www.tebe-trazim.com

Po čemu se prepoznaje da je netko pravedan i da ima karaktera?
Po tom što istinu govori, čini i živi.

Odvjetnik

Neki je mladi pravnik predivno uredio kancelariju. Kao krunu svega postavio je luksuzni telefon na stol da bi djelovao otmjeno. Došao je jedan klijent. Prvi! Mladi ga je odvjetnik, za početak, pustio čekati oko četvrt sata. Da bi na klijenta učinio još jači utisak, kad je ovaj ušao, mladi odvjetnik odglumi važan telefonski razgovor.

“Moj dragi generalni direktore, mi ovime samo gubimo vrijeme… Da, ako stvarno hoćete… Ali ne ispod dvadeset tisuća maraka… Odlično dakle, dogovoreno… Zbogom.”
Odloži slušalicu. Klijent je izgledao uistinu zbunjen. Gotovo zabezeknut.
“Želite, dragi gospodine?”
“Ja… Ja sam monter i došao sam priključiti vaš telefon.”

Čovjekova sudbina


Stvori bog magarca i kaže mu: «Bit ćeš magarac, radit ćeš od zore do
mraka, teglit ćeš na svojim leđima sve što ti stave i živjet ćeš 30 godina.» Magarac odgovori: «Neka bude volja tvoja, Gospodine, ali 30 godina je previše. Zar ne bi bilo bolje 20?!» I usliša Gospodin magarca i učini ga takvim.

Zatim stvori Bog psa i kaže mu: «Bit ćeš pas, čuvat ćeš kuću čovjeku, jest ćeš što ti stave pred tebe i živjet ćeš 25 godina». Pas odgovori: «Neka bude volja tvoja, Gospodine, ali 25 godina je previše. Zar ne bi bilo bolje 10 godina?!» I usliša Gospodin psa i učini ga takvim.

Stvori Bog majmuna i kaže mu: «Bit ćeš majmun, skakat ćeš sa stabla na stablo i činiti majmunarije za zabavu okoline svoje i živjet ćeš 15 godina.» Majmun odgovori: «Neka bude volja tvoja, Gospodine, ali 15 godina je previše. Zar ne bi bilo bolje 5 godina?!» I usliša Gospodin majmuna i učini ga takvim.

Konačno stvori Bog čovjeka i kaže mu: «Bit ćeš čovjek, najinteligentnije stvorenje na zemlji, gospodarit ćeš svijetom i sa svime na njemu, osim svojom ženom – to ti nikada neće uspjeti – i živjet ćeš 30 godina.» Čovjek odgovori: «neka bude volja tvoja, Gospodine, ali 30 godina je premalo. Zar mi ne bi mogao dati 20 godina što ih neće magarac, 15 što ih odbija pas i 10 što ih neće majmun?!» I usliša Gospodin čovjeka i učini ga takvim.

Tako čovjek živi 30 godina kao čovjek, zatim se oženi i živi 20 godina kao magarac – radeći od zore do mraka i tegleći na svojim leđima teret svoje obitelji. Potom ode u mirovinu i živi 10 godina kao majmun – skačući od stana do stana svoje djece i kreveljeći se da zabavi unuke, a na kraju živi 15 godina poput psa čuvajući kuću i jedući što mu drugi daju.

Izvor: Časopis "Rhema"

NEKA ČUDNA BOLEST



Neka čudna bolest počela se širiti cijelim svijetom. Oni koji bi od nje oboljeli, osjetili bi kako im se srce naglo smanjuje. Gubili su snagu i radost. Najradije bi ostajali u krevetu. Liječnici to nisu znali objasniti. Propisivali su razne tablete, ali bolesti nisu našli lijeka. Neki su pokušavali presaditi srce, ali i novo tek presađeno srce počelo bi se smanjiati. Nisu više znali što poduzeti.

Za to vrijeme bolest se sve više širila. Bolnice su bile pune, a novi bolesnici su stalno pristizali. Ukratko: svi su bolovali od srca. Svi su ležali u krevetu čekajući kraj. Ah, gotovo svi.

Jedna osoba ipak nije bila zaražena. Bio je to starac koji je za razliku od svih drugih imao veliko srce, veće od normalnoga. On se posvetio liječenju bolesnika.

Zapazio je da bi se njegovo malo srce, kad bi uzeo ruku nekog bolesnika i nasmijao mu se, počelo povećavati, a kad bi ruku pustio, srce bi prestalo rasti. Otkrio je brzo ono što nitko nije uspio: čudnu bolest koja je skupljala srce uzrokovalo je pomanjkanje ljubavi.

Dao se na posao. Počeo je liječiti bolesnike jednog po jednog. Uzeo bi ga za ruku i smiješio mu se. Kad bi njegovo srce postalo dovoljno veliko da može ljubiti, bolesnik bi se podigao i pomago drugima da ozdrave. Novi lijek koji mnogi nisu poznavali proširio se po cijelom svijetu. Sa svih su se strana pojavljivali ljudi s velikim srcem. Otada nitko više nije obolio od one čudne bolesti. Bilo je dovoljno uzeti se za ruke i smiješiti se.

DA ISUS DOĐE DANAS...

Bi li se presvukao prije nego Ga pustiš unutra?
Ili bi sakrio neke časopise i postavio Sveto pismo na njihovo mjesto?
Bi li sklonio svoju svjetovnu glazbu, a izvadio crkvenu pjesmaricu?
Bi li mu mogao dopustiti da uđe odmah ili bi ga zavlačio naokolo?
Razmišljam … kada bi Spasitelj bio s tobom dan-dva, bi li nastavio raditi stvari koje redovito radiš?
Bi li nastavio govoriti ono što uvijek govoriš?
Bi li se tvoj život nastavio kao što živiš svih drugih dana?
Bi li poveo Isusa sa sobom svugdje gdje ideš?
Ili bi možda promijenio svoje namjere tih dana?
Bi li ti bilo drago upoznati ga s tvojim najdražim prijateljima?
Ili bi se ponadao da oni neće navraćati dok On ne završi posjet?
Bi li ti bilo drago da On ostane s tobom za stalno?
Ili bi odahnuo kada konačno ode?
Bilo bi zanimljivo znati što bi stvarno radio da Isus kao osoba dođe biti neko vrijeme s tobom.

DRUKČIJE RAZMIŠLJANJE

Student na jednom sveučilištu pošao je u šetnju sa svojim profesorom. Dok su šetali i razgovarali, ugledaše pored puta par starih cipela, po svemu sudeći vlasništvo siromašnog seljaka koji je u blizini radio u polju i privodio kraju svoj posao.
Student reče profesoru: "Hajdemo se našaliti sa seljakom: sakrit ćemo mu cipele, a zatim ćemo se skloniti iza grmlja i promatrati njegove reakcije kada ih bude tražio."
Profesor mu odgovori: "Mladiću, nikada se nemoj šaliti na račun tuđe nevolje i bijede. Budući da si bogat, možeš si priuštiti veće zadovoljstvo od ovog siromaha. Stavi zlatni novčić u svaku njegovu cipelu, a tada ćemo se sakriti i promatrati njegovu reakciju."
Student to učini i obojica se skloniše iza nekog grma u blizini. Siromašni seljak je završio svoj posao i ubrzo došao preko polja do mjesta uz put gdje je ostavio svoj kaput i cipele. Dok je oblačio kaput, gurnuo je nogu u jednu cipelu i otkrio da mu je nešto u njoj. Prvo je pomislio da je kamenčić, ali ubrzo shvati da je to zlatni novčić. Sav u čudu pogleda u novčić, osvrne se oko sebe te ga počne promatrati neko vrijeme. Ponovno se osvrnu na sve strane, ali nikoga nije vidio. Stavio je novčić u svoj džep te nastavio obuvati drugu cipelu. Njegovo iznenađenje je bilo još veće kada je i u njoj pronašao novčić. Odjednom su ga počeli obuzimati osjećaji. Bacio se na koljena, podigao glavu prema nebu i glasno počeo izgovarati molitvu u znak zahvalnosti. U njoj je govorio o svojoj bolesnoj i bespomoćnoj ženi i svojoj djeci koja su bez kruha, a zahvaljujući nevidljivoj ruci koja mu je poslala novac oni će biti spašeni. Student je ostao duboko ganut, sa suzama u očima. Profesor ga upita: "Bi li bio sretniji nego što si sada da si se našalio na račun ovog seljaka?" Mladić mu odgovori: "Naučili ste me lekciju koju nikada ne ću zaboraviti. Sada stvarno razumijem riječi koje prije nisam razumio: -Više je blagoslovljen onaj koji daje, nego onaj koji prima.-"

MJESTO GDJE STANUJE LJUBAV

Jedan je dječačić upitao svoju majku: "Zašto plačeš?" "Zato sto sam žena" - odgovorila je. "Ne razumijem" - rekao je dječak.Mama ga je samo zagrlila i rekla: "Nikada i nećeš".Kasnije je upitao oca: "Zašto mi se čini da mama place bez ikakvog razloga?" "Sve žene placu bez ikakvog razloga" - bilo je jedino sto je tata znao reci.
Dječačić je odrastao i postao muškarac, i još uvijek se pitao Zašto žene placu. Naposljetku je nazvao Boga.
Kad ga je dobio, upitao ga je:"Boze,Zašto se žene tako lako rasplaču?"
Bog odgovori: "Kad sam stvarao ženu morala je biti posebna. Dao sam joj ramena dovoljno jaka da nose svu težinu ovoga svijeta, a opet dovoljno nježna da mogu pružati utjehu. Dao sam joj unutrašnju snagu da podnese porod i odbijanje koje joj toliko puta stiže od njezine djece.
Dao samjoj čvrstinu koja joj omogućuje da ide dalje kad svi drugi odustanu i da se brine za svoju obitelj u doba bolesti, nevolje bez prigovora. Dao sam joj osjećajnost da voli svoju djecu bez obzira na sve,cak i ako ju je njezino dijete veoma povrijedilo.
Dao sam joj snagu da nosi svoga muza kroz njegove pogreške i načinio je od njegovog rebra da bi štitila njegovo srce.
Dao sam joj mudrosti da zna da dobar muž nikada ne bi povrijedio svoju ženu,ali povremeno testira njezinu snagu i odlučnost da postojano bude uz njega.I napokon, dao sam joj suzu da je isplače. To je samo njezino na korištenje kad god joj zatreba.
Vidiš, sine moj, ljepota žene nije u odjeci koju nosi, u njezinoj figuri, ili u načinu na koji se češlja. Ljepota žene mora se vidjeti u njezinim očima, jer to je ulaz u njezino srce - mjesto gdje stanuje ljubav...

BOŽJA TIŠINA

Stara norveška legenda govori o čovjeku po imenu Haakon, koji je uvijek molio i razmatrao lik raspetog Krista. Raspelo pred kojim je molio bilo je vrlo staro i ljudi su pred njega dolazili moliti s mnogo vjere, a mnogi su Krista molili za čudo.
Jednog dana Haakon, pustinjak, želio je Isusa zamoliti za uslugu. Potaknut osjećajem velikodušnosti, dobrote i ljubavi kleknuo je pred raspelo i rekao:

"Gospodine, ja želim trpjeti i umrijeti za Tebe. Dopusti mi da zauzmem Tvoje mjesto. Želim...postati Ti na križu."
I netremice uperivši oči u Njega, očekivao je odgovor.
Tada je Gospodin otvorio svoja usta i progovorio. Njegove riječi dolazile su s nebesa, poput šapta, ali i kao upozorenje:
"Moj vjerni slugo, ispunit ću ti želju, ali samo pod jednim uvjetom"
"Kojim, Gospodine? Je li to nešto teško? Spreman sam ga ispuniti uz tvoju pomoć, Gospodine!" odgovorio je stari pustinjak.
"Slušaj me dobro: Što god da se dogodilo i bez obzira što vidio, uvijek moraš ostati u šutnji."
Haakon je odgovorio: "Obećajem ti to, moj Gospodine!"
I onda su zamijenili mjesta. Nitko nije ništa primjetio, nitko nije prepoznao pustinjaka čavlima prikovanog na križu.
I dugo vremena on se držao dogovora i nikada nije nikome progovorio ni riječi. Ali jednoga dana došao je BOGATAŠ, i nakon molitve zaboravio pod križem svoj novčanik.
Haakon je to vidio i ostao tiho.
Nije progovorio ni kada je nakon dva sata došao siromah, pronašao bogatašev novčanik i zadržao ga.
Šutio je i kada je ubrzo nakon toga pred križ kleknuo mladić moleći za blagoslov prije polaska na dugo putovanje.
U tom je trenutku stigao bogataš tražeći izgubljeni novčanik. Ne našavši ga, pomislio je da ga je mladić uzeo.
Bogataš je bijesno povikao na mladića: "Vrati mi novčanik koji si mi ukrao!"
Mladić je u čudu odgovorio: "Ja nisam ukrao nikakav novčanik!".
Bogataš je odvratio: "Još i lažeš, odmah da si ga vratio!".
Mladić je ponavljao: "Kažem ti, ni od koga nisam uzeo nikakavu torbu ni novčanik"
Tada ga je bogataš počeo bjesomučno udarati.
U tom trenutku odjeknuo je snažan glas: "Prestanite!"
Bogataš je pogledao u vis i vidio lik koji mu je progovorio. Bio je to Haakon koji nije mogao odšutjeti, nego se javio sa križa, u obranu mladića i koreći bogataša zbog lažne optužbe. Bogataš je zapanjen odmah otišao, a ubrzo je otišao i mladić u žurbi zbog putovanja. Kad pod križem više nije bilo nikoga, pristupio je Krist Svom sluzi i rekao mu:
"Siđi s križa, nisi dostojan da zauzimaš moje mjesto. Nisi ispunio obećanje i nisi zadržao tišinu. "
"Gospodine", reče Haakon, "kako bih mogao dopustiti takvu nepravdu?".
Isus je ponovno bio na svom starom mjestu na križu, a pustinjak je stajao u podnožju križa.
Tada Gospodin nastavi govoriti: "Ti nisi znao da je za bogataša bilo dobro da izgubi svoj novčanik, jer je u njemu bio novac uz pomoć kojeg je namjeravao bludno griješiti s mladom djevicom. Siromah je, naprotiv, dobro učinio zadržavši novac jer je živio u krajnjoj bijedi. Za mladića bi bilo bolje da ga je bogataš pretukao, jer tada ne bi bio otišao na put. Vidiš, on je sada mrtav, poginuo je prije nekoliko minuta u brodolomu. Ti ovo sve nisi znao, ALI JA JESAM. To je razlog zašto Ja šutim".
To rekavši, Gospodin ponovno zašuti.

Mi se često pitamo:"Zašto Bog ne odgovara na naše molitve... Zašto Bog šuti?"
Mnogi od nas bi željeli da nam On odgovara u skladu s našim željama i maštanjima ...ali Božji put je drukčiji.
On poznaje prošlost, sadašnjost i budućnost. Bog nam odgovara i u tišini... a mi moramo biti spremni da Ga slušamo i čekamo Njegov odgovor.

ZATO JER TE VOLIM

Kad si se jutros probudio promatrao sam te i nadao se da ćeš mi se obratiti, uputiti mi makar koju riječ, pitajući me za mišljenje ili zahvaljujući mi za nešto dobro što ti se jučer dogodilo, ali primijetio sam da si bio jako zauzet traženjem robe koju ćeš obući za posao. Nastavio sam čekati dok si još trčao po kući oblačeći se i spremajući, znao sam da bi imao vremena tek da se na trenutak zaustaviš i kažeš mi: “Bok!”; ali bio si prezauzet. Zato sam za tebe osvijetlio nebo, ispunio ga bojama i pjevom ptica da vidim hoćeš li me barem tako čuti, ali ni na to se nisi osvrtao.
Promatrao sam te dok si se spremao na posao i strpljivo sam čekao čitav dan. Pretpostavljam da si, zbog mnogih stvari koje si trebao napraviti, bio previše zauzet da mi išta kažeš.
Kad si se vratio kući, vidio sam umor na tvome licu i pomislio sam da te malo osvježim blagom kišom koja će odagnati taj umor. To je bio moj dar, ali ti si se naljutio i uvrijedio moje ime.
Toliko sam želio da mi pričaš... Ima još toliko vremena, mislio sam. Poslije si uključio televizor. Ja sam te strpljivo čekao dok si gledao televiziju. Večerao si, i uronivši u svoj svijet, ti si ponovno zaboravio popričati sa mnom.
Primijetio sam da si umoran i razumio sam tvoju želju za tišinom. Zato sam spustio sunce i na njegovo mjesto postavio zvjezdani pokrivač. A u njegovom središtu sam upalio jednu svijeću: bio je to prekrasan prizor! Ali ti ništa od toga nisi primjetio.
Kad si išao spavati, poželio si laku noć svojoj obitelji i, kako si legao, gotovo isti trenutak si zaspao. Pratio sam tvoj san glazbom i blagim mislima, a moji anđeli su bdjeli nad tobom. Ali nije važno jer vjerojatno ne bi ni primijetio da sam uvijek tu s tobom.
Imam više strpljenja nego što misliš i bilo bi mi drago da te makar naučim da ti imaš strpljenja s drugima.
Volim te toliko da svakoga dana iščekujem molitvu. Darovi koje sam ti danas dao plod su moje ljubavi prema tebi.
Dobro, opet si se probudio i još jednom ja sam ovdje i čekam, sa svojom ljubavi prema tebi, nadajući se da ćeš mi možda danas moći posvetiti malo svoga vremena. Dobar ti dan!
Tvoj tata Bog

Vrijeme za Ljubav



Jednom davno bijaše neki otok gdje su živjeli svi osjećaji: Sreća, Tuga, i mnogi drugi, uključujući i Ljubav.
Jednog dana osjećajima je nagoviješteno da će otok potonuti, tako da su oni svi uzeli svoje čamce i otišli. Ljubav je bila jedina koja je ostala. Htjela je ostati s otokom dok ne počne tonuti.

Kad je Ljubav gotovo potonula, odlučila je moliti za pomoć. Raskoš dođe do Ljubavi u prelijepom čamcu. Ljubav reče:
• Raskoši, možeš li me povest sa sobom?

Raskoš odgovori:
• Ne, ne mogu. Ima puno zlata i srebra u mome čamcu. Ovdje nema mjesta za tebe.

Ljubav odluči upitati Taštinu, koja također prolažaše:
• Taštino, molim te, pomozi mi!
• Ne mogu ti pomoći, Ljubavi. Sva si mokra i uništit ćeš mi čamac – odgovori Taština.

Tuga je bila blizu, pa je Ljubav ponovno zatražila pomoć:
• Tugo, dopusti mi da pođem s tobom.
• Oh… Ljubavi, jako sam tužna pa više volim ići sama!

Sreća je prolazila kraj Ljubavi također, ali bijaše toliko sretna da nije čula kad ju je Ljubav zvala!

Iznenada se začu glas:
• Dođi, Ljubavi, ja ću te povesti.

Bio je to jedan starac. Ljubav posta tako sretna da čak zaboravi upitati starca za ime. Kad su stigli na suho, starac ode svojim putem.

Ljubav upita Znanje, drugog starca, za ime starca koji joj je pomogao.

• Bilo je to Vrijeme – odgovori Znanje.
• Vrijeme? Ali zašto mi je Vrijeme pomoglo? – upita Ljubav.
• Zato jer je jedino Vrijeme sposobno razumjeti kako je Ljubav velika – odgovori Znanje.

Za šalicu mlijeka

Jednog dana siromašni mladić, Howard Kelly, idući od vrata do vrata, prodavajući robu kako bi si platio studij, ostao je samo s deset centi u torbi...
A bio je strašno gladan!

Stoga odluči kod sljedeće obitelji u koju će ući, zamoliti nešto za pojesti.
Ali… vrata mu je otvorila uglađena dama, koja ga je smela do te mjere, da tako smeten, nije znao drugo osim zamoliti čašu vode umjesto hrane.
Žena je primijetila da je mladić gladan, pa mu je umjesto vode donijela veliku šalicu mlijeka.
Mladić je polako pio, a zatim je upitao gospođu:
- Koliko dugujem? –

- Ne duguješ mi ništa - odgovori - moja majka me učila da se ne traži ništa za ono što se daje braći iz ljubavi.

- Onda Vam od srca zahvaljujem...! -

Kad je Howard Kelly izašao iz ove kuće, ne samo da se osjećao jačim, nego je osjetio da je u njemu poraslo povjerenje u ljude i vjera u Boga.
Puno godina kasnije ona žena je teško oboljela.

Mjesni liječnici su bili zbunjeni njezinim slučajem i nisu mogli pronaći lijek
za njezinu bolest.
Odlučili su je poslati u bolnicu u glavni grad. Nazvali su glasovitog Dr. Howarda Kellya za hitni savjet.
Kad je čuo ime mjesta iz kojeg dolazi pacijentica,
neobično svjetlo mu je ispunilo oči.
Odmah je otišao u sobu pacijentice i prepoznao stariju gospođu.
Srce mu je zadrhtalo od uzbuđenja.
Odlučio je učiniti sve moguće kako bi spasio život.

Od tog trenutka sva njegova briga bila je bolesnica,
a sve svoje dane posvetio je traženju lijeka za ovu strašnu bolest
koja je gospođu vodila kraju.

Nakon duge borbe, pacijentica je pobijedila bolest...!

Potpuno je ozdravila!
Kad je pacijentica bila potpuno izvan životne opasnosti i sasvim zdrava
Dr. Kelly je u administrativnom uredu zamolio da napišu troškovnik
i pošalju njemu na uvid.

Kad ga je imao u rukama, potpisao ga je i odobrio, te na dnu lista dodao napomenu.

Zatim je zamolio da se uruči bolesnici.

Gospođa se bojala otvoriti kovertu, strahujući da će naći račun koji
nadilazi njezine mogućnosti.

Konačno se odlučila, ali…nešto je privuklo njezinu pozornost.
Na dnu troškovnika pisalo je:

“Plaćeno prije puno godina... jednom
šalicom mlijeka!"
Dr. Howard Kelly

Njezine oči napunile su se suzama radosti,
a iz njezinog srca provrela je ova molitva:

"Hvala ti, moj Bože!
Svoju ljubav si objavio po rukama i srcima ljudi!"

"Kralj će im odgovoriti:
Zaista, kažem vam,
meni ste učinili što ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće ..."
(Mt 25,40)