www.tebe-trazim.com

draga braćo i sestre,
želim vam svjedočiti o snazi ljubavi i snazi vjere. Osjećam da trebam sa vama podijeliti djelić svoga života u kojem se očituju dijela Božija.

Oduvijek sam željela imati veliku obitelj sa puno djece, nekako sam takav obiteljski tip žene. Od kada sam se udala mom mužu i meni je to bila jedina želja i molitva, da postanemo roditelji. Ubrzo smo shvatili da nismo od onih sretnika kojima se odmah ostvari želja, kod nas će to izgleda biti trnovit put.
I tako su počeli posjete od doktora do doktora, razne pretrage , izvlačenje živaca i para. I na kraju suočavanje sa svojom dijagnozom, koja nije toliko strašna ali ipak činjenica da ne mogu svom mužu začeti dijete je grozno teška, jer sam patila i bolilo me dok ga gledam da se igra sa drugom djecom , znajući da se zbog mene ne može igrati sa vlastitom. Nakon nekog vremena počinješ sebe mrziti jer u tebi se javlja zavist i ljubomora prema svima koji imaju djecu, i pitas se zasto bas ja!!! ALI ja sam BORAC ništa bez borbe, ne odustajem ja tako lako od svog sna.

Sljedeći korak bila je terapija hormonima, i moja jedina molitva je bila samo da zatrudnim i stvarno Bog nam se smilovao i ja sam ostala trudna nakon drugog ciklusa tom terapijom.Kolika je sreća to bila , nitko sretniji i zahvalniji od mene i mog muža nije bio.Ipak smo mi od onih sretnijih, Bože moj koliko se parova godinama trudi i pokušava, nama je to ipak brzo uspjelo.

Postoji još jedan sretniji trenutak i hvala ti Bože na njemu: na ultrazvuku smo čuli DVA srca kako kucaju, koji li je to blagoslov, blizanci koje sam oduvijek željela i koji su dosta česti u mojoj obitelji.

Bezbrižnost nije dugo trajala, jednoga dana iz mene je potekao kao potok krvi, mislila sam da je gotovo, da mojih beba više nema.Ali ne, na ultrazvuku su dva junačka srca kucala i mahala su ručicama svojoj mami.Tada sam samo molila Boga : ako mi nisu suđeni uzmi mi ih odmah , nemoj kasnije , nemoj da se vise patim. Ali nakon 2 tjedna krvarenje je stalo i poslana sam kući na STROGO mirovanje, znači samo wc i krevet. Vrijeme je užasno sporo prolazilo, dani su bili dugi kao godine, ali sve za moje bebe. Ja sam samo zamišljala dan kad ce mi doći u naručje, opterećivala se glupostima kao kako cu ih obadvoje dojiti odjednom, ma sve su to bile naše slatke brige.

I došao je taj dan , kad se od najsretnije osobe pretvoriš u najnesretniju, kad poželiš umrijeti, i kad se ne želiš probuditi. Rodila sam svoje sinove prerano, u 7 mjesecu trudnoće. Bili su živi, plakali su, Živjeli su kratko, Kršteni su u tom periodu, Upoznao ih je njihov tata i bake, i tetke, svi su ih vidjeli i kratko se družili sa njima.

Ima li išta gore nego sahraniti svoju djecu. Umjesto da sam bila sretna ponosna mlada mama koja se šepuri po gradu sa 2 bebe ja sam sam išla na groblje i kupovala cvijeće i svijeće.
Prvi mjeseci su bili grozni, moj je muz obolio od depresije, i to mi je uzasno tesko palo.

Iz svega toga mi smo izasli jači,kao bolji ljudi koji znaju više cijeniti život ….moj muz je ozdravio, Bog ga je spasio, posvetio se jako vjeri (prije toga nije isao na sv. Misu) a sada je nebi propustio , moli, čita Bibliju…a ja ….

A ja zahvaljujem Bogu što me učinio mamom anđela, što imam dva sina koji me čekaju, sigurna sam da ćemo biti skupa, VOLIM VAS ANĐELI MOJI…i da nakon svih loših prognoza ispod moga srca trenutno kuca još jedno malo srčeko koje je sasvim prirodno doslo, baš u trenutku kad smo svi mislili da je nemoguće…ali Bogu ništa nije nemoguće…i sada idemo dan po dan, zahvaljujemo Bogu , nadamo se i vjerujemo ! Isuse pouzdajem se u tebe!