www.tebe-trazim.com

Čudesna zahvalnost
Divna kratka izreka koju hrvatski narod ponavlja: „Bogu hvala!“ dobiva svoje puno značenje u svetoj misi jer misa – osobito misa zahvalnica – jest euharistija što znači zahvala.

Živimo u užurbanom vremenu. Sve nas muči stres. Ono što nekad bijaše bolest najviše tehnizirane civilizacije uvuklo se u pore našega svagdanjega života. Po naravi gledamo na ono što nas čeka, što još nismo izvršili. Pružamo se prema onome što nam nedostaje i što nas privlači. U zahvali koju izričemo dobivamo sveti lijek. Zahvalnost je najbolji antistres. Kad Bogu zahvaljujemo, smijemo svjesno pogledati na ono što smo već postigli. Premda nas naša želja i dužnosti neprestano vuku prema naprijed, pozvani smo baciti pogled unatrag i prebrojati plodove. S užitkom ćemo zahvaliti Bogu za sve ono lijepo što smo ostvarili i što nam je darovano. Bog je, prema izvještaju na prvim stranicama Svetog Pisma, gledao uvijek iznova na ono što je učinio i vidio: bilo je dobro. Tako činimo kad zahvaljujemo.

Zahvalnost je velika krepost koja rehabilitra naš odnos prema stvarima koje posjedujemo. U nestašici, dok mediji pritišću i povećavaju naš osjećaj da nemamo dosta i da ne možemo pribaviti sve ono što nam je potrebno, zahvalnost je čarobni štapić koji okreće naš pogled prema onim stvarima koje imamo i koje su dragocjene. Omogućavaju nam svagdašnji život.

Zahvalnost rehabilitira naš odnos prema talentima koje posjedujemo. Što je to što smo u proteklom razdoblju učinili? Primijenili smo svoju stručnost. Je li to kod domaćica ona prevelika i nikad dovoljno nahvaljena sposobnost da se u kući zauzmu, da u kuhinji pokažu svoje vrhunsko umijeće? Je li to na poslu u službi koju obnašamo? Činili smo koliko smo mogli i što smo mogli. Pritom smo stekli i povjerenje i poštovanje drugih.

Isus zahvaljuje Ocu, Gospodaru neba i zemlje: „Slavim te, Oče, jer si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima!“ (Mt 11,25). Mi smo maleni s Kristom kada u redovitim stvarima koje posjedujemo prepoznajemo Božji dar. U vlastitim talentima, ma bili oni i posve oskudni, prepoznajemo veliku iskru božanske mudrosti.

Reći „Hvala!“ najbolji je lijek protiv naše velike bolesti ogovaranja. Tako je lako uočiti u drugome nedostatke i govoriti o tome. Puno je teže, ali i puno ljepše, prepoznati ono što je dobro u njemu. Što je to u bližnjemu na čemu se mogu iskreno zahvaliti? I kad kažem „Hvala!“, već sam pobijedio napast ogovaranja.

Zahvalnost je najbolji i izvrstan lijek protiv psovke. Toliko nas toga u životu pogađa i teško nam je. Brzo se na našim ustima nađe kruta riječ! Puno je teže, ali puno ljepše i mudrije, uočiti one dobre stvari koje nam se događaju i reći: „Hvala Bogu!“ Kako je mudro reći „Hvala!“ onom našem bližnjemu koji nam je pomogao i u najvećoj nevolji. I psovka je pobjeđena.

Zahvalnost je stvarateljica međuljudskih veza. Ako dobijem na dar cvijet, ili neki slatkiš, ili pak kemijsku olovku koja mi je drgaocjena u svakodnevnom poslu, velika je to stvar. Mogu si to doduše i sam pribaviti. Međutim, ako zahvalno primam dar – ma kako on neznatan bio – u njemu ću prepoznati znak ljubavi. U tome je velika sposobnost čovjekova. Iz slavlja božićnog otajstva znamo da je „znak“ biblijski pojam. Pastiri su prepoznali znak. I mi, kad smo zahvalni i kažemo Hvala!, za dar koji smo primili, onda prepoznajemo nešto mnogo više od malog materijalnog dara. To je izraz nečije ljubavi, to je izraz naklonosti i želje da bude uz nas! Dar je znak prisutnosti i blizine druge osobe.

Blažena Djevica i Majka prava je učiteljica duhovnosti i pokazuje nam kako zahvalnost kreira međusobne odnose. Ona govori „Veliča duša moja!“ (Lk 1,46). Kad sam zahvalan, onda otkrivam i potvrđujem vrijednost onoga koji mi daje svoj dar. Blažena Djevica veliča svoga Gospodina. Ali, gle čuda, ta ista zahvalnost čini da ja sâm postanem velik, otkrivam vrijednost vlastite osobe, izgrađujem zdravo samopoštovanje. Otkrivam vrijednost vlastite osobe i pri tome raste moje samopouzdanje. Blažena Djevica Marija samu sebe proglašava „službenicom Gospodnjom“ izražavajući svoju odanost i zahvalnost pred Bogom. Ali time se ona ujedno svrstava među biblijske velikane poput Mojsija, izbavitelja i zakonodavca, koji je također „sluga Gospodnji“ ili poput onog „sluge Jahvina“ o kojemu pjevaju pjesme proroka Izaije. Tko zahvaljuje, potvrđuje, otkriva i rehabilitra vlastitu vrijednost koju ima kao osoba.

Zahvalnost je sveta krepost koja izgrađuje i umnaža našu vjeru. Gospodin Isus pred Lazarovim grobom, prije nego što će dogoditi čudo, već zahvaljuje: „Zahvaljujem ti, Oče nebeski, jer si me uslišio“ (Iv 11,41). To je poseban i važan vidik ljudske zahvalnosti koja omogućuje da se naše molitve doista nađu uslišanima. Pristupimo li Bogu sa zahvalnošću, osigurali smo uspjeh svoje molitve!

Tako je sam Isus činio, on koji je kao osoba izraz velike zahvalnosti Ocu. Kod svake svete mise svećenik upozorava na važnu stvar: Isus zahvaljuje. Isus uze kruh, zahvali, i potom govori. Isus uzima kalež i prvo zahvaljuje. Tek potom govori okupljenima i daje im. Zahvalnost od sitnice čini velike stvari. Mali dar Crkve, kruh i vino – veliki su pred Bogom. Postat će Tijelo i Krv Kristova. To je čudo Kristove zahvalnosti u kojoj se vjernik smije pronaći na svetoj misi. Pridružujemo se njegovoj žrtvi, pridružujemo se i njegovoj zahvalnosti. Pristupajući svetoj pričesti, možemo iz dna duše izreći onu istu molitvu koju je Isus rekao: „Hvala ti, Oče!“ (Iv 11,41).

p. Niko Bilić SJ

Osvježavajuće

Ivan – je dobar momak. Možda se svojim ponašanjem ne bi odmah svidio čovjeku. Ali kada ga upoznaš imaš drugačije razmišljanje o njemu. Pomogao bi ti uvijek. Imao je neke mane kao što su: psovanje, pijanstva, itd. mladenjačka uživanja. Nije išao „pravim“ putem.
Monika – je dobra djevojka. Sportski tip, zabavna, društvena osoba. Uvijek je zabavno u njenom društvu. Imala je i ona neke mane: nije baš slušala roditelje, počela je izlaziti, piti, puštiti! Itd. Nije išla „pravim“ putem dok u njen život nije došao Isus, i kada Ga je ona prihvatila počeo ju je mijenjati.
Josip – je dobar momak. Sportski tip pomalo stidljiv i zabavan. Kao i svi ostali misleći da ide „pravim“ putem, išao je svake nedjelje u crkvu i bio pobožan kao i Ivan i Monika, ali je u vanjskom svijetu živio kao većina na lakši način,tj. misleći da čini dobro činio je zlo jer su mu duhovne oči bile zatvorene.
Svi su išli u isti razred. Monika i Josip su sjedili zajedno u istoj školskoj klupi u srednjoj školi. Josip nije primjetio Monikinu promjenu kada je prihvatila Isusa. Josip misleći da sve zna o Isusu tj. gledao je nekoliko filmova o Njemu i nekada pročitao nešto iz Biblije i što je u crkvi slušao o njemu mislio je da je to dovoljno. I o muci Isusovoj razmišljao je tako što bi sebi rekao da je to bio „ISUS“ sin Božiji, da sam i ja on mogao bi i ja to preživjeti lako je Njemu . Sve je tako razmišljao dok Bog nije počeo djelovati preko Monike i pozivati ga k sebi. Monika mu je počela pričati o Isusu i Josip je svaki dan dolazio sa veseljem u školu jer će još nešto novo naučiti o Isusu. Tako su mu se lagano otvarale duhovne oči.
Jedne večeri Josip usne san, za koji vjeruje da je od Boga:
U snu Monika i Josip su zaposleni u nekom kafiću. Monika je već odavno zaposlena, a Josip je tek novi radnik. I Gazda ih je poslao na put da nešto obave. Kada su se vratili sa puta u kafić očekivali su da im Gazda nešto plati. U tom trenutku dolazi Ivan i pita Gazde: „šta ću danas raditi hoću li opet kopati“. Kaže mu Gazda :„Jašta!“. Tada se Gazda okreće prema Josipu i daje mu plaću. Josip očekujući da će mu Gazda platiti nešto malo sav u čuđenju gleda u plaću što mu daje i govori kako to ne može prihvatiti da je to previše. Kaže mu Gazda uzmi zaslužio si i Josip uzme.

TRI STABLA
Bila jednom tri stabla na brdu u sumi. Razmatrali su svoje nade i snove
kada prvo stablo rece: "Jednog dana, nadam se, ja cu postati kovceg za
blago. Mozda cu biti ukrasen zamrsenom rezbarijom i svatko ce vidjeti
ljepotu." Tada drugo stablo rece: "Jednog dana ja cu biti mocan brod.
Nosit cu kraljeve i kraljice preko voda i plovit cu do krajeva svijeta.
Svatko ce se osjecati sigurnim u meni zbog snage moga trupa." Konacno
trece stablo rece: "Ja zelim narasti i biti najvise i najravnije stablo
u sumi. Ljudi ce me vidjeti na vrhu brda, gledat ce na moje grane i
mislit ce na nebesa i na Boga i kako sam im blizak. Ja cu biti
najznacajnije stablo svih vremena i ljudi ce me se uvijek sjetiti".
Nakon nekoliko godina molitvi o njihovim snovima da postanu stvarnost
grupa drvosjeca dodje do stabala. Jedan dodje do prvog stabla i rece:
"Ovo izgleda snazno stablo, mislim da cu biti u stanju prodati drvo
tesaru." i pocne sjeci stablo. Stablo bijase sretno. Znalo je da ce ga
tesar napraviti u kovceg za blago. Kod drugog stabla drvosjeca rece:
"Ovo izgleda snazno stablo, bit cu u stanju prodati ga brodogradilistu."
Drugo stablo bijase sretno. Znalo je da je na putu postati mocan brod.
Kada drvosjeca dodje do treceg stabla, stablo bijase uplaseno jer ako ga
posijeku, njegovi se snovi nece ostvariti. Jedan od drvosjeca rece: "ne
trebam nista posebno od svog stabla pa cu uzeti ovo. I on posijece
stablo.
Kada prvo stablo dospije kod tesara, napravise ga u jasle za hraniti
stoku. Stavise ga u stalu i napunise sijenom. To nije ono sto je on
molio. Drugo stablo je napravljeno u mali ribarski brod. Zavrsise
njegovi snovi o mocnom brodu koji nosi kraljeve. Trece stablo je
nasjeceno u velike komade i ostavljeno samo u mraku.
Godine su prosle, stabla zaboravise svoje snove.
Jednog dana, covjek i zena dodju do staje. Ona se porodi i stavise
dijete u jasle koje je napravljeno od prvog drveta. Covjek je zelio da
je mogao napraviti kolijevku za dijete, ali ove jasle ce morati
zadovoljiti. Stablo je osjetilo vaznost ovog dogadjaja znajuci da je
sadrzavalo najvaznije blago svih vremena. Godinama kasnije, grupa ljudi
udje u ribarski brod napravljen od drugog stabla. Jedan od njih bijase
umoran i ode spavati.
Dok bijase na vodi, podize se velika oluja i stablo uvidje da nije
dovoljno snazno da zastiti ljude. Ljudi probudise spavajuceg covjeka, on
se ustade, rece "MIR" i oluja stade. Tada stablo uvidje da je nosilo
kralja nad kraljevima na brodu. Konacno netko dodje i uzme i trece
stablo. Noseno je kroz ulice dok su se drugi ljudi rugali covjeku koji
ga je nosio. Kada dodjose do mjesta, covjek bijase pribijen na stablo i
uzvisen u zrak da umre na vrhu brda. Kada nedjelja dodje, stablo uvidje
da je dovoljno snazno da stoji na brdu i da bude blizu Gospodina Boga
jer Isus bijase razapet na njemu.

Kada stvari ne idu na vasu ruku, uvijek znajte da Gospodin Bog ima plan
za vas. Ako mu vjerujete, on ce vam dati velike darove. Svako stablo
dobilo je sto je htjelo, samo ne onako kako je zamislilo. Mi uvijek ne
znamo sto Gospodin Bog planira za nas. Znamo da njegovi putovi (nacini)
nisu nasi putovi (nacini), ali njegovi putovi (nacini) su uvijek
najbolji.

Ponekad nas treba podsjetiti...



Poznati predavač započeo je svoj seminar pokazujući novčanicu od 20 dolara.
Zapitao je 200 ljudi koji su bili u dvorani: „Želi li tko ovih 20 dolara?“
Ljudi su počeli dizati ruke.Tada im je rekao: „Jedan od vas dobit će ovih 20 dolara ali prvo mi dopustite da nešto učinim.“
Počeo je gužvati novčanicu.
Potom je upitao: „Tko ju i dalje želi?“
Ruke su i dalje bile u zraku.
On je nastavio: „A što ako učinim ovo?“ Ispustio ju je na tlo i počeo ju je cipelom otirati po podu.
Podigao ju je svu zgužvanu i prljavu.
I tko ju još uvijek želi?
Ruke su i dalje bile u zraku.
Prijatelji, trebali bi smo ovdje naučiti vrlo važnu lekciju.
Ma što učinio novčanici vi ju i dalje želite jer nije izgubila na svojoj vrijednosti.
Ona i dalje vrijedi 20 dolara.
Puno puta u našim životima bili smo bačeni i uprljani zbog naših krivih odluka i životnih okolnosti.
Zbog toga smo se osjećali kao da smo bezvrijedni.
Ali bez obzira što se dogodilo ili što će se dogoditi, nikad nećeš izgubiti svoju vrijednost.
Prljav ili čist, zgužvan ili ispeglan uvijek ćeš biti neprocjenjiv onomu tko te voli.
Vrijednost našeg života ne proizlazi iz onoga što jesmo ili što radimo nego iz onoga čiji smo i kome pripadamo.
Poseban si - nikada to ne zaboravi!
Računaj na blagoslove koje imaš a ne na probleme. I ne zaboravi: amateri su izgradili Noinu arku – profesionalci Titanik.
Ako te je Bog doveo do toga – On će te i provesti kroz to.

Naggar brate mili,evo malo pregledavam postove i naidoh na ovaj !
Pitam se dali bi i ja trazila druge slike,a ne sliku Sina koji je
Istina,Put i Zivot....Podsjetite se malo ove teme ,dobro za ovo
jos par dana Korizme.Sin nam je sve.......Naggare

sigurno ste čuli i ovu zgodu....

probat ću se prisjetiti točno... tako me bila dirnula...

Neki čovjek imao sina jedinca kojega je jaaako volio...

mladić se našao u situaciji gdje je svoj život riskirao da spasi jednu djevojku od jurećeg automobila...

bacio se, nju spasio a on sam poginuo...


I tako nakon nekog vremena, djevojka koja je preživjela zahvaljujuči dobrom dečku, odluči posjetiti njegova oca,

zahvaliti mu što je imao tako dobrog sina.. i pitala ga je ŠTO ona može učiniti da se nekako iskupi, pokaže zahvalnost..

sve će učiniti.. baš sve jer nema toga što može nadomjestiti tu žrtvu, taj život..

nema problema sve će učiniti samo neka kaže što želi...

jer ipak je sin njegov umro...

i kaže joj on:

volio bih da jednom tjedno, u nedjelju, dođeš na mjesto na kojem je sin moj poginuo i zapališ sviječu!!!


--- i tako se ja sjetim sv.Mise nedjeljne, žrtve Kristove za nas...
zar samo trebam doći JEDAN dan u TJEDNU u znak zahvalnosti što me spasio od SIGURNE SMRTI ?!?!

p.s valjda sam je se točno prisjetila priče

Meni je ova priča divna

u srcu


... "Sutra ujutro", započeo je kirurg, "ja ću otvoriti tvoje srce …"
"Pronaći ćeš Isusa unutra," prekinuo ga je dječak. Kirurg ga je pogledao u oči, uzdahnuo. "Ja ću skalpelom otvoriti tvoje srce," nastavio je, "kako bih provjerio koliko ga možemo popraviti…"

"Ali kada otvoriš moje srce pronaći ćeš Isusa u njemu." Kirurg je pogledao prema roditeljima koji su mirno i tiho sjedili nasuprot njima. "Kada provjerim možemo li ga popraviti, ponovo ću zašiti tvoj grudni koš i od tada ćemo planirati što nam je sljedeće za napraviti."

"Ali pronaći ćeš Isusa u mom srcu. Biblija kaže da On živi tamo. Puno pjesmica govori o tome kako on živi tamo. Pronaći ćeš ga u mom srcu."

Kirurgu je sada već bilo dosta. "Reći ću ti što ću pronaći u tvom srcu: oštećeni mišić, slabu opskrbljenost krvlju, slabe žile i pronaći ću način kako da popravim sve to."
"Pronaći ćeš i Isusa tamo jer On tamo živi." dodao je dječak.

Kirurg je otišao ............ Sjeo je u svoj ured, kasnije, pišući bilješke s operacije, "... oštećena aorta, oštećena pulmonarna vena, razvijena degeneracija mišića. Transplantacija srca ne bi uspjela, bez nade za oporavak. Terapija: sedativi i strogo mirovanje. Prognoza:", tu je malo zastao, "smrt u roku od otprilike 1 godine."

Zastao je, jer je osjetio da tu ima još nešto. "Zašto?", pitao je na glas. "Zašto si to učinio? Ti si ga stavio ovdje! Zbog tebe ga boli sada; i prognoziraš mu ranu smrt. Zašto?"

Gospodin je odgovorio i rekao, "Dječak, moje janješce, nije bio namijenjen tvome stadu na dugi rok, jer on je dio moga stada i zauvijek će biti. U mom stadu nema boli i tu je prisutna udobnost koju je tebi teško i zamisliti. Njegovi roditelji će mu se tamo pridružiti jednog dana i oni će pronaći mir, te će moje stado nastaviti rasti."

Kirurgove suze su postajale sve brojnije, a njegova ljutnja sve veća. "Ti si stvorio to dijete i to srce u njemu i dozvolit ćeš da on umre za nekoliko mjeseci. Zašto?"

Gospodin je ponovo odgovorio: "Dječak, moje janješce se vraća mom stadu jer je izvršilo zadaću koja mu je bila namijenjena; ja ga nisam stavio u tvoje stado kako bih ga izgubio, već kako bih ponovo vratio jedno izgubljeno janje."

Kirurg je plakao...

... Kirurg je otišao do dječaka, sjeo pored njega, dok su njegovi roditelji sjedili na drugoj strani kreveta. Dječak se probudio i prošaptao, "Jesi li otvorio i pogledao moje srce?" "Jesam." odgovorio je kirurg. "I što si pronašao tamo?" upitao je dječak. "Pronašao sam Isusa.", odgovorio je kirurg.