www.tebe-trazim.com

LOVE- Bog te blagoslovio.
Hvala Isusu na svemu sto je ucinio za tebe
________________________
VJERU IMAJTE VJERU.
BOG JE LIJEK I LIJECNIK.

Draga Ljubavi/Love - DIVNO!!!

Imala si jako težak put do vjere, ali - sad je sve baš kako treba...
Divno je čudo kako te Isus privukao k sebi!!!

LOVE!

sve si rekla....
sve...
koliko te Isus voli i koliko te je tražio i cekao....

Hvala Isusu da te je oslobodio od tog starog ropstva, hvala i tebi sto si krenula za svojim Pastirom!

Hvala ti na svjedocanstvu!

Draga LOVE,
Predivno!!!!
Neka te Isus i Marija čuvaju na svakom tvom koraku
BTB

Lijepi pozdrav svima, evo nije me dugo bilo na forumu, pa vidim da su se otvorile neke nove teme, pročitala sam sve vaše postove na ovu temu... i svima velika pohvala na snazi, izdržljivosti, vjeri...
Što se tiče mojih padova možda nisu ni blizu vaših, ali ipak imalo je velikog utjecaja na mene.
Inače, odgajana sam u vjeri, mama mi je uvijek bila uzor u tim stvarima, tata i brat što se vjere i Boga tiče, 0 bodova.. ne idu u crkvu i tako redom...
Priča se promijenila od svibnja ove godine. Došla sam jedan dan kući iz Zagreba, pošto studiram tamo, iz nikakvog, ali baš nikakvog razloga... u meni se stvorio tako loš osjećaj, osjećaj praznine, depresija, duhovni pad... prvi moj osjećaj je bio zbunjenost, zašto? što se dešava? nemam razloga biti u takvoj tuzi... što je najgore... taj se osjećaj pretvarao u sve veći i veći strah... a strah je bio od smrti... ja sam doslovce bila uvjerena da ću ja umrijeti za koji dan... ta "spoznaja" me dovodila do ludila, nisam mogla jesti, spavati, buđenje u noći, pa ne spavanje do zore.... snažni naleti plača, bezvoljnost, moja mama nije znala što sa mnom... što se dešava... ja sam joj jedino mogla reći da me strah da će se nešto loše dogoditi... nisam imala snage joj reći da ću umrijeti. Mislim, to sad tako smiješno zvuči meni, ali tad mi nije bilo nimalo smiješno... jer je osjećaj bio prejak. Moji svi bližnji, i s kojima sam provodila vrijeme u toku pola sata su shvatili da se nešto sa mnom događa.. što je dodatno pogoršavalo moje loše stanje... ŠTO SE SA MNOM DOGAĐA?
I tako je stanje s vremenom ipak jenjavalo, ja sam se molila Bogu i sve redom, ali kao i do tad, čisto reda radi... nisam iskreno, duboko vjerovala da će me on izlječiti... i onda par mjeseci nakon toga, čitala sam jedan mail... pod naslovom Jedina stvarnost, govorilo je o Isusu, jedinoj našoj snazi, utjesi, ljubavi, da će nas uvijek čekati, biti uz nas kad god ga pozovemo, bilo noć, dan, podne, rano ujutro, da mu pružimo ruku, da mu vjerujemo, da je on naš najveći prijatelj... i te riječi su u meni pokrenule rijeku suza... vidjela sam da se nešto dešava po tom pitanju Boga jer sam zaplakala uvijek na takve nekakve riječi, bilo u crkvi, bilo kad s nekim pričam o tome, bilo kad čitam mailove... i pomislim u tom trenu pa zar mene Bog stvarno toliko voli? Zar ja doista nisam svjesna koliko me treba i voli?
To je bio moj početak da produbim svoju vjeru, čitala sam dosta knjiga, više molila, i stvarno počela mu na neki način bezuvjetno vjerovati. Nikad nisam ni imala razloga ne vjerovati Mu jer u mom životu može se reći da je sve savršeno... evo nedavno sam diplomirala, svi moji su na broju, zdravi, imamo dovoljno za život, sve je nekako lijepo... i onda mi taj osjećaj nekakve tuge i bezvoljnosti, bez ikakvog entuzijazma nije bio jasan... ZAŠTO? zato što nisam ostavila mjesto za Njega u tome svemu...
Naprotiv, čak sam pomišljala kako me ne voli u biti, kako ja u Njegovim očima nisam dovoljno vrijedna. Strašno me je mučio strah od bolesti, Sotone pogotovo, nekad i sad se bojim noćit sama u sobi, biti sama... Valjda sam još u fazi lječenja
Osjetila sam ogromnu želju da odem u Međugorje, i otišla sam baš za svoj rođendan... No, prilikom penjanja na brdo Križevac, nisam osjetila ništa posebno, lijep je bio osjećaj doći gore, stati ispod križa i ostavit svoje jade gore, ali ništa naročito, ništa što nisam iskusila do tad... no u jednom trenu baš me uhvatio kao i puno puta do tad, taj osjećaj bezvrijednosti, straha, ja ću to nazvati "duhovni grč", mislim, osjećaj je katastrofa, gledala sam sve te ljepote dolje, ali ama baš ništa lijepo nisam osjetila. I tad kad smo bili u pansionu rekla sam svojoj zaista super prijateljici s kojom pričam o tim stvarima rekla sam joj što mi se dešava... i puknem..... ja samoj sebi se nisam mogla iščuditi zašto ja plačem, to nije bio običan plač, to su bili jecaji, ja sam na glas govorila : Ja Njega gubim, ja ne mogu ovako više... ja ga ne želim izgubiti!
Potom istu večeru slijedi ispovijed, ISTA STVAR, dođem pred svećenika, i odlučim mu reći što se dešava, da bih isto rasplakala se tamo da nisam mogla reći A, ništa , muk, gušila sam se u suzama, to je nešto strašno.... ali ujedno i lijepo Mogu samo reći da u tom trenutku dok sam plakala,jecala, vapila za Njim, kao da mi je šapnuo na uho i rekao mi : Pa zar vidiš sad da si ti Moja, i da sam ja Tvoj, i oduvijek je bilo tako!
Eto, ne bih više duljila o svojom padu, ako se može tako nazvati, ali jedino je sigurno, preko padova, preko patnji bliži smo Njemu...
Ja se sad puno bolje osjećam, sretnije, i vjera mi je puno dublja, snažnija, puno je ljepše živjeti s Njim, nego bez Njega, i nekad mi je žao svih onih ljudi koji za to niti ne znaju a kamoli da osjećaju.... Molimo za njih da upoznaju Boga!
Lijep dan vam želim, dragi moji !

Draga Danijelice,
hvala ti na tvom svjedočanstvu... I ja sam sam prolazila i još prolazim faze slične kao i ti. Ali duboko, duboko znam da sam Njegova, da me voli toliko da to čovjek ne može shvatiti... Učim se zahvaljivati Mu za svaki dan, za svako novo jutro koje je stvorio za mene.... Što da ti kažem? Samo što i sebi: Ne odustaj od molitve, a On će nam sve nadodati....
Hvala ti još jednom što si podijelila svjedočanstvo.
BTB

Dobro došla ti nama Danijela

I ja sam prošla slično iskustvo kao i ti i još ga prolazim ...počelo je sa jadom i u potocima suza...na ispovjedi isto...kaj da ti velim.

Zato nipošto ne odustaj ponekad će ti bit teško i možda se opet nađeš bezvoljna i tužna ali to je samo Isusov poziv da mu dođeš po utjehu da je on stalno tu kao i onaj put kada si ga našla u svom svjedočanstvu.

Hodaj k Njemu malim koracima ali sigurnim, u molitvi, i čini koliko god možeš za Njega svaki dan

Bogu hvala na tebi love i ovom svjedočanstvu koje si s nama podjelila. Ovo je svjedočanstvo toliko jako..( dok ga čitaš-slaviš i hvališ Boga..srce ti skače od radosti, suze zasljepljuju jer vidiš koliko je velik naš Bog)..pomislila sam...kako bi bilo dobro da ovakva svjedočanstva pročitaju djeci u školama, na vjeronauku, na TV, pa i mi roditelji kod kuće.
Bog te dragi sačuvao love, imaš ga razloga hvaliti i slaviti i svima govoriti o tome koliko je velik i dobar. Baš si hrabra, pružila si ruku i On te izbavio. Hvala ti Isuse!

Danijela, hvala ti! I hvala Gospodinu što se proslavio u tvojem životu!
Ovakva svjedočanstva bude vjeru, radost, nadu i ljubav! Lijepih li nam darova od Gospodina...Alleluia! Sva slava Gospodinu!

da.. ovo svjedocanstvo bi stvarno moglo biti kao preventiva.... da uopce mladi i izgubljeni vide sto se dogada kada se uvuku u te stvari...
ma bas je nekako posebno, drugacije... kratko i jasno, ali je vrlo jako!!! LOVE, hvala ti na tome, i neka te Bog i dalje cuva i stiti kao i do sada!
Stvarno si milijenica Bozja, cim te tako nije dao crnome...