti njezin dobar suradnik, osjećam da imam još puno padova.
Dolaskom u Međugorje primamo tolike milosti od Boga.
Nadam se da će Gospa ostati još dugo s nama
jer postoji mnogo ljudi kojima je potrebna pomoć, kao i meni.
Ono što me najviše raduje jest ljubav koju doživljavamo i dobivamo od Isusa i Majke Marije.
Kroz jedinstvo u molitvi osjećamo ljubav i mir koji dolaze od Isusa.
Jednostavna škola ovdje je: molitva, post, ispovijed, čitanje Sv. pisma.