Predivno Vjeko!
Evo jedan tekst koji govori o dokazima o uskrsnucu, iako osobno ne drzim potrebnim dokazivati vjeru u uskrsnuce Isusa Krista, jer sam je kusao i kusam svaki dan, ali sam svjestan da je mnogima potrebno da bi prepoznali Put.
p.s. nazalost nisam zabiljezio izvor od kojeg dolazi ovaj tekst, pa unaprijed isprika svima.
'Dokazi uskrsnuća povijesnom metodom
Radi zaštite svoga intelektualnog integriteta, ne bismo se trebali bojati primjene te metode pri proučavanju Isusa Krista, kako bi nam pomogla da potkrijepimo Njegove tvrdnje da je Spasitelj svijeta i osobni Spasitelj i Gospodin onih koji su Ga primili. Naposlijetku, Njegov život, smrt i uskrsnuće zabilježeni su u povijesnim dokumentima. Profesor Wolfhart Pannenberg s Minhenskog sveučilišta rekao je:''Bez obzira na to je li se Isusovo uskrsnuće dogodilo ili ne, to je povijesno pitanje, i ono je na toj točki neizbježno. A to pitanje treba biti pouzdano na razini povijesnog dokaza.''
Ako se naše znanje o prošlosti uvijek zasniva na dokazima i svjedočanstvima iz prošlosti, tako je slijedeće logično pitanje povezano sa sumnjom - je li svjedočanstvo pouzdano.
Svjedočanstvo mora biti otvoreno za procjenu istinitosti i za dokazivanje lažnosti. Ako ja kažem da vani snježi, ta izjava mora biti podložna i procijeni njene istinitosti i dokazivanju lažnosti. Ta načela koristim za procjenu svjedočanstva o uskrsnuću.. Navodim riječi nekih stručnjaka čije je mišljenje vođeno upravo tim načelima, a navodi se odnose na dokazu o Isusovom uskrsnuću.
Profesor Thomas Arnold, autor Povijesti Rima i voditelj katedre za modernu povijest na Oksfordskom sveučilištu, bio je dobro upoznat sa procesom procjenjivanja dokaza za određivanje povijesnih činjenica. Nakon pažljive provjere dokaza o Kristovom uskrsnuću, taj je veliki znanstvenik izjavio:''Mnogo sam godina proučavao povijest svih vremena i istraživao mjerodavnost dokaza o onima koji su pisali o njima i ne znam ni jednu činjenicu u povijesti čovječanstva koja je, prema mišljenju objektivnog istraživača, potkrijepljena boljim i potpunijim dokazima nego što je to veliki znak kojeg nam je Bog dao - da je Krist umro i ponovno ustao od mrtvih.''
Lord Darling, jedan od vrhovnih sudaca Engleske, rekao je:''Nijedna inteligentna porota svijeta ne bi mogla donjeti odluku da je priča o uskrsnuću neistinita.''
Imam prijatelja koji je diplomirao kao najbolji student u svojoj generaciji i koji je briljantni mislilac. Jednom ga je netko pitao zašto je prihvatio kršćanstvo, a on je odgovorio:''Zbog jednostavnog razloga - ne mogu opovrgnuti uskrsnuće.''
Frank Morrison, britanski pravnik, namjeravao je napisati knjigu o neodrživosti Kristova uskrsnuća. Knjigu je doista napisao, ali to nije bilo ono što je namjeravao. Suočavajući se sa dokazima o Kristovu uskrsnuću, taj se skeptični pravnik našao pred nepobitnim dokazima, i upravo je bio natjeran na to da ih prihvati i postane vjernikom. Njegova knjiga ''Tko je pomaknuo kamen?'' zapravo je skup dokaza o Kristovu uskrsnuću.
Lew Wallace također je namjeravao objaviti knjigu kojom bi pobio Kristovo božanstvo i Njegovo uskrsnuće, ali je završio kao vatreni branitelj kršćanstva u svom poznatom romanu Ben Hur. Želo bih da svatko pokuša opovrgnuti Kristovo uskrsnuće, jer bi to značilo da bi svatko proveo svoju istragu. Pritom mislim na povijesne skeptike koji su pokušali negirati uskrsnuće, ali su, suočeni s nepobitnim dokazima, prihvatili vjeru u Krista.
Tako su dva profesora sa Oksfordskog sveučilišta željeli unuštiti ''mit'' kršćanstva. Znali su da najprije moraju opovrgnuti Kristovo uskrsnuće, a zatim promjeniti živote učenika. Jedan od njih ( dr. Gilbert West ) namjeravao je srušiti ''zabludu'' o uskrsnuću, a drugi ( Lord Lyttleton ) je trebao objasniti potpuno obraćenje Savla iz Tarza (Pavla) koji je u 1. stoljeću pokušavao uništiti kršćanstvo. U knjizi koju su napisali o svojim istraživanjima dokaza o uskrsnuću izjavili su:''Ne odbacuj prije nego što istražiš.''
Navodim tri specifična dokaza s kojima se i kršćani i nekršćani slažu:
1. Isus Krist je raspet
2. Postojala je prazna grobnica
3.Postojala je uskrsna objava: ''On je uskrsnuo.''
- grobnica u koju je Isus bio položen Isus je raspet na križu oko 29. godine naše ere. Skinut je s križa i položen u grobnicu Josipa iz Arimateje.
Prema povijesnim dokazima, veliki kamen na grobnici bio je težak jednu do dvije tone, a položen je na njezin ulaz.
Na taj je kamen stavljen rimski pečat, koji je imao više psihološki učinak. Pred grobnicu je postavljena rimska straža kao osiguranje koje će čuvati tijelo. Traža se sastojala od 4 - 16 dobro uvježbanih vojnika. Ipak je tri dana kasnije grobnica bila prazna. Pokušavajući objasniti praznu grobnicu neki su skeptici postavljali teorije koje su zahtijevale neusporedivo više vjere nego samo uskrsnuće. Venturini je postavio teoriju nazvanu ''teorijom nesvjestice''. Njome sugerira kako Isus zapravo nije umro na križu već je živ skinut sa križa pa je, kad su ga stavili u grobnicu, vlaga u grobnici oživjela njegovo tijelo. Nakon toga odmaknuo je veliki kamen, na vršcima prstiju obišao stražare, pojavio se pred svojim učenicima kao pobjedonosni Bog te zatim otišao i umro negdje dalje. Čak ni većina skeptika ne može prihvatiti tu zamisao, ali neki se njome koriste pokušavajući potkrijepiti svoje stajalište kako Krist nije uskrsnuo.
Prema drugoj teoriji, žene su otišle pred pogrešnu grobnicu, a to znači da je i rimska straža bdjela pred pogrešnom grobnicom, pa su pred nju otišle i židovske vođe. Inače bi Isusovo tijelo pronašli u pravoj grobnici.
Alternativa toj i sličnim teorijama jest prazan grob i učenici koji su objavili: ''On je ustao! Isus Krist je živ! On opašta grijehe i daje vječni život onima koji vjeruju.'' Ako je to bila laž, židovski su službenici trebali samo otići do Isusove grobnice, izvaditi njegovo tijelo, pokazati to tijelo usred Jeruzalema i reći: ''Evo vašega uskrslog Spasitelja.'' Time bi kršćanski pokret i objava uskrsnuća bili srušeni. Ali oni nisu mogli pokazati tijelo - grobnica je doista bila prazna.
- straža ispred grobnice - grob iznutra John Warwick Montgomery, kršćanski apologet i nekadašnji dekan Pravnog fakulteta Simona Greenleafa, napisao je: ''Činjenica da bi rani kršćani mogli proizvesti takvu priču i propovijedati je onima koji su je mogli lako opovrgnuti jednostavnim pokazivanjem Isusova tijela - prelazi granice vjerojatnog''.
Paul Althaus s Erlangenskog sveučilišta dodao je: ''Uskrsnuće se ne bi moglo održati u Jeruzalemu ni sami jedan dan, ni jedan sat, da prazna grobnica nije bila utvrđena kao činjenica.'' Objašnjenje prazne grobnice može biti utemeljeno na tvrdnji da se to dogodilo prirodnim ili natprirodnim putem. Ako je Bog doista natprirodno uskrisio Krista, s pravom i iskreno ja vas mogu pozvati da se pokajete za svoje grijehe i da vjerujete u Krista kao u svog osobnog Spasitelja i Gospodina, jer je to logičan odgovor. Ali ako je objašnjenje prirodno, netko je morao ukloniti tijelo. Ali tko? Rimski vojnici? Ne, oni su postavljeni da čuvaju tijelo u grobnici. Židovski glavari? Nikako! Oni bi to tijelo sigurno donjeli i objavili: ''Evo vašeg spasitelja'', da bi opovrgnuli izjave učenika. Možda su učenici uklonili tijelo i proširili laž da je Isus bio Bog i ustao od mrtvih?
Prvo, učenici nisu očekivali da Isus ustane od mrtvih. Isus im je nekoliko puta rekao da će umrijeti i da će tri dana nakon toga ustati iz groba, ali Ga nisu razumjeli. Kad je Isus umro, učenici su bili samo jedanaestorica uplašenih ljudi koji su se skrivali bojeći se za svoje živote. Njihov vođa je bio mrtav, a njihovi su se snovi ugasili. Suprotno tome, nekoliko dana nakon uskrsnuća ista je skupina ljudi postala hrabra, neustrašiva i vizionarska. Što je uzrokovalo tako veliku promjenu? To se nije zbilo zato što su vidjeli praznu grobnicu, već zato što su VIDJELI ŽIVOG KRISTA i nakon Njegove smrti.
Što su učenici mogli postići izmišljajući priču o Kristovom uskrsnuću? Ugled? Položaj? Bogatstvo? Moć? Dopustite da vam kažem što su postigli: svi osim jednoga umrli su mučeničkom smrću. Nekima su odrubili glave, drugi su bili raspeti, treći kamenovani ili nasmrt pretučeni, i to samo zato što su tvrdili da je Isus živ i da nudi ljudima oprost grijeha i vječni život.
Evo popisa onoga čime su jedanaestorica apostola i prvi učenici ''nagrađeni'' za objavu Kristova uskrsnuća:
Andrija - raspet na križu
Barnaba - Židovi su ga nasmrt kamenovali
Bartolomej - nasmrt pretučen
Jakov, Isusov brat - kamenovan
Jakov Mlađi - bačen s vrha hrama i pretučen
Ivan - jedini umro prirodnom smrću
Juda - raspet
Luka - obješen na maslinu
Marko - vučen za noge kroz ulice i potom spaljen
Matija - kamenovan, drubljena mu glava
Matej - ubijen mačem
Pavao - odrubljena mu glava
Petar - raspet na križu s glavom prema dolje
Filip - mučen i raspet
Šimun - raspet
Toma - proboden kopljem
Jakov, Zebedejev sin - ubijen mačem
Tadej - ubijen strijelama.
Da je priča o uskrsnuću bila laž, Isusovi bi učenici to znali. Za njih bi život u laži sigurno bio nedostojan njihova besprijekorna moralnog života, i u suprotnosti s njihovim moralnim načelima.
U svom povijesnom tekstu Harold Mattingly piše: ''Apostoli, sv. Petar i sv. Pavao, zapečatili su svoja svjedočanstva svojom krvlju.''
Tectallin je pak napisao kako ni jedan čovjek ne bi bio voljan umrijeti osim ako zna da umire za istinu. Istina je da su mnogi ljudi umrli za laž, ali su pri tom vjerovali da je to istina. Ljudi ne umiru za laž ako znaju da je to laž. Ako su Isusovi učenici lagali, oni su namjerno obmanjivali cijeli svijet, ali takva pretpostavka nije u skladu s njihovim učenjima i zapisima iz Biblije, a ponajmanje u skladu sa moralnim zasadama kojima su učili ljude živjeti. Oni su podučavali poštenju, moralu, čestitosti i istinoljubivosti.
Edward Gibbon u svojoj knjizi ''Uspon i pad Rimskog Carstva'' nabraja pet razloga za širenje kršćanstva u 1. stoljeću, od kojih je jedan ''čisto, pošteno i iskreno ponašanje učenika''.
Bit Kristove poruke jest da volimo jedni druge, da budemo dobri i govorimo istinu. Jesu li onda oni mogli živjeti u tako velikoj laži? Ne, ja vjerujem da su oni doista vidjeli uskrsnulog Krista, njihovi životi su se iz temelja promjenili i oni su krenuli priopćiti svijetu radosnu vijest o Kristovoj ljubavi prema svima, o Njegovoj smrti kao zamjeni za smrt ljudi, o Njegovom uskrsnuću i pobjedi nad smrću, o tome da je On bio i da je još uvijek živ, spreman dati život - jer On je Put i Istina za sve koji u Njega vjeruju.
Paul Little u svojoj knjizi ''Znaš li zašto vjeruješ?'' pita: ''Jesu li ti ljudi koji su pomogli promijeniti moralnu strukturu društva savršeni lašci ili zaluđeni luđaci? U te je mogućnosti teže povjerovati nego u činjenicu uskrsnuća, i ne postoji ni najmanji dokaz koji bi to podržao.'' Bog nam je dao prirodne zakone da bi nama u toj harmoniji bilo lakše živjeti. No Bog je iznad tih zakona - On je svemoguć i
suveren, onaj koji daje život. Za Njega uskrsnuće nije nemoguće...
Bog je Isusa digao iz groba i On i danas živi. Zato vjerujem da je On, ne samo Istina, već i razumska istina.
U Dokazima za klasičnu književnost profesor Barnes navodi tri standardna testa koji se primjenjuju radi određivanja pouzdanosti povijesnih dokumenata.To su: bibliografski test, unutrašnji test i vanjski test.
• Bibligrafski test uzima u obzir broj kopija izvornog rukopisa i vrijeme koje je proteklo od pisanja originala i postojećih kopija u kojemu više ne postoji ni jedan original.
• Unutrašnji test proučava dosljednost i nedosljednost unutar rukopisa.
• Vanjski test obrađuje dugu povijesnu građu da bi se ustanovilo potvrđuje li ona izjave unutar rukopisa ili ih negira. Zapravo je riječ o arheološkim dokazima.
Iznjet ćemo primjer bibliografskog testa.
Cezar je napisao svoju povijest Galskih ratova između 100. i 44. godine prije Krista. Najranija kopija koju posjedujemo napravljena je 1000 godina poslije njegove smrti i postoji samo 10 kopija tog dokumenta.
Platon je pisao otprilike 427. do 347. godine prije Krista. Najranije kopije njegovih djela kojima raspolažemo napravljene su 900. godine, gotovo 1200 godina nakon izvornika. Postoji samo sedam kopija.
Aristotel je živio i pisao između 384. i 322. god. prije Krista. Danas imamo samo pet kopija njegovih rukopisa, a najranija kopija napravljena je oko 1100. godine, dakle više od 1400 godina nakon izvornika.
Rimski povjesničar Tacit pisao je u 1. stoljecu. Jedina kopija koju imamo jest ona iz 1100. godine, napravljena, dakle, više od 1000 godina nakon izvornog rukopisa.
Bibliografskim ispitivanjima stručnjaci su potvrdili autentičnost Cezarovih, Platonovih, Aristotelovih i Tacitovih dokumenata te pouzdanost njihova autorstva. Zato takav test primjenjujemo za biblijska djela, za Novi zavjet.
http://www.hbk.hr/biblija/nz/index.htmlKnjige Novog zavjeta napisane su približno od 40. do 90. godine. Najranija kopija rukopisa datira oko 130. godine, samo 40-50 godina nakon originala, a napravljeno je više od 13.000 kopija.
Primjenimo li bibliografsko ispitivanje istinitosti na Novi zavjet, moramo, dakle, temeljito razmisliti prije nego kažemo kako se biblijskoj literaturi ne može vjerovati. Primjenimo li pak unutrašnje i vanjske testove, odmah ćemo uočiti zašto je Biblija pouzdan dokument u potpunosti nadahnut Bogom.
J.Harold Greenlee, poznavatelj Novog zavjeta, tvrdi:''Otkada su učenjaci prihvatili djela drevnih klasika kao općepouzdana, čak i ako su najraniji rukopisi napisani dugo nakon originalnih djela, a broj mnogih od tih rukopisa vrlo malen, jasno je da je pouzdanost teksta Novog zavjeta također potvrđena.'
Bog vas sve blagoslovio i cijeli svijet blagoslivljao Boga!
Login
FAQ
Chat
Traži
