www.tebe-trazim.com

Slomljeno srce – otvoreno srce


“Biser nastaje u ranjenim školjkama. Bol, koji ih razdire, pretvaraju one u dragulj” (Richard Shanon, u Müller, 86). I u mojim ranama rastu biseri. No oni mogu nastati samo onda kad se pomirim sa svojim ranama. Kad stišćem zube da bih grčevito zatvorio svoje rane, ne može u njima ništa rasti. Kad dotaknem svoju ranu, to me često zaboli.

Tada osjetim svoju nemoć da je se riješim. Ona će ostati u meni, sve ako i zaraste. No ako prihvatim tu svoju ranu, tada se ona može pretvoriti u izvor života i ljubavi. Ondje gdje sam ranjen, ondje sam i živ, tamo sam sebe osjećam, tamo osjetim i drugoga. Mogu pustiti i druge da uđu u moju ranu, tamo je moguć susret i dodir koji može i drugoga izliječiti. Samo onaj liječnik može nekoga izliječiti koji je i sam ranjen, rekli su stari Grci. Tamo gdje sam jak ne može u mene prodrijeti netko drugi. Ondje gdje sam slomljen, tamo može Bog u mene prodrijeti, a mogu unići i ljudi. Tu se susrećem sa svojim pravim ja, sa slikom koju je Bog o meni stvorio.

Često živimo u iluziji da sve naše rane mogu zacijeliti. I Bog nam služi za to da bismo izliječili svoje rane. Izlječenjem smatramo da se rane zatvore i da ih više ne osjećamo. Dok se ne pretvore u brazgotinu, kružimo oko svojih rana i uvlačimo se sve dublje u njih. Bogu predbacujemo što je dozvolio tu ranu. Tek kad smo spremni pomiriti se sa svojom ranom, može ona za nas postati ulazom u našu nutrinu, u zdravi i svijetli prostor, u kojemu sam Bog u nama prebiva. Rana nas prisiljava da potražimo lijek u svojoj nutrini a ne u izvanjskoj marljivosti i jakosti.

Anselm Grün

POUKA JEDNOG VRAPCA

Jednom je neki lovac namjestio zamke da bi lovio životinje. Već sljedećeg dana je u jednoj zamci pronašao malog vrapca. Kad ga je htio ubiti, vrabac nekim čudom progovori: "Oj, lovče, lovče! Do sada si jeo samo ovce i još uvijek nisi sit. Ja težim samo nekoliko drahmi. Ako me pustiš udijelit ću ti tri savjeta. Prvi još dok sam u tvojoj ruci, drugi kad budem na krovu one kuće tamo, a treći savjet ćeš dobiti sa onog stabla malo dalje."
"Slažem se", reče lovac i vrabac mu dade prvi savjet: "Ako je nešto nemoguće, ne vjeruj nikom tko tvrdi suprotno."
Lovac pusti vrapca, ovaj odleti na krov kuće i izrekne drugi savjet: "Ne nerviraj se zbog stvari koje su prošle. Živi za ovaj trenutak."
Onda vrabac nastavi: "Progutao sam biser težak deset drahmi. Da si ga pronašao čak bi i tvoja unučad bila bogata."
Lovac se rastuži i bi mu žao što je pustio vrapca. Onda vrabac nastavi:
"Zar ti nisam rekao da se ne živciraš zbog prošlih stvari, pogotovo zbog nečeg što je nemoguće. Stvarno si glup. Kako ću ja progutati tako težak novčić kad sâm težim tri drahme?"
Lovac duboko udahne i upita vrapca za treći savjet.
Vrabac će na to: "Prva dva nisi posluša, što će ti onda treći ?" i odleti koliko ga krila nose.

ŽUTI CVIJET

Indijska legenda kaže da je jedan posjetitelj ušetao u rascvjetani vrt. Sa svih strana slušao je prigovor za prigovorom.

Mango je rekao da bi radije bio kokosova palma. Zašto? Zato što je od palme sve korisno - plod, lišće, grane, deblo...

S druge strane kokosova palma zavidjela je mangu, zato što se njegov plod za skupe novce izvozi iz Indije. Sve biljke su bile ljubomorne jedna na drugu, svaka od njih mislila je da je druga biljka ljepša, cjenjenija i korisnija.

Oko posjetitelja zaustavilo se na jednom malom žutom cvijetu koji je radosno cvjetao u svom kutku vrta. Sagnuo se i upitao ga: "Zašto se ti ne žališ kao svi ostali?"

Cvijet je odgovorio: "Promatrao sam kokosovu palmu i zavidio joj na lišću koje se lelujalo na vjetru. Poželio sam da i ja donosim divne, sočne plodove kao mango. Ali tada sam pomislio da ako je Bog želio da budem kao kokosova palma ili mango, On bi me takvim i stvorio. Želio je da budem mali žuti cvijet pa zato želim biti najbolji mali žuti cvijet koji je ikad postojao.

Krhki starac je otišao živjeti sa svojim sinom, snahom i četverogodišnjim unukom. Starčeve su ruke drhtale, vid mu je bio zamućen, a korak mu je posrtao. Obitelj je blagovala zajedno za stolom. No staračke drhtave ruke i gubitak vida bile su razlogom poteškoća za vrijeme jela... Zrna graška su pala sa žlice na pod. Kad je uzeo čašu, mlijeko se prolilo po stolnjaku. Nered je ljutio sina i snahu. "Moramo nešto učiniti s ocem," rekao je sin. Dosta mi je ovog prolijevanja mlijeka, bučnog jedenja, i hrane po podu." Stoga su muž i žena postavili mali stol u kutu. Tu je djed jeo sam dok je ostatak obitelji uživao u večeri.
Nakon što je djed polupao tanjur ili dva, hrana mu je posluživana u drvenoj zdjeli. Kada bi obitelj pogledala u smjeru djeda, ponekad je bila suza u njegovom oku dok je sjedio sam. Još uvijek su jedine riječi koje su imali za njega bile oštre opomene kada bi mu pao tanjur ili je prosuo hranu.
Sve je to četverogodišnjak promatrao u tišini.
Jednom prije večere, otac je primijetio da se njegov sin igra s komadićima drva na podu. Upitao je dijete slatko, "Što radiš?“ Isto tako slatko dječak je odgovorio: "Oh, izrađujem zdjelice za tebe i mamu iz kojih ćete jesti kada ja odrastem.“ Četverogodišnjak se nasmiješio i otišao natrag na posao.
Ove riječi su tako pogodile roditelje da su ostali bez teksta. Suze su počele potocima teći niz njihove obraze... Iako nisu izgovorili niti jednu riječ, znali su što moraju učiniti. Tu je večer muž uhvatio djedovu ruku i nježno ga doveo natrag za obiteljski stol. Sve ostale dane jeo je svaki obrok s obitelji. A iz nekog razloga, činilo se da ni muž ni žena nisu brinuli kada je pala vilica, kada se mlijeko prolilo, ili se stolnjak zaprljao.

BITI KAO PTICA...

Jeste li već motrili ptice koje se nađu pred nekim problemom, npr. prilikom gradnje gnijezda? Danima i danima one grade svoje gnijezdo skupljajući razne materijale, često donoseći ih izdaleka...

Kad završe gnijezdo i kad su spremne položiti svoja jaja u nj, često se dogodi da ga nevrijeme, ljudsko 'djelo' ili neka životinja uništi i tada im propadne sve što su gradile.

Što tada učini ptica? Onemoća i napusti svoj rad? Nikako! Ona počinje ponovno i ponovno, sve dok jaja ne položi u gnijezdo.

Dogodi se, također često, prije nego li se izlegu mladi ptići, da životinja, dijete, nevrijeme, unište to gnijezdo, ali ovaj puta s dragocjenim sadržajem...

Vrlo je teško početi ponovno od nule.

Ali ptica nikad ne zastane, ne uzmakne.

Ona nastavlja pjevati i graditi, graditi i pjevati...

Imate li ponekad osjećaj da vaš život, posao ili vaša obitelj nisu ono o čemu ste sanjali?

Imate li nekad želju reći: "Dosta, to što nastojim, ne vrijedi truda, to je previše za mene!"?

Osjećate li umor zbog svakidašnje borbe za život, zbog narušenog povjerenja, nepostignutog cilja onda kad ste već bili sigurni da ste ga postigli?

U životu svatko ponekad doživi udarce, ali ne zaustavljajte se nikada. Ako vam pomaže, izrecite molitvu, nadajte se boljem. Ne dopustite da vas zaokupe problemi nastali za životnih borbi...

Pokušajte ih nadići i rješiti.

Pokupite komadiće svog nadanja, ponovno ih složite i počnite ispočetka! Kao ptice!

Nije važno što će se dogoditi! Ne odustajte nego samo idite naprijed. Život je stalna borba, ali vrijedi truda prihvatiti ga!!

I nemojte nikada prestati pjevati!

KOLAČIĆI I VOĆNI SOK


Dječak je želio sresti Boga. Znao je da treba dugo putovati do mjesta gdje
on živi, pa je zato spremio svoju prtljagu s omiljenim kolačićima i
pakiranjem od 6 boca voćnog soka te započeo svoju pustolovinu.
Kad je odmakao tri reda kuća, susreo je nekog starca. Sjedio je u perivoju i
mirno hranio nekoliko golubova.
Dječak je sjeo blizu njega i otvorio svoju prtljagu. Upravo se htio
osvježiti voćnim sokom kad spazi da starac izgleda gladan, pa mu ponudi
jedan kolačić.
Starac ga je zahvalno primio i nasmiješio se dječaku. Njegov je osmijeh bio
tako prijateljski da je dječak zaželio ponovno ga vidjeti, pa mu je sada
ponudio bočicu voćnog soka.
Starac mu se ponovno nasmiješio. Dječak je bio izvan sebe. Sjedili su čitavo
popodne jedući i smijući se, bez da su izgovorili jednu jedinu riječ.
U međuvremenu se smračilo, dječak je osjetio umor i ustao je da pođe, ali
tek što je napravio nekoliko koraka okrenuo se, potrčao natrag do starca i
snažno ga zagrlio. Starac mu je darovao najveći smiješak do sada.
Kada je dječak ubrzo otvorio vrata svoje kuće, majka je bila iznenađena
radošću na njegovom licu. Upitala ga je: >Što je to što si danas učinio da
te je tako razdragalo?<
Odgovorio je: >Objedovao sam s Bogom<. No, prije nego što je njegova majka
uspjela odgovoriti, dodao je: >Znaš što! Bog ima najljepši osmijeh koji sam
ikada vidio<.
U međuvremenu starac, također prožet radošću, vratio se kući. Njegov je sin
bio začuđen odsjajem mira na njegovu licu i upitao ga je: >Tata, što je to
što si danas učinio da te je tako razdragalo?<
Odgovorio je: >Jeo sam kolačiće u perivoju s Bogom<. Za svaki slučaj, prije
nego što je njegov sin odgovorio, dodao je: >Znaš što! Puno je mlađi nego
što sam mislio.<

autor nepoznat

TENISICE

Ja ne želim nikakvu stegu, pa ni onu Božijeg zakona, ja želim biti sasvim slobodan! - izjavi neki mladić Starcu u lice.

- A zašto onda nosiš tenisice? - upita ga Starac.

- Tenisice!? - zbuni se mladić.

- Zar tvoja noga ne bi bila slobodnija da je sasvim bosa? I vidiš, civilizirani ljudi cijelog svijeta hodaju obuveni, a bosonogi su samo divljaci koji ne znaju za obuću. A bosonog čovjek mora paziti da ne izreže svoje tabane, da se ne ubode, opeče, uprlja... On zna da, dok je obuven, korača zapravo mnogo slobodnije. A tako je i s Božijim zakonom. Čovjek se samo u početku osjeća sputan jer je to normalan osjećaj kod svake promjene, ali kad jednom uvidi sve njegove blagodati, osjeća se bolje, sigurnije i slobodnije.
Zato Božji zakon odbacuju samo oni koji ga ne poznaju. A ti, sinko, još misliš da će biti bolje bude li tvoj duh gol i bos?

Ljubav je proljetna biljka koja sve prožima nadom,
pa čak i ruševine uz koje prijanja.

G. Flober

Imao je prekrasno lice i suze u očima....

Meditativnu priču koju ću interpretirati, dijelim s vama jer je glas poziva u novi život, hrabrost istine i način pronalaska putova do srdaca jadnih, osamljenih, ovisnih, rubnih, nezbrinutih i iskrenih….

Nepoznati « junak » priče, kaže: « Prisilno sam doveden do optuženičke klupe. Brane su zatvorene a jedan snažni policajac se naslonio na njih.Činilo mi se da me gleda sa izvjesnom zlom radosti, što sam napokon uhvaćen i što idem u susret zasluženoj kazni. Osjećao sam se potpuno bespomoćan. Nisam više mogao ni plakati. Bio sam iscrplejn.
Sudac je sjedio na povišenom mjestu ali ja se nisam usudio pogledati u njega. Nisam imao nade da će sa mnom milosrdno postupati. Mislio sam, pravedna presuda – značila bi moj svršetak i smrt.

Sudska dvorana bila je dupkom puna. Zavukao sam se u jedan kutak pored optuženičke klupe. Činilo mi se da me svi gledaju optuženičkim pogledom, kao da žele reći - sudče taj neka osjeti svu tvrdoću zakona, te na taj način oslobodi narod od brige i straha».
Napokon je započela rasprava, i ja sam prozvan imenom.

Sudac je pitao sudskog pisara, ima li taj dečko branitelja? Odgovorio je, nema. Nato reče sudac jednom odvjetniku u sudnici : « Molim vas preuzmite obranu ovog mladića».
Odvjetnik se podiže i dođe polako naprijed. Otvorio je ogradu i spustio se pokraj mene na optuženičku klupu. Prestrašen, još više sam se povukao u kut i sa strahom pogledao u svoga branitelja.

Imao je prekrasno lice, odlučno ali puno dobrote. Vidio sam i suze u njegovim očima. Te suze su me tješile.

Sjeo je pored mene i svoju ruku je položio na moja ramena. Onda se sagnuo k meni i upitao šapćući mi u uho; „ Moj mali prijatelju, jesi li kriv“?
Nisam mu mogao slagati ni kad bih mogao spasiti svoj život. Dršćućim glasom odgovorio sam : „ Jesam, gosdpodine, ja sam kriv i učinio sam mnogo više nego što je ovima poznato“. Onda reče, ah, ne misliš li da bi za tebe najbolje bilo da iskreno priznaš sve i zamoliš sud da bude blag s tobom.
Nisam znao što to znači moliti sud da bude blag prema meni ali sam bio siguran da je ono, što mi on predlaže, najbolje za mene. Zato sam odgovorio : „ DA „. Moj me branitelj blago pomilovao po glavi, ustao i upravio svoj pogled prema sudu.

Započeo je tihim ali sigurnim glasom: „ Kao što je vašoj visosti poznato već mnogo godina imam prednost, ostvarivati svoje zvanje u ovoj sudnici. Uvijek sam nanovo doživljavao s radošću da vaša svetost s blagošću sudi kad god je isto spojiva s pravdom i kad služi dobru naroda. Zahvaljujem ovom sudu što me je pozvao da branim ovog dječaka. On priznaje svoju krivnju. Srce mu je slomljeno i iskreno se kaje. Siroče je, ovisan o drugima, bez ikakvih sredstava za život. On moli za milost.

Ispružio sam svoje prljave, tanke prste i prihvatio se za rub kaputa svoga branitelja. Uhvatio sam se za njega s osjećajem sigurnosti da će me on izvući ako ga se čvrsto prihvatim.
U sudnici je nastao tajac. Moj branitelj je govorio o meni, lutanju i odgoju bez roditelja, o samoći, o napastima i opasnostima kojima sam bio izložen i o mojoj kao ponor dubokoj bijedi. Usporedio me je s janjcima bez pastira, u jednom svijetu koji je pun gladnih vukova, koji samo vrebaju da me proždru.

Govorio je tako duboko dok su se lica puna strogosti preobrazila u blagost. Govorio je a vidio sam i policajcu su potekle suze i blago me upitao, hoćeš li čašu vode? Bio sam previše uzbuđen i nisam mu mogao niti odgovoriti. Počela me ispunjati nova nada i započeo je novi život. Totalno sam imao povjerenja u svoga branitelja.

Nnastavio je s molbom : « Poštovani Sude, ako mi pomilujete i ne osudite ovog dječaka, ja se obvezujem od sada biti njegov staratelj. Pobrinut ću se da bude primljen kod jedne obitelji koja će ga voljeti. Bdjet ću nad njegovim odgojem a brinut ću se i da postane dobar i vrijedan».
Moje je srce uzdrhtalo od zahvalnosti. Najradije bih u svojim poderanim cipelama skočio na klupu, zagrlio objema rukama svoga branitelja i poljubio ga pa makar me iza toga izveli van i objesili, kličući bih umirao!

Usred svog prekrasnog govora, izrekao je i sljedeće riječi: „ Moj Oče“, mjesto „ Vaša visosti „ . To me je pogodilo poput groma. Mislio sam, ako je, sudac svoga vlastitoga sina odredio da mene brani, onda postoji nada da će uslišati njegovu molbu i meni iskazati milost.

Ja sam kaput svoga branitelja čvrsto držao. Policajac je skinuo svoju službenu kapu, izvadio maramicu i obrisao suze s lica. Velika je napetost nastala u sudnici. Moj branitelj je stigao do najviše točke svoga govora, naprosto je vikao : „ Oče moj, ovo dijete koje ja ovdje branim, moj je brat“.

Po tome sam mogao zaključiti da je sudac i moj otac, ako je otac moga branitelja. Sada se više nisam morao bojati. Od radosti da sam mu brat, viknuo sam, skočio iz optuženičke klupe, otrčao k sudcu i pao mu oko vrata. Dugo me držao u zagrljaju snažno i s nježnom blagošću privukao me k sebi.

To je bio trenutak kada sam postao novo stvorenje. A sudac je ustao i rekao: „ Radujte se samnom, jer sin koji je bio mrtav, živi, koji je bio izgubljen opet je tu ».
U sudnici je nastao i plač i radost. A meni se činilo, kao da mi svi žele pružiti sada ruku. Čestitali su mome branitelju.

Dakle, sudnica je bila čitav moj život, a cijeli proces jedna evangelizacija u kojoj me je Božja Riječ zahvatila i dovela pred sudište. Bio sam osuđen i kriv.
A kao zaključak ovoj priči donosim - Vječni Otac je Sudac svima nama. On sjedi na svome Prijestolju. Isus Krist je branitelj svih nas. Sve nas je na svom Sudu obranio, izborio oproštenje i osigurao nama vječno spasenje.

Budi i ti milosrdan, zahvalan i s djelom ljubavi pomaži svima koje ti Gospodin šalje na tvoj životni put, jer je Isus založio svoju Svetu Krv za tebe i za njih.

Satrven si i ti često od tereta svoje krivnje. Ne vidiš izlaza. Jedna je istina, Krist je raskinuo tvoje okove, skinuo s tebe teret tvoje krivnje i tvojih grijeha i sve ti je oprostio. Pokazao ti je da je velik Bog – Sudac svega svijeta. On je tvoj Otac i ostaje tvoj Otac koji brine za tebe. Povjeruj u to. Amen!


meditaciju za vas pripremila
sestra Augustina Barišić, Klanjateljica Krvi Kristove

“Ima ljudi koji od svog bogatstva nemaju ništa osim straha da ga ne izgube”

Antoine de Rivarol