www.tebe-trazim.com

Želim večeras s vama podijeliti nešto što mi se dogodilo,i znam unaprijed da baš neću lako pronaći riječi da opišem sve ono što mi je prolazilo glavom,ali pokušat ću s Božjom pomoći-
Bila sam neku večer na molitvenoj (pisala sam već da sam evo već godinu dana u Marijinoj legiji) u župnoj Crkvi.I tako jedva stigla, trčala s posla da ne zakasnim,na večernju misu nisam stigla,al' na molitvenu dođoh u zadnji čas.Moje sestre s molitvene ispričale su mi da je na misi bio dječak koji je bio dosta nemiran, kao ometao je misu,i da je bio s majkom.
U tom trenutku dolazi naš župnik i pita da neka od nas bude krsna kuma, upravo tom dječaku, i to odmah jer da majka već tri godine pokušava ga krstiti i naći kumove i da nikako ne uspjeva.Mi se sve u čudu zgledašmo,nitko ništa da kaže.
Tišina je visila negdje između nas,i onda shvatih da nitko baš i nije voljan za to.Osjetila sam neopisivu tugu,a isti tren sam shvatila da je to otvoren poziv,Marijin i Isusov poziv i da moram ići.Znala sam da je moja vjera na ispitu,i ja rekoh da ću ja ići, da ću biti kuma djetetu.
Sa mnom je pošla još jedna sestra, i mi krenušmo sa župnikom kroz sakristiju, u Crkvu. U ruci sam nosila posudicu sa svetom vodom, i kutijicu pomasti,ma mislila sam, evo me idem Isusu, kao Tri kralja ,jesam li dostojna Bože...a onda susret s tom majkom, samohranom majkom , napaćenog pogleda, toliko puta odbijenom zbog siromaštva i bijede, i Bože moj oprosti onome koji nije htio krstiti tog dječačića jer nema oca, tj. ima majku koja nije u svetom braku, koja je ostavljena, pa dijete po njemu nije vrijedno krštenja,oprosti i mnogim drugim koji nisu htjeli biti svjedocima tog čina, jer nisu znali...nadam se da nisu znali...
Došli smo do oltara, i pogledah tog dječačića od 4,5 godina, moje prvo kumče koje mi Bog posla.To milo lice, bolesnog djeteta koje od silnih lijekova jedva može biti mirno,to lice je bilo lice mog Gospodina.Te oči bile su Njegove oči.Pružila sam mu ruku,i u sebi molila za njega i njegovu obitelj.Pomilovala sam ga po glavi,i zamolila Isusa da ga ozdravi,i dok smo ponavljali riječi Vjerujem, moje kumče je bilo mirno kao anđeo,i ponavljalo za nama.
I sada dok ovo pišem u srcu mi gori od spoznaje koliko je naš Bog veliki,i koliko nas voli.Ja nisam sveta, ja sam grešna kao i svi drugi,al' učim se svetosti svaki dan, i sve što činim, čini On u meni.
Ne znam da li ću mog dragog anđela ikada više vidjeti jer nema stalno mjesto boravka,jer je sigurno već odselio iz mog kvarta, sa svojom majkom, tko zna gdje, al' molim Gospodina za njega, i uzdam se u Božju providnost da ću ga opet sresti.

Lijepo ... često se i sam znam pitati kako bih reagirao u sličnim situacijama kada Bog od nas traži da naša ljubav bude više od riječi...dragi Bog blagoslovio tebe i tvoje kumče, gdje god da je, dobrodošao u zajednicu krštenih

Jako dirljiva rečenica
Da, Bog je u drugim ljudima

Magda, dok sam ovo čitala tisuće trnaca je prošlo kroz moje tijelo. Hvala ti za ovo.

Magda, Bog te blagoslovio...i tvoje kumče i njegovu majku!

Hvala ti za to!

Prekjučer sam bio u Žetalama na duhovnoj obnovi u župi svetog arkanđela Mihaela.
Župu vodi velečasni Ciril Čuš. Neću sad opisivati kako je bilo na samoj obnovi ali
to je uzor od svećenika - prava slika Kristova.
Tatu nisam zagrlio od svoje sedme ili osme godine. Odlučio sam da to prelomim...
Već sam imao odluku prije pola godine- pa nisam imao snage to učiniti. Tada sam
isto išao s "čvrstom" odlukom da ga zagrlim "pa kud puklo da puklo" ali alkarskim rječnikom
pogodio sam "u ništa".
Vjerojatno bi tako bilo i jučer, bez obzira na najbolje namjere, da se Gospodin nije
pobrinuo da mi pomogne. Prvo sam u Palmotićevoj sreo prijatelja koji vodi karizmatsku
zajednicu; rekao sam mu što sam odlučio. On me radosno ohrabrio i rekao da će
moliti za mene. Pa i sam sam žarko molio ali osjećao sam u sebi veliku nesigurnost i
određenu sumnju. Pa kako će biti- hoću li ispasti smiješan, hoću li ovo, hoće li ono.
I sad ono najzanimljivije. Kad sam konačno došao k njemu veli mi: Daj imam tu nešto
za objesiti (zastor) budeš me pridržao da ne padnem sa stolca.
I tak... popne se on na stolac a ja ga pridržavam rukama... uglavnom nakraju kad je
sišao ipak je došlo do zagrljaja.
Slava ti Isuse !

Prekrasno!

ja već dugo razmišljam o tome i nikako da se ohrabrim. dugo godina nismo komunicirali. imam potrebu u sebi to učiniti, ali ne znam kako, na koji način i kako će to ispasti, a znam da bi mi bilo puno lakše kad bi to učinio

Evo, osjećam potrebu podijeliti sa vama svoje svjedočanstvo, kako je Isus djelovao u mome životu, mojoj obitelji...zahvaliti Mu na svakom danu života, na svakoj novoj prilici!

Kad sam se prijavila na ovaj forum, prije..malo više od godinu dana. Tada sam bila u velikim problemima, duhovno rastrgana...Neki i znate o tome, jer sam pisala...
Bilo je dana kada mi se činilo da mi se život doslovce raspada, da nema nade za bolje sutra...da ću se ugušiti..Tata je godinama pio i postajalo je sve teže i teže..pakao u obitelji. Nervoza, nemir, brige..teško se bilo opustiti u takvoj atmosferi...I prošlo je ljeto dobio otkaz na poslu. Bio je šok i za njega i za nas...Al' već prije sam se pitala, kako je uspijevao zadržati posao kad je znao odlaziti pijan, dobivao opomene..Al' taj put, kap je prelila čašu. Bio je kući i postajalo je teže..postajao sve agresivniji prema svima...U tome svemu kaosu, imala sam problem s roditeljima jer nisu prihvaćali, tada mog dečka..danas muža Krstio se u odrasloj dobi, svojom voljom...al' ne i cijela njegova obitelj..To je bio šok za moje roditelje...nisu to mogli prihvatiti..
I nakon preteška 2ipo mjeseca, ne znam što se tad dogodilo, što je to bilo, što se u njemu prelomilo...odlučio se na liječenje..Prvi put u životu! I do tada, nije bilo šanse to ni spomenuti. Prošao je uspješno liječenje...i hvala dragom Bogu, malo više od godinu dana...uspješno apstinira. Svaki dan nam je velik, svaki njegovnovi uspješan korak..nagrada od Boga.
Znam da ima mnogih koji kažu, da se takvi vraćaju opet na staro..da je samo pitanje vremena kad će ponovno početi..Al' ja imam tako jaku vjeru da će biti dobro...Tolika je drastična promjena u njegovu razmišljanju, ponašanju. Tek sada je shvatio da je alkoholizam ovisnost, bolest. Uvidio je, što je sebi samnome činio u životu, a i svima nama. Molim se za njega, da mu dragi Bog da snage i hrabrosti....
A drugi dio...Prolazila sam pakao sa obitelji zbog dečka...Bilo je dugih besanih noći, tuge, straha...Al' Bog nas nekad pusti da čekamo, da bi nas još oblikovao, obratio, omekšao, promjenio naše srce..načinio nas novim ljudima.
Vjenčali smo se početkom 12 mj. i sve je bilo lijepo, nadasve blagoslovljeno...ogromna rijeka milosti..Dobili smo toliko željno čekani roditeljski blagoslov
Samo mogu reći, da je naš Bog velik i čini djela velika..Prije nekog vremena osjećala sam se kao da živim na bojišnici..Roditelji nisu htjeli ni čuti za naše vjenčanje, neprestano odbijanje..poniženja..Bilo je bolno, jako..Al' tjedan dana prije vjenčanja, nešto se u njima prelomilo..potpuna promjena u ponašanju..kao da se nikad nismo ni raspravljali oko toga. Nisam mogla doći k sebi, budila sam se pitajući...da li sam sanjala ili je to zaista stvarnost! Koliko smo bili sretni..i danas sretni...to je teško riječima iskazati. Imali smo dragog svećenika koji nas je pratio, znao za našu situaciju..Dok smo išli na zaručnički tečaj, zbližili smo se s njim...i bio nam je velika podrška.
Imali smo predivno vjenčanje...lijepu fešicu navečer za naše najdraže, najbliže..Sve se tako okrenulo na dobro..Bog je velik! Sada bez panike i stresa možemo slobodno u posjet i njegovoj i mojoj obitelji.

Izišli smo s Božjom pomoći iz tih krugova i zamki zla...Cijelo ovo vrijeme, toliko je dragih ljudi bilo uz nas...hvala i vama svima koji ste nas pratili molitvama, blagoslovima, hvala na savjetima, porukama koje ste mi pisali..Svaka se molitva uslišala! Ne uvijek onako kako smo mi poželjeli i u vremenu koje smo mi poželjeli...al' na naše dobro! Bio je težak period, al' i period gdje se naše srce nanovo stvorilo!
Ne očekujemo bajku, život bez problema, poteškoća...al' uz Božju pomoć sve ide drugačije...sve ima smisao.
Hvala Ti, Isuse!

Draga Ivona, tako je lijepo čitati ovaj tvoj opis...tako je divno vidjeti kako je sve ispalo DOBRO i LIJEPO u tvom životu!!!
Pravi si primjer da nikad ne treba gubiti nadu, ma koliko okolnosti izgledale beznadne ili bezizlazne!!

Drago mi je što ste ti i muž bili stprljivi i hrabri i hvala Bogu što su i roditelji promijenili mišljenje i ponašanje!!


Hvala ti što si to podijelila s nama, svaka tvoja riječ i događaj iz tvog života budi ili učvršćuje nadu i dovodi nas ponovno do spoznaje istinitosti onih Božjih riječi - da sve On okreće na dobro onima koji Ga ljube!


Budi sretna i javljaj nam se što češće!!! Veliki ti zagrljaj!!