www.tebe-trazim.com

Ranije opisani događaji u Međugorju, doveli do mog potpunog obraćenja. Ali obraćen nisam samo ja.
Pojedini članovi moje uže obitelji, su nakon mog povratka iz Međugorja ozbiljno razmišljali da je kod mene možda krenula neka psihička bolest koja uključuje i halucinacije. Isti, oni koji za razliku od mene, odgojeni u formalno vjerničkim obiteljima, više od dvadeset godina nisu bili na Sv. misi, ispovjedi i dr.
Danas, Bogu hvala, to više nije tako. Ni oni više ne odlaze na počinak bez izmoljene Krunice.

Bog je nakon, što me je obratio, izlio mnoštvo, nazovimo “čudnih” događaja u moj život (snova, glasova u budnom stanju, riječi u starim jezicima za koje sam kasnije saznao značenje...).

Spomenuti ću dva, nadovezujući se na post Lyre1 :
U jednom snu, sanjao sam jednog mojih predaka gdje sjedi sam, ni tužan, ni sretan, ali više loše, nego dobro, raspoložen. Raspitujući se o kasnije njemu, saznao sam ga sanjao uoči godišnjice njegove smrti, za koju do tada nisam znao kada je.

U drugom snu, sanjao sam jedan grob i čuo glas koji mi govori : “Ovo je grob Marije Terezije Karmeličanke, otiđi na Sv. misu za njezinu godišnjicu i zahvali joj se”.
Nikada nisam za nju čuo , tko li to?
Poznata mi je Majka Terezija iz Kalkute, Marija Terezija, ugarsku Kraljicu, ali Marija Terezija Karmeličanka ne.
Ujutro Internet daje odgovor:”Redovnica MAJKA MARIJA TEREZIJA OD SV. JOSIPA, osnivateljica je novog ogranka Karmela, koji se danas zove KARMEL BOŽANSKOG SRCA ISUSOVA.”
Na pitanje Gospodinu zašto da njoj zahvalim, nisam dobio odgovor.
Ali to nije ni važno.
Gospodin zna, a ja samo želim vršiti volju njegovu.

Sve vas blagoslovio dragi Bog.

Mala Terezija od Djeteta Isusa je prije smrti rekla da će iz neba sipati ruže na zemlju, slikovitije rečeno mislila je da će sa neba pomagati potrebne. Zahvali joj na njenim zagovorničkim molitvama.

Hvala ti IVT
p.s. imaš p.p.

Kad je već riječ o Međugorju, potaknut zadnjim svjedočanstvima (novi i Maina), pokušat ću i sam dati "skroman" prilog ovoj temi.
Prije dvije godine sam krenuo po drugi put s prijateljem iz Požege u posjetu Međugorju, organizirano, tri autobusa. Nakana mi je bila jednostavno da odem na isto mjesto zahvaliti Gospi, isto mjesto gdje sam je prvi put istinski upoznao, osjetio, dodirnuo ... mjesto gdje sam dobio mnoge milosti, čak upoznao i neke predivne forumaše (moya, ipehar ..javite se). Samo sam još želio da mi Gospa pomogne u jačanju moje vjere koja se u međuvremenu često "talasala". Zadivljen onima koji su joj po oštrom kamenju, vrućini i hladnoći dolazili bosi, odlučio sam i sam, iako su se jutarnje temperature već spuštale oko O.
Krenuo sam s ushićenjem ali sve je poslije išlo naopako. Popio sam nekakav gusti sok i "pokvario" želudac, pogotovo probavu, stolicu. Jedva sam dočekao da stignemo do prve stanice (Slav. Brod) da se olakšam ali problemi su se nastavili i dalje. Strašno. Pucao sam od muke i pritiska i samo molio Boga da vozač što prije negdje stane ili ću ga i sam morati za to zamoliti. I tako čitavim putem do Međugorja. Obožavam ići u hodočašća autobusima gdje se putujući, moleći, pjevajući, slaveći Gospodina, duhovno otvorim već u dolasku. Međutim, ovaj put ništa od toga. Stigao sam potpuno prazan, iscrpljen, žut i stanje se nije popravljalo a odlučeno je da se odmah, još za vrijeme mraka krene na Podbrdo, brdo Ukazanja.
Šta da radim??? Ići ili ne ići??? Da bar nije odmah? Najbolje propustiti pa poslijepodne na Križevac. Potpuno sam zaboravio za želju da idem bos. Mrak, užasno hladno, ne vidim da se itko izuo. Tad mi je onaj zločesti započeo priču: "Odustani, ne misliš se valjda ti jedini praviti pametan pa se izuti, usrat (s.op) ćeš se do prve postaje, skotrljati se niz kamenje, razboliti do kraja, nosit će te, osramotit ćeš se, nećeš put Požege sa svojima nazad" ... Strašno. I, onda - Klik - Pitanje od Duha Svetoga baš meni upućeno. Pa zašto sam ja ovdje uopće došao??? Pa zar sam tu da sa Zločestim razgovaram? Goni se od mene Sotono. Bože, predajem se Tebi sav, Isuse podigni me, Duše Sveti osnaži me, Gospo moja idem pravo prema tebi, ništa me ne može zaustaviti.
Neprimjetno sam skinuo patike i čarape te stavio u torbu. Bio sam presretan što sam to baš tad učinio. Toplina prolazi čitavim tijelom a ledene noge postaju vruće. Noge koje su me nosile od postaje do postaje, noge koje nisu izbjegavale ni oštro kamenje jer su išle iznad njega, kako na Podbrdo tako kasnije i na Križevac.
A, problemi s probavom? Potpuno zaboravio da me prijatelj nije podsjetio na njih kad smo se vratili u sobu. Slava Isusu.

Damire ova me tvoja priča baš nasmijala. Neš vjerovat ali se meni skoro ista stvar desila. Vozio sam ženu i njenu sestru u Međugorje i cijelim putem imao grčeve u crijevima, muka mi je bila, jedva sam čekao da se vratimo doma, a toliko sam se radovao da idemo!
Popeo sam se bos na Križevac jedva jedvice, ali sam genije ostavio cipele u podnožju brda...i krenemo se spuštat i ne mogu...bole me tabani, grči me u crijevima, sunce tuče...i zavapim u sebi: Gospe pomozi, krenem rukom da ću se naslonit na stablo, kad ono ispred stabla jedna debela grana zabodena u zemlju, stavim ruku na nju i izvučem je iz zemlje ko da je u pijesku bila, bez ikakvih problema!
E da nije te grane bilo, nema teoretske šanse da bi se ja taj dan spustio dolje...zvali bi gorsku službu spašavanja.
I jedva jedvice sam se i s tom granom spustio, bilo je jaukanja i zazivanja Boga i Svetaca i Gospe...ali to je to...bez muke nema nauke.

LEA PREDIVNO. SLAVA ISUSU

nije bilo tako "začas"..! hehe

bio je na ruci otprilike 24 sata

bi mi sama pozitiva ))))))))))

samo se najednom pojavio ništa nije prethodilo prvo sam mislio da sam se zmazal, i kad sam probal izbrisat/oprat shvatih da izgleda kao kriz , pa sam pokazal destak ljudi da ne bi bilo da fantaziram, poslje toga mi je na istom mjestu bilo srce ali kao urezano to nisam slikal, a srce je bilo puno duze na ruci kriz oko 24 sata a srce nekoliko dana, ima još al u takve detalje ne bih bas isao ovdje, najte zameriti )))))))))))))))))))))))))))))))))))))))