www.tebe-trazim.com

POSTOJI LI ZLO?

Sveučilišni profesor postavio je studentima pitanje: "Je li Bog stvorio sve što postoji?"
Jedan student mu je smjelo odgovorio: "Da, Bog je stvorio sve što postoji!"
"Bog je sve stvorio?" upita profesor još jednom.
"Da, profesore" odgovori student.
Profesor će potom: "Ako je Bog stvorio sve, onda je stvorio i zlo. Budući da zlo postoji a uzevši u obzir princip da nas određuje ono što radimo, onda je i Bog zao!"
Student je ostao šutke, a profesor je pun sebe konstatirao kako je još jednom dokazao da je ono što kršćani vjeruju zapravo mit.
Drugi je student podignuo ruku i pitao profesora smije li ga nešto pitati.
"Naravno" odgovori profesor.
Student ustane i reče: "Profesore, postoji li hladnoća?"
"Kakvo je to pitanje? Naravno da postoji. Zar ti nikad nije bilo hladno?"
Studenti su se zahihotali na kolegino pitanje.
Mladić je odgovorio: "Zapravo profesore, hladnoća ne postoji. Prema zakonima fizike, ono što mi smatramo hladnoćom u stvarnosti je nedostatak topline. Svako tijelo ili objekt prema proučavanju ima ili prijenosi energiju, a toplina je ono što čini da tijelo ima ili prijenosi energiju.
Apsolutna nula znači potpunu odsutnost topline, sve stvari postanu inertne i nesposobne za reakciju na toj temperaturi. Hladnoća ne postoji. Mi smo stvorili tu riječ da opišemo kako se osjećamo ako nemamo toplinu."
Student nastavi s pitanjem: "Profesore, postoji li tama?"
Profesor odgovori: "Naravno da postoji."
Student će na to: "Opet ste u krivu, profesore, ni tama ne postoji. Tama je u stvarnosti samo nedostatak svjetla. Svjetlo možemo proučavati, ali tamu ne. Zapravo, možemo se poslužiti Newtonovom prizmom da pretvorimo bijelo svjetlo u mnoge boje i proučavati različite duljine svjetlosnih valova za svaku boju. Ne možemo mjeriti tamu. Najobičnija zraka svjetla može prodrijeti u svijet tame i prosvijetliti ju.
Kako možete znati koliko je određeni prostor mračan? Mjerite količinu prisutnog svjetla. Nije li ovo točno? Tama je pojam koji ljudi koriste da opišu što se događa kada nema svjetla."
Na kraju, mladić upita: " Profesore, postoji li zlo?"
Sad već pomalo nesiguran, profesor odgovori: "Naravno, kao što sam već rekao. Vidimo zlo svaki dan. Najčešće u svakodnevnim primjerima čovjekove nečovječnosti prema drugim ljudima... u zločinima i nasilju diljem svijeta. Ove manifestacije nisu ništa drugo nego zlo."
Na to će student: "Profesore, zlo ne postoji, ili barem ne postoji po sebi.
Baš kao i tama i hladnoća, to je pojam kojeg su ljudi stvorili da opišu odsutnost Boga. Bog nije stvorio zlo. Zlo nije poput vjere i ljubavi koje postoje baš kao što postoje svjetlo i toplina. Zlo je posljedica onog što se dogodi kada u čovjekovom srcu nije nazočna Božja ljubav. Baš poput hladnoće koju doživljavamo u odsustvu topline, ili poput tame koja se događa kada nema svjetla."
Profesor je sjeo. Mladić se zvao Albert Einstein...

Autor je nepoznat.

VRIJEME ZA MOLITVU

Jutros sam se probudio rano
i uletio ravno u novi dan;
Toliko me posla čekalo
da molitvu propustio sam.

Odasvud me okružiše teškoće,
i teža bijaše svaka nova stvar
“Zašto mi Bog ne pomaže?” pitah se..
Odgovorio mi je: “Da si me zamolio bar.”

Htjedoh vidjeti svu radost i ljepotu,
ali dan je izgubio čar,
Upitah se zašto mi ih Bog ne pokaže,
On reče “Ali da si zatražio bar.”

Pokušah doći u Božju blizinu;
Svaki sam ključ iskušao.
A Bog me blago i s ljubavlju ukorio,
“Ali, prijatelju moj, nisi pokucao”.

Jutros sam se probudio rano
i zastao prije ulaska u novi dan;
Toliko me posla čekalo
da VREMENA ZA MOLITVU NAĆI … morao sam.



(preuzeto iz mjesečnog biltena mjesnog bratstva San Damiano, Dublin)

Jedan je svećenik bio pozvan u kuću jedne umiruće starice da se pomoli za nju. Starica je živjela u bijednoj kućici, sama i u velikom siromaštvu. Bila je teško bolesna i neishranjena. Nije mogla platiti troškove liječenja, niti lijekove. Kada se svećenik pomolio za staricu, na... zidu iznad njenog kreveta je zapazio čudan stari papir koji je bio uokviren. Pitao ju je da li može to izbliza pogledati. Dok je svećenik to gledao i čitao, stara žena mu se hvalila da je prije mnogo godina služila jednu englesku groficu koja joj je bila jako draga. To su bile najljepše godine njezina života, budući da je i nju grofica jako voljela i poštovala. Poslije grofičine smrti je dobila nešto darova i taj papir. Tada ju je svećenik upitao: „Gospođo, znate li vi što je to? Jeste li ovo ikad pročitali?“ – „Ne, nisam, ja sam nepismena. Ali kao uspomenu na dragu groficu, uokvirila sam ovaj papir i stavila ga iznad kreveta“. Tada joj je svećenik rekao: „Gospođo, ovo je OPORUKA kojom grofica Vama ostavlja u nasljedstvo sve svoje imanje. Čestitam Vi ste jedna od najbogatijih žena na svijetu!!“ Kakva je to spoznaja bila za tu ženu! Umire od bolesti i neishranjenosti, a jedna je od najbogatijih žena na svijetu!! Zašto je umirala u siromaštvu?? Jer je bila nepismena, nije nikad pročitala svoju oporuku i nije znala što joj pripada

I ti možeš živjeti u siromaštvu, i biti nepismen za Božju riječ, tako da nikad ne saznaš koje je sve blagoslove tvoj dobri Otac nebeski u svojoj ljubavi i dobroti pripremio za tebe, da u njima uživaš. Možeš poput mnogih drugih odlučiti uzeti Božju riječ za ozbiljno, odlučiti da ju čitaš, čuvaš u svom srcu i o njoj razmišljaš da te Bog kroz sve veću vjeru, sve više uvodi u baštinu svoga Kraljevstva



Vlč. Dražen Radigović

Najljepše srce

Neki je mladić imao savršeno srce. Nije bilo ožiljaka ni zareza na njemu. Svi su se slagali da je njegovo srce najljepše. Mladić je bio jako ponosan i sve se više i glasnije hvalio svojim prelijepim srcem. Iznenada se pojavio neki starac i rekao:
- Zašto tvoje srce nije tako lijepo kao moje?
Starčevo srce je snažno udaralo, ali je bilo puno ožiljaka. Na nekim su mjestima komadići bili premješteni, a na druga stavljeni, ali nisu
potpuno odgovarali. A bilo je puno mjesta gdje su cijeli komadi nedostajali. Ljudi su pogledavali starca s nepovjerenjem: kako može i pomisliti da mu je srce ljepše od mladićevog. Mladić je pogledao u starčevo srce i nasmijao se.
- Mora da se šališ? – rekao je, – uporedi svoje srce s mojim, moje je savršeno, a tvoje je prepuno ožiljaka.
- Vidiš, svaki ožiljak predstavlja osobu kojoj sam darovao ljubav – izvadio sam komadić srca i dao joj ga. Najčešće su i oni meni poklonili komadić svoga srca koji nije baš savršeno pristajao na prazno mjesto u mojem. Katkad sam poklonio komadić srca, a da nisam dobio drugi zauzvrat. Tu su nastale velike praznine i udubljenja. Iako su otvorene praznine bolne, podsjećaju me na ljubav koju smo dijelili. I za te ljude gajim nadu da će se jednog dana vratiti i ispuniti ih. Mladiću, vidiš li sada šta je istinska ljepota?

Mladić je neko vrijeme uronio u misli. Prišao je starcu, posegnuo za svojim mladim, savršenim srcem i otrgnuo komadić, te ga drhtavim rukama pružio starcu. Starac je prihvatio komadić mladićevog srca, odlomio komadić svoga i smjestio ga na ranu mladićevog srca.

INTERVJU SA BOGOM


Sanjao sam da imam intervju s Bogom; "… A tako, ti bi Me htio intervjuirati?! " Reče Bog; " Ako imaš vremena, " rekoh. Bog se nasmiješi; " Moje je vrijeme vječnost, što si Me namjeravao pitati? " - " Što te najviše iznenađuje kod ljudi?..." Bog odgovori; " To što im je djetinjstvo dosadno. Žure se odrasti, a onda bi htjeli ponovno biti djeca. To što troše zdravlje da bi stekli novac, a onda troše novac da bi vratili zdravlje; to što misle tjeskobno na budućnost te tako zaborave na sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti ni u budućnosti; to što žive kao da nikada neće umrijeti, a onda umiru kao da nikada nisu ni živjeli…"


Bog uze moju ruku u Svoju, ostadosmo u tišini. Tada upitah: " Kao roditelj, koji bi životne pouke htio da Tvoja djeca nauče? " Osmjehujući se, Bog odgovori: " Da nauče kako nikoga ne mogu učiniti da ih voli, mogu samo sebi dopustiti da budu voljeni. Da nauče kako nije najvrednije ono što imaju, nego tko su u svom životu. Da nauče kako se nije dobro uspoređivati s drugima… Da nauče kako nije bogata ona osoba koja najviše ima, nego ona kojoj najmanje treba. Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da načine duboke rane u ljubljenoj osobi, a tada su potrebne godine da ih se izlijeći. Da nauče opraštati tako da sami opraštaju. Da nauče kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali ne znaju kako to izreći ili kako pokazati svoje osjećaje. Da nauče kako dvije osobe mogu promatrati jednu te istu stvar, ali vidjeti je različito. Da nauče kako nije dovoljno da im drugi oproste, moraju i sami opraštati. I da nauče
da sam Ja tu – UVIJEK.