www.tebe-trazim.com

Puno sam toga pročitala na ovom forumu,najviše citata iz duhovnih knjiga,života svetaca,biblije.
U svakome uvijek čovijek pronađe nešto lijepoga,utješnoga.
Meni je osobno najveće utjeha meditacija koja uvijek postupno dođe u molitvi krunice,onda svoju dušu otvorim Bogu,milosrdnom Isusu i nekada znam toliko plakati,nekada samo mirno tonuti...vjerujem da Duh Sveti čini potrebno mojoj duši.

I onda...dolazim u svakodnevnicu,mojih najbližih od njih deset jedan onako srcem živi Boga,ostali časte slike naših Svetih,da skratim vjeruju jer misle da moraju po majci ocu i sl.

Gledam sebi najbliže osobe,imaju toplinu u sebi(Božja stvorenja su),ali osjetim i znam da duboko u sebi nose terete i nedaće prošlosti,nikada ispovjeđene,nikada izlječene,nikada nikome možda neizrečene.
Dolazi do problema,i to sve češće i češće,primjetim da me u srcu nemogu povrijediti,žalim ih(pate),nisu se okrenuli Isusu,toj milini i milosrđu srdaca.
Pokušala sma polako,onako puževim korakom..uf...opekla sam se,nije išlo.

Osjećam da je sve teže i teže,Bože oslobodi me bilo kakvih krivih predrasuda no osjećam svaki čemer njihovih neizlječenih rana,javljaju mi se abortusi,pohlepa za novcem,utjehe u materijalnim stvarima,ma svašta....
Onda se desi da idu učiti mene,a meni teško prihvatiti savijet(majka koja je veliki dio provodila na poslu i nije bila sa djecom,govori i uči me o tome kako je sve nebitno,pa i Bog,samo su djeca važna,i nedaj Bože da kiknem),i onda ne vratim još lošijem da napomenem njezin životni propust,da nebude rata u kući,pokušam okolišati,ali svejedno...i iz malog nastane zlo,nemir i nesklad.

Pitam vas,je li vam teško,što činite,je li kažete,je li ukazujete tim ljudima da su zapravo propusti prošlosti došli na naplatu,i da to nemofu liječiti na drugima,ja se počinjem gubiti,ima osjećaj kao da sam spužva,ma želim biti Božji instrument,ali kako,što mi je činiti,kako na nešto nekome ukazati,a da ge ne boli,da prihvati kao dobro,u ovom mom okruženju ljudi koji žive od svijeta???

Voljela bih da mi napišete koji redak,da čujem vaša iskustva,ili me usmjerite k nekom dobrom duhovniku,zaista se gubim,tako barem osjećam.

Draga sestro Mandolina
naravno da nam je tesko,i ovo o cemu pricas mislim da vecina nas prolazi svakodnevno.Da se ne ponavljam procitaj moje svjedocanstvo.
Dakle,kao odgovor na moju patnju i smisao zasto sam tu,Bog mi je dao milost hagioterapije.Neznam odakle si,ali predlazem razgovor sa hagioasistentom ili dobrim svecenikom,takvih ima,vjeruj.Hagioterapija je meni pomogla pa probaj i ti,nekazen da Bog iskljucivo govori preko nje svima ali ja smatram da pomogla meni je a vjerujen i tisucama drugih.

Kroz taj vid duhovnosti sam puno naucija o meditaciji i osobnom susretu s Bogom,onako mu se zagledati u oci i samo mu zahvaljivati ili cak nista i ne govoriti nego mu se diviti.Tu nas zivot i patnja dobivaju smisao,a mi snagu od Boga za svaki dan.
Osobni susret s Bogom,to je najbitnije danas,sve ostalo sjeda na svoje mijesto iza toga.
Da,uistinu je zalosno viditi da nasi anjblizi nam toliko puta daju los primjer,ali ako smo mi kroz susret sa Bogom primili radost onda cemo mi svjetliti njima.Tada nema veze sto smo mi u manjini,jer dosta je malo kvasa da ukvasa cijelo tijesto i malo soli da bude ukusan kruh(prof.Ivancic).
Daleko od toga da sam ja uvijek takav ,nazalost,jer pozvan sam na svetost i svjedocenje svake sekunde,a ne na mlakost koju nazalost cesto svjedocim,ali Bog je atj koji mi dajde snage i vjerujen da cu iskljucivo uz Njegovu pomoc postati bitno bolji i vjerniji covjek i samo davati drugima ono sto primam od Njega,a uistinu mi jako puno daje i dat ce mi jos stostruko;ne po mojoj zasluzi nego po obilju svoga Milosrdja.
A di bi mi bez kriza i patnji dospjeli?Ovako,uvik nas nesto muci,cesto smo i potlaceni i bezvoljni,nitko nas ne razumije i ranjavaju nas nasi bliznji (kao i mi njih) i tu se Bog proslavlja jer Ga zovemo u nasoj nemoci i O n nas uvik dize,na svoj nacin i u svoje vrijeme,(.."nas Bog,On je silan Bog"....) i pomaze nama i njima preko nas.

Imam 70-ak emisija o hagioterapiji pa cu ih poslati ako tko treba.

_________________
I call on the lord in my distress, and he answers me. -Psalm120:1

Moje svjedocanstvo za Boga,da se proslavi,ne za mene:svjedocanstva forumasa str.248,Mario

Hvala ti na ovim riječima,našla sam nešto na što dosada nisam obračala pažnju,unatoč vjeri i pouzdanju u boga,moliti za strpljivost,i prihvatiti svakodnevne križeve i kušnje.
A ja se pitam što je,pa to je križ,bez obzira velik ili mali,tu je!

Ma jasno,bez Boga nemozemo nista pa budimo kao djeca koja trebaju svog Oca i majku koju nam je darovao i koja nas ljubi,nasa Gospa.
Kriz treba zagrliti svaki dan i krenuti naprijed,uvik iznova.Milijun padova i isto toliko podizanja,ma bitno je hodit s Njim,cistiti svoje srce i odbaciti grijeh uz Bozju pomoc i suoblicavat se s Njim svaki dan,sve ostalo dolazi na svoje.Kaze Ivancic da se cudi ateistima kad negiraju postojanje Boga kad je jedino sto je zivo u nama upravo Bog;te da se Bog u njima smije kad to tvrde.Zaista smo sama bijeda i imamo tu milost da nas On drzi.Sav sjaj i bljestavilo oko nas je maska i farsa bez Boga,potpuna besmislena izgubljenost.Ova kratka kusnja ovdje i sva patnja su nista u usporedbi sa vjecnoscu sto nas ceka...

_________________
I call on the lord in my distress, and he answers me. -Psalm120:1

Moje svjedocanstvo za Boga,da se proslavi,ne za mene:svjedocanstva forumasa str.248,Mario

To kroz sto prolazis nije nista neobicno ni nenormalno. Svi mi nosimo svoj kriz i svaki je unikatan - skrojen bas za nas. Ponekad nam se malo olaksa pa nam se cini da je bolje, a onda opet dodje razdoblje kad kriz postaje pretezak i cini nam se da ne mozemo vise ali to je samo privid jer uvijek mozemo i moramo ici do kraja. Ne treba tebi duhovnik, nego uvijek trebas imat na umu da poslije kise dolazi sunce i molit Boga da ti olaksa situaciju.

Nekima se može nešto prenijeti, rijetki su.
Drugi imaju zaklopljene oči i začepljene uši pa ne čuju ni ne vide što im pričaš.
Dužnost nam je evangelizirati i to trebamo poboljšavati i učiti dok god živimo.

Meni je teško kad mi netko dosta blizak kaže, navodeći usput neku moju općepoznatu životnu grešku (grijeh), da se samo pravim svet prakticirajući vjeru.
Znam da je u krivu, no srce boli.

Ne, neće me to pokolebati, znam da Bog voli i tu osobu, mene, ali i sve druge ljude i zato ću zauvijek hvaliti i slaviti Gospodina!
Vječna je ljubav njegova!

Ne daj se ni ti, draga Mandolino, potrudi se oko tvojeg okruženja, pouči koliko možeš i znaš, pomoli se za njih. Stvoreni smo slični Bogu, darovan nam je razum i slobodna volja i svatko tko je razuman i sposoban misliti odgovoran je za svoje postupke.
Svojim životom budi im primjer!
Bog sve vidi i sve zna!

_________________
Isuse, pomozi, u pomoć mi priteci!

Ja se iz takvih situacija izvučem da sam samo grešnik, običan čovjek. A onda kažem ili je nauk Crkve istinit ili nije, ili je Isus Bog ili nije. Ako nije fučkaš Crkvu, fučkaš molitvu idemo jesti, piti, orgijati, uzeti kalašnjikov u ruke i stvarati islamsku državu, ovisno o osobnim preferencijama. Ali da i boli, boli.

Više se uzdam u molitvu nego da ću nešto reći pa će osoba past na pod i plakat da istinu zboriš, pogotovo ako je u pitanju najbliža obitelj i najbliži prijatelji. Dokle treba moliti, za obitelj do smrti, za one najbliže cijeli život, cijeli život.

Lakše reći teže učinit, primjer majka Glorie Polo, cijeli život trpi nevjeru i poniženje, ali moli za svog muža, nema puno takvih žena, nema. Kad prođe 5,10 godina, izgleda uzalud, a kamoli 20,30,40.

A šta sa situacijama da imaš frenda koji počne živit sa curom, što je najnormalnije, šta reć frende živiš u smrtnom grijehu, a to je realnost.

KRŠĆANOID

Medna su mi usta puna slave bila
a riječi moćne i svete
sustizale , jedna drugu.

Balvani mi oko zaslijepili
a aureola uma ,blokade mi postavila
i ega se napojila.

Silinom svojom ,na život se postavih
da se snage moje očituju,
a biješe to; uzalud, uzalud, uzalud.

Gledajući u daljinu, ne osjetih
da mi crvi tajni
noge izjedoše, slaveći.

Slaveći pir nad onim, ludim
što se sam usudi ;
pod nebo plavo na megdan izaći

Kosti mi slomiše, za riječ svaku
točno i precizno,.. bol po bol..
duboko i nepogrešivo.

Od mesa ; od mesa mojega
klaune napraviše, jer pod krilima mojim
zaštite ne nađoše.

Zato oko moje, ljubomorno gleda
svaki sjajni cjelov tuđi ,nevjerni..
dok paradira ponosno, prkoseći mi.

Dok razbacan ležim slomljeno
suze me moje , peru .
peru ječući radosno..radosno

Jer Onaj tko me ljubi i slomljenog
sastavit će me ponovo..
iz ljubavi . i .nepogrešivo

ali ovaj put s NJIM ..
ZAJEDNO

.naggar 2006.

_________________
"Teško je biti čovjek...; vjerovati a ne vidjeti..
.živjeti a morati mrijeti...:
i da te čitavo vrijeme nije strah.
.te da budeš dobar prema drugima ali i prema samom sebi.."..
a kako je tek teško biti BOG nama
..spasiti nas može samo LJUBAV...i to je SVE.."