www.tebe-trazim.com

Paskal:
"Ako prihvatim Boga ,a on ne postoji nista ne gubim.
Ako prihvatim Boga,a on postoji imam vecni dobitak.
Ako ne prihvatim Boga,a on ne postoji nista ne gubim.
Ako ne prihvatim Boga,a on postoji imam vecni gubitak".

---------------------------- .-------------------------------------
"Sve sto se rada zacinje se u malom i buduci da se postepeno
hrani ono uzrasta i povecava se".

"Posto izmedu setve i zetve postoji vremenski razmak -
zbog toga sumnjamo u rad".

"BRACO I SESTRE PAZITE KAKO ZIVITE !!!

VASI ZIVOTI MOGU BITI JEDINO EVANDELJE KOJE
KOJE CE VASI BLIZNJI IKADA CITATI ".
NASI ZIVOTI KAO POTVRDA BOZIJEG POSTOJANJA

Između nas i Isusa nisu
potrebni biti ljudi,
ali između nas
i ljudi uvijek je
potreban biti Isus.

Bog je tu

Kada shvatiš da si sam i naoblači se vrijeme,
pa pogledaš u nebo da u njemu nađeš spas.

Kada ljudi što prolaze ne čuju tvojih riječi,
pa pogledaš u zvijezde,čuju li one tvoj glas?

Bog je tu, On je Tu!

Kada smisao se sakri u sjenu što se stvara,
pa pogledaš u sumrak i obuzme te strah.

Kada nada ne rasvijetli jutro novoga dana,
pa pogledaš u tminu i zastane ti dah.

Bog je tu, On je tu!

Samo otvori svoje srce, da prihvatiš taj tijek,
primiš divnu ljubav; što jedini je lijek

Samo otvori svoje oči, ali ti to moraš htjet,
da vidiš pravo svjetlo; kako čudesan je svijet!

Kada vjera sva izblijedi i sumnja te nadvlada,
pa tražiš prave riječi da si objašnjenje daš.

Kada sreće ne nalaziš u svijetu kojeg gledaš,
pa pitanja postavljaš iako odgovore znaš!

Bog je tu, On je tu!

autor: Adrian Vinković Rangel

OGRADA

Bio jednom jedan dječak loše naravi.
Otac mu dade vrećicu čavala i reče mu neka svaki put, kada izgubi strpljenje,
kada se naljuti ili pobjesni, zakuca jedan čavao u dvorišnu ogradu.
Prvog je dana dječak zakucao 37 čavala u drvenu ogradu.

I polako se je počeo mijenjati.
Otkrio je da je puno lakše suspregnuti bijes nego ukucavati čavle u ogradu.

I konačno je došao dan kada se uopće nije naljutio.

Reče to svome ocu i otac mu predloži neka sada iščupa sve one čavle iz ograde
i to za svaki dan, u kojem se nije naljutio, po jedan čavao.

Dani su prolazili i dječak je konačno mogao javiti ocu da je sve čavle povadio iz ograde.

Otac uze sina za ruku i povede ga do ograde.

Reče mu: „Dobro si učinio, sine moj, ali pogledaj sve te rupe u ogradi. Ta ograda više nikada neće biti ista.
Kada kažeš nešto u ljutnji onda to ostavi ožiljak baš poput ovih rupa u ogradi.
Ti možeš ubosti čovjeka nožem i izvaditi nož.
Nebitno je koliko puta kažeš: „Žao mi je!“, rana je još uvijek tu.

Tajna smrti, tajna ljubavi



Bio sam sušan, bez kapi duhovne kiše. Na moju dušu padale su riječi – želje vlastite i tuđe – padale su i ne primiše se niti mog srca, niti moje duše, niti mog tijela...
Dolazili su ljudi i pružali mi ruku. I ja sam pružao svoju ruku, ali oni to ne osjetiše. Zastali su za trenutak – iznenađeno gledali i pošli dalje bez izgovorenih riječi – ali s čistom spoznajom odlaska bez povratka.
Nisam ni znao da im pružam mrtvu ruku, da ih promatram mrtvim očima – da dodiruju mrtvo srce. Bio sam živi mrtvac, koji još uvijek ima ruke i pruža ih, ali one nikoga ne dodiruju.
Imam snage i hodam, ali ništa ne tražim.
Imam srce koje kuca, ali ne osjeća.
Imam dušu koja je tu, ali ne živi.
Zar je moguće umrijeti prije smrti? Da, moguće je. Tražio sam znak prepoznatljivosti tog čudnog umiranja i nađoh ga.
Sam sam – bez sebe – ostavljen od ljudi, bez ljubavi – bez Boga, koji šuti.
Biti sam umiranje je prije smrti!
Biti sam smrt je prije smrti!

Uvijek sam se divio svemu oko sebe i svemu u sebi. Sitnice su me tako znale razveseliti i shvatio sam da je umiranje i ljepota življenja u moći divljenja, u znatiželji traženja i otkrivanja. Nikad nećemo sve znati, ali puno toga dato nam je što svojim osjetilima doživljavamo.
Majka je brižno milovala tamno-sivi spomenik u jednome malom mjestu u blizini velikog industrijskog grada. Rukom dodiruje slova utisnuta u kamen i čita napisanu rečenicu – Sine, htjeli smo ti pomoći, ali nismo mogli.
Čuo sam plač majke i vidio njezinu nemoć pred moćnom smrti koja joj oduze sina. Bio je to razgovor živih sa živima. Govorila mu je što danas radi njegova sestra, kako joj je jučer bilo u školi. Ni najmanju sitnicu nije zaboravila – sve mu je rekla – baš sve i razgovor je trajao dugo. Nisam niti jednog trenutka posumnjao da je sin nije čuo, jer to je bio dijalog, a ne monolog – to je susret onih koji se vole. Zadnje riječi su bile – Sine, brzo sam opet tu kod tebe. Njezino okretanje prema grobu, mahanje rukom pri odlasku, bili su znakovi rastanka živih sa živima. Čak moje čitanje na spomeniku – umro 08.08.2006. – nije me uvjerio da tu leži mrtvac... To mi je samo govorilo da on od 08.08.2006. tu stanuje – da je samo primijenio prebivalište...
Osjetih da samo postoje živi i da svi oni koje zovemo mrtvima samo ondje na grobljima stanuju i njihova imena su njihove adrese gdje ih možemo naći...
Mislim o smrti kao zadnjoj točki na sve što smo imali, zadnjoj točki na sve čemu smo se veselili, na sve što smo čekali, nadali se, mislim o smrti koja odnosi sve, zaustavlja rad srca, gasi život – zadnja točka koja se ne ponavlja, – jednom stavljena isključuje naše zašto!
Ovaj slučajni susret majke i sina i njezin razgovor sa sinom na groblju imao je čudesno djelovanje na sve moje dosadašnje spoznaje o smrti. Od tog trenutka smrt za mene više nije zadnja točka, ako već posljednja točka, onda sa zarezom...
Ostavljajući grobove koji za mene postadoše nova prebivališta živih – istina je o kojoj sam nedavno pročitao. Kad saznaješ tajnu ljubavi, tek tad ćeš riješiti problem smrti. Istina, koja mi bi darovana i koju ne želim nikad izgubiti, a oni koji osjetiše toplinu očiju koje vole, blizinu ruke koja snagom ljubavi miluje, kucaje srca koje ne prestaje kucati za voljenoga, riješili su problem smrti. Naš život nema kraja, završava tamo gdje je i počeo – u vječnosti.
Za majku koja voli

Strah od đavla?
Odgovor svete Terezije Avilske

Protiv neopravdana straha od đavla navest ću iz životopisa sv. Terezije Avilske
(poglavlje 25,19-22). To je ohrabrujuće mjesto - dokle god mi sami ne otvorimo vrata
đavlu:
"Ako je Bog tako moćan kao što znam i vidim, ako demoni nisu ništa drugo nego
robovi, u što mi vjera zabranjuje sumnjati, što mi oni tada mogu učiniti kad sam
služavka Kralja i Gospodina? Možda zato što se ne osjećam dovoljno snažnom da se
suprotstavim čitavom paklu? Uzela sam u ruku križ i učinilo mi se da mi je Bog dao
hrabrost. Ubrzo sam se osjećala tako preobraženom da se nisam bojala boriti sa svima
i dovikivati im: "Samo dođite bliže. Budući da sam služavka Božja, željela bih vidjeti
što mi možete učiniti!"
I činilo se kao da su me se oni uistinu bojali, jer sam mogla ostati mirna. Otada me
nije više mučio nemir, nisam se više bojala demona i ako su mi se prikazali, nisam ih
se više plašila, već mi se činilo da su se oni plašili mene. Najviši gospodar svih stvari
dao mi je takvu moć nad njima da ih se danas ne bojim više nego muhe. Oni su
zapravo kukavice i odmah gube hrabrost ako vide da ih se prezire. Oni ne napadaju,
osim one ljude za koje smatraju da ih mogu lako pridobiti za sebe ili ako to dopusti
Gospodin, da bi njihovi napadi i progoni postali od veće koristi njegovim slugama.
Bog želi da se mi bojimo samo onoga čega se treba bojati i da se uvjerimo u to da
jedan jedini grijeh može nanijeti veću štetu nego čitav pakao. I upravo je tako.
Znate li kada nam zli duhovi utjeraju strah? Kada se brinemo za časti, radosti i
bogatstva ovoga svijeta. Ako dakle volimo i slijedimo ono što bismo trebali
izbjegavati, predajemo im oružje kojim bismo se mogli braniti i pozivamo ih da se
bore protiv nas pomoću naše goleme predrasude. Bolno je misliti na to, jer bi već bilo
dovoljno obujmiti križ i prezirati sve drugo iz ljubavi prema Bogu, jer zao duh bježi
od takve ljubavi i vjere više nego mi od kuge. Đavao koji je prijatelj laži i koji je sam
laž, ne može se nikada složiti s onim koji je na putu istine. No, ako vidi da je um
pomračen, tada ga nastoji posve oslijepiti. A ukoliko opazi daje netko posve slijep i
nalazi zadovoljstvo u stvarima ovoga svijeta koje su beskorisne i prolazne poput
dječjih igračaka, vjeruje da ima posla s djetetom, te postupa s njim u skladu s tim.
Tada se đavao zabavlja time da takva čovjeka uvijek iznova napada.
Sviđa li se Bogu da ne pripadam takvima, već njegovom milošću smatram mirom
ono što jest mir, čašću ono što jest čast, radošću ono što jest radost, a ne suprotno,
tada se mogu suprotstaviti svim zlim duhovima i oni će prestrašeni pobjeći. Ne
razumijem strahove onih koji viču: "Đavao! Đavao!", dok bi mogli zvati: "Bože!
Bože!" i tako ispuniti pakao strahom. Ne znamo li možda da se zli duhovi ne bi mogli
ni pomaknuti bez Božjeg pristanka? Čemu dakle ti besmisleni strahovi? Ja se osobno
više bojim onih koji se panično plaše đavla nego sama đavla, jer on mi ne može
naškoditi, dok oni unose nemir u duše, osobito ako su ispovjednici. Radi njih sam
morala toliko mnogo godina provesti u tako velikim teškoćama da se još i danas pitani
kako mi je uspjelo svladati ih. Hvaljen budi Gospodine koji si mi pružio svoju golemu
pomoć."

Stih za ohrabrenje: (Psalam 91,1-2)

Ti što prebivaš pod zaštitom Višnjega, što počivaš u sjeni Svemogućega, reci Jahvi: "Zaklone moj! Utvrdo moja! Bože moj u koga se uzdam!"

...namjeris li se kada
na neki kamen,
vjeruj mi ,
on nije ostavljen da ti naudi,
htio bih
da se uspnes njime
da ti vise svjetla pokazem ..
Stjepan Lice

želim napisati jedno od naših obiteljskih svjedočanstava, svjedčeći kako je Bog velik i kako nikad ne napušta svoje djece
- dogodilo se to u mojoj obitelji

KAKO JE MAGARAC POSTAO ŽRTVENO JANJE

kad smo prije 7g ja i moj suprug uzeli kuću na kredit, redovno smo otplačivali kredit, radili i molili se
zajedno sa kučom kupili smo i 3 magarca, 1 konja i 20 ovci
u našoj obitelji suprug-glava obitelji, ja-majka-srce obitelji, dječica, Kruno, Petra, Bruno s tim da sam ja bila trudna i očekivali smo malenu prinovu u našu kuću tako da je novaca u kući bilo manje jer sam ja bila na porodiljnom pred sam porod
i dani su odmicali, djeca su hranila i igrala se najviše sa magarčićima
veselja nije nedostajalo
sve dok jednog dana otac obitelji nije sa zabrinutim pogledom obznanio ,
bojim se da ovaj mjesec nečemo imati za platiti kredit za kuču
dani su prolazili a rok za plačanje kredita se bližio
nismi imali riješnje, sve zalihe novca su bile iscrpljene
i došao je i taj zadnji dan
suprug je zabrinut otišao ujutro u štalu nahraniti životinje
a ja sam ostala u kući moliti
koliko god bila velika briga toliko je bilo i mira znajući da nas Otac nebeski ipak neće ostaviti
ta dao nam je na brigu ovu maljušnu dječicu
ta Njegova su to djeca, koju je dao nama na čuvanje
pa kako će onda ostaviti svoje djece gladne i na cesti??
nakon mog razmišljanja i molitve
suprug se vratio iz štale,
prvo što je rekao bilo je
magarac je ošepavio i moramo ga pot hitno prodati
i tako je naš magarac postao žrtveno janje da bi mi taj dan platili kredit za kuću
sve je bilo riješeno
Bog je našao odgovor na naše probleme na koje mi nismo imali odgovor
nije nas ostavio same