Zipel napisao:
Lijep pozdrav i obilje Božjeg blagoslova želim svima vama!
Evo, već dosta vremena pratim ovaj forum, čitam vaša mišljenja, razmišljanja, rasprave, svjedočanstva itd. al' nikako da smognem hrabrosti i da ovdje istresem koju riječ iz svoje sramežljive tipkovnice, ali izgleda da je želja da svjedočim Božju ljubav koja je preplavila moj život jača i od moje sramežljivosti. Ukratko...
Nije moja duša prazna da bi protiv sebe mor'o
Imam 20-ak godina i bio sam VELIKI grešnik, zaista jako veliki, sumnjam da je itko od vas koji ovo čitate bio veći grešnik od mene. Činio sam velike grozote u svom životu, izbjegavao sam ići u crkvu, imao sam mnoge ovisnosti, robovao sam mnogim porocima i grijesima, Boga i sve što je sveto odbacivao sam od sebe, čak sam se jedno vrijeme nazivao agnostikom, nanosio sam bol svojim bližnjima i samome sebi. Bio sam izgubljena duša koja luta u tami svoga srca padajući iz grijeha u grijeh. Još od osnovne škole imao sam suicidalne misli i jedan put sam si pokušao oduzeti život, ali sam odustao jer nisam imao dovoljno "hrabrosti" da to do kraja sprovedem u djelo. Htjeo sam umrijeti, samo da ta bol u srcu prestane jer je bila nepodnošljiva. Nisam više mogao tako živjeti ali nisam vidio načina da se izvučem iz toga, bio sam previše slab. U zadnje dvije godine pokušao sam se u dva navrata obratiti Bogu i promijeniti se, ali bezuspješno, ni tjedan dana ne bi prošlo a ja bih se vratio na stare navike, jednostavno sam se bio pomirio s tim da ću uvijek biti ovakav kakav jesam, da ću takav umrijeti i otići u vječnu propast.
No, Bog je bio strpljiv i čekao je pravi trenutak da me "zavede". To se dogodilo početkom ove godine na jako neobičan način. Bila je nedjelja, večer, na TV-u je bio jedan dobar film kojeg sam već dva puta gledao i odlučio sam ga opet pogledati, zvao se "Kraljevstvo Nebesko" - povijesni spektakl. Sada se sigurno pitate zašto vam spominjem ovaj film i kakve on ima veze s mojim obraćenjem? E pa ima! Ne bi ste vjerovali ali Bog je dotaknuo moje srce baš dok sam gledao taj film. Za vrijeme scene kada jeruzalemski kralj Baldwin IV. izlazi sa svojom vojskom iz Jeruzalema da bi se susreo sa Saladinom koji je došao sa svojom vojskom tražeći od njega da mu preda Jeruzalem, nekoliko križarskih vojnika u toj rulji nose veliki pozlaćeni križ. Kada sam par sekundi promatrao taj križ sav sam se naježio i trnci su prolazili kroz moje tijelo, u tom trenutku nešto se dogodilo u mom srcu. To nije jednostavno opisati riječima, ali u mom srcu se pojavila neopisiva želja i čežnja za Bogom. Tu večer prije spavanja sam se pomolio, počeo sam redovno moliti svaki dan, ispovijedio sam se i prestao sam biti sotonin rob. Ali to se Zlom nikako nije svidjelo pa me je svakodnevno počeo napastovati prisilnim mislima i raznim drugim sredstvima da me odvoji od Boga, ali ja sam ustrajao i nipošto se nisam dao pokolebati.
Tada sam se potpuno predao Isusu, Božji mir i radost polako su počeli preplavljivati moje srce, kada bih na koljenima molio krunicu suze bi mi tekle od radosti, znao sam da je Bog tu, da me voli i da mi želi pomoći da budem sretan. To su bili najsretniji trenuci u mom životu, nikada nisam osjetio toliko ljubavi i mira, tada je sve ostalo za mene postalo potpuno nevažno. Sve svoje brige, probleme i žalosti predao sam u Božje ruke, On je sve to okrenuo na dobro, kockice su se počele slagati i konačno je moj život dobio smisao. Bog je polako liječio rane moga srca u kojem je konačno zasjalo svjetlo koje je rastjeralo sav nemir i tamu koju sam nosio godinama.
On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem (Lk.3:16)
Malo manje od mjesec dana od kada je počelo moje obraćenje, odem ja u crkvu na sv. misu i na klanjanje koje bude svakoga četvrtka u toj crkvi i kažem: Isuse, ako želiš možeš me krstiti Duhom Svetim, ali kada moje srce bude spremno. Za vrijeme sv. mise iznenada me je počeo bockati vrh jezika, a nedugo zatim u par navrata jezik bi mi sam od sebe napravio pokret prema nepcima, a meni u tim trenucima, slikovito rečeno, iznad glave stoji veliki zbunjeni upitnik (?), što se to događa s mojim jezikom? Nakon par minuta to je prestalo...
Sutrodan nakon što sam se informirao kako treba "pokrenuti" jezik počeo sam moliti u jezicima, tada sam shvatio da su ono bockanje i iznenadni pokreti jezika bili poticaj od Duha Svetoga da "pokrenem" svoj jezik tj. da mogu počet moliti, ali ja to tada nisam razumio. Kada sam tek počeo moliti, osjetio sam mali pritisak u grudima (u svom srcu) i nakon toga neopisiva sila je prostrujala kroz moje tijelo. Ta se radost ne može riječima opisati. Sjećam se da sam prva tri dana izgovarao samo slovo "L", a sada već i pjevam, iako mi glas nije baš uhu ugodna zvuka.
Duh Sveti je iz korijena promijenio moju narav, doživio sam mnogobrojne milosti u ovom kratkom vremenu. Ima trenutaka kada padnem, pogriješim, al' važno je da se čim prije pokajem, pomirim s Bogom i nastavim dalje.
Svjedočanstvo krštenja u Duhu sam napisao samo iz jednog razloga, a to je da potaknem sve one koji bi voljeli primiti krštenje Duhom Svetim, a misle kako sami ne mogu izmoliti od Boga tu milost tj. misle da im je potreban posrednik. Nije nužno da sudjelujete na nekim seminarima, duhovnim obnovama ili molitvenim zajednicama na kojima se najčešće događaju takve stvari, ja čak nisam molio na tu nakanu, samo sam otvorio svoje srce, vjerovao i tražio Božju volju. Sjetite se Isusovih riječi:
"Sve je moguće onomu koji vjeruje." (Mk.9:23)
"I što god zaištete u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu." (Iv.14:13
Hajde za mnom
Nakon obraćenja počeo sam žarko zapitkivati Boga što želi od mene, koja je njegova volja u mom životu. Nedugo nakon toga osjetio sam u svom srcu duhovni poziv. Mada sam se cijelo to vrijeme u sebi pitao: Bože, je li to zaista tvoja volja, zašto baš mene zoveš, jesam li ja dostojan tolike milosti? Bio sam dosta sumnjičav prema tome. Za vrijeme devetnice za duhovna zvanja, molim ja Isusa za vrijeme klanjanja da mi, ako me zaista zove dadne nekakav mali znak, da ipak imadnem nekakvu sigurnost da je to zaista njegova volja. I točno tjedan dana nakon toga, kada sam se baš spremao poći na sv. misu i klanjanje, pođem ja izlaziti iz svoje sobe, skoro dođem do vrata, ali nešto jače od mene govori mi da se vratim i otvorim Bibliju, ja se vratim, uzmem Bibliju i zatvorenih očiju nasumično je otvorim. I tako držim ja Bibliju otvorenu, oči mi zatvorene i mislim se gdje da lupim prstom, kad odjedanput stvori mi se u mislima slika kako držim Bibliju otvorenu i kako držim prst na određenom dijelu stranice. I ja lupim prstom baš na taj dio stranice kako mi se "prikazalo" u mislima i prst mi padne na slijedeću rečenicu: "Prolazeći opazi Levija, Alfejeva sina, gdje sjedi u carinarnici te mu reče: Hajde za mnom! On ustade i pođe za njim." (Mk.2:14)
Ne mogu vam riječima opisati kako sam se osijećao u tom trenutku, znao sam da mi Isus govori preko Svetoga Pisma i tada sam dobio veliku dozu sigurnosti da je to zaista njegova volja, još sam samo trebao odlučiti u koji ću crkveni red pristupiti i molio sam Boga da mi i to obznani na bilo kakav način. Mene je, cijelo to vrijeme od kada sam osjetio poziv jako privlačio jedan monaški red i već sam si počeo planirati da odem u taj samostan i da iduće godine pošaljem molbu za pristup u taj red.
Jedne večeri, u crkvi sjedne pored mene jedna malo starija časna sestra franjevka i tako mi razmijenimo nekoliko riječi, kada smo završili kratku diskusiju, ja se okrenem prema oltaru očekujuću da će svakog trenutka zazvoniti zvona i da će početi sv. misa. Međutim, ona meni stavi ruku na koljeno i kaže mi: "Ja sam tebe zamjerila za fratra". Nisam mogao vjerovati da mi je to rekla, kako je samo mogla naslutiti da imam poziv? Da li mi Bog govori preko nje? Toliko mi se pitanja vrtilo po glavi. Ta rečenica me je danima "proganjala" i nisam mogao prestati razmišljati o njoj. I zaista, nakon nekog vremena želja da idem stopama sv. Franje postala je jača od bilo koje druge želje, jednostavno sam osjetio u srcu da je to put kojim želim ići. Ako dragi Bog da, iduće godine, baš u ovo vrijeme bit ću postulant jedne franjevačke provincije. Zaista, čudni su putovi Gospodnji, nisu li?
Dragi brate,
hvala ti što si ovo podjelio s nama.Neka te prati i čuva dragi Bog na putu koji je odredio za tebe.
Login
FAQ
Chat
Traži
). Prije nekoliko mjeseci to se ponovilo, ali Hvala Bogu znala sam što napraviti i to samo zato što je mama krenila na duhovne obnove kod fra Ive Pavića i pocela sam se osobno informirati, okretati Isusu i vjeri (to cu pricati jednom drugom prilikom). Cim sam pocela razgovarati sa Isusom, preispitivati svoju vjeru zlo me opet napalo....ovog puta sam iz tog nekog stanja i straha prvo izustila 'BJEŽI' (ništa drugo mi taj tren nije palo na pamet, sva sreca pa sam i to uspjela izreci, svoju rijec sam cula kao iz nekog dubokog bunara). Isti tren se maknioo od mene, otvorila sam oci i ugledala crnu maglicu kako polagano i u nekim valovima izlazi kroz moj prozor. O šoku da i ne pricam...još tako u mraku sam pocela moliti 'Sv. Mihovile u Isusovo ime otjeraj svako zlo od mene', sat vremena sam se tresla i molila....' Ipak tada nisam znala ono što danas znam tako da mi je i to pomoglo. Svaki dan molim Isusa da mi odagna taj strah jer teško zaspim nocu, čak još uvijek upaljenog svjetla 
....i samo da napomenem to se uvijek događalo između 2-3 sata ujutro. 
). Hvala ti Isuse, volim te.
odbacila sam to kao "priče i pričice" i strpala u koš s praznovjerjem jer su mi rekli da su to neke štrige 
(a svaki put mi se dogodilo u posve drugoj kuci/stanu jer sam se često selila). Kao da nisam bila i sama dovoljno preplašena pa mi je i mogao reci do kraja o cemu se tocno radi, no dobro....prošlo je, Isus me čuva 
