www.tebe-trazim.com

Sad bi vam nešt rekao za taj engleski, ali suzdržat ću se!!(ghhhhhhhhrrrrrrr)

Nisam pripadnik te zajednice niti bih bio, niti razmišljam o tome!!
Ali koliko sam jačitao o tome i skužio, jedna me stvar smeta!!
A to su dvostruka mjerila!!
Protestante i pravoslave nazivaju našom braćom u vjeri (tepa im se)!!
Muslimanima se tepa kako imamo istog Boga, dok se oni zgražaju da je Bog imao sina.
Pa onda Rahner, taj između ostaloga tvrdi i da "smisao 'uskrsnuća' uopće, a time i kod Isusa, unaprijed promašujerno ako se izvorno orijentiramo na predodžbu o ponovnom oživljavanju fizičko -materijalnoga života." te da su smrt i uskrsnuće zapravo dva "aspekta jednog te istog događaja" (??!) (Temelji kršćanske vjere, str. 333)
Smeta me to "uvlačenje" ostalima dok se nad ovima zgražaju jer se eto drže vjere koja je trajaa do prvog vatikanskog!!
Pa šta onda ne kažu pravoslavcima da su krivovjerci, protestantima da su raskolnici, a muslimanima da su nevjernici!!
A ne tu neki sladunjavi ekumenizam, čuo sam i da po encillici Mortalium animos pape Pija XI. gdje se oštro govori o takvom ekumenizmu.
Pa onda se zna II vatikanski po definiciji nije dogmatski nego pastoralni koncil onda se o samom II vatikanskom može raspravljati jer ne definira istine vjere kao npr. nicejski, carigradski ,efeški, I.vatikanski.
SSPX je bratstvo koje nema kanonski status u Crkvi (jednako kao što nema i Međugorje) pa se ne napada toliko, a i moli na njihovim Misama nicejsko vjerovanje na Misama, pa mi nije jasno u ćemu je toli problem da ih se toliko napada a na sve ostalo šuti!!

Mislim da ima tu puno svega što je čudno!!!
Evo i vama malo engleskog hehehehe
"The Bishops, Priests, and Faithful of the Society of St Pius X are not schismatics. It is Archbishop Lefebvre who has undertaken an illicit Episcopal consecration and therefore performed a schismatic act. It is for this reason that the Bishops consecrated by him have been suspended and excommunicated. The priests and faithful of the Society have not been excommunicated. They are not heretics. I do, however, share St Jerome’s fear that heresy leads to schism and vice versa. The danger of a schism is big, such as a systematic disobedience vis-à-vis the Holy Father or by a denial of his authority. It is after all a service of charity, so that the Priestly Society gains full communion with the Holy Father by acknowledging the sanctity of the new Mass."
-- Kard. Castrillón Hoyos, predsjednik papinske komisije Ecclesia Dei

i još nešto što sam našao:
Ne postoji "sakramentalno izopćenje" - pokušajte ga naći u propisima pa ćete vidjeti. Postoji samo izopćenje, koje obuhvaća sve, a to je Ivan Pavao II. proglasio u enciklici "Ecclesia Dei" iz 1988. da se dogodilo biskupima (ne svećenicima ili laicima) koji su sudjelovali u biskupskom posvećenju (nije ih izopćio nego je samo proglasio da su sami upali u izopćenje), a Benedikt XVI. je i to ukinuo 2009.

Međutim, to je izopćenje ionako bilo nevaljano jer se ne može izopćiti nekoga tko djeluje u velikoj potrebi za duše, da sačuva cjelovitu Katoličku Vjeru i vjekovne obrede sakramenata - kanon 1323, 4 novog Kodeksa kanonskog prava iz 1983. kaže:
Kan. 1323: Kad prekrši zakon ili zapovijed, nikakvoj kazni ne podliježe onaj:
4. tko je djelovao prisiljen velikim strahom, makar samo relativno velikim, ili zbog prijeke potrebe ili zbog velike neugodnosti, osim ako čin u sebi nije zao ili ako nije usmjeren na štetu duša.

U posvećenju biskupa bez papinog odobrenja nema ništa u sebi zlo niti štetno za duše, jer bi inače i biskupi koji su u Ukrajini i Kini za vrijeme najgorih komunističkih progona posvećivali biskupe bez odobrenja pape bili također izopćeni.

Uglavnom ima tu dosta materijala!! Ali i previše smo zachatali, pa neću više!!

Hvala,sada mi je puno jasnije to sve.

_________________
Ne mogu živjeti u sebi,ako ne živim u Bogu.
Sv. Augustin

Nije ni meni engleski posebno drag, ali dosta stvari se ne prevodi na naš jezik, reklo bi se, previše dokumenta i knjiga se ne prevodi na naš jezik. A drugo, puno toga je lakše pronaći na engleskom nego na hrvatskom. Gledaj samo predosti engleskog jezika u praksi, sa ovog torrenta se mogu skinuti 82 knjige Joseph Ratzingera. Pa to je doslovno pravo blago. Vrlo vjerovatno sve šta je Ratzinger do sada napisao.


To jest istina. Zake je to tako? To je dobro pitanje.


Kaj onda? Kongregacija za nauk vjere nikad nije osudila Karl Rahnera, zbog tih ili bilo koji drugih riječi.

Smisao 'uskrsnuća' uopće, a time i kod Isusa, unaprijed promašujerno ako se izvorno orijentiramo na predodžbu o ponovnom oživljavanju fizičko-materijalnoga života. Ono uskrsnuće, o kojemu se radi u slučaju Isusova uskrsnuća (za razliku od buđenja iz mrtvih u Starom i Novom zavjetu), podrazumijeva konačnu spašenost konkretne ljudske egzistencije po Bogu i pred Bogom, trajno realno važenje ljudske povijesti koja ne ide sve dalje u prazninu niti propada. Karl Rahner "Temelji kršćanske vjere"


Ne kužim kaj bi tu bilo sporno.



Nema vjere koja je bila do prvog koncila i one vjere koja je poslije drugog vatikanskog koncila.

Timotej je ovaj problem riješio u tri rečenice.



Drugi vatikanski koncil sam po sebi uopće nije sporan i nije nikakav radikalni "lom". Dapače, vjerojatno prvi put u povijesti na koncilu nije proglašena nikakva važna dogma. Problem, dakle, nije u samim koncilskim dokumentima, nego u svojevoljnom tumačenju istih i od strane krutih tradicionalista i od strane liberala/modernista. Timotej


Isto to govori Ivan Pavao II., i Joseph Ratzinger;

Teško je reći nešto novo o Drugome vatikanskom saboru. Istodobno, uvijek se treba pozivati na njega, koji je postao zadaća i izazov za Crkvu i svijet. Osjeća se potreba govoriti o Saboru kako bi se izlagao na prikladan način i obranio od tendecioznih tumačenja. Takva tumačenja doista postoje i nisu se javila samo na kraju; u određenu smislu Sabor ih je već našao u svijetu, pa čak i u Crkvi. U njima su dolazila do izražaja duševna raspoloženja sklona ili nesklona prihvaćanju i razumijevanju Sabora kao nastojanju da se on provodi u život. Ivan Pavao II. "Prijeći prag nade"


"..treba nadasve precizirati da je II. Vatikanski sabor podržan autoritetom i I. Vatikanskog i Tridenta, odnosno od pape i kolegija biskupa u zajedništvu s njim. S obzirom na sadržaje, treba podsjetiti da je II. Vatikanski sabor u uskom zajedništvu s oba prethodna Sabora te da ih posvema preuzima u temeljnim točkama."
...
"nemoguće je za jednog katolika svrstati se za II. Vatikanski, a protiv Tridenta ili I. Vatikanskog sabora. Tko prihvaća II. Vatikanski sabor, onako kako je pismeno izražen i u duhu shvaćen, istodobno potvrđuje neprekinutu tradiciju Crkve, osobito dvaju prethodnih Sabora. To vrijedi za takozvani 'progresizam', barem u njegovim ekstremnim oblicima. Drugo: na isti način, nemoguće je odlučiti se za Trident i I. Vatikanski sabor, a protiv II. Vatikanskog sabora. Tko niječe II. Vatikanski sabor, niječe i autoritet koji je vodio druga dva Sabora te ih tako otkida od njihova temelja. To vrijedi za takozvani 'tradicionalizam', također u njegovim ekstremnim oblicima. Pred II. Vatikanskim saborom svaki izbor jednog dijela razara cjelinu, tj. Samu povijest Crkve koja može opstojati samo kao nedjeljivo jedinstvo.“ Joseph Ratzinger "Razgovor o vjeri"


Kažem ti Sami, sve te priče o dvije različite nauke prije i poslije koncila, sve ti je to propaganda tih šizmatika. Pazi se tih vukova Sami. Pazi se tog otrova kojeg prosipaju, pazi se te žuči. Nema pravovjerja iznad pravovjerja pape Franje. Znam, teško se internet-naučiteljima pomiriti sa time, ali tako to jest.


Uglavnom;


Imao sam osobitu sreću da sam mogao sudjelovati na Saboru od prvog do posljednjeg dana... Drugi Vatikanski sabor bio je velik dar za Crkvu, za sve one koji su u njemu sudjelovali; bio je to dar za cijelu ljudsku obitelj, dar za svakoga od nas... Sabor je bio veliko iskustvo Crkve ili- kako se onda govorilio, "seminar Duha Svetoga". Na Saboru je Duh Sveti govorio čitavoj Crkvi u njezinoj univerzalnosti, jer su u njegovu radu sudjelovali biskupi iz cijeloga svijeta. Ivan Pavao II. "Prijeći prag nade"



Da, govori.

Nije li pravo – često ponavljaju – dapače, nije li u skladu s dužnošću da se svi koji zazivaju Kristovo ime uzdrže od uzajamnih predbacivanja, te da se na koncu sjedine u međusobnoj ljubavi? Tko bi se mogao usuditi reći da ljubi Krista ako svim silama ne radi na ostvarenju želje Njega koji je molio Oca da njegovi učenici budu “jedno”? (Iv 17, 21). I nije li sâm Krist želio da se Njegovi učenici odlikuju i raspoznavaju ovom osobinom – da ljube jedni druge: “Po ovome će svi znati da ste moji učenici, ako jedni druge ljubite”? (Iv 13, 35). Svi kršćani – dodaju oni – trebaju biti “jedno”: jer tada bi bili daleko snažniji u iskorjenjivanju kuge bezvjerstva koje svednevice gmiže poput zmije te se sve više širi, spremajući se obeskrijepiti Evanđelje. Ove i druge stvari neprestano ponavlja i proširuje taj sloj ljudi koji su poznati kao svekršćani; i ti ljudi, daleko od toga da su malobrojni i raštrkani, uzrasli su do razmjera čitavoga sloja, te su se grupirali u nadaleko raširena društva, kojima većinom ravnaju nekatolici, premda su nadahnuta različitim naukama koje se tiču vjere. Ovaj pothvat se tako zauzeto promiče na mnogo mjesta da dobiva pristanak priličnoga broja građana, te čak osvaja umove vrlo mnogo katolika te ih primamljuje nadom da bi ostvarivanje takvoga jedinstva bilo u skladu sa željama Svete Majke Crkve, kojoj zapravo ništa tako ne leži na srcu kao pozvati natrag svoje zalutale sinove i privinuti ih nazad svome krilu. No ustvari, iza ovih zamamnih riječi i laskanja krije se najteža zabluda koja posve uništava temelje katoličke vjere. Stoga, opomenuti sviješću o svojoj apostolskoj dužnosti kako ne smijemo dopustiti da Gospodinovo stado bude zavedeno pogubnim lažima, zazivamo, časna braćo, Vašu gorljivost u izbjegavanju ovoga zla; jer uzdamo se da će po Vašemu pisanju i govorima ljudi lakše upoznati i shvatiti načela i argumente koje želimo ovdje iznijeti, te da će katolici odatle naučiti kako moraju razmišljati i postupati kad su u pitanju pothvati čija je svrha jedinstvo u jednome tijelu – na bilo koji način – sviju onih koji se nazivaju kršćanima. Pio XI., "Mortalium Animos"


Ali, ne govori li se to isto danas?


Pravi ekumenizam nije ni u tome da bismo se ili mi odrekli i zatajili ono što vjerujemo da je od Krista Gospodina niti da bismo to od odijeljene braće tražili, da se oni za ljubav nekog prividnog mira odreknu svoje savjesti. Što nije po savjesti, grijeh je, i nije milo Gospodinu. Zato nije u pitanju to da bilo što zatajimo jedni drugima; ne želimo jedni druge nadmudriti niti se nadmetati, nego jedni druge razumjeti.
... ... ...
Mi katolici vjerujemo da smo prava Crkva koja posjeduje bitno jedinstvo, koje se vidljivo očituje u zajedništvu sa stolicom Petrovom: mi se toga ne možemo odreći, a pravi ekumenisti to od nas i ne traže, makar nisu u jedinstvu Katoličke Crkve. Tomislav Šagi-Bunić "Ali drugog puta nema"



Susret religija nije moguć odricanjem od istine nego samo dubljim ulaženjem u nju. Skepticizam ne povezuje. Puki pragmatizam također ne povezuje. To dvoje samo otvara vrata ideologijama koje potom nastupaju s još većom sigurnošću. Odricanje od istine i uvjerenja ne podiže čovjeka, nego ga izlaže proračunljivosti uspjeha, oduzima mu njegovu veličinu. Treba promicati duboko poštovanje za vjeru drugoga i spremnost traženja istine u onom što je za nas strano, istine koja me se tiče i koja i mene može korigirati i odvesti dalje. Treba promicati spremnost da se iza neobičnih pojavnih oblika traži ono dublje koje se u njima krije. Treba, nadalje, razvijati spremnost da se napusti uskoća mojega načina poimanja istine da bih mogao bolje shvatiti ono što mi pripada, učeći shvatiti drugoga. Tako ću ići putem prema uvijek većemu Bogu — sa sigurnošću da istinu o Bogu nikada ne mogu posve imati u posjedu. Pred tom sam istinom uvijek onaj koji uči, koji hodočasti prema njoj putem koji nema kraja. Ako je to tako, ako u drugomu uvijek treba tražiti ono pozitivno i ako mi drugi može pomoći na putu do istine, onda niti može niti smije manjkati kritički element. Religija takoreći krije u sebi dragocjeni biser istine, ali ga također neprekidno i skriva i uvijek je u opasnosti promašiti svoju stvarnu bit. Religija može oboljeti i može postati fenomen koji uništava. Ona može i treba voditi k istini, ali ona također može čovjeku presjeći put do istine. Kritika religije u Starom zavjetu danas nipošto nije postala bespredmetnom. Može nam biti razmjerno lako zauzeti kritički stav prema religiji drugih, ali moramo biti spremni zauzeti ga i prema samima sebi, prema vlastitoj religiji. Karl Barth je u kršćanstvu razlikovao religiju i vjeru. Nije imao pravo ako je to dvoje htio potpuno odijeliti i samo vjeru tumačiti pozitivno, a religiju negativno. Vjera bez religije je nestvarna; njoj pripada i religija, i kršćanska vjera po svojoj biti mora živjeti kao religija. No imao je pravo u tome da i kod kršćana religija može oboljeti i pretvoriti se u praznovjerje, da konkretnu religiju u kojoj se vjera živi neprekidno mora pročišćavati istina koja se pokazuje u vjeri. S druge strane, upravo nam dijalog omogućuje da uvijek iznova otkrivamo njezinu tajnu i njezinu beskonačnost. Znači li to da misijsko djelovanje mora prestati, da mora biti nadomješteno dijalogom kojemu nije stalo do istine, nego do toga da pruži pomoć kako bismo postali bolji kršćani, Židovi, muslimani, hindusi i budisti? Ja odgovaram: ne. Jer to bi opet bio posvemašnji manjak uvjerenja u kojem - pod izlikom da hoćemo utvrditi ono što je kod svakoga najbolje — ne bismo ozbiljno shvaćali ni sebe ni druge i konačno bismo se odrekli istine. Čini mi se da je odgovor u tome da misijsko djelovanje i dijalog više ne smiju biti suprotstavljene forme, nego se moraju međusobno prožimati. Dijalog nije besciljan i neobvezatan razgovor, nego mu je svrha uvjerenje, pronalaženje istine, inače je bezvrijedan. I obratno: misijsko djelovanje u budućnosti više se ne može odvijati kao komunikacija s nekim tko je dosad bio bez ikakva znanja o Bogu i kome sada konačno treba reći u što treba vjerovati. To, doduše, može biti, a možda i hoće sve više u jednom svijetu koji postaje sve više ateistički. No u svijetu bez religija susrećemo ljude koji preko svoje religije uočavaju Boga i pokušavaju živjeti u odnosu s njime. Stoga naviještanje nužno mora postati dijaloški proces. Drugome ne govorimo nešto što mu je sasvim nepoznato, nego mu otvaramo skrivenu dubinu onoga što je već dodirnuo u svojoj vjeri. I obratno: navjestitelj nije samo davatelj, nego i primatelj. U tom bi se smislu u dijalogu trebalo događati ono što je Kuzanski izrazio kao želju i nadu u svojoj viziji nebeskog sabora: dijalog religija trebao bi sve više postajati osluškivanje Logosa koji nam pokazuje jedinstvo usred naših podjela i razlika. Joseph Ratzinger "Internationale Katholische Zeitschrift Communio, 26 (1997.), 419-429"

Taking up an idea expressed by Pope John XXIII at the opening of the Council, the Decree on Ecumenism mentions the way of formulating doctrine as one of the elements of a continuing reform. Here it is not a question of altering the deposit of faith, changing the meaning of dogmas, eliminating essential words from them, accommodating truth to the preferences of a particular age, or suppressing certain articles of the Creed under the false pretext that they are no longer understood today. The unity willed by God can be attained only by the adherence of all to the content of revealed faith in its entirety. In matters of faith, compromise is in contradiction with God who is Truth. In the Body of Christ, "the way, and the truth, and the life" (Jn 14:6), who could consider legitimate a reconciliation brought about at the expense of the truth? The Council's Declaration on Religious Freedom Dignitatis Humanae attributes to human dignity the quest for truth, "especially in what concerns God and his Church", and adherence to truth's demands. A "being together" which betrayed the truth would thus be opposed both to the nature of God who offers his communion and to the need for truth found in the depths of every human heart. Even so, doctrine needs to be presented in a way that makes it understandable to those for whom God himself intends it. In my Encyclical Epistle Slavorum Apostoli, I recalled that this was the very reason why Saints Cyril and Methodius laboured to translate the ideas of the Bible and the concepts of Greek theology in the context of very different historical experiences and ways of thinking. They wanted the one word of God to be "made accessible in each civilization's own forms of expression". They recognized that they could not therefore "impose on the peoples assigned to their preaching either the undeniable superiority of the Greek language and Byzantine culture, or the customs and way of life of the more advanced society in which they had grown up". Thus they put into practice that "perfect communion in love which preserves the Church from all forms of particularism, ethnic exclusivism or racial prejudice, and from any nationalistic arrogance". In the same spirit, I did not hesitate to say to the Aboriginal Peoples of Australia: "You do not have to be divided into two parts ... Jesus calls you to accept his words and his values into your own culture". Because by its nature the content of faith is meant for all humanity, it must be translated into all cultures. Indeed, the element which determines communion in truth is the meaning of truth. The expression of truth can take different forms. The renewal of these forms of expression becomes necessary for the sake of transmitting to the people of today the Gospel message in its unchanging meaning. Ivan Pavao II. "Ut unum sint"


Love for the truth is the deepest dimension of any authentic quest for full communion between Christians. Without this love it would be impossible to face the objective theological, cultural, psychological and social difficulties which appear when disagreements are examined. This dimension, which is interior and personal, must be inseparably accompanied by a spirit of charity and humility. There must be charity towards one's partner in dialogue, and humility with regard to the truth which comes to light and which might require a review of assertions and attitudes. Ivan Pavao II. "Ut unum sint"


Ništa ne treba požurivati, ništa stvarati na silu.


Our faith, hope, and charity must be directed at all times toward the great goal of complete unity. Yet at the same time we must have the humility to accept realistic intermediate goals: to strengthen our common witness of charity in a world that needs it more and more. To offer the common, basic testimony of the faith, to lose nothing of it, and to try to be able to give this witness in an ever more comprehensive way. In our separation not only to respect but also to love one another in the conviction that we are necessary to each other even and precisely in our separation, that we receive from each other, live for each other, and are Christians together. The separation—as long as the Lord allows it to continue—can also be fruitful and lead to a greater wealth of faith and thus prepare for the diverse yet one Church that we cannot yet imagine today, in which, however, nothing positive that has developed anywhere in history will be lost. Perhaps we need separations in order to arrive at the complete fullness for which the Lord is waiting. Joseph Ratzinger "Church, Ecumenism, and Politics"



Napada ih se jer su neposlušni sinovi Crkve. Pljuju po papi i odbijaju autoritet, a sve kao u službi istine i brige za duše. Da, možeš si misliti. Jadan je onaj za koga se SSPX brine.


Ako ustraju u neposluhu, a očito je da ustraju, onda ne kužim u čemu je fora, ta sam si citirao;

The danger of a schism is big, such as a systematic disobedience vis-à-vis the Holy Father or by a denial of his authority. Castrillón Hoyos?

Ako ovo nije očito onda ne znan kaj jest? Usput rečeno, odakle ti taj citat kardinala Hoyosa?



Pošteno. Benedikt je ukinio izopćenje ali je ostalo;


The fact that the Society of Saint Pius X does not possess a canonical status in the Church is not, in the end, based on disciplinary but on doctrinal reasons. As long as the Society does not have a canonical status in the Church, its ministers do not exercise legitimate ministries in the Church. There needs to be a distinction, then, between the disciplinary level, which deals with individuals as such, and the doctrinal level, at which ministry and institution are involved. In order to make this clear once again: until the doctrinal questions are clarified, the Society has no canonical status in the Church, and its ministers – even though they have been freed of the ecclesiastical penalty – do not legitimately exercise any ministry in the Church. Benedikt XVI. "Letter of His Holiness Pope Benedict XVI to the Excommunication of the Four Bishops Consecrated by Archbishop Lefebvre"


Ovim se vidi sva podlost tih vukova, tih raskolnika koji prosipaju žuč. Zamisli ovu rečenicu, citiram;

"Međutim, to je izopćenje ionako bilo nevaljano jer se ne može izopćiti nekoga tko djeluje u velikoj potrebi za duše, da sačuva cjelovitu Katoličku Vjeru i vjekovne obrede sakramenata.."

Ljute li ironije. SSPX je naposlušan Crkvi jer je djelovao u velikoj potrebi za duše. A za koga onda radi Katolička Crkva? Ona nije tu za duše? Postavlja se pitanje: ako su jedni i drugi tu za duše, ako je jednima i drugima toliko stalo za duše, kako to da je SSPX neposlušan Crkvi i papi? Ili bi možda Crkva i papa trebali biti poslušni SSPX-u? Lol. I gle opravdanje po kanonu;


Kan. 1323 - Kad prekrši zakon ili zapovijed, nikakvoj kazni ne podliježe onaj:

4. tko je djelovao prisiljen velikim strahom, makar samo relativno velikim, ili zbog prijeke potrebe ili zbog velike neugodnosti, osim ako čin u sebi nije zao ili ako nije usmjeren na štetu duša.


Da probam pogoditi, SSPX nije prekršio zakon jer je djelovao " zbog prijeke potrebe". Lol.



Sigurno. Jedni i drugi su djelovali "zbog prijeke potrebe".



Kan. 1382 - Biskup koji bez papinskog naloga posveti nekoga za biskupa i onaj koji primi od njega posvećenje upadaju u izopćenja unaprijed izrečeno, pridržano Apostolskoj Stolici.


S velikom je žalošću Božja Crkva saznala za nedopušteno biskupsko ređenje koje je 30. lipnja [1988.] podijelio nadbiskup Marcel Lefebvre, čime su propali svi napori uloženi tijekom prethodnih godina za ostvarivanje potpunoga crkvenoga zajedništva sa Svećeničkim bratstvom sv. Pija X. koje je utemeljio isti mons. Lefebvre. Ti napori, osobito intenzivni tijekom proteklih mjeseci, u kojima je Apostolska stolica pokazala razumijevanje kolikogod je to bilo moguće, ničemu nisu koristili. Ovu je žalost na osobiti način osjetio Petrov Nasljednik na kojega najviše spada skrb oko jedinstva Crkve, kolikogod bio malen broj osoba izravno uključenih u te događaje, budući da Bog ljubi svaku osobu zbog nje same i budući da je ona otkupljena Kristovom Krvlju prolivenom na križu za spasenje sviju. Konkretne okolnosti, objektivne i subjektivne, unutar kojih je djelovao nadbiskup Lefebvre, pružaju svakome povod za duboko promišljanje i za obnovu zadaće vjernosti Kristu i njegovoj Crkvi. Ovaj čin u sebi predstavlja neposluh Rimskome Prvosvećeniku u teškoj stvari od najveće važnosti za jedinstvo Crkve, kao što je to ređenje biskupa, kojim se sakramentalno prenosi apostolski slijed. Zbog toga, takva neposlušnost — koja praktički uključuje odbacivanje rimskoga primata — predstavlja raskolnički čin. Vršeći taj čin unatoč formalnim kanonskim opomenama koje im je odaslao kardinal pročelnik Kongregacije za biskupe prošloga 17. lipnja, mons. Lefebvre i svećenici Bernard Fellay, Bernard Tissier de Mallerais, Richard Williamson i Alfonso de Galarreta upali su u tešku kaznu izopćenja predviđenu crkvenim zakonom. Korijen ovoga raskolničkog čina može se razabrati u nepotpunome i proturječnom poimanju Predaje. Nepotpunome, budući da nedovoljno uzima u obzir živi značaj Predaje, koja, prema jasnome nauku Drugoga vatikanskoga sabora, »dolazi od apostola… te se razvija u Crkvi uz pomoć Duha Svetoga: raste, naime, uvid u stvarnosti i riječi koje su predane, bilo razmatranjem i studijem vjernika koji o njima promišljaju u svome srcu, bilo intimnim razumijevanjem smisla duhovnih stvarnosti koje iskuse, bilo naviještanjem onih koji su, zajedno sa svojim biskupskim slijedom, primili i sigurnu karizmu istine«. Međutim, osobito je proturječno poimanje Predaje u suprotnosti sa sveopćim Učiteljstvom Crkve, koje spada na Rimskoga biskupa i na biskupski zbor. Nitko ne može ostati vjeran Predaji ukoliko raskine crkveni vez s onime kome je sam Krist, u osobi apostola Petra, povjerio službu jedinstva u svojoj Crkvi. Ivan Pavao II. "Ecclesia Dei afflicta"


Neposlušni sinovi, raskolnici, šta drugo da se za njih kaže? Nisu oni toliko problem, nego je problem što zavode naivan narod, mažu oči ljudima nekim "pravovjerjem" koje je iznad pravovjerja samog pape, i "brigom za duše" koje je iznad brige za duše same Katoličke Crkve.

_________________
I'll keep the candles burning,
Let your body melt in mine.
I'm livin' in my, livin' in my dreams!

Radosno vas pozivamo na promociju nove knjige u izdanju udruge Emanuel koja nosi naslov "Sretna Hrvatska". Promocija će se održati 23. veljače 19 sati u velikoj dvorani Gradske četvrti gornji grad u centru Osijeka s početkom . Gradska četvrt nalazi se kod parkirališta između Trga slobode i dvorišta od Gradskog kazališta - iza supermarketa, kad se prođe Glas slavonije desno.
"Sretna Hrvatska: molitveno-pjesnička zbirka hrvatskih autora naslov je zanimljive zbirke tekstova različitih tekstopisaca. Udruga „Emanuel“ uz vodstvo Božice Sukić kreativno je okrilje nastanka ove knjige sasvim osobite koncepcije. Ona je svojevsrni nastavak Božičine knjige Vrijeme je za ljubav! Opći poziv na otvaranje srca isjeljujućoj Božjoj ljubavi iz prve knjige u zbirci koju čitatelj drži u rukama dobio je konkretnije okvire. Njezin je naročit cilj „pomoći Hrvatskoj danas da po našoj zajedničkoj molitvi i pjesmi korača putem napretka, mira, uspjeha, blagostanja i pravednosti“. U vremenu u kojem govor o ekonomskom i duhovnom stanju u Hrvatskoj nije nimalo pozitivno intoniran, u vremenu u kojem se na molitvu gleda kao na ispraznu formulu ili samo kao na sredstvo postizanja privatnoga dobitka, čini se i više nego potrebnom ovakva sustavna zbirka molitava za konstruktivan utjecaj na sve društvene slojeve moliteljevim nesebičnim posredovanjem između Zemlje i Neba." iz predgovora doc. dr. sc. Jakova Sabljić

USTANOVA ZA KULTURNE DJELATNOSTI „ANTE EVETOVIĆ MIROLJUB“ VALPOVO
I UDRUGA ZA ŠIRENJE I OČUVANJE VREDNOTA „EMANUEL"
POZIVAJU VAS NA
HUMANITARNU PROMOCIJU KNJIGE:
"Sretna Hrvatska"
molitveno – pjesnička zbirka
hrvatskih autora
urednice: Božice Sukić rođ. Vicić

Promocija će se održati:
u utorak 17. ožujka, 2015.g.
u 19 sati,
u Centru kulture “Matija Petar Katančić” Valpovo
Gost večeri: glazbenik : Predrag Matijanić
Pokrovitelj: Grad Valpovo
Dobro došli!
Dodatne informacije: Udruga Emanuel 095 510 5285
Facebook. Udruga Emanuel,
e– mail. emanuel.udruga@gmail.com
S RADOŠĆU VAS OČEKUJEM!
kNJIGA SADRŽI MOLITVENIK SKLOPIMO RUKE!, MOLITVE SMO SAMI PISALI, OD KOJIH PREPORUČUJEMO LITANIJE ZA HRVATSKU, KOJE SU DIO INICIJATIVE MOLITVOM ZA SRETNU HRVATSKU, A DRUGI DIO KNJIGE SADRŽIPJESME PJESNIKA SLAVONIJE I bARANJE I JEDNE PJESNIKINJE IZ ZAGREBA POSVEĆENE HRVATSKOJ

Želim vam napomenuti da će Udruga Emanuel sa svojim štandom biti u Valpovu kod crkve u utorak pa ćete moći kupiti knjigu "Sretna Hrvatska" po njezinoj punoj cijeni od 40 kn.
Ispred crkve franjevaca kapucina, OSIJEK, Kapucinska 41, biti ćemo 25. 03. na blagovijest, te 2. i 3. travnja, na VELIKI ČETVRTAK I VELIKI PETAK to su humanitarne prodaje u kojima udruga Emanuel dariva dobit od prodaje - 20 % u humanitarne svrhe, UZ POKROVITELJSTVO GRADA OSIJEKA, na način da kupimo trajne prehrambene namirnice koje putem djelatnika Crvenog križa grada Osijeka ili sami, doniramo najpotrebitijim građanima grada Osijeka. U isto vrijeme, 2. 3. i 4. travnja planiramo i biti u Valpovu kod crkve.
Opis naslovnice knjige "Sretna hrvatska" možete pogledati na youtube Osječke tv, emisija se zove Akvarel, 13. 02. 2014. Želimo svima Sretan Uskrs!
a ovo je njezin sadržaj:
Molitvenik „SKLOPIMO RUKE“
- Po rednim brojevima
1. Uvodno razmišljanje o molitvi, BS
2. Potrudi se! Mila SS
3. Bog je oduvijek, Stjepan Kokić
4. Neka je slava Svemogućem Bogu, Zdravko Živković
5. Raspelo,Mila SS
6. Molim te, Isuse…B S
7. Starac II, Ivan Benak
8. Zavjet vjere, BS
9. Molitva za hrvatski narod, Domagoj
10. Kratke pjesme, BS
11. U ime Oca i Sina, i Duha Svetoga, BS
12. Molitva Oče naš, BS
13. Molitva našoj Majci Mariji, BS
14. Mene Mama puno voli BS
15. Molitva za Hrvatsku, BS
16. Zagrljaj Neba, BS
17. Slava Ti, Oče! BS
18. Ti si naše svjetlo, BS
19. Mistični prostor noći, Tin Ujević
20. Litanije Duhu Svetome za Hrvatsku
21. Zahvala za Raj
22. Molitva za duše u čistilištu
23. Molitva za svemir
24. Molitva za Zemlju, sve njezine pojave
25. Molitva za sve ljude na zemlji
26. Molitva za sve ljude
27. Molitva za sve ljude na vlasti
28. Molitva za svećenike, redovnike i redovnice
29. Molitva za obitelj
30. Molitva Majci Mariji za obitelj
31. Jutarnja molitva djeteta
32. Molitva djece za roditelje
33. Molitva djeteta, Tea Sukić
34. Svakodnevna molitva Isusu
35. Molitva djeteta Anđelu Čuvaru BS
36. Molitve Anđelu Čuvaru, Roko Sudar
37. Večernja molitva
38. Anđele mili
39. Molitva majke
40. Molitva prije učenja
41. Molitva za uspješno polaganje ispita
42. Molitva učenika i studenta
43. Molitve za ozdravljenje bolesnih
44. Molitva za zdravlje, Svetište Gospe Ilačke
45. Molitva za zdravlje II
46. Molitve za radnike
47. Molitve za vozače
48. Molitva vozača
49. Molitva za sretan put
50. Molitva za stare i nemoćne
51. Molitva za sve ovisnike
52. Kad bi znao...BS
53. Molitva za oslobođenje od loših navika
54. Devetnica Isusu
55. Molitva za siromahe, gladne i napuštene
56. Ne daj da i danas ne nađem dom!BS
57. Molitva za oslobođenje od zla
58. Molitva za izlaz iz teške situacije
59. Osloni se na mene, BS
60. Susret ljubavi, BS
61. Mozaik našeg susreta
62. Želim se roditi u Tebi,BS
63. Molitva predanja
64. Krunica u razmišljanju, Mila SS
65. Križna antiteza
66. Molitva predanja Nebeskom Ocu
67. Molitva Majci Mariji
68. Molitva obraćenja
69. Molitva nezaposlene osobe
70. Molitva za materijalne potrebe
71. Molitva za oproštenje
72. Na vrhuncu, BS
73. Molitva za širu obitelj, ĐS i BS
74. Molitva za sve one koji su na krivome putu, ĐS
75. Molitva radnika, ĐS i BS
76. Molitva svećenika, ĐS i BS
77. Tri Očeva dara, BS
78. U plavičastoj zori što velom, Marija Uzun
79. Razmišljanja...Marija Uzun
80. Ko plašt Marijin prosulo se jutro, Marija Uzun
81. Jutro, Silva Filipović
82. Jutro nedjeljno, Vlado Štrekelj
83. Uvijek Ti čuvaš me, Silva Filipović
84. Tiha noć, Silva Filipović
85. Molitva posvećenja
86. Molitva zaštitnici hrvatskog naroda
87. Molitve Anđelima Čuvarima
88. Zaključak molitvenika
89. Budi uz mene, Mila SS
SADRŽAJ II. DIJELA
Zbirka pjesama
SRETNA HRVATSKA
- Po rednim brojevima
1. Moja jedina, Mila SS
2. Krunica, Mila SS
3. Haiku, Franjo Halusek
4. Rodni dome, Stjepan Kokić
5. Staro ognjište, Stjepan Kokić
6. Kao zlato sije, Franjo Kopecki
7. Slavonijo, Zemljo moja mila! Stjepan Kokić
8. Slavonac si, Stjepan Šmit
9. Traženje na koljenima života, Franjo Kopecki
10. Tenkovi i poligon „C“, Mila SS
11. Živjela Hrvatska, Zdravko Živković
12. Heroji šute, Zdravko Živković,
13. Majci Božjoj Đudskoj, Mila SS
14. Bože, Stjepan Šmit
15. Baranjcima na biljskoj cesti Mila SS
16. Baranjac = povratnik Mila SS
17. Kristu i svijetu, Mila SS
18. Čuvaj se Bato, napada Nato! Mila SS
19. Rat iz moga djetinjstva Mila SS
20. Bunkeri Mila SS
21. Pjesma mome tati, Sanela Mlinarić
22. JNA, Mila SS
23. Odvedenima iz vukovarske bolnice! Mila SS
24. Noć dezertera – bijeg iz kasarne, Mila SS
25. Slavonijo, Stjepan Šmit
26. Baranjska žetva, Milka Mila Sudarević
27. U Tebe se, Gospodine, uzdam, BS
28. Pružimo si ruke, Zdravko Živković
29. Bilo nekad, Stjepan Šmit
30. Nema više, Stjepan Šmit
31. Hrvatska koju volim, Božica Sukić
32. Himna ljubavi, BS
33. Mir, BS
34. Osječkoj Gospi, Silva Filipović
35. Labud, Silva Filipović
36. Osijek uvijek u mislima, Silva Filipović
37. Povratak u Osijek, Silva Filipović
38. Nepokoreni grd, Silva Filipović
39. Hrvatska moja draga,Silva Filipović
40. Pravda, Silva Filipović
41. Sjećam se, Silva Filipović
42. Molitva roditeljima, Emanuel Sukić
43. Domovina zaslužuje bolje, Inga Aladrović
44. Srce na kalvariji, Nevenka Špoljarić
Toplo vam je preporučam, jer u njoj uz ostale molitve se nalaze i 4 str namijenjene djeci i mladima, te Litanije duhu Svetome za Hrvatsku, kojima smo pokrenuli Lanac molitve za sretnu Hrvatsku, jer vjerujemo u snagu Duha Svetoga.
Moj srdačan pozdrav, uz molitvu da vas svih naš dragi i Dobri Otac svakoga dana ojača i ispuni svojim svjetlom!

21.-22.4.2015.: Župna crkva u Grožnjanu kod Buja (UMAG)- Duhovna obnova - voditelj fra dr.sc. Ivo Pavic
UTORAK 21.04 (16h??). I SRIJEDA 22.04.

_________________
Bježi od nepravde i ne budi pristran, i od svih grijeha očisti srce
(Sir 38,10)
SVJEDOCANSTVO:
viewtopic.php?f=43&t=7583

Duhovna obnova u župi BALE - (Rovinj)

Od 26. 5. do 27. 5. 2015.

Prvi dan: utorak u 16 sati.
Drugi dan: srijeda od 9-12 sati ujutro.
Voditelj: dr. fra Ivo Pavić

BALE - župa Pohođenja BDM
Trg Tomaso Bembo 7, 52211 BALE

_________________
Bježi od nepravde i ne budi pristran, i od svih grijeha očisti srce
(Sir 38,10)
SVJEDOCANSTVO:
viewtopic.php?f=43&t=7583

U subotu 4.7. 2015. godine fra Smiljan Kožul je u mjestu Gradište kod Županje. Jednodnevna duhovna obnova. Slavonci pokret.
(ujutro od 9 sati, popodne od 15)

_________________
_______________________________________

_______________________________________
dragocjena si u Mojim očima i Ja te ljubim..DOĐI
ŽIVIO PAPA FRANJO

Svaku prvu subotu u mjesecu (još 4-do 11. mj.) dolazit će fra Smiljan u Gradište.
Župnik Alojzije iz Gradišta - jedna predivna duša nadahnuta Duhom Svetim. Kako on propovijeda - fantazija za slušati.

_________________
_______________________________________

_______________________________________
dragocjena si u Mojim očima i Ja te ljubim..DOĐI
ŽIVIO PAPA FRANJO