www.tebe-trazim.com

Bilo je to prije godinu dana.Išla sam pješke u Međugorje i oko 3h noću sam molila Gospinu krunicu Radosna otajstva za moju sestru,koja je bila u rizičnoj trudnoći.Godinu prije je imala spontani pobačaj i tako je žarko htjela i molila da se ovo dijete rodi živo i zdravo.Ujutro zove ona mene kako joj se nešto neobično desilo tu noć,oko 3h probudi ju udarac u stomak,pa se maleni počeo vrpoljiti,ritati i učinilo joj se kao da unutra pleše,trajalo je to nekih 10 minuta.Ona se u početku uplašila,jer nikad tako nije bilo,poslije joj bilo smiješno.Ujutro smo "ustanovile" da ga čuva predraga Gospa.
Hvala Ti najdraža Majko za zdravlje moje sestre i malenog Davida.

predivno svjedočantvo draga sestrice!



Neka Gospodin i nama i svima udjeli ovakvo strpljenje i ljubav prema Ocu u našoj starosti (a i u mladosti) da mognemo tako predivno služiti jedni drugima i žarom Duha Svetoga uzdići se nad našim slabostima i zaboraviti nas same, kako bi Isus u nama rastao a Duh Sveti mogao potpuno djelovato kroz nas! Oh, Duše Sveti vatro ljubavi, Gospodine, izlij se na nas, izlij se svojim darom, da ti služimo, da budemo tvoji vjerni, odani i gorljivi u ljubavi prema potrebnima!

Ljubim te Oče, što nas malene bodriš i jačaš u svim kušnjama i što nam pokazuješ predivna tvoja stvorenja koje u jednostvnosti vodiš do savršenstva!

Dragi moji i ja želim posvjedočiti Božju Ljubav koja je zahvatila moju obitelj.Neki će se sigurno sjetiti kako sam ovdje na forumu pisala o svom problemu.Naime,kad mi je otac umronastala je u obitelji velika pomutnja,prepirke oko imovine i natezanja .Sestra je bila u takvom zlu zapletena iz nje je sijevala takva mržnja i ranjenost.No ja sam svakodnevno prikazivala Sv Mise i s majkom molila Krunicu i vi na forumu molili ste i Gospodin je učinio čudo ,jer moja sestra i ja sad smo u tako dobrim odnosima kao nikad i sve smo se dogovorili oko imovine u miru a sestra se tako smekšala ,upravo čudesno ,nikad nije bila takva,uvijek je bio neki jaz među nama a sad kao da je to nestalo .Takav obrat može činiti samo Gospodin.
Hvala i slava Svemogućem.

Nije me bilo dugo na forumu, pa evo:

Od kada znam za sebe razmišljao sam o braku i djeci. U svakoj djevojci s kojom sam bio sam gledao buduću ženu. U veljači 2008. prekidam vezu s djevojkom s kojom sam bio godinu dana. (Obratio sam se negdje pola godine prije). Nije me to previše pogodilo, nego sam nastavio dalje moliti Boga da mi pošalje neku novu ženu u život. Ali ubrzo svaki puta kada bih krenuo moliti na pamet bi mi dolazila misao što ako Bog od mene želi da budem svećenik. Iskreno, ja kao svećenik je bilo nečega čega sam se bojao. Ima sam toliki strah da se čak može reći da sam imao fobiju od poziva. Stalno sam te misli odbacivao, ali mi nikako nisu davale mira. Nakon dva mjeseca takvog stanja, naposljetku odlučujem da ću se potpuno predati Bogu, njegovoj volji, pa ako on želi da ja budem svećenik, ja ću to i postati, ali pod jednim uvijetom. Hoću jasan znak njegove volje, a ne da se ja sada još i dvoumim. U svibnju je u Zagrebu bio skup bogoslova „Cor unum et anima una“ i moja župa je bila zadužena ugostiti bogoslove đakovačke bogoslovije. Ja sam se javio da u stan mogu primiti dvojicu, jer sam imao dvije prazne sobe u to vrijeme. Sjećam se da sam se tada molio Bogu da dođu „neki normalni“. Dobio sam dvojicu, obojica su bila moga generacija i zvali su se Tomislav. Mogu reći da su me oduševili. Iako sam proveo s njima vrlo malo vremena, jer su cijele dane imali svoje aktivnosti, sjećam se da mi je u razgovoru s njima u jednom trenutku došla misao „to sam ja“. Sljedeći dan, nakon što su oni otišli, ja se budim drugačiji, s neobičnom toplinom oko srca i mislima, kako ću biti svećenik. Čak bih rekao da misao nije dovoljna riječ, nego cijelo stanje moga bića se promijenilo i govorilo mi da me Bog zove da budem svećenik. Sav onaj strah koji sam prije imao je nestao. Ta vatra u meni je bila toliko jaka da sam mislio da će mi grudi eksplodirati. Bilo je tu i razno raznih znakova sa svih strana, koje sam ja tumačio kao dodatna potvrda Božjega zvanja.

Tako me narednih par tjedana nekoliko ljudi, s različitih strana pitalo hoću li ja biti svećenik, iako me to nitko nikada u životu nije pitao. Jedna cura, koju sam tada prvi i jedni puta u životu vidio, nakon sat vremena što smo pričali iz čista mira mi kaže da imam glas kao njezin župnik. Jedan svećenik, koji je došao u moju župu služiti misu, nakon mise mi je rekao da kada sam počeo čitati čitanja, da je on mislio da to neki redovnik čita. Župnik iz Ludbrega je isto jednom došao služiti misu. Kako sam ministrirao, prije mise u sakristiji me retorički pita "Ti si sjemeništarac", ja sam rekao da nisam, na što se on počeo čuditi. Nakon mise mi je rekao da razmislim i ne zaboravim ono što mi je rekao. Jedan me svećenik, kojeg sam tada prvi i zadnji puta vidio, usred ispovijedi prekinuo i pitao imam li ja svećenički poziv. Da je on to vidio čim sma ja došao.
"Najmističniji" znak je mi je bio što sam nakon što sam osjetio poziv, narednih mjesec dana ili malo više, stalo pred sobom imao jednu sliku. U daljini se nalazi jedan diz koji se lijevo i desno proteže u beksonačnost. Svuda je tama. Kada bolje pogledam, na zidu su okomitim linijama odvojeni dijelo. Svaki dio predstavlja jedno zanimanje. Odozgora zlatna silazi svjetlost koja obasjava tlo, i tako radi stazu, od mojih nogu do zida i obajava jedan dio. Taj dio predstavlja svećenstvo.
Bilo je tu možda i još toga, samo sam valjda pozaboravio. Da napomenem da su svi znakovi "krenuli" nakon što sam ja rekao Gospodinu Da! Tada je jedini znak bio osjećaj i sigurnost u srcu da me Bog zove. To valjda što sam tražio "jasne znakove", a Bog mi htio pokazati da je glas srca dovoljan znak.

Stao sam razmišljati što dalje, u redovnike ili biskupijske svećenike. Osjećao sam da je redovništvo moj put. Ne mogu objasniti zašto, jednostavno sam to osjećao. O salezijancima nisam znao ništa osim da postoje. Trebalo se sada informirati o redovima, a budući da sam išao u molitvenu zajednicu koja se nalazila u salezijanskoj župi, odlučio sam od tuda početi. Posudio sam knjigu „Ukrali ste mi srce“ koju sam u jednom dahu pročitao. Nakon toga sam znao da je to ono što sam tražio. U daljnjim susretima sa salezijancima i salezijanskom duhovnošću, ta odluka se samo potvrđivala i ja sam bio sve sigurniji da je to ono gdje je pripadam. Još je ostala jedna dvojba, otići s fakulteta ili završiti ga. Koliko god sam ja želio prekinuti studij, još jače sam osjećao u sebi da Bog želi da ga završim. Tako sam i odlučio. Sada mi je drago da sam tako postupio, jer sam danas duhovno zreliji i još sigurniji u svoju odluku.

Ako Bog da, najesen sam salezijanki kandidat. Ovim putem bih vas i zamolio da se molite za moje roditelje koji ovo nikako ne prihvaćaju, pogotovo oca koji ima izuzetno militantan stav prema svemu tome.

Tomy ovo je predivno sto si napisao

Bog te blagoslovio pomolicu se i za tebe i tvoje roditelje.

predivno,predivno!!!molit ću se svim srcem da uspiješ!!!i za tvoju obitelj da prihvati! ( kad bi barem moj sin došao meni kad odraste to reći bojim se da bi mi srce puklo od sreće!!)baš si me dirnuo
želim ti puno Božjeg blagoslova i da budeš jak...

Nova sam, ispričala bih dio svoga svjedočansva. Imam 22 godine, redovno se molimo u obitelji (mama,tata, 3 brata i sestra), a s prijateljicom svake nedjelje idem u crkvu. Ne znam odkad sam se baš počela "pravo" obraćati, ali znam da mi je puno pomogla knjiga dr. Glrorie Polo "Od Iluzje k istini". Na facebooku sam pokrenula stranicu svetog Ive Podmilačje, (nešto ili neko me natjeralo na to)

Uvijek kada se molim, zahvaljujem Bogu na svemu i tražim pomoć u mojoj situaciji, a za sve drage ljude (obitelj, prjatelje...) molim da ih čuva dragi Bog i svi svetci.


i tako sam jedne nedjelje ustala sretnija nego ikada, svoju baku nazvala i otišla po nju autom kako bi mogli otići na svetu Misu u Podmilačje. Kako smo ranije došli, u crkvici sam stajala, molila i obilazila kip svetoga Ive. Po prvi pu nisam molila za sebe jer sam uistinu bila sretna u duši (ne znam zašto-bez ikakvog razloga). I tada sam izmolila krunicu (Sv.Ive) za svoju rodicu, koja je već preko 5 godina alkoholičarka i nikako da prestane s tim zlom, koje samo šteti. Rekla sam Isusu i sv. Ivi "Provijetlite ju, pokažite pravi put" (Molila sam i za rođaka čiji je brak neprestano bio u nekim problemima)

I tako prekrasan dan prođe, vratim baku na selo, ručamo,kava.... Nakon toga odlazim u grad na kavu s prijateljicom i stiže mi mamin sms da mi je rodica umrla.... Bila sam na sprovodu, tek nakon što je umrla, saznali smo zašto se odala alkoholu.

Mene sada muči moja grižnja savjest:da sam se više za nju molila možda sve ne bi tako završilo, zašto baš kada se ja molim za nju ona umre,......

Molim savjet.

Tommy hvala ti na tvom svjedočanstvu. Hvala Bogu što si čuo i odazvao se na poziv. Dobro je što ćeš završiti fakultet. Ja sam osobno jako vezana za Salezijance jer sam odrasla u okruženju Salezijanaca i njihova briga za nas tada mlade je bila dirljiva - ali to tek sada znam cijeniti. Molit ću se za tebe i tvoju obitelj da ti budu potpora na tom putu i da te otac shvati. Bog te blagoslovio

BTB, ne brini ,ja vjerujem da je to bila Božja volja a tvoja molitva je sigurno za tvoju rodicu spasonosna .Moli i dalje za njenu dušu .

Dragi brate tako me raduje sto si osjetio Bozji poziv ,a za roditelje ne brini treba im malo vremena da shvate.
Moli se i za njih da prihvate tvoj poziv i da budu sretni na tvojoj odluci to je velika milost od Boga.
Bozji blagoslov