www.tebe-trazim.com

U koja si „vrata“ ti ušao?
Dok smo još bili bebe sjedili smo u jednom prostoru sa mnogo“ vrata“, a samo su jedna bila prava(sjanija od drugih). Ali mi to tada nismo ni primjetili. Tada smo bili nesvjesni što činimo i zašto. Onda smo počeli puzati i hodati uokolo. Počeli smo razgledavati. Možda nam je netko pokazivao put prema pravim „vatima“, ali ulica nas je odvukla i smjestila u jednu prostoriju kojoj su se ubrzo zatvorila „vrata“ a kasnije i zaključala. Zaboravili smo što je iza tih vrata. Zatim su se zidovi počeli prljati cijela je prostorija bila u neredu, prljavština je prekrila čak i „vrata“. Ubrzo smo zaboravili da su tu ikada postojala „vrata“. Mislili smo to je to nema izlaza, nismo shvaćali što tu radimo zašto je sve tako prljavo,crno i neuredno. Sve dok nismo čuli za ISUSA (put, istina i život vječni). Ugledali smo neku svjetlost kako dopire kroz prljavštinu, počeli smo „kopati“ i našli smo „vrata“ i ključ. Svjetlost je postajala jača, kada smo otvorili „vrata“ ugledali smo prava(sjajnija od drugih) „vrata“. Prišli smo tim vratima i pogledali kroz ključanicu, i shvatili smo (oči su nam se otvorile). Gledali smo novim očima, razmišljali drugačije, rodio se novi čovjek u nama. To se samo dogodilo kada smo pogledali kroz ključanicu i kada smo vidjeli što je u tim „vratima“, i shvatili smo zašto i zbog čega živimo. Onda trebamo biti spremni otvoriti vrata i ući. Trebamo biti spremni isprobati sve te „stvari“ koje smo vidjeli. (Kada vidimo Disneyland iskoče nam oči i mislimo kako bi ja ovo kako bi ja ono i uživamo u tom pogledu, ali još je bolje i još veća radost kada to sve isprobamo) .
Slijedite ISUSA!

by me and GOD!

Bilo jednom jedno dijete koje se pripremalo doći na svijet. Jednog dana ono upita Boga: - "Gospodine, rekli su mi da ćeš me sutra poslati na Svijet, ali ja sam tako sitan i nemoćan, kako ću živjeti tamo?"


Bog odgovori:
- "Od svih anđela izabrao sam jednog za tebe. On će te čekati i štititi. Svaki dan će ti pjevati i smiješiti se. Tako ćeš ti osjetiti njegovu ljubav i biti ćeš sretan."
- "Dobro, kako ću ih razumjeti kad mi nešto kažu,kada ne znam njihov jezik?" - zapita dijete.
- "Anđeo će ti govoriti najljepše i najslađe riječi koje ćeš moći čuti na svijetu i pažljivo i sa ljubavlju naučit ćete pričati."
- "Čuo sam da na Zemlji ima dosta loših ljudi, tko će me štiti?" - zabrinuto nastavi dijete.
Bog se nasmiješi i kaže:
- "Tvoj će te anđeo uvijek štiti, pa bilo to i po cijenu njegovog vlastitog života."
Dijete pogleda Boga i molećivim glasom kaže:
- "Ali ja sam veoma tužan što Te više neću moći vidjeti."
- "Tvoj će ti anđeo uvijek pričati o meni i naučit će te putevima koji vode do mene."
Tada u raju nastade tišina i glasovi sa Zemlje dopriješe do njega. Dijete shvati da treba ići pa postavi posljednje pitanje:
- "Gospodine, ako sad moram ići, molim Te, reci mi kako se zove moj anđeo"

Bog odgovori s velikim osmjehom:
- "Nije važno kako se zove, ti ćeš ga zvati MAMA"

Grupa istraživača zadala je djeci od 4-8 godina jedno pitanje: "Što je to ljubav?"
Odgovore koje su dobili bili su opširni i duboki.
Nitko se nije nadao takvim objašnjenjima.

– Kad je moja baka dobila artritis više se nije mogla naginjati i lakirati nokte na nogama,
pa je moj djed preuzeo taj dio posla na sebe. Čak i kad je sam dobio artritis nije prestao. To je ljubav! –
Rebecca, 6 godina
– Kad te netko voli on na poseban način izgovara tvoje ime. I ti znaš da je tvoje ime sigurno
kada se nalazi u njegovim ustima –
Bill, 4 godine
– Ljubav – to je kad ideš nekamo jesti i daješ nekome veći dio svojih prženih krumpirića
ne tražeći ništa zauzvrat. –
Daisy, 6 godina.
– Ljubav – to je kad se smiješ čak i kad si umoran. –
Terry, 4 godine
– Ljubav – to je kad moja mama radi kavu mom tati te otpije gutljaj, prije nego mu da šalicu,
da se uvjeri da je kava finog okusa. –
Danny, 7 godina
– Ljubav – to je kad kažeš dečku da ti se svidja njegova košulja i onda je on nosi svaki dan. –
Nancy, 7 godina
– Ljubav – to je kad ti tvoj mali psić liže lice, čak i onda kad si ga ostavio samog cijeli dan. –
Mary-Ann, 4 godine
– Kada voliš nekoga, tvoje trepavice se cijelo vrijeme spuštaju i podižu, gore-dolje,
a ispod njih vidiš samo svijetle zvijezde. –
Caren, 7 godina.
– Ljubav – to je kad mama vidi tatu u kupaoni i ne misli da je to ružan prizor. –
Mark, 6 godina
– Ako ne volisš, ni u kojem slučaju ne smiješ govoriti "Volim te".
Ali ako voliš onda to moraš stalno ponavljati. Ljudi zaboravljaju. – Jessica, 8 godina.
I, na kraju – autor Leo B., jednom je objasnio smisao ovakvog istraživanja.
Njegov cilj je bio pronaći najpažljivije dijete.
Pobjednik je bilo četverogodišnji dječak, čiji je stari susjed nedavno ostao udovac...
Vidjevsi da starac plače, dječak je ušao u dvorište, popeo mu se u krilo i jednostavno je tamo sjedio.

Kada ga je majka upitala što je rekao susjedu, dječak je odgovorio:
"Ništa. Samo sam mu pomogao plakati."

Ova priča me tako dirnula.


Na kraju ove priče, imaš dvije opcije.
Mislim da ćeš shvatiti koju opciju sam ja odabrala.
Kad je doktor ušetao u bolničku sobu Diane Blessing, ona je još bila slaba nakon operacije...
Njen muž, David, držao je njenu ruku dok su se pripremali za najnovije vijesti.
To popodne 10.ožujka 1991, komplikacije su prisilile Dianu, samo 24-tjedna trudnu, da se podvrgne hitnom Cezarskom rezu kako bi porodila curicu Danu Lu Blessing, koju je par nestrpljivo očekivao.

36 cm dugu i težeći samo jedan kilogram i devet
dekagrama, već su tada znali da je prerano rođena.

Ipak, doktorove nježne riječe odzvanjale su poput bombi.
“Mislimo da ona neće preživjeti “, rekao je, nježnije koliko je god mogao.
" Postoji samo 10 % šanse da će preživjeti noć, a čak i tada,ako preživi noć, njena budućnost će biti okrutna. "
Otupjeli od nevjerice, David i Diana slušali su dok je doktor objašnjavao poražavajuće probleme s kojima će se Dana vjerovatno morati suočiti ako preživi.
" Ona neće nikad hodati, ona neće govoriti, vjerovatno će biti slijepa, i vrlo je vjerojatno da će biti sklona drugim katastofalnim problemima od cerebralne paralize do potpune metalne retardacije “ ... i tako dalje i dalje…
"Ne! Ne!" bilo je sve što je Diana mogla reći.
Ona i David, sa njihovim petogodišnjim sinom Dustinom, dugo su sanjali dan kad će dobiti curicu koja će postati dio njihove obitelji.
Sada,kroz samo nekoliko sati, taj san je polako iščezavao...

Ali čim su prošli prvi dani, nova agonija ušla je u život Davida i Diane...
...zbog toga što je Danin nerazvijeni živčani sustav bio jako ranjiv,najlaganiji poljubac ili dodir, samo bi pojačao njezinu bol, tako da oni nisu mogli niti priviti svoju malu krhku curicu na njihove grudi kako bi joj pružili snagu svoje ljubavi...
Sve što su mogli, dok se Dana borila sama ispod ultraljubičastog svjetla u isprepletenim cijevima i žicama, je moliti se da Gospodin ostane blizu njihove male curice.
Činilo se kao da neće dočekati trenutak kad će Dana ojačati.
Ali kako su tjedni prolazili, ona je polako dobivala po gram na težini i gram na snazi.
I nakon dva mjeseca, iako su doktori nastavili nježno ali konstantno upozoravati da su njezine šanse preživljavanja, a kamoli življelja bilo kakvog normalnog života jednake nuli, Dana je otišla doma iz bolnice kako je njena majka to i predvidjela..
Pet godina nakon, Dana je bila majušna ali žilava mala curica sa sjajnim sivim očima i neutaživom voljom za životom.
Nije pokazivala nikakve znakove mentalnih niti fizičkih nedostataka. Jednostavno, ona je bila sve što djevojčica može biti i više od toga...
...ali sretan završetak njene priče još nije blizu...
Jednog sjajnog popodneva u ljeto 1996, pokraj njene kuće u Irvingu, Texasu, Dana je sjedila u majčinom krilu na nenatkrivenim tribinama lokalnog parka gdje je ekipa njenog brata Dustina imala trening.
Kao i uvijek, Dana je brbljala non-stop sa svojom majkom i nekoliko odraslih koji su sjedili pokraj njih kad je odjednom utihnula. Grleći svoje ruke preko grudi, mala Dana je upitala “Osjećaš li taj miris?"
Mirišući zrak i otkrivajući blizinu grmljavine, Diana je odgovorila, “Da, miriše na kišu."
Dana je zatvorila svoje oči i ponovo upitala, " Osjećaš li taj miris?"
Još jednom, majka joj je odgovorila, "Da, mislim da ćemo se smočiti. Miriše na kišu."
Još uvijek uhvaćena u trenutku, Dana je zatresla glavom, potapšala svoja uska ramena s malenim rukama i glasno izjavila,
"Ne, to miriše poput Njega. To miriše poput Boga kad nasloniš glavu na Njegove grudi."
Suze su napunile Dianine oči dok je Dana sretno skočila i otišla se igrati s drugom djecom.
Prije nego što su došle kiše, riječi njene kćeri potvrdile su ono što su Diana i svi članovi njene proširene Blessing obitelji znali cijelo vrijeme, makar u njihovim srcima.
Tijekom tih dugih dana i noći prvih dva mjeseca njezinog života, kad su njezini živci bili preosjetljivi da je oni dotaknu, Gospodin je držao Danu na Njegovim grudima i Njegov ljubljeni miris je ono čega se ona tako dobro sjeća.
Božja ljubav je poput oceana, vidiš joj početak ali nikad kraj.

Dragi moji TT-ovci
ANĐELI POSTOJE ali ponekad, one koji nemaju krila, zovemo PRIJATELJI.

PLAVI SEMAFOR



Jednom je jedan semafor u Milanu na trgu ispred katedrale učinio nešto vrlo neobično. Sva njegova svjetla, u svim smjerovima, pokazivala su plavo. Ljudi nisu znali kako se ponašati.

- Prijeći ili ne prijeći? Stati ili ne stati?

Svim svojim svjetlima, u svim pravcima, semafor pokazuje samo plavo svjetlo, plavo kao što nebo nad Milanom nije nikada plavo bilo.

Čekajući da shvate što se događa, vozači su trubili, galamili, motociklisti su pokazivali nepristojne pokrete a pješaci vrištali: "Zar me ne vidiš?"

Neki su pokušali objasniti gdje su nestala svjetla: zeleno je vjerojatno netko odnio da oboji travu oko kuće na selu. Crveno su vjerojatno upotrijebili za bojenje vrtne ograde. A žuto? Što bi se moglo sa žutim napraviti? Jedna lijepa kišna kabanica.

Na kraju je stigao policajac, stao nasred raskrižja i počeo sređivati prometnu gužvu. Drugi policajac potražio je sandučić u kojem su komande za semafor koje mogu riješiti ovaj nered. Prije nego su ga ugasili plavi semafor pomisli: "Jadnici! Dao sam im znak "SLOBODAN PROLAZ PREMA NEBU! Kako nisu shvatili da mogu letjeti. Možda im je nedostajalo hrabrosti."

Promet je normaliziran. Automobili, motocikli i pješaci otišli su svak svojim putem i nisu shvatili zašto je semafor pokazao plavo. Svi oni žive s glavom punom briga, gledaju prema zemlji. Stanite! Pogledajte gore! Postoji i nebo!

KRIST - GENTLEMAN

Mogla bi to biti i definicija gentlemana kad kažemo da je on muškarac koji nikada ne zadaje bol.

On se bavi uglavnom time da ljudima oko sebe samo uklanja zapreke koje im stoje na putu njihova slobodnog, neograničenog potvrđivanja.
On radije sudjeluje u zbivanjima nego da sam preuzme inicijativu.
Pun je obzira prema svojoj okolini; osjećajan je prema plahima, ljubazan prema sramežljivima i milosrdan prema ograničenima. On nikada ne zaboravlja s kime govori; čuva se nerazumnih aluzija ili predmeta razgovora koji bi mogli nekoga razljutiti.

On rijetko vodi glavnu riječ i nikada nije zamoran.
On ne spominje usluge kada ih sam čini, pa izgleda da je on taj koji uzima onda kada daje.

Dalekosežnom mudrošću poštuje on načelo mudraca iz starina da se prema svom neprijatelju treba ponašati uvijek tako kao da će nam jednoga dana postati prijatelj.

On suviše zdravo shvaća ljude, a da bi se zbog uvrede osjećao uvrijeđenim.

On ima pametnijeg posla nego sijećati se pretrpljene nepravde; isuviše je bezbrižan da bi još nešto pridodao. Kad se on upušta u bilo kakve rasprave, tada ga njegov dobro disciplinirani um čuva od nezgrapne neuljudnosti možda nadmoćnijih ali loše odgojenih ljudi, koji poput tupog oružja razdiru i rasijecaju umjesto da naprave čist rez, koji u raspravi ne poznaju bit stvari, koji svoje snage rasiplju na sitnice, pogrešno shvaćaju protivnika i na kraju ostavljaju slučaj zamršenijim nego što su ga zatekli na početku.

On sa svojim nazorima može imati pravo ili krivo, ali je prerazborit da bi bio nepravedan; on je tako jednostavan kao što je i uvjerljiv.
Nigdje nećemo naći veću prostodušnost, obzir, blagost; on ulazi u duh svojih protivnika, uzima u obzir njihove pogreške.

On poznaje slabost ljudskoga razuma kao i njegovu jakost, njegov domet i njegove granice.
On djeluje iz blagosti i profinjenosti osjećaja, što su popratne pojave civilizacije.

(Kardinal John Henry Newman)

Sanjao sam da imam intervju s Bogom.

“…A tako, ti bi me htio intervjuirati?”, reče Bog.
“Ako imaš vremena?”, rekoh.
Bog se nasmiješi. “Moje je vrijeme vječnost. Što si me namjeravao pitati?”

“Što Te najviše iznenađuje kod ljudi? …”

BOG ODGOVORI ...

To što misle tjeskobno na budućnost te tako zaborave
na sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti
ni u budućnosti.

To što žive kao da nikada neće umrijeti,
a onda umiru kao da nikada nisu ni živjeli...

To što im je djetinjstvo dosadno. Žure se odrasti,
a onda bi htjeli ponovo biti djeca.

To što troše zdravlje da bi stekli novac,
a onda troše novac da bi vratili zdravlje.”

Bog uze moju ruku u svoju. Ostadosmo na trenutak u tišini.
Tada upitah:
”Kao roditelj koje bi životne pouke htio
da Tvoja djeca nauče?”

Osmjehujući se Bog odgovori:
“Da nauče kako nikoga ne mogu učiniti da ih voli. Mogu samo sebi dopustiti da budu voljeni.”

Da nauče kako nije najvrjednije ono što imaju,
nego tko su u svom životu.

Da nauče kako se nije dobro uspoređivati s drugima...

Da nauče kako nije bogata ona osoba koja najviše ima,
nego ona kojoj najmanje treba.

Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi
da se načine duboke rane ljubljenoj osobi,
a tada su potrebne godine da ih se izliječi.

Da nauče opraštati tako da sami opraštaju.

Da nauče kako postoje osobe
koje ih nježno vole,
ali jednostavno ne znaju
kako to izreći ili kako pokazati
svoje osjećaje.

Da nauče kako dvije osobe mogu promatrati jednu te istu stvar, a vidjeti je različito.

Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste.
Moraju i sami sebi opraštati.

I da nauče da sam ja tu - uvijek.”

(Nepoznati autor)

Leptir

”Jednog dana,
pojavio se maleni otvor na čahuri. Čovjek je sjedio i gledao kako se leptir nekoliko sati muči da bi izvukao svoje slabašno tijelo kroz taj maleni otvor.

Onda je leptir stao.

Činilo se da ne može dalje.

Zato je čovjek odlučio pomoći leptiru: uzeo je škare i razrezao čahuru.

Leptir je s lakoćom izašao.

Ali je imao krhko tijelo i smežurana krila.

Čovjek je nastavio promatrati leptira, očekujući da će se svakog trenutka krila otvoriti, povećati i raširiti
kako bi podržala leptirovo tijelo i osnažila ga.

Međutim ništa se nije dogodilo!
Leptir je cijeli svoj života proveo puzeći okolo sa slabašnim tijelom i nerazvijenim krilima. Nikada nije poletio.

Čovjek unatoč svojoj ljubaznosti i dobrim namjerama, nije razumio da je poteškoće kroz koje je leptir morao proći, izlazeći iz čahure, osmoslio Bog, kako bi krv iz tijela leptira potekla u krila i kad se oslobodi čahure da bude spreman letjeti.

Ponekad su poteškoće upravo ono što trebamo u životu..

Kad bi nas Bog oslobodio od svih prepreka, osakatio bi nas. Nikad ne bi postali onoliko snažni koliko možemo biti. Nikad ne bi mogli letjeti.


Tražio sam Snagu...
I Bog mi je dao poteškoće koje su me osnažile.

Tražio sam mudrost...
I Bog mi je dao Probleme koje je trebalo riješiti.

Tražio sam Bogatstvo...
I Bog mi je dao Mozak i Tijelo da mogu raditi.

Tražio sam Hrabrost ....
I Bog mi je dao prepreke koje je trebalo svladati.

Tražio sam Ljubav.....
I Bog mi je dao ljude kojima je trebalo pomoći.

Tražio sam Usluge ....
I Bog mi je dao prilike.

“Nisam dobio ništa od onog što sam tražio....
Ali dobio sam sve što mi je trebalo."

Molio sam Boga da mi podari strpljenje.

Gospodin reče:
“Ne. Strpljenje proizlazi iz podnošenja trpljenja, ono se ne daruje – ono se zaslužuje.”
Molio sam Boga da mi podari sreću.

Gospodin reče:
“Ne. Ja ti dajem blagoslove. Sreća ovisi o tebi.”

Molio sam Boga da me poštedi boli.

Gospodin odgovori:
“Ne. Patnja te odvlači od briga svijeta i dovodi te bliže meni.”

Molio sam Boga za stvari u kojima bih mogao uživati.

Gospodin reče:
“Ne. Ja ću ti dati ŽIVOT, tako da možeš uživati u svemu.”

Molio sam Boga da mi pošalje svoje prijatelje.

On mi je poslao TEBE...

Molio sam Boga da mi oduzme oholost.

Gospodin reče:
“Ne. Nije na meni da je uklonim, nego je na tebi da je se odrekneš.”

Molio sam Boga da mogu ljubiti, ne očekujući da zauzvrat budem ljubljen...
Molio sam da mogu pozivati, bez nadanja da i ja budem pozvan...
Molio sam da mogu prihvaćati, ne tražeći da budem prihvaćen…
Molio sam Boga da mi pomogne VOLJETI druge, onoliko koliko On voli mene...

Gospodin odgovori: “AH, NAPOKON SI SHVATIO...”

Dobro jutro!
Kad si jutros ustao-la, ja sam ti već pripremio sunce da ugrije tvoj dan.
Pripremio sam ti hranu.
Da, to sam ti pripremio dok sam bdio nad tvojim snom, nad tvojom obitelji, nad tvojim domom.
Očekivao sam tvoje “Dobro jutro!”, ali ti si na to zaboravio-la…

Činilo se da jako žuriš.
Oprostih ti…Sunce je izašlo, cvijeće zamirisalo, jutarnja rosa te pratila, a ti ni pomislio-la nisi da sam ti ja to pripremio.
Tvoji su se ukućani nasmiješili, tvoji te prijatelji pozdravljali, učio-la si, puno posla obavio-la, pobjede nosio-la, ali… nisi shvatio da sam ja sa tobom i da bih puno više učio-la da si me zamolio-la …Žurilo ti se…Oprostih ti…
Puno si čitao-la, igrao-la se i naučilo-la mnoge stvari, ali nisi imao-la vremena za čitanje i slušanje mojih riječi.
Htjedoh razgovarati sa tobom, ali se nisi zaustavi-la da me čuješ.
Htjedoh te savjetovati, ali ti nisi ni pomišljao-la na tu mogućnost.
Kad bi me saslušao-la, sve bi u tvom životu bilo drugačije.
Ali eto, opet si me zaboravio-la, zaboravio-la da te želim u svom Kraljevstvu; želim da u njemu sudjeluješ svojim životom, svojim vremenom i svojim darovima.
Poslao sam mjesec i zvijezde da ti učine noć najljepšom što može biti, da te podsjete na moju ljubav prema tebi.
Sigurno ćeš mi sada reći HVALA i LAKU NOĆ?! Čuješ li?
Nažalost već si zaspao-la…
Laka ti noć!
Dobro spavaj; ja ostajem bdjeti nad tobom!
Ako jednom zaželiš saznati tko sam ja zapitaj potok što žubori ili raspjevanu pticu, upitaj cvijet što se tek otvara, ili zvijezdu što bljeska, dječaka koji čeka i starca koji se sjeća…

Po naravi sam LJUBAV,
lijek sam protiv zala što ti duh uznemiruje,
JA SAM ISUS!!!