www.tebe-trazim.com

Ja isto mislim da je udruga "Zdenac" ok. Drago mi je da s njima surađujemo, trebali bi se još i više povezati s njima.

VAPAJ GLADNIH I ZLOSTAVLJANIH IZ KONGA!


Redovnica s. Mirabilis Višić pripada družbi Školskih sestara franjevke iz Splita. Po struci je medicinska sestra, koja od svoje 26. godine kao misionaraka djeluje u Kongu. Kad je stupila na afričko tlo tamo je naišla na bijedu na koju je nisu sve pripreme mogle predočiti. Ljudi su hodali bez odjeće ili u dronjcima, gotovo nitko nije znao pisati i čitati. Bolesti za koje nije bilo dovoljno cjepivo harale su i doslovno desetkovale sela i manje gradove.
U misiji u koju je došla nije bilo automobila, struje niti vode. Ako je željela telefonirati, morala je otići u drugu državu - u 100 kilometara udaljenu Ruandu. Iako je službeni jezik bio francuski, gotovo nitko ga nije pričao pa je morala naučiti četiri lokalna jezika. Od tada je prošlo 26 godina, gotovo pola njezina života, a s. Mirabilis u Kongu živi još i danas. Neke stvari su se u međuvremenu promijenile, ali na žalost gotovo sve na gore.
Većinu vremena provela je u mjestu Luhwinja gdje je kao voditeljica misije organizirala školu, dispanzer, kuhinje za sirotinju. Bavila se vjerovjesničkim i tako potrebnim humanitarnim poslovima, sve dok sredinom 90-ih rat iz Ruande na najsvirepiji način nije došao i u područje njezine misije. U razdoblju od 1996. do 2004. godine u Kongu su bjesnila čak tri rata. Tu, prirodnim bogatstvima bogatu zemlju, punu zlata, dijamanata, nafte, urana i drugih ruda napale su paravojne skupine iz nekoliko susjednih država. U tom razdoblju ubijeno je gotovo pet milijuna ljudi, silovano na desetke tisuća žena. Većina ih se vratila trudna i zaražena HIV-om. S ostalih šest sestara iz Hrvatske, s. Mirabilis je pred mačetom i toljagom, najčešćim oružjem u rukama afričkih krvnika, tada morala pobjeći u grad Bukavu na granici s Ruandom, gdje živi i danas.
Prije nekoliko dana došla je na redoviti odmor u Hrvatsku, na koji odlazi svake tri godine. No, Mirabilis odmor ne shvaća kao većina nas. Stalno je u pokretu kako bi se istina o Kongu vidjela i čula, a posebno kako bi ljudi koji imaju previše odlučili malo svoje raskoši podijeliti s onima koji nemaju ništa. Na različite načine pokušava približiti našim ljudima prilike u svojoj misiji i skupiti što više pomoći za neishranjenu djecu i zlostavljane djevojčice, djevojke i žene..
Ubrzo smo shvatili zašto jedna jedina kuna za nju znači puno više nego za bilo koga u Hrvatskoj. Isto tako brzo zacrvenjeli smo se što smo ikada kukali, bili nezadovoljni životom ili ga olako shvaćali. Svaka njezina riječ i opis stanja u Kongu bili su istinski šokantni. To kako ova hrabra žena danas živi i posebno ono čime se bavi zaista ne može podnijeti svatko.
- Jednog dana u našu misiju majka je dovela svoju 11-godišnju kćer, djevojčicu tešku samo 27 kilograma. Curica je bila trudna sedam mjeseci. Nije znala što joj se događa. Kada sam je pitala kako se osjeća, odgovorila mi je da ne razumije zašto joj je narasla pupa. Rekla je i da joj se nešto čudno miče u trbuhu. Pitala me što je to. Jadno dijete otela je neka od vojski. Odveli su je u šumu i silovali. Dugo su je tamo držali. Kada je spašena, nije shvatila da se vraća trudna. Pucalo mi je srce kada sam joj to objašnjavala. Bilo me strah testirati je na sidu. Ona je i bez toga bila napola mrtva. Znala sam da većina silovanih, ako se ikada vrati, kući donosi i tu bolest. Jednostavno nisam mogla napraviti test - prisjetila se sestra Mirabilis jednog nedavnog događaja.
Kaže da je nakon njega pomislila da ne može biti gore. Da ne smije biti lošije od toga. Ubrzo je u njezinu misiju dovedena djevojčica u dobi od osam godina. I ona se vratila iz šume. Silovana i slomljena. Kao i jedna baka od 80 godina, kao i tisuća djevojčica, djevojaka i žena koje su doživjele istu sudbinu. Većina njih, koje su uopće spasile živu glavu, vratile su se trudne i zaražene HIV virusom. Umjesto vjerskim radom, organiziranjem škola i hranjenjem gladnih, čime se bavila prije rata, s. Mirabilis se našla u situaciji koju nije predvidjela. Od nje se više od bilo čega drugoga tada tražila utjeha. Više čak i od onoga čega u Kongu nikada nema dovoljno, hrane.
- Kroz naše dvije bolnice o kojima skrbe časne iz Hrvatske, pa i kroz moje ruke i srce do sada je prošlo 12.000 silovanih žena.
Strašno je to. Čovjek tada jedino može moliti Boga i nadati se da će doći kraj patnjama. Najteže je gledati djevojčice kojima se to dogodilo. Mnoge od njih moraju na operacije, a kako su većinom trudne, treba poduzeti carske rezove jer drukčije ne mogu roditi.
Stvarni problemi u zemlji poput Konga, gdje za glad postoji više izraza nego za sreću, dogodile su se tek tada. Bebe rođene nakon silovanja najčešće su bile odbačene. Glas sestre Mirabilis stisnuo se dok je izgovarala ove riječi. Uvijek se tako zapravo osjeća kada se sjeti svoje druge domovine, zemlje u kojoj ovakve sudbine odavno više nisu vijest. Bijeda, glad i zaraze nešto je na što su tamošnji ljudi, pa i misionari navikli, ali na ovako golemu tragediju djece nitko od njih nije bio spreman.

Sestra Mirabilis Višić svjedoči:

- Problem je u tome što kada se trudne djevojke vrate iz šume, njihova ih obitelj u pravilu odbija. Ponekad im kažu da one mogu natrag, ali djeca koju su rodile ne mogu. Ako je pak riječ o udovicama, ženama čiji su muževi ubijeni u ratu, a djeca su preživjela, njihova vlastita djeca odbacuju prinovu jer su u većini ovakvih obitelji sva usta gladna. Nitko ne želi dijeliti s novim djetetom. U tim situacijama žene dođu kod nas. Ali što učiniti s djecom koja su rodila djecu?

Ostaje nam jedino da ih nahranimo i utješimo, a na žalost niti toga često nemamo dovoljno – kaže sestra prilično ogorčeno.

- Djeca, djeca, djeca. Na tisuće, desetke tisuća mališana luta šumama i gradovima potpuno sami. Izgriženi od crva i kukaca. Sami. Gladni, goli. Očevi su im ubijeni u ratu, a majke otete, silovane, nestale ili umrle od side. Naravno, dio tih silovanih žena tu djecu i odbacuje i tako im ostajemo posljednja i jedina nada - kaže sestra Mirabilis te objašnjava da joj u tom kaosu jedino utočište i snagu daju duhovne vježbe. Bez njih, tvrdi, odavno bi posustala jer za ovakve količine patnje nitko od nas nije spreman.

S. Mirabilis već godinama sve strahote kojima svjedoči bilježi svojim fotoaparatom. Snima svašta, od pokolja do beskućnika. Posebno su joj drage fotografije djece o kojoj brine, koje hrani i tako spašava od sigurne smrti. Pokazala nam ih je stotine i ispričala priče dijela tih mališana.

- Dvije sestre blizanke, koje je rodila silovana djevojčica, našle smo zamotane u neku krpu. Bačene uz cestu. Spasili smo ih i sada se o njima, da priča o Kongu bude tužna do kraja, brine djevojka koja je također silovana i pritom teško ozlijeđena. Jednom smo pronašli bebu staru godinu dana koja je težila samo dva kilograma. U jednom mjestu nađeno je 800 djece silovanih majki. Nitko ih nije želio. Oni koje nađemo u dobrom stanju prigrlimo i damo im krov nad glavom, ali na žalost ima i onih za koje više nema nade. Kada im kosa požuti, a narastu trbuščići, kada se prestanu smijati i zažute, to je znak da smo došli prekasno. Umiru od gladi. Danas u 2007. dok se hrana kod nas baca... čak i sada dok mi pričamo o tome - prošaputala je dobra sestra Mirabilis.

Život vrijedan 55 lipa dnevno. Jedan američki dolar ili 5,5 kuna iznos je potreban da bi jedna cijela kongoanska obitelj od deset članova imala što jesti cijeli dan. Većina obitelji nema taj jedan dolar. Nemaju tih 55 lipa dnevno koliko je potrebno da bi se nahranilo dijete ili starca. Koliko ljudi trenutno gladuje u Kongu, trećoj zemlji po veličini u Africi koja broji 66 milijuna duša, nitko ne zna. Jednako tako ne zna se ni koliko točno ljudi boluje od side, niti koliko siročadi ondje živi. Zemlja je jednostavno presiromašna da bi se radili takvi popisi. Ni prije ratova u Kongu situacija nije bila bolja, no tragična kao sada nikada ranije nije bila. Iako potencijalno bogata, u ovoj zemlji nema industrije niti bilo kakvog normalnog posla. Većina ljudi bavi se poljoprivredom, što je vrlo neizvjesna avantura s obzirom na tamošnju ćudljivu klimu, a oni rijetki koji rade za državu također su mizerno plaćeni.

Učitelj mjesečno zarađuje 165 kuna, vrhunski liječnik u gradu maksimalno do 1000 kuna. Osoba koja radi na građevini za cjelodnevni rad maksimalno može zaraditi šalicu soli. Većina djece, posebno ženske, nepismena je jer ne ide u školu. Razlog? Godišnja školarina preveliki je trošak za većinu prosječnih obitelji. Kakve onda šanse ima siročad, djeca silovanih žena i invalidna djeca, nepotrebno je uopće govoriti. Upravo njima pokušava pomoći sestra Mirabilis i ostale franjevke u Kongu. U četiri centra koje vode hrane oko tisuću mališana. Na žalost, to nisu u stanju činiti svaki dan jer za to nemaju dovoljno novca. Budući da ovise isključivo o donacijama, njihova kuhinja je trenutno u pogonu svaki drugi dan. Između tih obroka tisuću najsiromašnije djece gladuje.

Sestra Mirabilis Višić koja u Kongu radi već 26 godina, za svoje štićenike kaže: „Znaju da smo iz Hrvatske, zemlje u kojoj ima puno dobrih ljudi koji nam pomažu činiti dobro za njih. I po tome dobru otkrivaju nježno Božje lice i kažu: 'Onaj koji vas je poslao k nama, neka prati sve vaše putove, neka blagoslovi ruke koje će vas pomagati i neka u vašoj torbi bude uvijek nešto što ćete moći dijeliti.' Dragi dobri ljudi, pomozite nam činiti dobro.“

POMOZIMO MISIJE!


"Ponekad nam se čini da nam izmiče blagostanje za kojim čeznemo pa i prosječna razina životnih uvjeta našeg vremena i podneblja. Jesmo li u takvom raspoloženju i samosažaljenju sposobni suosjećati još i sa stradanjima djece i odraslih u najsiromašnijim i nerazvijenim misijskim zemljama? Neka nas u iskoraku i pružanju ruku prema drugima oraspoloži i osnaži svjedočanstvo svećenika Borisa Dabo, misionara u Zambiji koji nam prenosi svoja proživljavanja:

Naša misijska kuća izgledala je kao stjecište svih siromaha svijeta. Od jutra pa do večeri dolazili su ljudi tražeći pomoć. Žene u poderanoj haljini, donosile su svoju dječicu, koja su bila polugola i prosile koji komadić odjeće za djecu i za sebe jer: ona je udovica i kako će doći do odjeće? Ali ne samo da joj odjeća treba, nego, kako će nahraniti sebe i djecu kad je ono malo kukuruza što je prošle sezone urodilo već davno bilo potrošeno. Dok bi ona još govorila, već bi kolona drugih takvih majki čekala da ispriča svoj slučaj. Neki drugi starac ili starica samom svojom pojavom izazivali bi samilost, jer ne samo da bi imali na sebi nekoliko poderanih krpica odjeće nego bi izgledali kao izgladnjeli i izmučeni kostur s jednom jedinom riječi na ustima: "tala" - glad, pokazujući na prazan trbuh. Dječak i djevojčica s tankim ručicama i velikim, nadutim trbuhom, što je znak neishranjenosti, pitali bi za odjeću i hranu: mlijeko u prahu, sol, šećer, sapun, itd.

Uopće, kamo god bih krenuo, kuda god bih išao, nailazio sam na prosjake. Čim bi me vidjeli, nisu propuštali priliku, a da ne prose, pa bilo to starci ili djeca ili njihovi roditelji. Znao sam se osjećati kriv što sam bijelac i što sam zbog toga u puno povoljnijem položaju nego oni, što imam nepoderane hlače i čistu košulju, što imam kapu na glavi i sandale na nogama, a krećem se među ljudima koji svega toga nemaju. Kriv što imam dovoljno jesti, a ova djeca i starci, trudne žene, bolesnici i ostali imaju svega jedan obrok na dan koji se sastoji od kukuruzne pure (palente), nešto povrća, često bez soli i ulja, kriv što izgledaju kao sjene od kosti i kože. Muka je bila proći kroz selo gledajući uvjete u kojima žive. Bilo bi lakše samo proći kao turist, vidjeti i kasnije ispričati nekome što si vidio. Ali ja sad ovdje stanujem, ovo su mi susjedi i mještani; ovdje sam da naviještam Radosnu vijest, želim pomoći gdje god mogu, tražiti izlaza iz duhovne i tjelesne bijede. Nisam ovdje samo da gledam. Ali, što napraviti?

Otvorimo se suosjećanjem i solidarnošću potrebama braće i sestara u bijedi. Pomozimo misionarima činiti dobro. Neka nas velikodušno darivanje ispuni pravom duhovnom radošću koja dolazi od dobrog Boga!"


Dr. Milan Špehar
nacionalni ravnatelj za misije

uopce ne znam kako mi je do sada promakla ova tema..
tesko je sve ovo citati i gledati a ne osjecati pri tome sram zbog svega sto imamo a koje primamo zdravo za gotovo.
luki, puno ti hvala da si to stavio i sto trazis nacina da se svi skupa drmnemo i djelujemo

Evo našao sam još zanimljivih tekstova od svećenika Borisa Daba, pa pročitajte a koga zanima nešto više imate dolje link na stranicu:


• Kako još više i bolje pomagati misije?

Misije je najbolje pomagati molitvom, osobito zajedničkom. Mlada Crkva u Africi, kao i njeni voditelji su izloženi mnogim protivštinama i napastima pa im je potrebna duhovna podrška. Dobro je i dopisivanje s misionarima. Osobno me ohrabri kad pročitam u novinama da je neka župa ili nekka zajednica nešto učinila za misije općenito a dakako, posebno za moju misiju. Prijatelji misija se mogu uključiti u pojedine projekte na misiji, već prema njihovoj procjeni, pa pomagati materijalno taj projekt. Misionar će ih onda moći izvjestiti o tome kako je njihov doprinos pomogao. Naravno to je puno lakše ako se radi o zajedničkoj donaciji.
Pomoć za misije se može slati preko Misijskog ureda u Zagrebu. Ako netko želi poduprijeti misiju Lusu, to može ili preko Misijskog ureda ili direktno preko biskupije u Krku pa će oni naći načina kako taj novac proslijediti. Više o radu kluba i načinu pomaganja se može naći na www.lusumission.org.


• Kako to izgleda biti misionar i je li vas strah životinja i drugih opasnosti?

Život i rad misionara je jako zanimljiv i lijep. Vjerojatno je to zato što je misionar uvjeren da je od Boga pozvan a od svoje Crkve poslan da bude u tom dijelu svijeta. Misinar je privilegiran što može ugrađivati svoj život i rad u stvaranje nečeg novog i plemenitog, to jest Božjeg. Opasnosti ima svugdje pa i u misijama. Treba se čuvati i od životinja i od zlih ljudi pa do Božje volje. Mnogi me pitaju koliko dugo još želim ostati u Africi. Odgovaram da ne znam a to ovisi o šefu odozgo i šefu odozdo (Bog i biskup).


• Što biste poručili našoj Crkvi i vjernicima?

Preporučio bi im neka žive misijskim duhom a to znači neka znaju cijeniti bogatstvo vjere koje posjeduju i neka to bogatstvo znaju djeliti s drugima. Vjera je Božji dar, pa sve ako je i mala dobro ju je širiti i na druge.

Mislim da je iduća nedjelja baš - Misijska nedjelja. Ako se dobro sjećam sve što se taj dan prikupi za "lemuzinu" ide u misije.

Tako je berno ,zato u nedjelju malo više u kasicu!

Točno berno,slijedeća nedjelja je misijska...na toj nedjelji je bitno da bi se u samim vjernicima probudila odgovornost i vjernička zauzetost za djelo evangelizacije.Danas više nego ikada, svijet treba misionare, misionare otvorena srca, misionare duha spremnog na prihvaćanje različitosti i na toleranciju. Više nego ikada trebamo misionare koji će gladnima hrane i gladnima riječi tažiti glad, koji će napojiti sve koji žeđaju ljubavi i razumijevanja. Pomoći bližnjima, pružiti ruku palima, otvoriti srce tuđim potrebama, gledati Gospodina u različitim ljudima, u nepoznatim kulturama, moliti, moliti za bližnje, moliti za misionare, sve su to načini na koji mi danas trebamo izvršiti Isusovu želju da idemo i svim ljudima navještavamo Istinu.

Velika djela ljubavi Gospodin čini kroz misije u dalekim zemljama, podržimo ih svojim molitvama i svakojakom pomoći, razvijajmo svijest o važnosti misijskog djelovanja. Ali jednu stvar ne zaboravimo: svi smo mi misionari, misionari u svojim obiteljima, na svom radnom mjestu, u svome gradu... Budimo poput sv. Terezije od djeteta Isusa, koja nikada nije izašla iz samostana a postala je zaštitnica misionara. Njena misija je bila misija ljubavi, molitve i žrtve. Njezine žarke molitve pratile su misionare po dalekim zemljama i "malim putem"išle prema svim ljudima kako bi ih povele k ljubavi Božjoj.