www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 20 stu 2017 14:36

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 2546 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1 ... 250, 251, 252, 253, 254, 255  Sljedeće
Autor Poruka
PostPostano: 20 srp 2016 21:47 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 16 lip 2014 22:48
Postovi: 1079
Podijelio: 126 zahvala
Zahvaljeno je: 50 zahvala
Vjeroispovjest: katolik
Status: Solo
Evo jedno svjedočanstvo, kakvo god da je :?

https://www.youtube.com/watch?v=_YxjHopmpu0

_________________
They don't come out(words) smooth and in conjunction with your brain the way normal people's words do; they come out in chunks as if from a crushed-ice dispenser; you stumble on them as they gather behind your lower lip. So you just keep quiet.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 20 pro 2016 19:06 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 09 srp 2016 13:39
Postovi: 145
Podijelio: 8 zahvala
Zahvaljeno je: 18 zahvala
Vjeroispovjest: kršćanin
Status: Solo
Nemam pojma gdje da ovo pišem, nekako je spoj svega i svačega, a nikako se ne osjećam slobodnom otvarati nove teme pa eto, valjda je ovdje ok. U mojoj priči nije se dogodilo nikakvo čudo, ali možda ovaj post nekome nekako pomogne. Post je dio jednog obećanja, a ja već dugo odgađam tipkanje...

Prvo želim napisati nešto o molitvama sv. Brigite jer sam upravo u zadnjem tjednu molitvi (govorim o 15 molitvi koje se mole godinu dana). Onaj tko kaže da se dožive brojne milosti – u pravu je, samo opet, zavisi o tome i kako tko gleda na te milosti i kakva to „čuda očekuje“. Molitve nisu lake, i definitivno ih ne treba shvatiti olako i mislim da treba stvarno dosta discipline. Recimo ja nikada nisam imala problema s lijenošću, ali pred kraj su me dobro „prodrmale“, pred sam kraj sam doživjela intezivno brojne promjene u stavovima, razmišljanjima, pa i načinu života i jednim dijelom sam te „promjene“ odbijala neko vrijeme prihvatiti što mi je izazivalo još veće nemire.

Uglavnom, za molitve sv. Brigite sam čula od prijateljice časne sestre koja mi ih je preporučila prije 2 godine – da ih molim na jednu nakanu (iako svi mi znamo što na te „molitve obećavaju“). Bila sam u situaciji iz koje nisam vidjela izlaz, znam da sam bila na misi, stajala i molila iz dubine srca da jednostavno to prestane, kako god, samo da prestane ta bol, ta patnja, to razočaranje. Također, istodobno sam u to vrijeme počela moliti sv. Brigitu i nakon par dana jednostavno raščistile su mi se sve „muke“. Napravila sam što i mnogi, Bog mi je pomogao, a ja nezahvalna nakon nekoliko dana sam zaboravila na te molitve, i još gore, jednim dijelom sam Ga krivila za sve loše što sam prolazila jer „činila sam dobro, a On je dopustio da patim“. Tu sam se dosta i udaljila od crkve i da nije bilo prijateljice koja me nekako vukla vjeri i crkvi – ne znam bi li vam danas ja ovo pisala.

U vrijeme praznika 2015. (pola godine od prvog pokušaja) odlučila sam ponovno započeti s molitvama sv. Brigite, ali ovog puta bez neke posebne nakane. I tada počinje moja priča o godini koju ću pokušati ispričati, odnosno istipkati.

Prethodnu godinu sama sam sebi objasnila kao put (koji nije bio nimalo lak – i dan danas ne znam gdje idem, ako ćemo iskreno) ali tim putem sam kao prvo polako ponovno našla vjeru. Sve negdje do početka ljeta sam molila, tražila odgovore, pokušavala pronaći neki smisao i jednostavno nisam marila za ničim, bila sam gnjevna, ljuta, srdita.
Također, u to vrijeme sam radila u blizini crkve sv. Josipa te sam na putu do posla često znala zastati ispred njegova kipa u molitvi i od tada je on moj zaštitnik. Moleći i utječući se njemu dala sam i jedno obećanje – a to je da ću napisati nešto o ulozi ovog sveca u mom životu (što je i razlog zašto tipkam), da ću barem novčano pomagati Domu sv. Josipa za nezbrinutu djecu te da ću ga u životu uvijek imati na pameti (iako, ni u jednom trenutku nisam promislila „ne izvršiti obećanje“, moram priznati da mi je teško ovo tipkati).

S obzirom na to da se tu ne razlikujem od većine mladih, zadnje godine studiranja su mi prošle u izlascima, odnosu koji me doveo u situaciju bez izlaza, u kojem sam doživljavala (ako ćemo to nazvati pravim imenom) emocionalno zlostavljanje i koji je ostavio na meni ogromne ožiljke – kao što sam već gore napisala – doživjela sam razdoblje vjerske suše (kriveći Boga za sve), ali polako „pričajući“ s tim kipom u crkvi dolazila sam sebi.
Mislim da tada, ali i cijelo ovo vrijeme, ogroman utjecaj na moj život imaju i molitve mojih prijatelja, časne i svećenika, i znam da sam zbog toga ogromna sretnica.
Spoznaje koje sam prije imala o vjeri bile su površne, ali sam malo više zagrebala u dubinu nauka. Još prije ljeta sam odlučila da je došao trenutak da želim biti sama i da više nikad neću nikome dopustiti da me povrijedi. Onako sama, bez novih prijateljstava, bez momaka, okrenula sam se poslu. Istodobno sam se logirala ovdje, dosta rasprava iščitala i tek tada su neke stvari dobile smisao, polako sam slagala „kockice“ i popunjavala rupe. Živjela sam ja vjeru i prije, ali nikada nisam znala riječima to objasniti.
Tako sam ovog ljeta počela moliti sv. Josipu 30-dnevnu pobožnost, ali bez posebno formulirane nakane jer nisam znala ni objasniti što želim. Željela sam biti sretna, a nisam znala kako. Željela sam biti ispunjena, a nisam bila. Željela sam nešto, a nisam znala što.

Nedugo nakon početka moljenja 30-dnevne pobožnosti u totalno čudnim okolnostima (i podudarnostima) sam počela komunicirati s vršnjakom. Više od puna dva mjeseca smo intezivno samo razgovarali i upoznavali se. S njime sam rasla u vjeri i gurao me na totalno čudan način naprijed. Inače sam po prirodi zatvorena, ali (samo u komunikaciji) s njim sam postala otvorena i „bezbrižna“. Mislim da kako smo "se našli" je bio božji blagoslov jer mi se svidio karakterno, on kao on (nikada nisam za sebe mislila da sam površna, ali nikada s nikim nisam „kliknula“ na taj način) - kažu da je to "duboko prepoznavanje u duhu“ bez "on me pali fizički" jer u početku nisam znala kako izgleda. I u tim trenutcima osjećala sam kao da je ono prije bio neki ružan san. Priča nam se poklopila. Nikada nisam mislila da ću naići na nekog vjernika, nekog tko mi toliko odgovara, tko me razumije – i u jednu ruku mi je to sve bilo totalno nestvarno i ja – strašljiva i nesigurna, izbjegavala sam sve to jer svaki odnos je rizik, a ja sam bila u ogromnom strahu da ću opet biti povriđena i jednostavno sam se užasavala činjenice da ću opet nekome dopustit da mi se približi, a s druge strane sam to željela.
Dogovor je bio odgoditi sve na pola godine. Počela sam moliti (svetog Josipa) za taj odnos, za tu osobu, za to da sama postanem prava osoba (koja će postati spremna i ozbiljna) i od tog trena je sve krenulo malo pomalo nizbrdo. Sa svakom molitvom kao da sam postajala totalno nerazumna, „nestabilna“, nisam se snalazila jer izlasci, kave, stavovi o odnosima, očekivanja, sve ono što mi je prije bilo „normalno“ (i bez čega sam mislila da ne mogu) više nije imalo smisla, uviđala sam to, a istodobno to nisam željela prihvatiti i cijelo vrijeme sam po svemu tome rovala, tražila razloge, držala monologe, pokušavala sve to sebi smisleno objasniti. Sama sebe nisam prepoznavala, postala sam grozna i kao da se sve strovalilo na taj odnos...
Isto tako, niti se može, niti želim sve ovdje tipkati, ali s obzirom na to da je sve to bilo u duhu vjere „kako Bog zapovijeda“ s dobrim namjerama stalno mi je na umu da ne treba odustati i vjerovala sam da nas Bog dovede jedne drugima, a mi smo ti koji se moramo boriti. Koliko to „drži vodu“ vrijeme će pokazati.

Sada se možda samo tješim, ali lakše mi je kada mislim da je sve to bio put koji nisam mogla izbjeći, da nas neke stvari odgajaju, čine boljim te da svaka patnja koju prolazimo ima svrhu jer nas Bog njome preoblikuje. Osvrnem li se u globalu na posljednja 3-4 mjeseca, iz ovog kuta gledanja, oni su mi bili najteži jer sam se u tom razdoblju odrekla brojnih stavova za koje sam mislila da su ispravni i koje sam zdušno branila koji mjesec prije i danas znam kakav život bih voljela živjeti i kakvom životu težim. Nisam baš toliko stara, ali nisam toliko ni mlada i sada već razmišljam o nekim ozbiljnijim stvarima koje želim jednog dana. Srodna duša ne postoji, ali volim vjerovati da „postoji netko tko dovršava tvoje rečenice“. Tek sada shvaćam da ljubav nije osjećaj već žrtva, odluka, predanje i blagoslov.

Cijelo vrijeme sam se molila i još uvijek se molim sv. Josipu jer onda kad ništa ne želim – najbolje čuje moje duboke želje kojih možda ni sama nisam svjesna. Muče me svakodnevne dvojbe vezane za slobodnu volju, za Božju volju, za put kojim trebam kročiti, stalno podsjećajući se da vjera počinje onda kada čovjek zakorači u nepoznato. U trenutcima molitve osjećam mir, i učim razumjeti sama sebe. Kažu da je put križa i put muke – pravi put. Kao što kaže meni jedna vrlo draga pjesma „Bog te ljubi; s tobom uvijek ostaje ikada pritisnu te boli; ta ljubav jača postaje“.
Bez dileme, u početku je dosta teško moliti tako svaki dan i provesti vrijeme u molitvi, ali nakon nekog vremena to „utrošeno vrijeme“ prođe u trenu, a milosti koje dobijete ne mogu se mjeriti ni sa čim. Godina mi je bila teška, ona prije nje je bila još teža, ali svaki dan se podsjećam nam ni vlas s glave ne pada bez dopuštenja Oca nebeskog te da onima koji ga ljube sve okreće na dobro. U ovih godinu dana plakala sam, smijala se, trudila i vjerovala, nanovo sam otvorila neke stare rane, ali sam tek u tom razdoblju postala prava praktična vjernica.
Ne tako davno, moja prijateljica, ona ista koja me potaknula da molim molitve sv. Brigite, napisala mi je da ako moliš, vjeruj, Bog te čuje, samo moramo imati na umu da naši putevi nisu Njegovi putevi te da On uvijek daje sve i u pravo vrijeme. Kad dopustimo da uđe u naše srce, dobivamo novi život, život mira, radosti i postojanosti unatoč kojekakvim turbulencijama.
Još uvijek neke stvari ne shvaćam, još uvijek mom umu nije sve jasno, ali onda pokušavam (i mislim da svi mi moramo) biti ponizna/i. Ovo je „priča“ o godini, a život nije jedna godina, nitko od nas ne zna što nosi sutra, ali vjerujem da je s Bogom puno lakše dočekati to sutra. Eto. Želim sretne blagdane svima. Pozdrav :)

_________________
...al′ oblaci nestanu kad more sunce poljubi
duša ti zna više nisi sama Bog je s tobom.
On te ljubi s tobom uvijek ostaje
kada pritisnu te boli ta ljubav jača postaje.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 21 pro 2016 07:57 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 01 ožu 2011 14:29
Postovi: 1437
Lokacija: Istra-Istria
Podijelio: 142 zahvala
Zahvaljeno je: 148 zahvala
Vjeroispovjest: Katolik
Status: Solo
marija_daniela napisao:
Nemam pojma gdje da ovo pišem, nekako je spoj svega i svačega, a nikako se ne osjećam slobodnom otvarati nove teme pa eto, valjda je ovdje ok. U mojoj priči nije se dogodilo nikakvo čudo, ali možda ovaj post nekome nekako pomogne. Post je dio jednog obećanja, a ja već dugo odgađam tipkanje...

Prvo želim napisati nešto o molitvama sv. Brigite jer sam upravo u zadnjem tjednu molitvi (govorim o 15 molitvi koje se mole godinu dana). Onaj tko kaže da se dožive brojne milosti – u pravu je, samo opet, zavisi o tome i kako tko gleda na te milosti i kakva to „čuda očekuje“. Molitve nisu lake, i definitivno ih ne treba shvatiti olako i mislim da treba stvarno dosta discipline. Recimo ja nikada nisam imala problema s lijenošću, ali pred kraj su me dobro „prodrmale“, pred sam kraj sam doživjela intezivno brojne promjene u stavovima, razmišljanjima, pa i načinu života i jednim dijelom sam te „promjene“ odbijala neko vrijeme prihvatiti što mi je izazivalo još veće nemire.

Uglavnom, za molitve sv. Brigite sam čula od prijateljice časne sestre koja mi ih je preporučila prije 2 godine – da ih molim na jednu nakanu (iako svi mi znamo što na te „molitve obećavaju“). Bila sam u situaciji iz koje nisam vidjela izlaz, znam da sam bila na misi, stajala i molila iz dubine srca da jednostavno to prestane, kako god, samo da prestane ta bol, ta patnja, to razočaranje. Također, istodobno sam u to vrijeme počela moliti sv. Brigitu i nakon par dana jednostavno raščistile su mi se sve „muke“. Napravila sam što i mnogi, Bog mi je pomogao, a ja nezahvalna nakon nekoliko dana sam zaboravila na te molitve, i još gore, jednim dijelom sam Ga krivila za sve loše što sam prolazila jer „činila sam dobro, a On je dopustio da patim“. Tu sam se dosta i udaljila od crkve i da nije bilo prijateljice koja me nekako vukla vjeri i crkvi – ne znam bi li vam danas ja ovo pisala.

U vrijeme praznika 2015. (pola godine od prvog pokušaja) odlučila sam ponovno započeti s molitvama sv. Brigite, ali ovog puta bez neke posebne nakane. I tada počinje moja priča o godini koju ću pokušati ispričati, odnosno istipkati.

Prethodnu godinu sama sam sebi objasnila kao put (koji nije bio nimalo lak – i dan danas ne znam gdje idem, ako ćemo iskreno) ali tim putem sam kao prvo polako ponovno našla vjeru. Sve negdje do početka ljeta sam molila, tražila odgovore, pokušavala pronaći neki smisao i jednostavno nisam marila za ničim, bila sam gnjevna, ljuta, srdita.
Također, u to vrijeme sam radila u blizini crkve sv. Josipa te sam na putu do posla često znala zastati ispred njegova kipa u molitvi i od tada je on moj zaštitnik. Moleći i utječući se njemu dala sam i jedno obećanje – a to je da ću napisati nešto o ulozi ovog sveca u mom životu (što je i razlog zašto tipkam), da ću barem novčano pomagati Domu sv. Josipa za nezbrinutu djecu te da ću ga u životu uvijek imati na pameti (iako, ni u jednom trenutku nisam promislila „ne izvršiti obećanje“, moram priznati da mi je teško ovo tipkati).

S obzirom na to da se tu ne razlikujem od većine mladih, zadnje godine studiranja su mi prošle u izlascima, odnosu koji me doveo u situaciju bez izlaza, u kojem sam doživljavala (ako ćemo to nazvati pravim imenom) emocionalno zlostavljanje i koji je ostavio na meni ogromne ožiljke – kao što sam već gore napisala – doživjela sam razdoblje vjerske suše (kriveći Boga za sve), ali polako „pričajući“ s tim kipom u crkvi dolazila sam sebi.
Mislim da tada, ali i cijelo ovo vrijeme, ogroman utjecaj na moj život imaju i molitve mojih prijatelja, časne i svećenika, i znam da sam zbog toga ogromna sretnica.
Spoznaje koje sam prije imala o vjeri bile su površne, ali sam malo više zagrebala u dubinu nauka. Još prije ljeta sam odlučila da je došao trenutak da želim biti sama i da više nikad neću nikome dopustiti da me povrijedi. Onako sama, bez novih prijateljstava, bez momaka, okrenula sam se poslu. Istodobno sam se logirala ovdje, dosta rasprava iščitala i tek tada su neke stvari dobile smisao, polako sam slagala „kockice“ i popunjavala rupe. Živjela sam ja vjeru i prije, ali nikada nisam znala riječima to objasniti.
Tako sam ovog ljeta počela moliti sv. Josipu 30-dnevnu pobožnost, ali bez posebno formulirane nakane jer nisam znala ni objasniti što želim. Željela sam biti sretna, a nisam znala kako. Željela sam biti ispunjena, a nisam bila. Željela sam nešto, a nisam znala što.

Nedugo nakon početka moljenja 30-dnevne pobožnosti u totalno čudnim okolnostima (i podudarnostima) sam počela komunicirati s vršnjakom. Više od puna dva mjeseca smo intezivno samo razgovarali i upoznavali se. S njime sam rasla u vjeri i gurao me na totalno čudan način naprijed. Inače sam po prirodi zatvorena, ali (samo u komunikaciji) s njim sam postala otvorena i „bezbrižna“. Mislim da kako smo "se našli" je bio božji blagoslov jer mi se svidio karakterno, on kao on (nikada nisam za sebe mislila da sam površna, ali nikada s nikim nisam „kliknula“ na taj način) - kažu da je to "duboko prepoznavanje u duhu“ bez "on me pali fizički" jer u početku nisam znala kako izgleda. I u tim trenutcima osjećala sam kao da je ono prije bio neki ružan san. Priča nam se poklopila. Nikada nisam mislila da ću naići na nekog vjernika, nekog tko mi toliko odgovara, tko me razumije – i u jednu ruku mi je to sve bilo totalno nestvarno i ja – strašljiva i nesigurna, izbjegavala sam sve to jer svaki odnos je rizik, a ja sam bila u ogromnom strahu da ću opet biti povriđena i jednostavno sam se užasavala činjenice da ću opet nekome dopustit da mi se približi, a s druge strane sam to željela.
Dogovor je bio odgoditi sve na pola godine. Počela sam moliti (svetog Josipa) za taj odnos, za tu osobu, za to da sama postanem prava osoba (koja će postati spremna i ozbiljna) i od tog trena je sve krenulo malo pomalo nizbrdo. Sa svakom molitvom kao da sam postajala totalno nerazumna, „nestabilna“, nisam se snalazila jer izlasci, kave, stavovi o odnosima, očekivanja, sve ono što mi je prije bilo „normalno“ (i bez čega sam mislila da ne mogu) više nije imalo smisla, uviđala sam to, a istodobno to nisam željela prihvatiti i cijelo vrijeme sam po svemu tome rovala, tražila razloge, držala monologe, pokušavala sve to sebi smisleno objasniti. Sama sebe nisam prepoznavala, postala sam grozna i kao da se sve strovalilo na taj odnos...
Isto tako, niti se može, niti želim sve ovdje tipkati, ali s obzirom na to da je sve to bilo u duhu vjere „kako Bog zapovijeda“ s dobrim namjerama stalno mi je na umu da ne treba odustati i vjerovala sam da nas Bog dovede jedne drugima, a mi smo ti koji se moramo boriti. Koliko to „drži vodu“ vrijeme će pokazati.

Sada se možda samo tješim, ali lakše mi je kada mislim da je sve to bio put koji nisam mogla izbjeći, da nas neke stvari odgajaju, čine boljim te da svaka patnja koju prolazimo ima svrhu jer nas Bog njome preoblikuje. Osvrnem li se u globalu na posljednja 3-4 mjeseca, iz ovog kuta gledanja, oni su mi bili najteži jer sam se u tom razdoblju odrekla brojnih stavova za koje sam mislila da su ispravni i koje sam zdušno branila koji mjesec prije i danas znam kakav život bih voljela živjeti i kakvom životu težim. Nisam baš toliko stara, ali nisam toliko ni mlada i sada već razmišljam o nekim ozbiljnijim stvarima koje želim jednog dana. Srodna duša ne postoji, ali volim vjerovati da „postoji netko tko dovršava tvoje rečenice“. Tek sada shvaćam da ljubav nije osjećaj već žrtva, odluka, predanje i blagoslov.

Cijelo vrijeme sam se molila i još uvijek se molim sv. Josipu jer onda kad ništa ne želim – najbolje čuje moje duboke želje kojih možda ni sama nisam svjesna. Muče me svakodnevne dvojbe vezane za slobodnu volju, za Božju volju, za put kojim trebam kročiti, stalno podsjećajući se da vjera počinje onda kada čovjek zakorači u nepoznato. U trenutcima molitve osjećam mir, i učim razumjeti sama sebe. Kažu da je put križa i put muke – pravi put. Kao što kaže meni jedna vrlo draga pjesma „Bog te ljubi; s tobom uvijek ostaje ikada pritisnu te boli; ta ljubav jača postaje“.
Bez dileme, u početku je dosta teško moliti tako svaki dan i provesti vrijeme u molitvi, ali nakon nekog vremena to „utrošeno vrijeme“ prođe u trenu, a milosti koje dobijete ne mogu se mjeriti ni sa čim. Godina mi je bila teška, ona prije nje je bila još teža, ali svaki dan se podsjećam nam ni vlas s glave ne pada bez dopuštenja Oca nebeskog te da onima koji ga ljube sve okreće na dobro. U ovih godinu dana plakala sam, smijala se, trudila i vjerovala, nanovo sam otvorila neke stare rane, ali sam tek u tom razdoblju postala prava praktična vjernica.
Ne tako davno, moja prijateljica, ona ista koja me potaknula da molim molitve sv. Brigite, napisala mi je da ako moliš, vjeruj, Bog te čuje, samo moramo imati na umu da naši putevi nisu Njegovi putevi te da On uvijek daje sve i u pravo vrijeme. Kad dopustimo da uđe u naše srce, dobivamo novi život, život mira, radosti i postojanosti unatoč kojekakvim turbulencijama.
Još uvijek neke stvari ne shvaćam, još uvijek mom umu nije sve jasno, ali onda pokušavam (i mislim da svi mi moramo) biti ponizna/i. Ovo je „priča“ o godini, a život nije jedna godina, nitko od nas ne zna što nosi sutra, ali vjerujem da je s Bogom puno lakše dočekati to sutra. Eto. Želim sretne blagdane svima. Pozdrav :)


:grlim te: :grlim te: :grlim te:

_________________
Papa Francesco che Dio ti dia il Coraggio e l'Amore per guidare la nostra Santa Chiesa.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 21 pro 2016 09:26 
Odsutan
Registrirani korisnik
Registrirani korisnik

Pridružen: 13 pro 2016 15:29
Postovi: 19
Podijelio: 6 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Vjeroispovjest: Kršćanka/Katolkinja
Status: Solo
Evo me snalazim se pomalo na ovim temama, ali nisam ja to još diplomirala , nadam se da ostali neće zamjeriti.
Pročitala sam ovo tvoje svjedočanstvo i što reći ?!
Toliko toga mi je poznato, neke tvoje rečenice sam čital apar puta da se uvjerim da ih ne pišem ja.
Ne mogu te utješiti ali te mogu razumijeti. Nadam se da ćeš imati mir u srcu. Kao što ga sama polako dobivam...
Sporim ali lijepim koracima.... :D



marija_daniela napisao:
Nemam pojma gdje da ovo pišem, nekako je spoj svega i svačega, a nikako se ne osjećam slobodnom otvarati nove teme pa eto, valjda je ovdje ok. U mojoj priči nije se dogodilo nikakvo čudo, ali možda ovaj post nekome nekako pomogne. Post je dio jednog obećanja, a ja već dugo odgađam tipkanje...

Prvo želim napisati nešto o molitvama sv. Brigite jer sam upravo u zadnjem tjednu molitvi (govorim o 15 molitvi koje se mole godinu dana). Onaj tko kaže da se dožive brojne milosti – u pravu je, samo opet, zavisi o tome i kako tko gleda na te milosti i kakva to „čuda očekuje“. Molitve nisu lake, i definitivno ih ne treba shvatiti olako i mislim da treba stvarno dosta discipline. Recimo ja nikada nisam imala problema s lijenošću, ali pred kraj su me dobro „prodrmale“, pred sam kraj sam doživjela intezivno brojne promjene u stavovima, razmišljanjima, pa i načinu života i jednim dijelom sam te „promjene“ odbijala neko vrijeme prihvatiti što mi je izazivalo još veće nemire.

Uglavnom, za molitve sv. Brigite sam čula od prijateljice časne sestre koja mi ih je preporučila prije 2 godine – da ih molim na jednu nakanu (iako svi mi znamo što na te „molitve obećavaju“). Bila sam u situaciji iz koje nisam vidjela izlaz, znam da sam bila na misi, stajala i molila iz dubine srca da jednostavno to prestane, kako god, samo da prestane ta bol, ta patnja, to razočaranje. Također, istodobno sam u to vrijeme počela moliti sv. Brigitu i nakon par dana jednostavno raščistile su mi se sve „muke“. Napravila sam što i mnogi, Bog mi je pomogao, a ja nezahvalna nakon nekoliko dana sam zaboravila na te molitve, i još gore, jednim dijelom sam Ga krivila za sve loše što sam prolazila jer „činila sam dobro, a On je dopustio da patim“. Tu sam se dosta i udaljila od crkve i da nije bilo prijateljice koja me nekako vukla vjeri i crkvi – ne znam bi li vam danas ja ovo pisala.

U vrijeme praznika 2015. (pola godine od prvog pokušaja) odlučila sam ponovno započeti s molitvama sv. Brigite, ali ovog puta bez neke posebne nakane. I tada počinje moja priča o godini koju ću pokušati ispričati, odnosno istipkati.

Prethodnu godinu sama sam sebi objasnila kao put (koji nije bio nimalo lak – i dan danas ne znam gdje idem, ako ćemo iskreno) ali tim putem sam kao prvo polako ponovno našla vjeru. Sve negdje do početka ljeta sam molila, tražila odgovore, pokušavala pronaći neki smisao i jednostavno nisam marila za ničim, bila sam gnjevna, ljuta, srdita.
Također, u to vrijeme sam radila u blizini crkve sv. Josipa te sam na putu do posla često znala zastati ispred njegova kipa u molitvi i od tada je on moj zaštitnik. Moleći i utječući se njemu dala sam i jedno obećanje – a to je da ću napisati nešto o ulozi ovog sveca u mom životu (što je i razlog zašto tipkam), da ću barem novčano pomagati Domu sv. Josipa za nezbrinutu djecu te da ću ga u životu uvijek imati na pameti (iako, ni u jednom trenutku nisam promislila „ne izvršiti obećanje“, moram priznati da mi je teško ovo tipkati).

S obzirom na to da se tu ne razlikujem od većine mladih, zadnje godine studiranja su mi prošle u izlascima, odnosu koji me doveo u situaciju bez izlaza, u kojem sam doživljavala (ako ćemo to nazvati pravim imenom) emocionalno zlostavljanje i koji je ostavio na meni ogromne ožiljke – kao što sam već gore napisala – doživjela sam razdoblje vjerske suše (kriveći Boga za sve), ali polako „pričajući“ s tim kipom u crkvi dolazila sam sebi.
Mislim da tada, ali i cijelo ovo vrijeme, ogroman utjecaj na moj život imaju i molitve mojih prijatelja, časne i svećenika, i znam da sam zbog toga ogromna sretnica.
Spoznaje koje sam prije imala o vjeri bile su površne, ali sam malo više zagrebala u dubinu nauka. Još prije ljeta sam odlučila da je došao trenutak da želim biti sama i da više nikad neću nikome dopustiti da me povrijedi. Onako sama, bez novih prijateljstava, bez momaka, okrenula sam se poslu. Istodobno sam se logirala ovdje, dosta rasprava iščitala i tek tada su neke stvari dobile smisao, polako sam slagala „kockice“ i popunjavala rupe. Živjela sam ja vjeru i prije, ali nikada nisam znala riječima to objasniti.
Tako sam ovog ljeta počela moliti sv. Josipu 30-dnevnu pobožnost, ali bez posebno formulirane nakane jer nisam znala ni objasniti što želim. Željela sam biti sretna, a nisam znala kako. Željela sam biti ispunjena, a nisam bila. Željela sam nešto, a nisam znala što.

Nedugo nakon početka moljenja 30-dnevne pobožnosti u totalno čudnim okolnostima (i podudarnostima) sam počela komunicirati s vršnjakom. Više od puna dva mjeseca smo intezivno samo razgovarali i upoznavali se. S njime sam rasla u vjeri i gurao me na totalno čudan način naprijed. Inače sam po prirodi zatvorena, ali (samo u komunikaciji) s njim sam postala otvorena i „bezbrižna“. Mislim da kako smo "se našli" je bio božji blagoslov jer mi se svidio karakterno, on kao on (nikada nisam za sebe mislila da sam površna, ali nikada s nikim nisam „kliknula“ na taj način) - kažu da je to "duboko prepoznavanje u duhu“ bez "on me pali fizički" jer u početku nisam znala kako izgleda. I u tim trenutcima osjećala sam kao da je ono prije bio neki ružan san. Priča nam se poklopila. Nikada nisam mislila da ću naići na nekog vjernika, nekog tko mi toliko odgovara, tko me razumije – i u jednu ruku mi je to sve bilo totalno nestvarno i ja – strašljiva i nesigurna, izbjegavala sam sve to jer svaki odnos je rizik, a ja sam bila u ogromnom strahu da ću opet biti povriđena i jednostavno sam se užasavala činjenice da ću opet nekome dopustit da mi se približi, a s druge strane sam to željela.
Dogovor je bio odgoditi sve na pola godine. Počela sam moliti (svetog Josipa) za taj odnos, za tu osobu, za to da sama postanem prava osoba (koja će postati spremna i ozbiljna) i od tog trena je sve krenulo malo pomalo nizbrdo. Sa svakom molitvom kao da sam postajala totalno nerazumna, „nestabilna“, nisam se snalazila jer izlasci, kave, stavovi o odnosima, očekivanja, sve ono što mi je prije bilo „normalno“ (i bez čega sam mislila da ne mogu) više nije imalo smisla, uviđala sam to, a istodobno to nisam željela prihvatiti i cijelo vrijeme sam po svemu tome rovala, tražila razloge, držala monologe, pokušavala sve to sebi smisleno objasniti. Sama sebe nisam prepoznavala, postala sam grozna i kao da se sve strovalilo na taj odnos...
Isto tako, niti se može, niti želim sve ovdje tipkati, ali s obzirom na to da je sve to bilo u duhu vjere „kako Bog zapovijeda“ s dobrim namjerama stalno mi je na umu da ne treba odustati i vjerovala sam da nas Bog dovede jedne drugima, a mi smo ti koji se moramo boriti. Koliko to „drži vodu“ vrijeme će pokazati.

Sada se možda samo tješim, ali lakše mi je kada mislim da je sve to bio put koji nisam mogla izbjeći, da nas neke stvari odgajaju, čine boljim te da svaka patnja koju prolazimo ima svrhu jer nas Bog njome preoblikuje. Osvrnem li se u globalu na posljednja 3-4 mjeseca, iz ovog kuta gledanja, oni su mi bili najteži jer sam se u tom razdoblju odrekla brojnih stavova za koje sam mislila da su ispravni i koje sam zdušno branila koji mjesec prije i danas znam kakav život bih voljela živjeti i kakvom životu težim. Nisam baš toliko stara, ali nisam toliko ni mlada i sada već razmišljam o nekim ozbiljnijim stvarima koje želim jednog dana. Srodna duša ne postoji, ali volim vjerovati da „postoji netko tko dovršava tvoje rečenice“. Tek sada shvaćam da ljubav nije osjećaj već žrtva, odluka, predanje i blagoslov.

Cijelo vrijeme sam se molila i još uvijek se molim sv. Josipu jer onda kad ništa ne želim – najbolje čuje moje duboke želje kojih možda ni sama nisam svjesna. Muče me svakodnevne dvojbe vezane za slobodnu volju, za Božju volju, za put kojim trebam kročiti, stalno podsjećajući se da vjera počinje onda kada čovjek zakorači u nepoznato. U trenutcima molitve osjećam mir, i učim razumjeti sama sebe. Kažu da je put križa i put muke – pravi put. Kao što kaže meni jedna vrlo draga pjesma „Bog te ljubi; s tobom uvijek ostaje ikada pritisnu te boli; ta ljubav jača postaje“.
Bez dileme, u početku je dosta teško moliti tako svaki dan i provesti vrijeme u molitvi, ali nakon nekog vremena to „utrošeno vrijeme“ prođe u trenu, a milosti koje dobijete ne mogu se mjeriti ni sa čim. Godina mi je bila teška, ona prije nje je bila još teža, ali svaki dan se podsjećam nam ni vlas s glave ne pada bez dopuštenja Oca nebeskog te da onima koji ga ljube sve okreće na dobro. U ovih godinu dana plakala sam, smijala se, trudila i vjerovala, nanovo sam otvorila neke stare rane, ali sam tek u tom razdoblju postala prava praktična vjernica.
Ne tako davno, moja prijateljica, ona ista koja me potaknula da molim molitve sv. Brigite, napisala mi je da ako moliš, vjeruj, Bog te čuje, samo moramo imati na umu da naši putevi nisu Njegovi putevi te da On uvijek daje sve i u pravo vrijeme. Kad dopustimo da uđe u naše srce, dobivamo novi život, život mira, radosti i postojanosti unatoč kojekakvim turbulencijama.
Još uvijek neke stvari ne shvaćam, još uvijek mom umu nije sve jasno, ali onda pokušavam (i mislim da svi mi moramo) biti ponizna/i. Ovo je „priča“ o godini, a život nije jedna godina, nitko od nas ne zna što nosi sutra, ali vjerujem da je s Bogom puno lakše dočekati to sutra. Eto. Želim sretne blagdane svima. Pozdrav :)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 21 pro 2016 22:44 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 09 srp 2016 13:39
Postovi: 145
Podijelio: 8 zahvala
Zahvaljeno je: 18 zahvala
Vjeroispovjest: kršćanin
Status: Solo
Dijete u meni napisao:
Evo me snalazim se pomalo na ovim temama, ali nisam ja to još diplomirala , nadam se da ostali neće zamjeriti.
Pročitala sam ovo tvoje svjedočanstvo i što reći ?!
Toliko toga mi je poznato, neke tvoje rečenice sam čital apar puta da se uvjerim da ih ne pišem ja.
Ne mogu te utješiti ali te mogu razumijeti. Nadam se da ćeš imati mir u srcu. Kao što ga sama polako dobivam...
Sporim ali lijepim koracima.... :D


Hah, odmah sam ti ja rekla - situacije, zivotni putevi su nam totalno drugaciji, ali izgleda da je ta "izgubljenost" s kojom se suocis na putu povratku k vjeri svima jednaka.

Mirna sam ja, nakon dugo vremena. I po ko zna koji put mogu reci "covjek planira, Bog se smije" - da mi je ko rekao prije koji mjesec sta cu sve "dozivjeti", rekla bih mu da je lud.
Ali, znas sta, sada se radujem jer mislim da dolaze lipa vremena. Grozno je bit nesiguran, a ja sam bila takva (zbog nekih stvari od prije), ali sada znam sto zelim i kakav zivot zelim i kakav treba izgledati zivot pravog vjernika.
Ako je s dobrim namjerama, ako je u skladu s Bozjim zakonima, ako je iskreno... pa valjda si/smo na dobrom putu.
Zato sam ti tamo negdje rekla na temama gdje smo tipkale, sama sa sobom stani, vidi i odluci sto zelis, a kad odlucis - drzi se te odluke.
Nemoj da te bude strah jer znam sto govorim. Mene je bilo strah i promjena pa sam to odbijala, pa sam ludila, bila nemoguca i jos gore se ponasala.
Cula sam puno puta - "strah je đava" - tesko mi priznati, ali istina je to jer onaj tko vjeruje u Boga, ne bi se nicega trebao boiati.
Javi se za koji mjesec, ako budem jos na forumu, rado cu procitati i tvoj put promjena. Mah mah ✋

_________________
...al′ oblaci nestanu kad more sunce poljubi
duša ti zna više nisi sama Bog je s tobom.
On te ljubi s tobom uvijek ostaje
kada pritisnu te boli ta ljubav jača postaje.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 24 pro 2016 13:27 
Odsutan
Registrirani korisnik
Registrirani korisnik
Avatar korisnika

Pridružen: 24 pro 2016 09:01
Postovi: 53
Podijelio: 4 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
Vjeroispovjest: rimokatolik
Status: Solo
Bozja volja je za svakog covjeka da bude svet kao sto je On svet. A to postici je bezkompromisno vrsenje 10 Bozjih zapovijedi, i tko hoce biti savrsen Njegovu rijec(..tko ne mrzi...pa i svoj vlastiti zivot nije mene dostojan).Mrziti svoje misljenje i misljenje svijeta. Tko s pohotom pogleda zenu vec je ucinio preljub. A svijet: samo gledaj pa oci su za gledati.itd. Da,ne postoji sudjena,srodna dusa ili sto vec. Postoji trud,muka,odluka koju ulazes da osobu posvecujes. ps. U ljubavi nema grijeha. Uzajamna iskrenost i cistoca dovodi do "...jedno tijelo".Nekad mi dodje da bih si kozu skinuo od bolova,tjeskobe,muke, zdvajanje i bespomocnosti. Ali me Nj kalvarija krijepi i tjesi. Stoga mi se srce raduje i dusa klice!


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 24 pro 2016 18:09 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 09 srp 2016 13:39
Postovi: 145
Podijelio: 8 zahvala
Zahvaljeno je: 18 zahvala
Vjeroispovjest: kršćanin
Status: Solo
aletheiaII napisao:
Bozja volja je za svakog covjeka da bude svet kao sto je On svet. A to postici je bezkompromisno vrsenje 10 Bozjih zapovijedi, i tko hoce biti savrsen Njegovu rijec

No, možemo li biti toliko sveti? Mislim da ne.
Svakako, spoznati božju volju osobno za sebe nije baš najlakše. I to što ja, vi, ili netko drugi vršimo tj. pridržavamo se 10 božjih zapovijedi, ne znači da na putu nećemo naići i na situacije gdje nećemo znati što je ispravno ili ne.

Samo zato što vam se ukaže nekakva prilika i što ona izgleda privlačna i dobra, ne znači nužno da je ona od Boga. Također, ako vam neke životne prilike izgledaju pomalo nesigurne, ne znači da biste ih odmah trebali odbaciti.Ključ je znati kako razlučiti je li ta prilika zaista od Boga ili nije. Osobno, ne želim propustiti te prilike jer bih se inače bojala proći kroz njih. Ali također ne želim iskoristiti svaku priliku koja dolazi, uvjerena da je iz Božje ruke, te tražiti Njegov blagoslov za nju.
Nedavno sam s prijateljem razgovarala o vjeri i hrabrosti koja je potrebna za ići kroz vrata koja Bog za nas drži otvorenima, čak iako nismo baš sigurni što se nalazi na drugoj strani. Ali onda se pojavilo pitanje: “Kako možete znati je li Bog taj koji otvara vrata?”
Biblija nam daje neke principe kako bi nam pomogla razlučiti jesu li “otvorena vrata” tj. prilike stvarno od Boga


Ovaj ulomak je iz ovog ovdje članka https://www.bitno.net/vjera/kako-razluc ... a-od-boga/ i mislim da u nastavku se ti principi "lijepo" opisuju.

Citat:
Da,ne postoji sudjena,srodna dusa ili sto vec. Postoji trud, muka, odluka koju ulazes da osobu posvecujes.

Ali, trud, muka i odluka nisu dovoljne. hah, ispast će da samo članke navodim, ali mislim da je ovo ovdje izvrsno napisano: https://www.bitno.net/obitelj/don-damir ... bljenosti/

_________________
...al′ oblaci nestanu kad more sunce poljubi
duša ti zna više nisi sama Bog je s tobom.
On te ljubi s tobom uvijek ostaje
kada pritisnu te boli ta ljubav jača postaje.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 24 pro 2016 18:59 
Odsutan
Registrirani korisnik
Registrirani korisnik
Avatar korisnika

Pridružen: 24 pro 2016 09:01
Postovi: 53
Podijelio: 4 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
Vjeroispovjest: rimokatolik
Status: Solo
Bog posvecuje i proslavlja one koji ga ljube. A uzvratiti Bogu ljubav je biti mu poslusan,tj.ponizan- vrsiti Rijec-tj.Zapovijedi i vise od toga. To cineci ljubimo,a u ljubavi nema straha,gdje nema straha tu je hrabrost. Sve na vecu slavu Bozju. A gdje je strah tu nije savrsena ljubav. Trenutno ne mogu na stranice koje ste mi poslali. Ako kompliciram recite?. Jednostavno je,kloneci se grijeha osobito smrtnih rastemo u ljubavi.tj.duhovno. Da,tesko je ali i slatko,probajte. To je kao i prvi koraci dijeteta.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 24 pro 2016 19:43 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 09 srp 2016 13:39
Postovi: 145
Podijelio: 8 zahvala
Zahvaljeno je: 18 zahvala
Vjeroispovjest: kršćanin
Status: Solo
aletheiaII napisao:
Bog posvecuje i proslavlja one koji ga ljube. A uzvratiti Bogu ljubav je biti mu poslusan, tj. ponizan - vrsiti Rijec-tj. Zapovijedi i vise od toga. To cineci ljubimo, a u ljubavi nema straha,gdje nema straha tu je hrabrost. Sve na vecu slavu Bozju. A gdje je strah tu nije savrsena ljubav. Trenutno ne mogu na stranice koje ste mi poslali. Ako kompliciram recite?. Jednostavno je, kloneci se grijeha osobito smrtnih rastemo u ljubavi. tj. duhovno. Da, tesko je ali i slatko, probajte. To je kao i prvi koraci djeteta.


Ma da, u pravu ste. Upravo me ovo što ste o hrabrosti napisali asociralo na nešto što sam davno čitala na jednoj stranici. Ne znam tko je autor, ali stranica je često označena s heštegom #božjaljubav (da ne bude da krademo tuđe intelektualno vlasništvo) :wink: Tekst je dug, ali između ostalog kaže:
Mnogi od nas žive u nadi i iščekivanju slike koju smo stvorili u svojoj glavi, propuštajući sliku koja se događa oko nas. Čekamo savršenstvo, pri tom zaboravljamo da savršenstvo postoji samo u Bogu. Ne u čovjeku

Uglavnom, ne bih željela više izlaziti iz teme ovog dijela foruma - slažem se s vama, a mislim da ova predivna pjesma govori i pokazuje kako i odakle početi u tom duhovnom rastu .

Nedavno sam bila na jednom sprovodu i svećenik je život usporedio s nogometnom utakmicom gdje igraju dobro i zlo (iskreno, bila sam rastresena i zasigurno nije ovako doslovno to rekao) no bit je, kako je i rekao - zna se da nogometna utakmica završava nakon 90 minuta, a u životu ne znamo kad će sudac (Bog) zasvirati kraj zemaljskog života. To bih povezala i s tim da često u životu sve što činimo, činimo površno, jer često čekamo neko "pravo vrijeme". Tako dok čekamo "pravo" vrijeme, zapravo gubimo.

Citirala bih Ruskina koji je rekao: "Vjerujem da je poniznost prva kušnja pravog velikog čovjeka." i stvarno se slažem s tim. Mislim da je svakom vjerniku ta poniznost posebno "bitna" i da je ustvari svakodnevno treba vježbati.
Sretan vam Božić! :q4:

_________________
...al′ oblaci nestanu kad more sunce poljubi
duša ti zna više nisi sama Bog je s tobom.
On te ljubi s tobom uvijek ostaje
kada pritisnu te boli ta ljubav jača postaje.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 24 pro 2016 21:49 
Odsutan
Registrirani korisnik
Registrirani korisnik
Avatar korisnika

Pridružen: 24 pro 2016 09:01
Postovi: 53
Podijelio: 4 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
Vjeroispovjest: rimokatolik
Status: Solo
Ovo je moje svjedocanstvo zivoga Isusa Krista: prije tri godine i koji mjesec na poslu je bila situacija gdje je poslodavac od mene trazio da lazem. Odgovorio sam mu: NE. Covjek je ostao skamenjen,i otisao bez rijeci. Nisam dobio otkaz ali sam bio spreman na njega. A u meni je sve gorjelo,pozitivno. "Katolicka vjera je moj zivotni poziv". bl.Ivan Merc I vama sretan i blagoslovljen Bozic!


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 2546 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1 ... 250, 251, 252, 253, 254, 255  Sljedeće

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 1 gost


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr