Hvala vam od srca, kao da će ovog trena puknuti!
Ne mogu se cijeli dan otrgnuti s ovog foruma čak i moje obaveze trpe ali sam sretna dok čitam sve ovo!
Svaki put me dirne ta blizina s Kristom kao i vaša svjedočanstva, što sam bliže to više suze lijem ne znam je li to stisak tuge, da li sam poludjela ili je to stisak Isusovog zagrljaja.
Kao što svako živo biće želi biti prihvaćeno u ljubavi pa tako eto i ja.Vidim da ima toliko vas koji su zaista spoznali vjeru i žive po njoj pa tako i mudro govore i mogu biti samo sretna zbog njih.A ja još u sebi samozatajno čuvam Krista, taj dragulj kojeg laštim iz dana u dan da zasja u svom svojem sjaju kada za to dođe vrijeme, dok me ne pozove k Sebi.Kažem samozatajno jer se nisam niti svojim bližnjima otvorila i iskreno posvjedočila ponovo svoju vjeru koju želim toliko slaviti kao da se bojim osude ili izrugivanja.Kada sam sestri svjedočila svoju vjeru koja je 5 godina starija ona se čudila kako ja nisam neka stara žena koja se po stare dane okreće pobožnosti i zar sam tako nesretna u životu da već sada tražim utjehu u vjeri.Njoj je to bilo čudno a meni žao što tako razmišlja.Svi znaju da sam se ispovjedila ali ne i što je uslijedilo nakon toga, peporod u duši.Krećem se u krugu ljudi i obitelji koja ne prakticira vjeru odlascima na mise, niti svakodnevnim molitvama, znam da se bore kroz život kao svi mi kako znaju u datom trenutku ali ne kroz Božju providnost iako se ne usudim ovako svjedočiti u tuđe ime.
Osjećam jak poriv i poziv da odem u kuću Božju berem na jednu svetu misu nakon svih tih godina i svaki dan kažem si da idem, idem, i onda me nešto zakoči kao da čekam neki pravi trenutak.Čak nagovaram dragog da mi se pridruži što nije u redu možda s moje strane jer ako ja to istinski želim otići ću sama bez ičije "podrške", a u sebi znam da to moram napraviti sama.
Gle mene pričam o običnom odlasku na misu što je vama kao dobar dan ali nisam znala da će mi svaki korak Kristu biti tako dug i težak.A kako ne živim u svojoj župi nego daleko od svoje crkve u kojoj sam išla na prve mise kao dijete, primila prvi sakrament Svete pričesti, pohađala zbor, vjronaučne pripreme za Krizmu, igrala se, pa možda mi je zato teže jer osjećam da moram otići baš u tu crkvu i nadam se da ću ovih dana to i napraviti.Samo neka mi Bog da još veću volju.
Koliko vas samo slavi ljubav Kristovu noseći svoj križ u životu, što sam sve pročitala, blago vama.A ja...ja se osjećam jadno kao da nemam svoj križ a želim ga, kao da ne zavređujem njegovu ljubav kao da mi je prelagodno, možda ne trpim dovoljno uz sve nedaće koje su se sručile u zadnjih godinu i pol na moju obitelj, ne žrtvujem se dovoljno za sebe i za druge i za Boga i molim Boga da mi da moj križ da budem dostojna njegove milosti.
BVB
Login
FAQ
Chat
Traži
dobivas molitvom...
