Hvaljen Isus i Marija!
Evo mene opet.
Sa svjedočanstvom.
Bogu hvala!
Naime, primijetila sam kako dosta ljudi pita za fra Ivu Pavića, te kako nema gotovo nikako (ja jedno našla) svjedočanstava o Šurkovcu. To je mjesto na kojem se Gospodin danas uistinu proslavlja.
Budući sam imala priliko hodočastiti tamo više puta (Bogu hvala!

) evo napisat ću nekolike svoje dojmove, tko bude čitao na korist, a Gospodinu na slavu.
ŠURKOVAC # 1
Prvi mi je odlazak tamo bio u prvom mjesecu prošle godine. Budući sam sama išla, nisam nikoga poznavala tko bi tamo išao, već na samom početku puta Gospodin je pokazao svoju prisutnost. Naime, kako nisam znala što me očekuje, ponijela sam samo malu torbicu s novčanikom i razmišljajući kako ću usput nešto kupiti za jesti i što mi već bude potrebno.
Međutim kako je vrijeme odmicalo, pauze su bile kratke, nisam si stigla ništa kupiti od hrane i pića. A gospođa pokraj koje sam sjedila me cijelo vrijeme nudila da uzmem nešto od nje. I napokon kad sam ja pristala i ispričala joj kako idem prvi put te iz neznanja nisam ništa nosila sa sobom, ona kaže kako
''njoj Gospodin uvijek kaže da pripremi sendvič-dva više za ljude u potrebi. Nikad se ne zna kome će trebati.'' I evo i taj put ih je imala punu torbu, a išla je sama. A ja sam sjela baš do nje.
Nakon polaganja ruku (počivala sam u duhu prvi put) nekako se dogodilo da ostanem sjediti na stolicama iza oltara (to je inače zabranjeno, da se zna!!!

Ja to tada nisam znala.). I u jednom trenutku sam pozvana da predvodim molitvu krunice, jedan desetak. OK, pristala sam (iako sam na trenutak pomislila kako, hoću li se zbuniti, tu je puna crkva ljudi itd.) međutim sve je prošlo glatko, i jako sam sretna bila zbog toga.
Na povratku kući, u autobusu, zahvalim voditelju hodočašća što me izabrao da predvodim molitvu (budući me on pozvao), a on je vrlo glatko i jednostavno odgovorio kako nije to on učinio, nego Gospodin. Trebam se Bogu zahvaliti. Da me on tražio, gdje bi me našao u toj masi!?
Ja sam na trenutak ostala razmisliti o tim riječima i samo sam čula blagi glas u sebi:
''Vidiš da imam svoje oči na tebi. Nisi sama, ja sam s tobom i držim svoj pogled stalno uperen na tebi. To je bila moja zahvala tebi što si pošla iako sama.''Ja sam mislila u tom trenutku da ću zaplakati. I sada bih mogla kad se sjetim. To je bilo moje krštenje u duhu. Do tada je za mene Bog bio samo netko tko je 'bio' živ na zemlji i još uvijek živi na nebu. Sretnemo se nedjeljom na misi i srest ćemo se opet nakon smrti. Ali ovo da drži svoj pogled uperen na meni, da je živ tu i sada, uvijek ovdje.
Da sam Mu ja centar svijeta i svatko drugi Mu je centar svijeta! I sve nas jednako ljubi, neizrecivom ljubavlju. Kako je to divno bilo!!! To je nešto veličanstveno.Moram spomenuti kako sam prije toga znala malo ili gotovo ništa o duhovnoj obnovi, karizmatskim susretima itd. I taj odlazak je za mene bio kao odlazak na hodočašće, npr. u Međugorje. Otići ću taj put (jer sam čula za taj Šurkovac) i nekad ako opet uspijem. Međutim, nakon ovog trenutka, ništa više nije bilo isto.
Svaki dan života sam samo živjela do sljedećeg odlaska tamo. Kao da mi je netko držao glavu pod vodom i živjela sam bez daha, a opet mogu udahnuti tek kad se vratim tamo.
Kao kad odeš od kuće, od Oca svoga (što na neki način i jeste

) i opet ćeš se kratko vratiti svome domu taj dan kad bude sljedeći odlazak u Šurkovac.
Eto, to su moji dojmovi. Stavila sam ovo kao #1 u vjeri da ću opet kad skupim vremena napisati novo svjedočanstvo o Šurkovcu. Ima ih mnogo. (A ja iscrpno pišem

)
Od ovog prvog puta idem svaki put, već više od jedne godine.
Moram napomenuti kako sam uvijek razmišljala da Boga traže ljudi koji su bolesni, u oskudici, imaju neke probleme, da ne kažem odbačeni ili sl. Bog se baš sa mnom poslužio da mi pokaže da Ga svi jednako trebamo.
Slava Mu.
BVB