www.tebe-trazim.com

evo da vam se javim..
vaše riječi su melem, poziv na djelovanje, na rat...no u neku ruku, ne govore ništa što i prije nisam znala. netko je dobro rekao, mislim da se samo sažaljevam i tako tonem. mislim da je u meni velika malodušnost. snage mi se troše na krivom mjestu...i kopnim..
netko je pak rekao da je Bog tu! ok, ja vjerujm il znam da je tu. a opet kontam da vjerujem u to, onda bi to bila ona prava djelotvorna vjera. vako mi se čini da je to samo vjera na papiru. ona prazna teoretska...mislim da znate na što mislim...
probat ću koju o sebi i životu u par crtica.
imam 27god. rođena sam u tradicionalnoj rkt obitelji s više djece. roditelji ko roditelji. nit blizu nit daleko. kad odrasteš, shvatiš da od njih imaš i rana, a opet i nešto ljubavi. doduše, moji i nisu u najboljim odnosima (mislim na roditelje). vjera se prakticirala onak, sakramenti, pokoja formalna molitva za nedjeljnim ručkom, nedjeljnja misa. oko svoje 21, milošću upoznah da naš Bog nije mrtav, već naprotiv. vjera mi raste. sva sam radosna (kako to već biva u početku). s 25 se udajem po svojoj želji. oko tog vremena mi je vjera već pala, u milion i jednoj kušnji. molimo za djete i ono dolazi. rađa se i porod je ni blizu onog o čem mišljah. odma i 1001 problem oko dojenja. ne mogu hodat. beba manje više cvili, oće stalno biti na meni. ne jedem. ne spavam. ko zombi sam. muž radi. nemam pomoći. tonem... sve se odražava na moje zdravlje. kronični kašalj. rekoše astma od stresa. kasnije se pomalo smirila. od poroda do danas, prošla sam više zdravstvenih probla, srećom, ne prevelikih, ali dovoljno učinkovitih da me i uz dijete koje me traži od 0-24 guraju sve dublje i dublje.... muž i ja nikako na zelenu granu. postala sam agresivna, bijesna, lako zapaljiva, gora od svake kokoši. iz mojih ustiju ni jedna lijepa... srećom, nisam ozljedila ni sebe ni malog... iako, sigurno je osjećao sve te bure.... muž, iako je gledao moje stanje, kako sam kaže, nije znao kako mi pomoći. ono malo trzajeva "ajmo molit, ajmo se borit", dolazili su s moje strane...
kako vrijeme domiče, sve je lakše, iako je brdo koje treba riješiti tu. koliko god vam sad zvučalo sebično, ja se osjećam zatvorenikom braka i djeteta. kao da sam izgubila sebe. nema dizanja i ljeganja kad hoću. nema kavice, nema novina... ne sjećam se kad sam zadnji put prespavala više od 3sata u komadu. život mi se svodi na diž se, čisti, spremaj neš zdravog za dite...više puta na dan. oću li neću li neš skuhati (nisam baš talentirana kuharica) za muža, za sebe... peglaj, peri. pelene... suze... i ova 4zida....
stisklo me...sa svih strana...ne uživam u braku. ne uživam u djetetu... naprotiv, osjećam se ugašenom...
a prije...učila kad htjela (sad mi ostala godina zadnja za upisat, za završit)...uživala na suncu. kavi s prijateljima...bdjenju il kasnom ustajanju...
ne znam što sam mislila, al nisam mislila da će biti ovako teško. volim svog sina. svako dobro njemu. al se pitam di sam ja? hoću li cijeli život ispunjavati potrebe drugih...? strah me i približit se suprugu...strah me djece...još moguće djece...
htjela bih se osjećati ispunjenom. uživati ičeć na suncu...završavati željeni faks...a ne bit opterećena, ima li mali što jest, kako ću ovaj dan proć s mužem....
vjerujem da čovjek može uživati u roditeljstvu...supružništvu...Bogosinstvu...
ali, kako? kako stalno živjeti radost? postoji li to? kako bit ispunjena?
gdje je radost u vječitom trčanju za malim kmecavcima, za suprugom?....

pomozite mi da živim život
jer ovo što ja živim...mrak je

i još....
kronično mi fali društvo...nešto više od kme i gu gu ga ga
možda je malo čudno ovako prek neta...al, ak ima ko ...nek se javi...
jednostavno, trebam nekoga, ne mogu sama

Draga Vox..svjedocis iskreno trazis pomoc, i vec si na pravom putu...
To sto si usla u kusnje,i nisi zadovoljna to ima vise razloga...
I..Beba..djete je nemirno , jer ti si nemirna..djete ima instinkt..
kada ga uzmes u narucje, kada ga prijvijes na svoja prsa...
ono komunicira sa tvojom nutrinom..(jer nije bilo tako davno ,kad je tamo stanovalo)Pokusaj..ja ti garanutjem...kada se ti smiris..
kad dijete osjeti tvoj mir, tvoje poljubce,i milovanje...ono ce reagirati drugacije..Djete moras sama da testiras ,sta je za njega najbolje..
Ti si mlada.. moza je to previse u ovom trenutku za tebe..
pokusaj pitati muza da te zamjeni za koji sat, ili bake..
Dok ti pronadjes svoj mir...
Kuhanje nije toliko vazno, ono se moze lako makar danas nauciti...
pogotovo sto puno stvari ima na pola gotovo...ni to ti nebi bilo tesko...
kada bi ti znala tvoj cilj...
Vise stvari odjednom ,ne idu nikako..sada je najvazije da pronadjes rijesenje za tebe..da ti se pouzdanje u Boga vrati, da svu svoju brigu
predas Njemu u Ruke, da shvatis da i On ima Svoj plan s tobom...
On hoce da shvatis..da sada imas malu obitelj..tu obitelj si ti i tvoj muz stvorili..to se zajednicki resava..( a mi zene cesto pravimo gresku,
hocemo biti jake, i sve same dovesti pod kontrolu , a to ne ide)
U ovom momentu jedino da puno pricas sa svojim muzom,
Molitva je vazna...ali i komuniciranje itekako...
Vi ste sada odgovorni za to dijete..ono ocekuje sretan zivot i pun ljubavi i razumjevanja
Zato draga nasa Vox...Neka te Blagoslovi Gospodin,neka te cuva i neka ti udjeli mir..

upadaj vox

Evo ti ovo malo za bolje raspolozenje..!

vox, dijete je velika promjena i uopce nije neobicno to sto prolazis. Mislim da puno majki kad dobiju svoje prvo dijete prolaze kroz slicna razmisljanja. Sad kad se pokusavam prisjetiti, mislim da sam nesto slicno prolazila. Doduse, nisam se osjecala bas jako zatvoreno jer sam ipak imala faks iza sebe i posao koji me je cekao. Nekako sam razmisljala o karijeri i kako cu dalje. Obozavala sam svoje dijete, ali recimo, vrlo brzo sam joj gurnula flasicu u ruku jer sam zeljela biti "slobodna". Tri mjeseca nakon sto sam se vratila na posao, dijete mi se razbolilo. Slijedile su godine skoro svakodnevnog odlaska u bolnice. Izgubila sam slobodu i dobila brigu. Strasnu brigu!

Zapravo, ne zelim omalovaziti tvoje zelje i potrebe, nego ti zelim reci da probas gledati stvari iz drugog ugla. U tim godinama kad nam je bolnica postala drugi dom, moja najveca zelja je bila da mozemo na dva dana biti bez bolnice i otputovati negdje. A ne moram ti govoriti da je strasno biti bespomocan dok gledas svoje dijete koje prolazi bolove.

Roditeljstvo i brak je strasna zrtva koja u nekom trenutku mora postati ljubav jer inace je uzasno tezak kriz. Ali i onda, mi smo pozvani ici za krizem pa i u tom smislu treba ga prihvatiti.

Zao mi je sto ti je tako tesko. Zao mi je sto ti zapravo nitko od nas ne moze pomoci. Ti jednostavno moras naci svoj put do Milosti. Moras se boriti za svoju obitelj. Probaj, za pocetak, gledati stvari pozitivnije. Onako, na silu, ako treba.Stavi ruzicaste naocale i gledaj samo kroz njih. Zamoli nekoga da ti pricuva dijete i odi na sv. Misu. Prostri se pred Bogom i reci Mu sto te muci. Preporuci se nasoj Majcici. Ona je isto Mama. Sigurna sam da ce se stvari polagano pocet kretati na bolje.

I jos samo nesto. Na trenutak, samo na trenutak zamisli da tvoj muz i tvoje dijete (grozno za pomisliti, nastoj raumjeti zasto ti to govorim) odu i nestanu iz tvog zivota. Vjerujem da ces osjecati veliku prazninu kod same pomisli na to.


BTB vox. Prekrasno je sto si se tako otvorila. Veliki korak si ucinila!!!!!

zaista vam hvala na nadahnutim riječima
stvarno je tako
i moguće je itekako izaći, istrgnuti se
i...uživati u sebi, životu, ljudima...
evo si govorim ... trgni se...

probudi se ti koji spavaš......

Draga vox, mozda nisam kompetentna da ti udjelim neki savjet jer se i sana nalazim u slicnoj situaciji, ali evo citirat cu ti sto mi je jenom rekla jedna divna osoba koja me bas i ne poznaje dobro. Rekao mi je: ti se nisi dugo ispovjedila(sto je bila istina i on to nije od mene znao), podi na svetu ispovjed, jer si prekinula svoj odnos sa Bogom, onda si lak pljen zlu, a on te zeli ubiti.Btb

kako je ovo tratincica lijepo rekla

tocno tako. i nisi se samo otvorila nama ovdje na forumu, jos je znacajnije to sto si se otvorila i sebi priznala sto te muci i vidis neke stvari kod sebe koje mislis da treba promijeniti jer nisu dobre. a to je draga vox najvaznije, jer otvara put dragom Bogu da djeluje. i zaista, upravo tada, kada priznamo da nam ne ide, da grijesimo i da zelimo drukcije, tada nas Bozja Milost pohodi.
ja se cak niti ne osjecam najkompetentnijom da ti dijelim savjete, jer nisam dijelila tvoja iskustva. meni je majcinstvo bilo od prvog dana (saznanja da sam trudna) najljepsi dar koji sam dobila. i mozes slobodno sa svoje strane reci "blago meni"! jer istina, nista od ovoga sto si ti nabrojala ja nisam prolazila. bila bih rado majka i ponovno i ne vjerujem da bih ista time izgubila... osjecam se samo bogatijom. uopce me ne zanima moja "sloboda", slobodna sam sa bas sa svojom djecom, jer sam to ja, jer igram svoju ulogu. malih kriza uvijek ima i kod mene, ali to je najvise kriza od jednog cijelog dana, nista vise. i uvijek sam im povod ja sama, ne djeca.
sad, kada te citam, mogu ti reci da sam se zapitala koliko je to zaista tesko kada je drukcije, kada je kao kod tebe. kako bih se ja osjecala, koliko bi mi bilo tesko i kako bi to sve primila moja djeca?

vox je napisao/la:

- vrlo lako moguce da je najvecim dijelom upravo u ovoj "sitnici" problem. ali njega barem mozes poceti i sama rjesavati...ima milijun mogucnosti da se covjek otvori, samo bez straha! jos bolje ako je sve samo "faza" - sigurno si vec alergicna na ovu rijec! - no, u tu fazu nisi duzna vjerovati, ona je cinjenica. naime, izvjesno je za ocekivati da ti dijete nece stalno ostati na gu gu i na pelenicama i moci ces cak i prateci ritam djeteta i ti mijenjati svoje krug interesa.

malo mi je i samoj cudno, da iako ne mogu do kraja razumjeti sto prolazis, ipak mogu, a i zelim, suosjecati s tobom, jer vjerujem kako ti je stvarno tesko. ne znam kako bih ti mogla pomoci, ne vjerujem da ti ista znaci iskustvo koje se ne tice tebe, jer se u njemu ne prepoznajes. uvijek je lakse primiti savjet od nekoga tko je prosao sto i ti. a vidis, upravo se ja, bas zato sto se toliko razlikujemo osjecam pozvanom da izmolim neku mrvicu za tebe, pa bio to makar jedan lagani i miran dan u kojem ces lijepo moci opustiti se, duboko udahnuti i reci dragom Bogu: "idem dalje..Ti me vodi!"; ili ces se pozeljeti obratiti najboljoj mami na svijetu sa: "Ti mi Majcice pokazi put!"

Takvo stanje koji ti opisujes ,cesto se desava kod mladih zena, najcesce kod prvog djeteta...Gdje dolazi skroz jedan novi program za zivot.
Gdje moramo odbaciti staru mustru zivotapresjeci jui osloboditi se nje..Vec sam ulazak u brak trazi novu mustru,tako da ono staro najcesce ostaje postrani, ili ide u zaborav..Najbolje je ako se covjek oslobodi toga.
Napravi novi prostor,i dozvoli novoj mustri da u udje u njegov zivot
Ako ti je srce pretrpano,covjek ga mora isprazniti..ispustiti sto god moze vise...tako da novo ima mjesta i da te novo ispunjava...
(na zapadu bi to rekli da je za psihijatriju,i da ja je despresija)
Kod depresije ne pomaze toliko Doktor,koliko ljudi koji te razumiju,koji su isto tako ili slicno dozivjeli...ti se najbolje razumiju,jer covjek prica i iz iskustva...Tako iskustva drugih i savjeti i preporuke drugih su cesce vrijednije nego doktor..
Tvoja skola i zadnja godina,nece pobjeci i propasti, sada ovakva kakva si dali bi stvarno bila dobra za ucenje?
Ono ce doci sve na svoje mjesto, samo mi ljudi cesto nemamo dovljno strpljenja..hocemo sve odjednom i sve u isto vrijeme..
sto nikako ne ide...
Pokusaj malo i na drugim temama da ucestvujes na TT,ili u SouthBox..
gdje malo i tracamo mozda si prije oslobodis zelje za drustvom..
jer u ovo vrijeme da ides negdje,svako sjedis u kuci nisi vani..
Pa na TT ,uvjek mozes naci razlicitih odgovora i savjeta...

Bog te blagoslovio cuvao u miru i ljubavi..