www.tebe-trazim.com

Hvala ti Vikice na ovom svjedočanstvu vezanom za Čudotvornu Medaljicu.
http://www.angelfire.com/ms/seanie/BVM/ ... ewman.html
Tko zna engleski neka pročita ovo predivno svjedočanstvo.

Hvala Vikice na svjedocanstvu, bas tako znaju odgovori koje postavljamo Bogu doci preko nepoznatih nam ljudi.
Evo jedno moje svjedocanstvo, ustvari prije moje kcerke od sedam godina. Bili smo malena i ja u Medjugorju prosli petak. Prvo smo posjetili zupnu crkvu i pomolili se i tada prosetali gradom i kupili jednu knjigu, dvije krunice, jedan crtani film o Posljednjoj veceri i jednu narukvicu za moju kcer.
Nakon gotovo cetiri sata smo ogladnili i sjeli pojesti picu. Tada malo okrepljeni zaputili smo se na brdo ukazanja. Ljudi s kojima smo kontaktirali u zupnom uredu, trgovinama i piceriji bili su iznimno ljubazni, bez ikakva pretvaranja usluzni i jako ponosni sto smo ih posjetili.
Dosli smo automobilom do velikog parkinga podno brda i uputili se pored tamosnje crkve na brdo.
Zastali smo i pomolili se ili poklonili na svakoj postaji i nakon sto smo se pomolili pored velikog kriza i kipa Gospe, krenusmo dalje uzbrdo. Gore vise nije bilo ljudi a ni sad ne znam tocno odgovoriti sto nas je povuklo da dodjemo skoro do na vrh brda. Nismo sporo hodali i trebalo nam je vise od 40 minuta penjanja. Svako malo sam zastajao i pitao malenu je li umorna i zeli li da stanemo ili se vratimo. Veselo bi odbila svaki put moj prijedlog, iako je dijete i u stopu je pratila moj korak po onakvom kamenjaru. To me je dosta iznenadilo. Sada kad razmisljam jos i vise. I tako dodjosmo skoro do vrha brda al dalje tom stranom nismo mogli od trnja i drace i neprohodna puta. Zastali smo tu nekoliko minuta i pomolili se. Bilo je toplo i suncano, nebo cisto, ponegdje s kojim oblacicem. Mala je imala nekoliko ogrebotina od trnja na rukama koje mi je sa smjeskom pokazala, dajuci do znanja da se ne brinem radi toga. I to mi je bilo pomalo cudno jer inace na najmanji ubod na kakav trn, tuzna trazi flaster jer je u njenim ocima to velika rana.
Cijelo vrijeme nesto nas je vuklo prema gore, a ja sam tada, priznajem, ocekivao nekakvo 'veliko' iskustvo gore na vrhu. Nista nisam vidio, al sam se nevjerojatno lijepo osjecao. Ipak (ja pomalo 'razocaran'), vratili smo se do auta i kenuli kuci. Putem do auta cijelo vrijeme smo pjevali pjesmu 'Krist jednom stade na zalu...'. Lijepo smo putovali do doma i umorni posli na spavanje.
Sutradan mi kcer govori kako je u Medjugorju vidjela Boga! Kako to mislis, upitam je? Ona veli, 'lijepo, na nebu'. Gdje smo bili kad se to dogodilo, pitam je dalje, a ona kaze gore na vrhu gdje vise nismo mogli dalje. Pa kako je izgledao, pitam je, i ona mi pocne govoriti kako je na nebu vidjela lice koje se sastavljalo. 'Kako to mislis da se sastavljalo' ispitivam dalje, a ona opise kako su se na nebu u lice spojili dijelovi lica, zadnja se, kaze, spojila brada i tada je prepoznala Isusa. Ta joj je 'slika', kaze, kasnije prosla tocno ispred ociju (zamahuje rukom kao da komarca tjera ispred nosa) i srce joj je toliko zalupalo da se nikada sretnije nije osjecala.
Samo sam jednom pricao s njom o tome u ova cetiri dana i nisam previse ispitivao, al sam joj najavio da bih jos volio da mi prica o tome jer je imam jos puno toga pitati. Sve ove dane razmisljam kako iz svega toga protumaciti ono sto mi je namjenjeno da protumacim, a ne odstupajuci od Boga i zeleci samo ono sto je od Njega.
Svoje dijete pokusavam uciti da nikada ne laze niti da presuti istinu ma kakva bila, jer lazovi Bogu nisu dragi ni oni koji skrivaju istinu pred drugima nisu razliciti od lazova.
Oni koji poznaju moju kcer znaju da ona ne laze. Ona voli Boga i zna da je Bog sve stvorio i da sam joj ja tata kojeg je Bog takodjer stvorio. Zna da smo i ona i ja i svi ljudi jedno, a da je Bog Onaj od kojeg ljudi traze pomoc kakvu niti jedan covjek ne moze pruziti. Ona jako dobro razlikuje sto je stvorio Bog a sto covjek.

Leo i Vikica : krasna svjedočansta. A sad ću ja isto jednu crticu vezanu za Čudotvornu medaljicu....
Kad sam rađala treće dijete (prije deset mjeseci ) stalno sam ponavljala : O Marijo bez grijeha začeta, moli za nas koji se Tebi utječemo! Daj mi snage da izdržim sve.... I dala mi je snage... Sutradan mi je došla jedna časna sestra i dala pet Čudotvornih medaljica.... Treba li što dodati? Hvala Majčice, što čuvaš mene i moju obitelj!

Po zagovoru Djevice Marije Isus Krist u Kani na svadbi ucini cudo za siromasne mladence, pa s velikim pouzdanjem nastavimo je traziti da nas vazda zagovara pred Bogom.
'Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj Čas!', odgovorio joj je Gospodin.
Mnogi u tom dijelu vide Isusovo odbijanje Majke i uskracivanje zagovora za mladence da se ne ostramote jer nestade vina.
No sto Djevica Marija cini - svjesna da Ona jos nije Ona koja ima postati, jer jos Isusov Cas nije dosao, ne biva potistena, vec s pouzdanjem rece slugama da ucine 'sto god vam rekne'. Vina, je, znamo, bilo koliko je trebalo.
Koliko li je u tom malom dijelu simbolike o suradnji Sina i Majke.
A prisjetimo se jos samo kada je to dosao Isusov Cas: kada je ponovno Djevicu Mariju nazvao Zenom - prije smrti na krizu, kada Zeni ostavi sina, a njemu Majku.

Mislim da ce biti interesantno a nekima mozda i na korist ovo moje svjedocanstvo te cu vam ga evo ispricati. Bozji dodir, svaki, i u svakom od nas, iako vodi ka istom cilju zaista je neponovljiv i nedokucivo originalan. Uistinu, javlja se kada On hoce, kako hoce i kome hoce i samo su Njemu nacin, vrijeme, mjesto i razlozi za to znani. Ne ponavlja se.

Kolovoz, 2002. U dnevnoj sobi, sam, sjedim i gledam TV na kome se vrti snimak duhovnog seminara oca Jamesa Manjackala odrzanog u Zagrebu, ne znam tocno kada. Uzivao sam, u svakoj rijeci tog dragog mi svecenika, uzivao sam u divnim pjesmama koje su svirali i pjevali Fidesi, uzivao sam u molitvama koje su molile tisuce vjernika okupljeni u toj dvorani. Bas mi je bilo lijepo, pjevao sam i molio sa svima njima. Bio sam u toj dvorani iako su nas djelile tisuce kilometara i mozda mjeseci pa i godine. U jednom trenutku dok je o. James najavljivao da ce zapoceti sa zazivima Duha Svetoga Fidesi su veoma diskretno, tiho i polako zapoceli divnu pjesmu, Dodji Duse Sveti…Svi u dvorani su ustali i onako stojeci pomalo rasirili ruke kao da iscekuju da im se nesto da. I ja sam to isto ucinio ali u svojoj sobi. Divni zazivi, fantasticna glazba ucinili su da sam u jednom trenutku primjetio da ruke sirim i pruzam sve vise i vise, sirim ih jos vise, pruzam jos dalje, sav se rastrgoh. Dokucio bih nesto, zagrlio nekoga a ne uspijevam. Da su mi bile i tisuce kilometara dugacke ruke ne znam da li bih dohvatio to sto sam htio, a ustvari nisam niti znao sto. Poceo sam plakati, ne zbog toga, nego zbog toga sto mi je bilo lijepo, divno, fantasticno, neizrecivo.Ne mogu vam to izreci. Jednostavno, nema rijeci. Zazivi su zvucali sve ljepse i ljepse, pjesma bila sve jaca i jaca, ja sam plakao sve vise i vise. Bilo mi je sve ljepse i ljepse. Pokusao sam zahvaljivati ali nije niti to islo. U takvom stanju i toj ljepoti mogao sam samo plakati. Ne znam kada i zasto ali u jednom trenutku nadjoh se u klececem polozaju i jos uvijek onako rasirenih ruku nisam vise cuo oca Jamesa nego samo rijeci pjesme Dodji Duse Sveti. I sve sto je pjesma vise i vise odjekivala u sobi ja sam se sve vise i vise prigibao ka podu sve dok celom nisam dotakao pod. I tako celom pribijen za pod, jos uvijek rasirenih ruku, ali sada na podu osjetih u jednom trenutku( nisam dakle niti cuo niti vidio, osjetio jednostavno, kako ni sam ne znam) kako se Isus spusta sa kriza, koji je visio na zidu iznad televizora. Prilazi mi i pocinje nesto da pise po mojoj glavi, potiljku. Tako njezno i tako tiho osjetih blage dodire u kosi koji su imali oblik krugova ili broja osam. Sav u suzama i dalje priljubljen za pod tada zavapih gotovo urlajuci —O BOZE MOJ STO JE OVO, --STO MI TO RADIS DOBRI MOJ ISUSE,-- RECI, RECI, MOLIM TE, -- O MILA MAJKO UMRIJTI CU,-- O BOZE ZASTO,-- HVALA TI ISUSE, ---HVALA TI MOJ DOBRI BOZE, -- HVALA, HVALA, HVALA, OOOOOOO BOOOZE MOOJ HVAAALAAA TI. Sokirane mojim preglasnim placem i zapomaganjem uletise tada u sobu moja supruga i kci. Zaprepastene scenom koju su vidjeli zbunjeno su me pokusavali uvjeriti da je ovo preglasno i za susjede. Izisao sam na balkon jos uvijek placuci ali puno tise i tek nakon pet-sest minuta kada sam se smirio tj utisao usao sam u sobu. Na njihove zbunjene poglede odgovorio sam samo .” Ni sam ne znam, Isus me izgleda milovao po glavi” Oni su se samo pogledali, osmjehnuli i izisli iz sobe. Slicno su reagirali i mnogi drugi kojima sam ovo ispricao. Mjesec dana nakon toga otisao sam na duhovni seminar oca Jamesa kojeg je odrzao u Travniku u Bosni. Bio je to samo seminar, za mene, naravno. Susreo sam samo oca Jamesa. Izgleda da sam samo to i trazio!
HVALA TI DOBRI UCITELJU IZVORE SVIH MILOSTI!

Hvala ti Isuse Kriste sto si dopustio nekima da osjete tvoj dodir.
Bog te blagoslovio Viking.

Slava i Hvala Isusu zbog vikinga. Njegovog svjedočanstva. Puta. Hvala ti za - Pruži mi ruke.
Evo, stavio sam na početnu stranicu ovo divno svjedočanstvo

Predivno zaista..... ..Ziveo Isus..nas spasitelj....

Što je ozdravljenje u molitvi? Mislim da je to trenutak kad te Bog dotakne u nekakvom ne normalnom stanju i ti postaješ svjestan tog jedinstvenog trenutka. Bio je ponedjeljak, jaka prehlada, bolovi u glavi, grlu, kičmi, kostima, mišićima popraćeno sve sa vrućicom-39-40. Ne jedem već tri dana, a od lijekova konzumiram sve što se može naći u "kućnoj ljekarni" i sve što mi drugi donesu, nekoliko vrsta pilula, čajeva, sirupa, vitamina, i ništa od svega toga, ništa ne pomaže, pa utorak, srijeda predvečer, ne smijem više čekati, morat ću k "ljuudima u bijelom" a tako ih ne volim. Moram odlučiti u tu srijedu ići ili ne ići na karizmatcki susret u CIBONU-ZG. Idem, do nedjelje ću ozdraviti, na molitvu krunice u kapelu Požeške bolnice gdje se sastajemo mrat ću preskočiti. Ništa molit ću kod kuće. Nekako uzimam krunicu, prva desetica, druga je za bolesne, prikažem sve one u bolnici, naše kod kuće, te prijatelje, susjede, i na kraju prikažem i sebe. Ovaj put i meni treba molitva za ozdravljenje. Ne zadugo u pola desetice, počelo mi se nešto čudno dešavati, nisam gorio od vrućice već kao da me je lahor hladio, nježno mi dodirivao čelo, osjetio sam nekakvu milinu i samo rekao: "Bože hvala ti što me sada ljiječiš ". Kada sam bio gotov sa krunicom imalo poslije ja sam bio skoro potpuno zdrav. Bog me je pustio da tri dana eksperimentiram sa svim tim medicinskim preparatima a onda je On stupio na scenu i u trenu me dotakao i ozdravio. Nije iskazao svoju taštinu što sam Ga se tek na kraju sjetio, nije se naljutio kao ovi "ovozemaljski" ljekari što sam tako dugo čekao. Oni što misle da smo mi bolesni ovdje isključivo radi njih i da su oni sami sebi dostatni. To je iskustvo ozdravljenja u molitvi i to iskustvo za mene ima veću vrijednost nego samo ozdravlenje. Pitam se čime sam ga zaslužio, pa ničim posebno, to je dar koji mi je Isus poslao. Bio sam u autobusu za seminar, i u njemu sam svjedočio o Kristovoj ljubavi. Kad je bila skupna molitva za iscijeljenje i ozdravljenje nisam ništa posebno doživio, ja sam imao svoje vlastito iskustvo prije toga, zato i vama svjeočim na forumu. NAŠ BOG JE SILAN BOG I ON OZDRAVLJA ONDA I SADA JEDNAKO...

Slava Bogu.

Zahvaljujmo Gospodinu jer je DOBAR, jer je vječna Njegova Ljubav