|
Sveto ropstvo ljubavi
Vozim se iz Zagreba kući, gdje me čeka moja ljubljena žena i beba koja se treba roditi za par mjeseci, pred sobom imam par sati vremena, osjećam radost, radost, radost i mir. Ne onakvu kakvu sam osjećao do sada, koja je proizašla iz događaja, ushićenja ili neke spoznaje. Ova radost je dublja, trajnija, postojanija, kao da kraja i početka nema.
Ona dolazi od činjenice da ništa više ne posjedujem, da ništa ne želim i ništa mi ne treba osim vodstva i časti majke Marije. Istina je; svečano sam izrekao Totus Tuus – sve moje pripada tebi moja majko i kraljice.
Zdravo Kraljice mira, Zdravo majko ljubavi – pjevam i razmišljam, kako ove riječi imaju novo značenje, koliko puta prije sam ih ponavljao, ali kao da su za mene bile skrivene. Kraljica mira ima mira u izobilju, nisam shvaćao jer nisam znao što znači mir, sad vidim da malo znam i da sam grješan čovjek, koji je na tragu da počne pravo živjeti.
Majka ljubavi, tko bi me mogao naučiti ljubiti ako ne sama majka ljubavi, tko li ljubav može bolje znati od majke njezine, tko nam je može više dati ?
O draga Marijo hvala ti što mi pokazuješ koliko sam slijep, koliko sam jadan i koliko sam na početku.
Ne imati ništa za mene je najveći blagoslov koji sam mogao dobiti, toliko olakšanje, toliko osvježenje, toliki mir. Žena, dijete, braća, rođaci, prijatelji…, svi ti ljudi su njezina djeca. Stan, kuća na selu, auto, laptop…, a nije moje vlasništvo. Planovi, posao, hobiji, budućnost…, sve u njenim rukama. Znam da sam sve dao Mariji, znam da sve što imam je njezino, znam da od sada što god budem radio, radim za nju, svi moji problemi su njeni, svi moji neprijatelji su njeni. Koja radost – koji blagoslov !
Od sada ću se sigurno još jače truditi, da budem u svakom smislu odgovorniji i bolji, kako duhovno, tako i s obzirom na okruženje u kojem živim, ali s kojim olakšanjem i s čijom pomoću.
Zar nije to divna misao, činjenica i stvarnost, sada ću moći duže trpjeti, sa većom radošću prihvaćati svakodnevne križeve, biti ravnodušniji, jači u molitvi, sad imam jak uzor i stvarnu jaku pomoć, sad uostalom to više nije moja stvar, nego njena, a ona najjača i najmoćnija od svih stvorenja, jedva čeka da mi pomogne, zar nisam sretan.
Darovao sam majci sva dobra djela, sve zasluge, sada i u vječnosti, bez ikakve zadrške Totus tuus. To će razbiti moju oholost, svojeglavost, nestrpljivost….
Moram se zahvaliti, vadim krunicu bez koje se ni ponoći ne razdvajam i počinjem izgovarati riječi najdraže i najmoćnije molitve.
Zahvaljujem Mariji i Duhu Svetome što su nadahnuli sv. Monforta, da razvije i zapiše ovu pobožnost, a onda im zahvaljujem što su pozvali moga prijatelja, da postane svećenik monfortanac.
Neočekivano i neobično smo se sreli nakon 8 ili 9 godina, na Spasovo 2005 u Taboru. Znamo se još iz srednje škole. Na fakultetu smo bili jednu godinu skupa, onda je on odustao i odselio, ja sam isto učinio, ali par godina kasnije. U međuvremenu smo se oba obratili, porasli u vjeri i onda nam je Isus put opet spojio. Ja sam prošao trnovit put, nisam vjerovao starijima, nego sam sam tražio, ali na krivom mjestu, dobio po glavi, pao na dno dna, i onda zavapio - Pomozi mi milosrdni Isuse! Daj mi milost da u tvoje ime mogu služiti drugima! Tada mi je samo to bilo dovoljno, a Gospodin k'o Gospodin, proslavio se u mome životu i dao mi život kakav tada, a ni sada ne bih mogao ni nacrtati.
Prijatelj mi je pričao o sebi, sa velikom vjerom o Bogu i Mariji, bio sam zadivljen i tako je opet započelo naše druženje. Kruna mu je bila jučer. On me potakao na čitanje Rasprave o pravoj pobožnosti prema BDM, a način na koji mi je ta knjiga sjela i što sam imao osjećaj kao da je pisana za mene mislim da je to zasluga njegove molitve. Koliko li milosti i skrivenih istina ima u toj knjizi, koliko blaga i rasvjetljenja uloge Marijine u povijesti spasenja. Drugi prijatelj iz Koprivnice kome sam Raspravu poklonio, rekao mi je kasnije da mu je to najdraža knjiga nakon Biblije.
Razmišljam kako je tekla moja priprava za posvetu koja je trajala 33 dana i koliko kušnja sam prošao, Sotona se toliko usprotivio, da su mi se počele događati neke stvari za koje sam mislio da su odavno iza mene, da sam ih se oslobodio i da više na njima ne bih mogao pasti. Sada vidim da me je sama Marija sačuvala. No neću misli trošit na njega, nego ću razmišljati o znakovima ljubavi kroz to vrijeme. Tih dana, su moja majka i brat platili 3 mise, koje su bile služene ' slučajno ' u crkvi u kojoj sam svakodnevno na 31, 32 i 33 jutro, tri jutra uoči posvete. Jedna misa je bila za moju pokojnu baku, koju je znao i moj prijatelj monfortanac, jer sam baš s bakom živio, kad sam studirao. Pod stare dane, ona je samo molila, bila svakodnevno na misi. Blaga, s malo riječi, uvijek nasmijana, s krunicom u ruci je i umrla. Druga misa je bila za zdravlje, a treća je bila za sve pokojne iz moje obitelji. Tako da nisam mogao imati bolji završetak priprave, kao da me je Marija htjela dodatno očistiti, smekšati mi srce, totalno me razoružati i navesti na pokajanje, da mogu dobiti oprost.
Sjećam se još jedne potvrde: Kad sam počinjao pripremu morao sam izračunati 33 dana unaprijed, izabrati četvrtak, kako bih mogao nakon poslovnih obaveza popodne napraviti posvetu, tu noć prespavati u Zagrebu, sutra završiti posao i nakon posla vožnja kući. Negdje iza Božića kad je sve bilo definirano i ja odmakao u pripremi, žena mi donese katolički kalendar za iduću godinu, razgledavam novi kalendar i nisam mogao vjerovati – moj imendan – točno na dan posvete. Svake godine kada budem na isti datum obnavljao posvetu, sjetit ću se ovoga dobročinstva Majke Marije i njezinih djela ljubavi kojima obasiplje mene grješnika. Znao sam da i moje ime ima negdje u kalendaru, pojavljuje se na nekim izdanjima kalendara samo jednom godišnje, ali nisam znao kada, sad ću sigurno znati.
Prelazim na žalosnu krunicu, dotakao sam nos i vidim na prstu kap krvi, razmišljam moram stati, opet mi je pošla krv, moram naći maramice, gdje ću naći hladnu vodu, ali kao da osjećam - Ne boj se vozi dalje, to je samo da vidiš stvarnost krvavoga znoja Isusa Krista za tebe, dok ti nisi sabran u molitvi. Bože moj oprosti mi, ali ja ne mogu prestati razmišljati o ljubavi kojom me ti i tvoja majka obasipate. Zdravo Marijo milosti puna….
Milosti puna zar to nije najbolja definicija, sjećam se oca Kolbea - 'Sve milosti izviru iz srca Isusova na nas po Marijinim rukama'. Uistinu si jedina kraljica dostojna našega najvećega poštovanja i našega života do srži, do kosti, dostojna da budemo tvoji od glave do pete, opet se sjetih jučerašnje obnove svoga krštenja i zavjeta koje sam izrekao. Za vrijeme propovjedi sam razmišljao o križu, o vanjskim znakovima pobožnosti, o nošenju lančića. U tom trenutku, kao i obično imao sam tri križa kod sebe.
Prvi mi je na lančiću oko vrata, s njim je i Gospina čudotvorna medaljica od običnoga metala. Kako bih volio da taj križ i lančić nisu zlatni. Drugi križ je na krunici koju uvijek nosim u džepu, a treći meni najdraži je veći križ koga sam kupio na Taboru i nosim ga samo po danu, oko vrata ispod odjeće.
Kao da sam osjetio u srcu: Prvi križ je tvoj, on neka te čuva u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti, sada i zaslugom u vječnosti.
Drugi je onih oko tebe, tvojih najdražih, prijatelja i rodbine, za njih ćeš trebati moliti mnoge krunice.
Treći je križ Isusa Krista, on je najzaslužniji, zato ga i voliš najviše.
O Gospe hvala ti! Sinoć je u samostan nakon posvete došao jedan Međugorski hodočasnik, koji se zove kao ja, pa sam mu čestitao imendan, ni on nije znao. Kaže on - Blago onome koji je naučio srcem moliti krunicu, to je blago najveće, veće od svijeta. Onda nam je pokazao svoju krunicu, križ je našao na brdu Križevcu ( Crn, dug desetak cm sa mrtvačkom glavom zlatne boje na dnu.), nikad sličan nisam vidio, predivan križ . Medaljicu na tromeđi krunice je također našao jednom prilikom kopajući za nekoga gazdu, u zemlji, na dubini pola metra. S jedna strane je Gospa, a sa druge papa Benedikt petnaesti, medalja izgleda jako stara, posebna i lijepa, papa me podsjetio na Petra ovoga uzburkanog vremena Benedikta šesnaestog. Zrna krunice su od masline, povezana lancem, sve je sam napravio. To je sigurno najorginalnija, najljepša i najveća osobna krunica koju sam vidio u životu, taj hodočasnik me podsjetio na našeg imenjaka mučenika. Poželio sam i ja naći križ na Križevcu.
Završavam žalosnu krunicu, moram prekinuti, nekoga nazvati, ja moram ovo s nekim podijeliti. Žena je u toku sa svim događanjima, ali majku nisam zvao već desetak dana, ona živi sama 500 km od mene, u rodnom kraju, blizu onoga grada u kome sam studirao. Uzimam mobitel, samo da je kod kuće. - Majko kako si, što ima nova, je li zima, imaš li dovoljno iscijepanih drva ?
- Dobro sam sine moj, sve je u redu, kako si ti, kako mi nevjesta i unuče ?
- Sve je pod kontrolom, ljube i beba su dobro, vraćam se iz Zagreba, sinoć sam se predao Gospi !
- Zar već, zaboravila sam. Jučer popodne je nestalo struje, pa sam od pet do deset bila u molitvi uz svjetlo od ručne svjetiljke, slušala sam radio Međugorje, molila krunici, slušala misu. Osjećala sam se neobično i čudila se kako je moguće da osjećam toliku milost.
- Vidiš majko kako je Gospa velika, jer upravo kroz to vrijeme ja sam bio u samostanu monfortanaca, u pet je počelo klanjanje, u sedam je bila misa i posveta, te sam oko deset išao u hotel.
- Ništa sine moj neka te ne iznenađuje i sam si svjedok da nisu slučajne stvari koje su nam se u zadnje vrijeme dogodile, sretna sam da nas je Gospe spojila u molitvi.
Pričamo skoro desetak minuta previrući sve te događaje, a onda nastavljam sa slavnom krunicom. …Kako je dobro da sada mogu ići na pričest bez bojazni da će moj Gospodin biti nedostojno primljen, jer će ga sada primati Marija, po vlasti koju ima nad srcima i po mome predanju. Isus neće biti više popljuvan i zgažen od mene, kao mnogo puta do sada, kad je podnosio i trpio, ponizan kako samo On može biti. Kolike li divote zamoliti Mariju da primi Isusa sa svim dostojanstvom koje zaslužuje, tko bi to mogao bolje učiniti od Marije, tko bi mu mogao više časti iskazati. Stvoritelj i gospodar svega će se osjećati napokon dobro u mome jadnom, prljavom, pokvarenom, grešnom srcu. Gospe hvala ti !
Kad sam išao u Zagreb razmišljao sam o tome kako prijatelju iz Koprivnice moram donijeti još jednu knjigu 'Pripravu za posvetu'. Nisam mu htio dati svoju, jer će mi opet trebati. Rekao sam da pošto postajem rob Marije sve novce koji su u novčaniku dajem na dar, u tome trenutku nisam htio imati ništa. Nakon posvete dolazi otac Zdravko koji je vodio obred, donosi baš 'Pripravu za posvetu' i pita me: - Imaš li ovu knjigu ?
- Imam, ali uzet ću je jer znam kome treba !
To je bila potvrda za mog prijatelja - zovem ga.
- Jučer sam rekao majci Totus Tuus, donosim ti Pripravu dat ću ti je kad se ubrzo vidimo na karizmatskom susretu. Pričamo o mojoj posveti i događajima oko nje, kad….
- Ja ću se isto posvetiti !
- Super, proći ćeš pripravu i onda se dogovori s nekim svećenikom.
- Znao sam jednoga franjevca koji bi to učinio, ali otišao je.
- Slušaj, ako ti nije problem doći u Zagreb, probat ću ti dogovoriti tamo posvećenje !
- Ništa nije problem za Majku Božju učiniti!
Razumio sam ga u potpunosti, iako posvetu može obaviti svaki svećenik, ipak je poseban događaj za dušu posvetiti se u centru te duhovnosti. Bože moj hvala ti, jer si silan i velik, ovoga prijatelja sam upoznao na Žumberku gdje smo skupa sa našim ženama prošli korake rasta u ljubavi, vodio nas je dobri otac Remigije. Nakon Žumberka se rodilo prijateljstvo između naših obitelji, koje će imam osjećaj trajati u vječnosti! Pozdravljam se s njim – naplatna kućica .
Još malo pa sam u gradu u kojem živim, ulit ću gorivo, jer je kazaljka pri dnu. Stižem na benzinsku, točim gorivo i gledam sliku Milosrdnog Isusa, kroz zadnje staklo na polici iza sjedala. Ta slika je vjenčani poklon od prijatelja svećenika koji ju je donio iz Krakowa. Držim je u autu, tako da Gospodin blagoslivlja sve moje putove i one koje na njima susrećem. Zahvaljujem se Isusu, a on kao da mi govori - Sad imaš majku. Samo on koji je čista ljubav i milosrđe mogao je misliti takav divan i siguran plan spasenja za grešnika kao ja. Najednom vidim mali Križ koji stoji do slike i sjetim se… Nekako prije moga vjenčanja, u crkvi u zavičaju, klečao sam ispred kipa Marije i molio je da me uputi gdje da idem, da li je stvarno volja Božja da se ženim? Sklopljenih očiju, mirno, bez žurbe, molio sam put, molio znak. Otvorio sam oči, ugledao križ koji kao da je otpao sa nečije krunice, u prvi mah sam pomislio neka ostane, naći će ga netko, tko zna čiji je, međutim pogledavši Mariju ipak sam ga uzeo. Kao da mi je rekla - Za tebe bi svećenstvo bila nagrada, bježanje od stvarnosti, uzmi svoj križ i nosi ga. Neka se po njemu moj sin proslavi, On treba i svete obitelji koje će svjedočiti. Ja sam se zahvaljivao, pomislio sam bio bih sigurno loš svećenik, ali onda ću bar biti dobar laik, ipak je to poziv za duše posebne, možda za moje sinove… Stavio sam križ na policu auta, gdje je kasnije stavljena i slika, to dvoje je bilo tu cijelo ovo vrijeme, ja sam na križ zaboravio, bio je nekako sa strane, neprimjetan. Sada znam zašto sam ga tada našao, znam da ga trebam zamijeniti sa zlatnim na mome vratu, meni on ima vrijednost, uputio me jednom u pravom smjeru, uputit će me i ubuduće.
Dolazim kući, pozdravljam ženu, ljubim nju, ljubim bebu ( ženin stomak ), malo pričamo, i nakon toga nestanem u drugu prostoriju. Žurno mijenjam križeve i vidim kako novi dobro pristaje uz medalju majke Marije. Gledam taj prelijepi križ, tko ga je radio potrudio se, ima detalja ali nije nakićen, jednostavan, a opet poseban. Metal je isti kao onaj od medalje, a veličina Isusa i Marije skoro jednake. Sad mogu sigurno koračat, noseći svoj križ uistinu sladak i lagan, radostan sam, smijem se ….
Nakon nekog vremena žena primjećuje novi križ.
- Baš si smiješan, obični metal i zlato, ne preostaje mi ništa drugo nego da ti kupim srebrni lančić.
Majka ju je nadahnula, brine se za sve.
Gospa majka moja, kraljica Mira !
O tome bih mogao razmišljati cijeli dan, cijeli život, živeći u ovome vremenu koje nema, a tako treba Isusov Mir.
Totus tuus.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
)
