Napokon sam procito sva vasa svjedocanstva i putove kojima ste hodili. Mislim da je vrijeme da i ja napisem svoj put, nije nista ekstra niti je trnovit kao sto su vasi bili ali evo probat cu vam ga napisati. Zapravo probat cu opisati cijeli zivot ako je to ikako moguce na nekoliko stranice napisati. Inace hrvatski sam uvijek imo 2 u skoli pa ako ima greski nemojte zamjeriti
Svog djetinjstva se bas i ne sjecam najbolje. Najranije sjecanje koje imam je mozda od negdje oko 4-5 godina kad sam se „razbio“ sa bicikla . Uglavnom odrasto sam u katolickoj obitelji, babe i jedan djed su bile poprilicno pobozni, drugi djed se objesio kad sam imo oko 1 godinu tako da ga se ne sjecam nikako. Sto se tice roditelja, slali su me na vjeronauk i tako ali molitve u obitelji nikada nije bilo sa njima. Problem je bio u tome sto mi je otac imao problema sa alkoholom. Znam da mi je mama pricala kako je znala bjezati sa nama u 3 sata noci po gradu jer nas je ovaj lovio i baco po kuci. I tako je teklo djetinjstvo, blizila se osnovna skola. Otac je otisao u Njemacku raditi, majka je radila u Plocama (a mi smo zivjeli u Mostaru tako da je svaki dan putovala za Ploce i to ustajala je u 4 sata ujutro). Dosle su 90-te i poceo je rat. Otac se nije vracao i Njemacke, majci je to bilo kao i neko olaksanje. Ja ona i brat otisli smo u izbjeglistvo u Podgoru (kraj Makarske), tu smo ostali 2 godine a zatim smo se preselili u Ploce gdje je majka i dalje radila. Oca nikako nismo ni vidjali, jedino smo culi da pije u Njemackoj i to je to. Imao sam poprilican kompleks manje vrijednosti od drugih radi toga, bilo me je sram priznati da moj otac pije (i to me pratilo sve do srednje skole). I tako smo ja brat i majka zivjeli skupa. Obiteljskog zivota i nije bilo nesto, sjecam se samo svadja i dernjave posebno na brata jer lose uci, na meme nije toliko posto sam imo koliko toliko dobre ocijene. U Plocama smo ostali godinu dana i onda je dosla '95 i kraj rata. Kad je zavrsio mama je dobila ponudu za posao u Kninu. Odmah smo se preselili tamo. Opet novi pocetak. „uselili“ smo se u neki stan, pa zatim se preselili u drugi pa treci… Uglavnom jedan veliki kaos. Tada sam imo oko 11 godina. Mama je pocela raditi, ja i brat smo pomalo sklapali prijateljstva sa drugom djecom… Tada je i otac dosao iz Njemacke i ostao je sa nama nekih mjesec – dva. Onda je otiso u Mostar i nije se vracao. Nikada nisam pito mamu sta je bilo, iskreno nisam ni zelio znati. U Mostaru je opet kreno piti tako da od nekog eventualnog pomirenja nije nista bilo. Prolazile su godine ali ja sam poprilicno odstranio od Boga. To tada bas i nisam shvaco, krizmao sam se kao i sva druga djeca ali mi to nije nista ekstra znacilo. Jedino su mi ostale u pamcenju rijeci jednog svecenika mojoj majci poslije krizme: „ovaj je nas“. To me i danas „progoni“ (kasnije cu napisati zasto). I tako dosla je srednja skola ali sa njom jos vise problema. Naime dobio sam akne svuda po licu i ledjima pa je i ono malo samopouzdanja koje sam imo palo u vodu. Tu bi se sad dalo pisati romane o tome svemu, ali preskocit cu koliko mogu. Uglavnom nisam nikako imo curu u srednjoj, to me poprilicno mucilo jer me nekoliko njih „brutalno“ odbilo + akne jako losa kombinacija koja me je dovela do poprilicne ovisnosti o kompjuterskim igricama (dan noc sam igrao nesto, cak mislio o tome po citav dan). U toj fazi zivota nisam skoro nikako isao u crkvu, niti sam se molio Bogu, otisao bi na nedjeljne mise radi majke koja me tjerala da idem. Niti sam se ispovjedo, niti pricescivo. Cak me je bilo stid ispovijediti se (sad mi je to jako smijesno) a bio sam upao u odredjene probleme sa lakim drogama (nije bila ovisnost – vise bio rekao znatizelja).
Zavrsio sam srednju (gimnaziju), upisao se na faks u Mostaru i otisao zivjeti kod oca (inace smo svako ljeto brat i ja bili kod oca). Opet novi ljudi u zivotu… Prilika za novi pocetak
Stvarno sam naso dobru ekipu postenih momaka, i dan danas smo super ekipa. Jedini problem je bio taj sto smo svi bili poprilicno ovisni o igricama. Dan – noc smo mi igrali, niti smo na predavanja isli niti ispite polagali (doduse isli smo poprilicno u disko). Dosao je 9. mjesec na prvoj godini, vrijeme da se rijesi godina a ja samo 4 ispita polozio (ukupno 10 na godini, 8 kao uvijet za upis na iducu) + ogroman pritisak roditelja. I tad smo ja i jedan prijatelj odlucili da probamo sa molitvom. Isli smo u crkvu svaki dan u 7 sati ujutro i molili (ni pricest ni ispovijed, samo molitva). I gle cuda – on dao uvijet (polozio
a ja ocistio godinu (sve polozio). E kako nas je Bog onda „spasio“ a mi to nisamo ni vidjeli, nismo ni zahvalili, vec se samo vratili starom zivotu igrica i izlazaka… Dosla je druga godina i kako je dosla tako i prosla – niti smo bili na predavanjima ni na ispitima. Ukupno sam od 10 ispita bio 2 polozio, on jedan. Katastrofa nisam dao uvijet. Ja mislim da je to jedini put u zivotu kad me je stvarno bilo sram izaci pred majcine ili oceve oci. Stvarno neugodan osjecaj. Majka je trazila krivca – i nasla ga u ocu (iako mislim da sam ja bio glavni krivac). Naime otac je skoro neprestano bio pijan to citavo vrijeme, ja iskreno receno nisam ni nesto boravio kod kuce u takvim situacijama, dosao bih, prespavao i otisao. Dolazi iduca godina, nakon nekih trzavica dali da idem u Split studirati ili ne ipak ostanem u Mostaru. Tako sam nekako uspio dobiti smjestaj u Studentskom domu -> citaj majka zadovoljna sto nisam sa ocem. Bio sam kreno sa odlukom da ucim svaki dan, idem na predavanja… i radio sam tako nekih mjesec dana, ali onda je opet sve palo u vodu. Stari problem – igrice… Prolazilo je vrijeme i dosla je korizma, ja i dalje na ona 2. polozena ispita iz prosle godine… I tad odlucim da se odreknem igrica u korizmi (i jos svega i svacega). O odreknem se. Uspio sam „izdrzati“ citavu korizmu! Jao koji uspijeh Ali problem je bio u tome sto sam isao u crkvu ali i dalje me je bilo stid ispovjediti se pa onda na pricest otici. Korizma je prosla, tokom tog vremena sam poprilicno ucio bio i spremo se za rokove. A onda opet malo po malo – igrice. Jao koja ovisnost. Sad gledam pa trebala mi je godina dana da ih se totalno rijesim (nedajte svojoj djeci da previse vise za kompom). Tako malo duze od mjesec dana proveo opet igrajuci. E onda je dosao preokret, zapravo jos malo ranije. I to na nacin na koji nebi nikada ocekivao. U zivotu do tada nisam imao curu (je stid me je priznat ali sta ces
). I tako jednog lijepog dana spremio sam se idem na koncert Skore u Siroki, mislim da je bio 29.04. i prodje u domu jedna cura kraj mene, doslovno me „pokosi“ pogledom. Znate ono kad vam se u ocima nacrtaju srca
. Trebalo mi je mjesec dana da joj pridjem (jako losa iskustva iz proslosti). Preko frenda sam nabavio broj mobitela, OTISO U CRKVU UJUTRO i poslao prvu poruku… I isla je poruka za porukom, kako sto zasto, stvarno nisam upoznao nikoga do tada u zivotu da se tak „slaze“ samnom. I nastavio sam ici u crkvu dan za danom, svaku jutro u 7 na misu. I dalje me je bilo stid ispovijediti se pa se nisam pricescivo. Molio sam Boga da pomogne sa ispitima tj. da dadnem uvijet ali puno puno vise molio sam da mi pomogne s njom da ne bude kao prije u proslosti. I dakle tako je to krenulo pocetkom 6. otisli smo na kavu cura je bila fenomenalna. Totalno sam se zaljubio u nju… Jedini „problem“ je bio sto osijecaj nije bio obostran. Mislim da bih mogao nabrojati jedno 10ak odbijanja koja mi je dala ali nije ni bitno. Stvarno sam se bio trudio. Dala mi je i poticaj za ucenje! Ucio sam ko lud to vrijeme, kava ili setnja sa njom i ucenje. I naravno misa. Ali i dalje me je odbijala, a svako njeno odbijanje me poprilicno rastuzivalo pa sam plako i plako i plako (zar muskarci placu?
). Da ne zaboravim spomeniti i dalje sam imo akne sto mi je jos poprilicno rusilo samopouzdanje. Proso je 1,5 mjesec i dalje sam bio na mrtvoj tocki. Nije da sam ja izabro da se zaljubim, jednostavno se dogodilo. Tad smo isli setati do starog mosta i nazad i u povratku mi je rekla nesto sto me je poprilicno povrijedilo. Znate kad vas nesto bas obori u zivotu? E tako je meni tada bilo… Otiso sam u sobu isplako se i otiso spavati. Ujutro sam otiso na misu i ispovijedio se i pricestio. Trebalo mi je 1,5 mjesec da to napravim, iskreno ne znam dali bi to ikada i napravio da me onda nije toliko povrijedila. Nakon 2-3 dana doslo je vrijeme da se dom zatvori i svi polako idemo kucama… Sa njom nisam stvarno ostao na cisto, mislim rekla je ona meni da tu nece biti nista, da se ne javljam preko ljeta i tako. Problem je sto mi je njena sestra tada tvrdila drugacije. I dobro doslo je ljeto, ukupno sam polozio 7 ispita (od 10) ali radi nekih promjena na faksu imao sam bezuvjetan upis godine (gledaj uslisane molitve – nisam ni polozio dovoljno ispita a imam uvijet). Preko ljeta nekim vezama dobio sam posao u Aluminijskom kombinatu. Ustajo sam svaki dan u 5 ujutro da stignem na bus, vracao bi se sa posla oko 15:30 pa onda pojedi nesto i trci da stignes na krunicu. I tako iz dana u dan… Svaki dan sam molio samo za istu stvar – da mi Bog pomogne sa tom curom. Mislim da sam 3 puta iso pjeske u Medjugorje (nije neka velika udaljenost od Mostara) molio krunica i krunica… Sad imam osjecaj da nisam dovoljno „dobro“ molio. Isto tako zvao sam je svako malo, nije odgovarala, kad bi je nazvao poslije tog neodgovaranja iskljucila bi mobitel… Nije vracala poruke i tako. Uglavnom jedno poprilicno tuzno ljeto. Nigdje nisam iso, ni na more ni prijateljima, nigdje. Vrijeme je islo i dosao je 9. mjesec, ja i dalje sa istom molitvom na usnama i u srcu ali nista od toga opet. Ona se i dalje ne javlja. Za poludit. A nista sta ces, od nje nista ni rijeci ja polako dalje sa zivotom. Tada sam upoznao Karolinu. Pravi mali anđeo Tad sam moje molitve okreno prema njoj. I tako isli samo jedno vecer poslije mise setati i rekne ti ona meni sorry ali tu nece biti nista… Stvarno sam se poceo pitati sto je to samnom (osim akni) sto tako odbija cure. Ujutro sam doso na misu, klekno i reko Bogu evo uzmi vise sta hoces, jer ja stvarno ne znam sta zelis od mene (neko sam vrijeme smatro da mozda Bog zeli da idem u svecenike a taj me poziv bas i ne privlaci jer bi htio iamti obitelj jednog dana – pa eto ako se sjecate gore je negdje u tekstu bilo kod krizme „ovaj je nas“ – o ovome sam govorio). I gle cuda ona isto na misi ujutro (inace smo uvijek isli na vecernju i na krunicu). Poslije mise sa njom se vracam govorim joj nemoj se ljutit, ali neko vrijeme ne mozemo biti prijatelji… Kad ona meni kaze bola mozda se ja predomislim i kaze vidimo se veceras. I tako navecer u setnjicu u parkic i eto krenemo… Stvarno Bog ima cudne puteve, kad pomislis da si vec „isplaniro“ svaku mogucnost koja se moze dogoditi dodje nesto totalno neocekivano. A ja ko ja… Nikad cure nisam imo, sve novo… Napravim fatalnu gresku pustim nju na prvo mjesto u zivotu umjesto Boga… Trajalo je ja mislim jedno 3 tjedna, na prvom problemu odmah smo pali. Ali zahvalan sam Bogu i na ta tri tjedna. Poslije toga opet pogreska… Opet krenem trcati za onom curom koju ne zelim imenovati. Samo sam sada htio znati jeli do mene ili mozda samo nije volja Bozja da budemo skupa. I tako kreno sam devetnicu svetom Anti i platio misu u crkvi na tu nakanu. I gle cuda zavrsetak devetnice i misa na isti datum – 13.02. (a valentinovo 14.02.) – to je bio najblizi slobodni termin za misu. Aj reko mozda i bude nesto… Prolazilo je vrijeme molio sam i zivio… I dosao je ponedjeljak 12.02. i bezveze sjednem sa njenom sestrom na rucak u menzi. Kad imam sta i cuti – ona ima momka… Eh opet mi se rusi citav svijet…. A sta ces, dodje valentinovo pa kako sam bio sve vec pripremio odam i pred vrata joj ostavim ružu, neku pjesmicu joj napisem i pismo u kojoj sam joj rekao sve od a-ž (budući da neće da priča sa mnom). Ne brinite, evo bližimo se kraju polako Tako je prošlo valentinovo, nisam je ni vidio nikako niti je se javila, iskreno sad mislim da nije volja Bozja pa i ne trazim tu vise nista. E pa nakon ovog dolazi jedna promjena a to je TT. Kako sam doso do vas, stvarno sasvim „slucajno“. Naime prijateljica mi je isla na ovaj susret sto je bio u ZG u 2. mjesecu, i pita mene jeli znam sta je to a ja veze nemam. Nikada nisam bio ni cuo za to. I dadne ona meni stranicu dobripastir.com – odem ja malo tamo, procackam i naidjem na link za TT forum. Mogu vam reci da sam stvarno poprilicno toga naucio od kada sam dosao ovdje, neke stvarno za koje nisam ni znao da postoje, cuo sam ljude kako dobijaju dar jezika… O vasim iskustvima da i ne govorim. Hvala Bogu sto mi je pokazo ovu stranicu, tko zna inace sta bi jos trazio okolo . I tako kazem vam svaki dan naucim nesto novo, i cini mi se da sam jucer bio totalni mulac Svaki prijedlog, sugestija, kritika je dobrodosla, ipak sam jos pocetnik
Evo jos da dodam koje je pozitivne promjene ovo sve na kraju imalo na mene: postao sam malo zadovoljniji sobom, nasao sam neke nove prijatelje&prijateljice, mislim da sam puno puno puno blize Bogu nego ikada u zivotu… Sto se tice ostalog nemam curu i to me bas i ne ide, i dalje imam akne po sebi (malo mi manje smetaju ali opet – smetaju), prijatelji mi puno manje psuju i idu redovitije u crkvu, otac mi manje pije, brat ce mozda uskoro dobiti posao, majka ima nekih zdravstvenih problema ali je krenila putem vjere napokon (neki dan me je trazila onaj prospekt za zivotnu ispovijed), ujak je nakon teske prometne nesrece utjehu potrazio u Bogu… Ima tu jos puno toga sto ja i ne vidim i jos puno toga sto vidim a zaboravio sam napisati. Da vam ne duljim vise ovdje mi prica zavrsava, evo tu sam sada. Je dug je tekst i naporan i prica nije nesto, ali eto to vam je moja prica. (Sad 2-3 salice kave nece skoditi da dodjete sebi od svih napisanih gluposti).
BVB
Login
FAQ
Chat
Traži
