www.tebe-trazim.com

Prelijepo, predivno!

Odustati je lako

Jedan je čovjek spavao u svojoj kućici, kad usred noći, iznenada,
njegovu sobu ispuni svjetlost i ukaza mu se Spasitelj.
Gospodin mu reče da za njega ima posao koji mora obaviti,
i pokaza mu veliki kamen koji je stajao ispred kućice.
Objasnio mu je što mora činiti: gurati kamen svom svojom snagom.
Ovo je čovjek radio iz dana u dan. Mnogo se godina mučio od sunčeva izlaska od zalaska,
njegove ruke upravljene na hladnu, masivnu površinu nepomičnog kamena gurale su svom snagom.

Svake se večeri čovjek vraćao svojoj kući zabrinut i iscrpljen, osjećajući da je cijeli dan istrošio uzalud.
Vidjevši da čovjek pokazuje znake obeshrabrenja, đavao se odluči umiješati.
Počeo je ga je savjetovati: ” Već predugo vremena guraš taj kamen, i još se nije pomaknuo.
Zašto se mučiš radi ničega? Ionako ga nikad nećeš pomaknuti. ”
Tako je, uvjerivši čovjeka da je zadatak nemoguć i osuđen na propast,
učinio da izgubi skoro svu srčanost i hrabrost. “Zašto bih se toliko mučio oko ovoga?” mislio je.
“Jednostavno ću uložiti nešto malo vremena, i minimum truda, i to će biti sasvim dovoljno.”
I tako je to namjeravao učiniti, no, ipak je odlučio pomoliti se i iznijeti svoje muke Gospodinu.
“Gospodine”, reče, “dugo sam i naporno radio u tvojoj službi,
ulažući svu moju snagu da obavim ono što si od mene zatražio.
Pa ipak, nakon sveg ovog vremena, nisam pomaknuo kamen ni pola milimetra.
U čemu griješim? Zašto ne uspijevam?” Gospodin mu sažalivši se, odgovori:
“Prijatelju moj, kad sam tražio od tebe da mi služiš, i ti si prihvatio,
rekao sam ti da guraš onaj kamen svom svojom snagom, što si i uradio.
Nijednom nisam spomenuo da sam očekivao da ćeš ga pomaknuti.
Tvoj zadatak je bio da guraš. I sada, dolaziš k meni, iscrpljen i istrošene snage, misleći da nisi uspio.
No, je li zaista tako?” “Pogledaj se. Tvoje ruke se snažne i mišićave,
leđa nabijena i preplanula, koža na dlanovima je očvrsnula od stalnog pritiska, a noge su ti postale krupne i čvrste.
I pored otpora ti si mnogo porastao, i tvoje mogućnosti su sada daleko veće nego ranije.
Ipak, nisi pomaknuo kamen. Ali tvoj poziv bio je da budeš pokoran i guraš.
Da vježbaš svoju vjeru i povjerenje u moju mudrost. To si uspio. ” “Ja ću sada, prijatelju moj, pomaknuti kamen.”

Nekad, kad čujemo Božju riječ, želimo koristiti vlastiti um kako bi odgonetnuli što On želi,
a zapravo ono što Bog od nas traži je jednostavno: poslušnost i povjerenje u Njega.
Na sve načine treba vježbati vjeru koja pomiče planine, ali ipak je uvijek Bog onaj koji zapravo to čini.

-na kraju ove priče piše samo Izvor,a ne piše autor,tako da ne znam jel nepoznat ili nije,al nema veze,
jer priča je odlična i poučna

DAO JE SVOJ KRUH ISUSU

Dan za danom, dječak je u mnoštvu slijedio Isusa. Uvijek bi se nekako uspio provući naprijed. Vidio je ljubav u Isusovim očima dok bi polagao ruke na bolesne i ozdravljao ih. Nadao se da će jednoga dana Isus dotaći i njega. Volio je priče koje je Isus pričao, uza nj se osjećao sigurnim i slobodnim.

Razmišljao je: „Kada odrastem, želim biti poput Isusa.“ Zamijetio je različite osobnosti Isusovih učenika. Posebno mu se sviđao Andrija, tiši od drugih, ali uvijek pogleda usmjerenog na Isusa i njegove potrebe. Zamišljao je sebe kao jednog od Isusovih učenika, baš poput Andrije.

Nekoga se popodneva mnoštvo okupilo na gori da bi slušalo Isusa. Dječak je otrčao naprijed, upravo u trenutku kada je Isus promatrao mnoštvo. Čuo je Isusa kada je rekao Filipu: „Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju?“ (Iv 6, 7). Dječak nikada nije čuo kojega učenika da tako odgovara Isusu. Isus se tiho spustio na tlo i čekao. Dok su se učenici polako povlačili, dječak je pozorno promatrao Učitelja. Kada je Isus bio tako tih, to je značilo da će se uskoro dogoditi nešto važno.

U tišini, dječak razmišlja. Podaj ih Isusu. Srce mu je tuklo. Podaj ih Isusu. Sve što imam je pet hljebova i dvije ribice. Podaj ih Isusu. Nije mu potrebna moja hrana, čemu to? Podaj ih Isusu. „Oprostite, barbaAndrija, imam nešto hrane koju bih htio dati Isusu.“

Andrija pogleda dječaka. „Dođi sa mnom.“ Zajedno su prišli k Isusu, bliže no što mu je dječak ikada bio. Onemoćao je od straha i uzbuđenja. „Neki misle da je ovo Mesija …“ Misli mu prekinu Isusov pogled. Andrija reče: „Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice! Ali što je to za tolike?“ (Iv 6, 9).

Isus se nasmiješi dječaku, kao da je baš njega čekao, kao da su njegovi hljebovi i ribice najljepši dar što ga netko može dati.

Isus i dječak sjedoše, promatrajući tisuće ljudi. Neki su se od njih gurali. Neki su djelovali nesigurno, kao da su već od prije razočarani pa se nadaju da neće opet doživjeti isto. Ostali su oduševljeno govorili: „To je zacijelo onaj pravi!“ Dok je dječak tako s Isusom promatrao ljude, osjetio je duboki mir. Nešto je bilo drugačije. Ljudi su se činili divnima na posve nov način.

Isus je potom uzeo dječakovu užinu, zahvalio Bogu na njoj i podijelio je mnoštvu od pet tisuća ljudi. Dječak je počeo plakati iako nije znao zašto. Mnogo kasnije u životu, kada je u srcu doživio Isusovo suosjećanje, shvatio je značenje tih suza.

Kada su se svi najeli, Isus je zamolio učenike da skupe što je preostalo. „Skupili su dakle i napunili dvanaest košara ulomaka što od pet ječmenih kruhova pretekoše onima koji su blagovali“ (Iv 6, 13). Isus ih je sve nasitio – svojom moći preobrazivši dječakov skroman, ali dragovoljan dar.

Taj je dječak imao nešto kruha, kojim se Bog poslužio kada ga je dječak poklonio Isusu. Možda vam se čini da vam Bog nije puno dao – tek toliko da dostane za vas. No, možda vam je u srce ulio dovoljno ljubavi da to poželite podijeliti s drugima. Ako svoje „hljebove i ribice“ predate Isusu, što mislite što će on s njima učiniti? Ukratko, preobrazit će ih u svrhu izgradnje svoga Kraljevstva. On može i hoće naše skromne darove – pa i ožiljke bolnih rana – pretvoriti u veće suosjećanje za druge.

Neal Lozano

Istinita priča jednog misionara.
U božićnom vremenu 1994. godine dva mlada misionara držali su sat vjeronauka skupini dječaka i djevojčica koji su bili napušteni, zlostavljani i ostavljeni u jednom moskovskom sirotištu.
Ostati s Isusom
Većina djece nije nikada čula za Božić pa su ova dva misionara započela priču o Mariji, Josipu i njihovu dolasku u Betlehem gdje nije bilo mjesta za njih pa su tako morali ići u staju gdje je dijete Isus rođeno i položeno u jaslice. Tijekom priče djeca i službenici u sirotištu sjedili su zadivljeni. Neki su sjedili na rubu tronožaca pokušavajući uhvatiti svaku riječ. Završivši priču, misionari su podijelili djeci po tri komada kartona da naprave od njih grube jaslice. Svatko je dobio mali žuti kvadratić izrezan iz rupca. U gradu nije bilo šarenih papira.
Slijedeći upute djeca su izrezala papir i pažljivo posložila trake koje su poslužile kao slama u jaslama. Maleni flanelni kvadratići izrezani iz istrošene spavaćice poslužili su kao djetetov pokrivač. Bebu lutkicu napravili su od pliša koji su dobili iz Amerike. Dok su djeca bila zaokupljena izrađivanjem jaslica dva misionara su šetala uokolo da vide treba li ikome pomoći. Ovdje nastavlja misionar:
“Sve je išlo uobičajenim tokom dok nisam došao do stola gdje je sjedio mali šestogodišnji Miša. Izgledalo je kao da je završio s radom. Kad sam se približio dječakovim jaslicama začudio sam se vidjevši u jaslicama ne jedno već dvoje djece. Brzo sam se obratio prevoditelju i zamolio ga da upita dječaka zašto je stavio u jasle dvije bebe. Prekriživši ruke, dječak je, gledajući u jasle, ponovio još jednom priču ozbiljnim tonom.
Točno je prepričao priču o Božiću (što je bilo jako neobično za tako malog dječaka), sve dok nije došao do dijela gdje Marija stavlja dijete u jasle. Tada je Miša sam izmislio svoju verziju završetka i rekao: “Kada je Marija položila dijete u jasle, Isus me pogledao i pitao imam li mjesto gdje ću živjeti. Rekao sam mu da nemam ni mamu ni tatu i da nemam gdje živjeti. Onda mi je Isus rekao da mogu ostati kod njega. Ja sam mu odgovorio da ne mogu jer nemam poklon za njega kao i ostali. Ali ja sam toliko želio ostati s Isusom pa sam pomislio da bih mu mogao dati na poklon ono što imam. Ako bih ga grijao, to bi mu možda bio dobar poklon.”
Onda sam upitao Isusa: ‘Ako te ugrijem, hoće li to biti dovoljno dobar poklon?’ A Isus mi je rekao: ‘Ako me budeš grijao, to će mi biti najbolji poklon koji mi je itko ikada poklonio!’ I tako sam ušao u jaslice, a Isus mi je rekao da mogu ostati s njim – zauvijek.”
Dok je Miša završavao priču njegove oči su se punile suzama koje su obilno tekle malim obrazima. Prekrivši lice rukom nagnuo se nad stol dok su mu se ramena trzala od jecaja.
Napokon, malo siroče našlo je nekoga tko ga neće nikada napustiti ni zlostavljati, nekoga tko će ostati s njim zauvijek.

Viđenje Božića svete Brigite

Stajala sam uz jaslice u Betlehemu i gledala kako dolazi prekrasna Djevica, u bijeloj rubini i plaštu.
Očigledno je bila pred porodom. Uz nju je stupao častan starac, a sa sobom su vodili vola i magarca. Kad su ušli u staju, starac je privezao vola i magarca za jasle, zatim izišao pa se bratio sa zapaljenom luči i utaknuo je u pukotinu na zidu.
Nakon toga se povukao, da ne bi bio osobno prisutan pri porođaju. Djevica tada izu obuću i metnu je pokraj složena plašta, skide s glave rubac i spusti ga kraj sebe. Stajala je u samoj rubini, duge, kao zlato kose spuštene na ramena.
Zatim je izvadila dvije čiste lanene pelene i dva vunena povoja, što je ponijela sa sobom da povije svoga novorođenca, te dva omanja lanena rupca da mu pokrije i poveže glavu. Sve je to složila pokraj sebe, da joj u danome času bude pri ruci.
Kad je sve bilo spremno, Djevica je pobožno klekla i stala moliti, okrenuta leđima prema jaslama, a lica uzdignuta prema nebu na istoku. Tako je ostala uzdignutih ruku, očiju uprtih u nebo, u zanosu, kao opijena božanskom slašću.
I dok je tako bila u molitvi, primijetih kako se dijete pomače u njoj, i odjednom, u trenu oka, ona porodi svoga Sina, koji je zračio tako neizrecivim svjetlom i sjajem, da se ni sunce ne bi moglo s njime usporediti. Luč što ju je starac zabio u zid nije uopće sjala, jer je božanstveni sjaj potpuno potamnio tvarno svjetlo luči.
Porod je bio trenutačan do te mjere, da ja nisam bila u stanju vidjeti kako se zbio. Samo sam odjednom ugledala slavno Djetešce kako golo leži na tlu, bez ikakva traga nečistoće na sebi… I tada sam čula anđeoski pjev, nadzemaljski blag i sladak… Čim je Djevica osjetila da je porodila, smjesta je sagnula glavu, te se sklopljenih ruku i s dubokim poštovanjem poklonila svome Sinu, govoreći: «Dobro došao, moj Božiću, moj Gospodine i moj Sine.»
Tada se dijete, plačući i pomalo drhteći od studeni na hladnu podu, malčice okrenu i pruži ruke, kao tražeći majčinu pažnju i nježnost. Tada ga majka uze u naručje, privinu k srcu, te ga, puna majčinske radosti i skrbi, ogrija svojim obrazom i grudima.
Potom sjede na tlo i položi Sina u krilo, pa ga stade spretno, povijati, najprije u lanene pelene, te u vuneni povoj, motajući ga čvrsto uz njegovo maleno tijelo, povezujući mu ruke i noge krajevima povoja. Nakon toga omota mu glavu sa dva mala lanena rupca, što ih s tom nakanom bila pripravila.
Uto uđe i starac, pa pade na koljena i pokloni se Djetetu, plačući od radosti. A Djevica nije izgubila ništa od svoje rumeni, kako to sa ženama u porodu biva, jedino joj se struk stanjio. Krepo je ustala s Djetetom u naručju, te ga zajedno, to jest ona i Josip, položiše u jasle, te mu se pokloniše u neizmjernoj radosti i veselju.
Dok su se Blažena Djevica i Josip klanjali Djetetu u jaslicama, ugledala sam pastire kako dolaze da se poklone Djetetu. Čim su ga ugledali, klekli su na poklon, puni poštovanja i sreće, te su odlazili hvaleći i slaveći Boga za sve što su vidjeli i čuli.
Govori Blažena Djevica:
Kćeri moja, znaj da sam ja rodila svoga Sina upravo tako kako si ti vidjela, sama u staji, moleći na koljenima. Rodila sam ga s takvom radošću i srećom u duši, da nisam oćutjela boli ni tegobe dok je On napuštao moje tijelo, već sam ga smjesta povila u čiste pelene što sam unaprijed bila pripravila.
Kad je Josip to vidio, divio se tomu kako sam porodila bez ikakve pomoći, ali kako je mnoštvo u Betlehemu bilo zaokupljeno popisom stanovništva, divotna Božja djela nisu se mogla razglasiti među njima. I znaj sa sigurnošću da, iako ljudi u skladu sa svojim shvaćanjem ustvrde da se moj Sin rodio na obični način, istina je izvan svake sumnje, da se rodio tako kako sam ti rekla i kako si ti u viđenju gledala.
Kćeri, znaj, kad su se tri kraljevska Mudraca primicala k staji da se poklone mojem Sinu, da sam unaprijed znala za njihov dolazak. A kad su ušli i poklonili mu se, moj Sin se obradovao i lice mu je još više zasjalo od radosti. Ja sam se također radovala i divila, prateći njihove riječi i kretnje i pohranjujući sve u svojemu srcu.

To se zove ljubav.

Prije mnogo godina, dok sam radila kao volonter u bolnici, upoznala sam djevojčicu po imenu Liza, koja je bolovala od jedne rijetke bolesti. Ispostavilo se da je jedina mogućnost da ozdravi bila ta da joj se transfuzijom da krv njezina petogodišnjeg brata, koji je na neki neobjašnjiv način uspio preživjeti istu bolest, tako da su se u njegovu organizmu stvorila antitijela koja mogu svladati tu opaku bolest.
Liječnik je njezinu malom bratu objasnio kakva je situacija i pitao ga želi li dati krv za svoju sestru. Dječak je nakon samo jednog trenutka, duboko uzdahnuo i rekao:
– Ok, spreman sam ako će to spasti Lizu.
Dok su vršili transfuziju, ležao je u krevetu pored svoje sestre i smiješio se. I ostali su se smiješili gledajući kako se djevojčici vraća boja na obrazima.
Onda je njegovo lice problijedilo i s njega je nestalo smiješka. Pogledao je u liječnika i drhtavim glasom upitao:
– A hoću li odmah početi umirati?
Budući da je bio mali, dječak je pogrešno shvatio doktora, mislio je da će sestri dati svu svoju krv…
Tada sam naučila što je hrabrost.

preneseno sa Bitno.net

ZAGRLJAJ JEDNOG DJETETA

U restoranu smo bili s djetetom. Posjela sam Erika u njegovu visoku stolicu i primijetila da svi jedu i pričaju istovremeno. Najednom je Erik uzviknuo s radošću: Ćao tebi dolje! lupkajući malom debeljuškastom ručicom po svom stoliću. Njegove očice bile su zatvorene od smijeha, njegova usta bez zubića bila su otvorena, smijao se glasno i radosno. Okrenuh se da vidim motiv njegova smijeha. Bio je to čovjek odjeven u stare hlače bez ikakvog oblika, s prstima koji su virili iz onoga što su se trebale zvati cipele, kosa nepočešljana, neoprana, lice prekriveno prljavštinom. Njegovi brkovi bili su prekratki da bi se mogli zvati bradom. Bili smo predaleko da bismo mogli osjetiti njegov miris, ali sigurno je zaudarao. Prstima je pucketao. Ćao dječače, ćao mladiću, vidim da si presladak!, reče čovjek Eriku. Moj muž i ja se pogledasmo. Što ćemo sada? Erik se nastavio smijati i odgovarati. Ćao tebi! U restoranu su svi primijetili što se događa i gledali su nas i čovjeka. Onaj čovjek, starac i naš maleni približavali su se jedan drugome. Poslužena nam je hrana i čovjek sa dna restorana počne pitati: Znaš li se igrati skrivača? Nikome se starac nije činio zabavnim. Očito da je bio pijan. Svi su jeli u šutnji osim Erika koji je listao svoj repertoar za svoga miljenika i koji bi po koji put dao svoj ljubazan komentar.

Napokon smo završili s jelom i uputili se prema vratima. Moj muž je otišao platiti račun i rekao mi da ga čekam na parkingu. Gospodine, zamolih ga, ja bih izišla prije nego se ovaj primakne meni i počne govoriti sa mnom ili s Erikom. Približavajući mi se, okrenula sam se, pokušavajući proći pored njega i da izbjegnem zrak koji je on disao; u međuvremenu, Erik se zaokrenu u mom naručju pružajući svoje ručice koje su govorile uzmi me. Prije nego sam ga mogla zaustaviti, on je prešao u ruke čovjeka. Najednom, starac koji je zaudarao i mali dječak se zagrliše najljepšim zagrljajem koji je izražavao veliku ljubav. Erik, s potpunim povjerenjem, s ljubavlju i predanjem, nasloni svoju glavicu na rame starca. Starac zatvori oči i ugledah kako mu teku suze. Njegove staračke ruke, pokrivene prljavštinom, obilježene patnjom i napornim radom, njihale su i grlile dječaka.

Nijedan ljubavni par nije uspio izraziti tako duboku ljubav u tako kratko vrijeme. Osjetila sam strahopoštovanje. Starac je grlio i mazio dječaka, otvorio je oči i upro pogled u moje oči. Reče čvrstim i snažnim glasom: Brini se za ovo dijete! Pokušah odgovoriti na neki način, ali me nešto stiskalo u grlu. Učinit ću to! On otrgnu Erika od svojih grudi, ne želeći to, sa suzama. Ja uzeh dijete i čovjek mi reče: Bog te blagoslovio, gospođo, ti si mi dala moj božićni dar! Ne rekoh ništa, osim što sam promrsila: Hvala! S Erikom u rukama požurih do auta. Moj muž me upita, čudeći se što sam plakala i što toliko stežem Erika i zašto neprestano ponavljam: Moj Bože, moj Bože, oprosti mi! Upravo sam bila svjedok Kristove ljubavi koja se očitovala po nedužnosti djeteta koji nije upoznao grijeha, nije osuđivalo; djeteta koje je vidjelo dušu i jedne mame koja je vidjela odjeću.

Bila sam slijepa kršćanka koja je držala dijete koje to nije bilo. Osjetila sam da je to Bog koji me pita: Jesi li spremna podijeliti sina na jedan trenutak? Dok je on svog Sina darovao za cijelu vječnost. Starac, a da to nije želio, podsjetio me na riječi: da bismo ušli u Kraljevstvo Božje, moramo postati kao djeca.

(Prepričala s. Matija Pavić; Preuzeto iz: Palijativna skrb)

BOŽJA TIŠINA

Stara norveška legenda govori o čovjeku po imenu Haakon, koji je uvijek molio i razmatrao lik raspetog Krista. Raspelo pred kojim je molio bilo je vrlo staro i ljudi su pred njega dolazili moliti s mnogo vjere, a mnogi su Krista molili za čudo.

Jednog dana Haakon, pustinjak, želio je Isusa zamoliti za uslugu. Potaknut osjećajem velikodušnosti, dobrote i ljubavi kleknuo je pred raspelo i rekao:
"Gospodine, ja želim trpjeti i umrijeti za Tebe. Dopusti mi da zauzmem Tvoje mjesto. Želim...postati Ti na križu." I netremice uperivši oči u Njega, očekivao je odgovor.
Tada je Gospodin otvorio svoja usta i progovorio. Njegove riječi dolazile su s nebesa, poput šapta, ali i kao upozorenje:
"Moj vjerni slugo, ispunit ću ti želju, ali samo pod jednim uvjetom "
"Kojim, Gospodine? Je li to nešto teško? Spreman sam ga ispuniti uz tvoju pomoć, Gospodine!" - odgovorio je stari pustinjak.

- "Slušaj me dobro: Što god da se dogodilo i bez obzira što vidio, uvijek moraš ostati u šutnji . Haakon je odgovorio: "Obećajem ti to, moj Gospodine!" I onda su zamijenili mjesta. Nitko nije ništa primjetio, nitko nije prepoznao pustinjaka čavlima prikovanog na križu.

I dugo vremena on se držao dogovora i nikada nije nikome progovorio ni riječi. Ali jednoga dana došao je BOGATAŠ, i nakon molitve zaboravio pod križem svoj novčanik.
Haakon je to vidio i ostao tiho. Nije progovorio ni kada je nakon dva sata došao siromah, pronašao bogatašev novčanik i zadržao ga. Šutio je i kada je ubrzo nakon toga pred križ kleknuo mladić moleći za blagoslov prije polaska na dugo putovanje.
U tom je trenutku stigao bogataš tražeći izgubljeni novčanik. Ne našavši ga, pomislio je da ga je mladić uzeo.
Bogataš je bijesno povikao na mladića, "Vrati mi novčanik koji si mi ukrao!"
Mladić je u čudu odgovorio: "Ja nisam ukrao nikakav novčanik!".
Bogataš je odvratio, "Još i lažeš, odmah da si ga vratio!".
Mladić je ponavljao, "Kažem ti, ni od koga nisam uzeo nikakavu torbu ni novčanik"
Tada ga je bogataš počeo bjesomučno udarati. U tom trenutku odjeknuo je snažan glas: "Prestanite!" Bogataš je pogledao u vis i vidio lik koji mu je progovorio, bio je to Haakon koji nije mogao odšutjeti, nego se javio sa križa, u obranu mladića i koreći bogataša zbog lažne optužbe. Bogataš je zapanjen odmah je otišao, a ubrzo je otišao i mladić u žurbi zbog putovanja. Kad pod križem više nije bilo nikoga, pristupio je Krist Svom sluzi i rekao mu:
" Siđi s križa, nisi dostojan da zauzimaš moje mjesto. Nisi ispunio obećanje i nisi zadržao tišinu. ".

" Gospodine, - reče Haakon - , Kako bih mogao dopustiti takvu nepravdu?".

Isus je ponovno bio na Svom starom mjestu na križu, a pustinjak je stajao u podnožju križa. Tada Gospodin nastavi govoriti: "Ti nisi znao da je za bogataša bilo dobro da izgubi svoj novčanik , jer je u njemu bio novac uz pomoć kojeg je namjeravao bludno griješiti sa mladom djevicom. Siromah je, naprotiv, dobro učinio zadržavši novac jer je živio u krajnjoj bijedi. Za mladića bi bilo bolje da ga je bogataš pretukao, jer tada ne bi bio otišao na put. Vidiš, on je sada mrtav, poginuo je prije nekoliko minuta u brodolomu. Ti ovo sve nisi znao, ALI JA JESAM. To je razlog zašto Ja šutim". To rekavši, Gospodin ponovno zašuti.

Mi se često pitamo: Zašto Bog ne odgovara na naše molitve... Zašto Bog šuti?
Mnogi od nas bi željeli da nam On odgovara u skladu s našim željama i maštanjima ... ali Božji put je drukčiji. On poznaje prošlost, sadašnjost i budućnost (Heb 13: . Bog nam odgovara i u tišini... mi moramo biti spremni da Ga slušamo i čekamo Njegov odgovor.

"Jer misli vaše nisu moje misli, i puti moji nisu vaši puti, riječ je Jahvina. Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli." (Iz 55: 8-9)

"Jer ja znam svoje naume koje s vama namjeravam- riječ je Jahvina- naume mira, a ne nesreće: da vam dadnem budućnost i nadu." (Jr 29: 11)

Čovjek bi trebao razumjeti značenje božanske tišine i predati se Gospodnjim putevima i moliti sa psalmistom,

"Ljubim te, Gospodine, kreposti moja! Gospodine, hridino moja, utvrdo moja, spase moj; Bože moj, pećino moja kojoj se utječem, štite moj, snago spasenja moga, tvrđavo moja!" (Ps 18: 1-2)

(http://www.jmanjackal.net/)