www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 28 ožu 2024 19:54

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 132 post(ov)a ]  Idi na stranu 1, 2, 3, 4, 5 ... 14  Sljedeće
Autor Poruka
 Naslov: Pad do dna
PostPostano: 12 ruj 2007 16:31 
Odsutan
Registrirani korisnik
Registrirani korisnik

Pridružen: 20 sij 2007 14:02
Postovi: 87
Podijelio: 1 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
Priznaješ li teškom mukom da si ipak dosta pao ili pala? Jesi li kad pao ili pala do dna i znaš li kako je to dobar osječaj?

Pad do dna. Čovjeku ništa nije bitno. Više nema nade. Jedina nada ostaje u Bogu. A Bog upravo to traži. Pouzdati se u Gospodina. Zato ti Bog tada i bude od velike pomoći. Možeš li se i sad pouzdati u Gospodina, iako nisi pao do dna? Pokušaj, nemaš što izgubiti.

Dosta nas je često puta palo do dna. Priznajemo li to teškom mukom? To svoje svjedočanstvo?

Znaš li da taj pad ni ne mora imati naoko neki vidljivi ili veliki razlog?

U ovoj temi me prvenstveno zanima, što je za tebe pad do dna? Možeš li to pouzdanje u Boga zadobiti i bez tog velikog pada? Pada na dno dna?


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 12 ruj 2007 16:43 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 26 svi 2006 12:15
Postovi: 830
Lokacija: Sl. Brod, Zagreb
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
Citat:
U ovoj temi me prvenstveno zanima, što je za tebe pad do dna? Možeš li to pouzdanje u Boga zadobiti i bez tog velikog pada? Pada na dno dna?


Moj prvi pad bio je kada mi je umrla draga osoba dok sam još bila dijete... Tada sam se malo naljutila na Boga, ali ubrzo smo se pomirili...

Drugi pad bio je fizički, tj. zdravstveni....- moja bolest, koja me snašla... ali ne mogu je baš niti nazvati padom, jer sam u svoj toj tadašnjoj težini puuno više dobila nego li izgubila....

Ostali padovi bi mogli biti socijalno-društvene naravi.. neprihvaćanje i nerazumjevanje društva u odnosu prema meni...

Sada padam još i ispite na faksu, al ne gubim nadu ni trenutka, što god bilo...

Mislim da baš i nisam neki svjedok padova...hm, možda nemam dovoljno godina i iskustva.... :wink: al meni je i ovako ok...

BVB! :grlim te:


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 12 ruj 2007 18:14 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 25 kol 2006 21:09
Postovi: 580
Lokacija: Split
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 2 zahvala
Cesto padnem, toliko da potonem do dna. Osjecaj niskoristi, lijenost koja me odvuce kroz rad od rada. Osjecaj da drugom kao tiranin namecem svoje vrijednosti. Gorljivost izvrsenja obveze a kao izdajicu u svojim redovima otkrijem oholost koja me tjera na to. Plakao bih od muke, a ni to nemogu uvijek. Samo mi dodje jedno, kleknut ili stat negdje sa strane. Zatrazit snage jer ja je vise nemam. I onda opet, odradi ciklus a pameti promijenit greske koje znam nemam.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 12 ruj 2007 19:12 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 18 tra 2007 12:33
Postovi: 390
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
jesam, pala sam i padam vise puta, ali je jednom bilo samo dno dna.
bila sam u tako teskoj situaciji da nisam vjerovala da me dragi Bog voli, jer da me je poznavao i volio ne bi mi to priustio ( tako sam tada razmisljala) . nije mi bilo vise stalo ni do cega i ni do koga, jer sam se osjetila i od Njega napustenom. nista mi nije bilo jasno.. jer, bila sam cijelo vrijeme u molitvi, mislila sam da sam predala sve u Njegove ruke, i onda mi je On tako uzvratio. imala sam osjecaj da je trazio previse, da je presao onu granicu koju sam mogla trpjeti...
posto nisam vidjela niti jednu svjetlu tocku, kada sada gledam unazad sigurna sam da je to bio svojski pad. a i trajao je ...neko vrijeme, prava agonija. pad - kusnja. pad - proba. pad - dokaz ljubavi?

ne zelim da se ponovi, vjerujem da On zna koliko sam slaba i koliko je malo bilo potrebno da se tada izgubim, te da ce mi to uzeti pod racun. i da vise nece biti potrebno da tako padnem da bih sebi u zivotu posvjestila kako je On jedini gospodar, Njemu jedinom sve pripada i mene zeli citavu.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 12 ruj 2007 19:17 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 16 ožu 2006 15:36
Postovi: 6385
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 44 zahvala
lMoj cijeli zivot je bio...uz brdo niz brdo..pad dizanje,i ponovno..
Ne znam dali ima itko tko moze da posvjedoci,da mu vjera uvjek ista,
jacina vjere ista..To je normalno za svakog covjeka...zasto bi Bog samo na meni pravio eksperimente, a na teb i drugima ne..?
Auuuu koliko puta sam totalno skljokana...bila na rubu zivaca,i na dnu
duse i mraka..Ali iz iskustva znam,da je s tim moja vjera ojacala..
uvjek je bila cvrsca..i ne samo da to..nego dobila sam novi cilj,
novu svijetlost.imala sam zasto ..da se dignem,i dalje idem..
dobila sam novi put,koji sam puno puta pjesmom popratila..
1995 godine bila sam tesko bolesna,operisana...i krajno nezadovoljna..
Iz ljutini ,na radoznalost drugih..kada su me pitali kako je,a ja bi odgovorila..."Ovako dobro mi jos nikada nije bilo"a u stari ,to nije bila istina,bilo mi je bolje...ali ne tako..Hm...malo cudno..i s dana u dam meni sve bivalo bolje.."pocela sam brda prenasati",to sam cesto salu pravila...
i ja zakljucim jednog dana Boze pa ja totalno ozdravila..
I nakon dvije godine...umru moj brat..(zdravi) koji nikada nije bolovao...
a u meni se srusilo sve..i ja opet nezadovoljna...kada su me pitali kako je..ja bi odgovorila..tako..mislim da me vise nista ne moze iznenaditi u zivotu..valda sam vec sve dobila...I nakon jednuipo godinu...
dobi moja kcerka,tesku bolest...pala je..lezi kao mrtva,slucajno je muz bio kod kuce...i nazvao crveni kriz,pa mene...a meni nije ni znao da kaze sta je gdje je kuda idu s njom..I ja ponovno gotova..
Dugo mi je trebalo ,da se izvucem iz toga..U stvari moja kcerka je toliko jaka, i toliko je to prihvatila,da to cak i ne smatra kao bolest..
a Bez ljekova cijeli zivot,ne moze, i bez kontroli ne moze..
Onda sam se tek na njoj naucila..kako se zrtva prihvaca,kako se
volja Bozja prihvaca..i nema vise...sve me moze zadesiti,sve me moze pogoditi...Ali Bog je jedini,koji zna sve, i koji zna sta je za mene najbolje..
i ponovno kad panem,kad sam skroz na rubu,i skroz na dnu duse...
borim se jednostavno za ljubav Bozju,jer znam da me ON nikada ne ostavlja...A i ti padovi su uvjek bili drugaciji,jednom duzi jednom kraci,
jednom bolni,a jednom neizdrzivo bolni..pomislila sam
Boze Boze ,zasto si me ostavio..? A nisam ni bila svjesna,da me On nikada ne ostavlja..ja sam ta koja Njega ostavlja..grijesi moji ,sigurno mu nisu mili..pa kad shvatim,da je to i malo na odnosu sta sam mozda zasluzila..Onda sam radosna,da je On uz mene i da me ne OSTAVLJA..


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 12 ruj 2007 23:16 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 24 lis 2006 19:46
Postovi: 2079
Lokacija: dalmacija
Podijelio: 13 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
Moji padovi...hm..bilo ih je mnogo..jedan za drugim..bez prestanka..samo dublje i dublje..al nikakvog dizanja..
Tada nisan poznavala Boga..Bio je On tu..al samo formalno..tradicionalno..ja ga nisan spoznavala...moj mozak je lutao u nekoj drugoj vasioni..
Rođena sam kao vanbračno dijete...mama mi se udala kad sam tribala poć u školu..u totalno drugu sredinu..povela me sa sobom..mada je moje srce i duša ostala kod bake...
Prvo što me dočekalo..je da sam dijelila mamu s drugom meni nepoznatom osobom...njenim mužem..Mrzila sam ga..onako kako dijete može mrziti..
Zatim su zaredali jedan za drugim moja braća..Ja sam ih čuvala,presvlačila,hranila,tj.odgajala..JA, i ja puko dijete naspram njih..
Moj svjet se rušio...Sve sam mrzila..razočarana sam bila od vrha do dna..
Danima sam gledala i buljila kroz prozor kada će mi baka doć..bilo je neizdrživo..
U sedam godina braka rodila se 4 brata..4 komada...AAAAAAAA
Ne znan ni sama koliko sam oproštajnih pisama napisala..misleć da ću da pobjegnem..al nisan mogla..Jedna 12-godišnja djevojčica..Gdje bi to ja!!
O Bože!!
Sve bi to i nadošlo i prošlo da se mama nije razboljela..Još jedan udarac..
Bolovala je god.i pol..od tumora mozga..Podlegla je pod operacijom...u svojoj 32.god.života..To je bio straaašan šok!!!
Ostala sam sama..sa gomilom djece oko sebe..Najstariji je bio 6-godišnjak a najmlađem je bilo 11 mj...Od tog dana moje srce je postalo ledena stijena..Oćuh je od tada živio..al bio je mrtvac..Alkohol mu je bio najbolji prijatelj..
Sve je polako išlo..dan za danom..godine..pune problema ..trke..svega ostalog..Oćuh je propadao..svjesno..htio je da umre..izgubio je kontrolu nad braćom..a i nad svojim životom..Tada sam se zbližila sa njim..Tek smo tada postali prijatelji..Ja sam se udala i počela svoj život formirat..Al moj duh je ostao sa njima..
Jedan od braće..Josip..skretao je sa puta normalnog tinejžera..Lovala sam ga i gonjala..al on je išao sve dublje...Izgonjala sam da bar završi srednju školu..Otac mu to nikako nije podnosio..Svak od njih je pomalo išao svom društvu..a on bi ostajao sam doma..
Dok nije stigao jedan Božić..niko nije bio doma..On je popio 6 lit.konjaka i pao u delirij..Od toga se nije oporavio..nikako..Odveli su ga u bolnicu..al iz nje nije izašao..
Moj susret sa njim u bolnici povratio mi je sve ono sjećanje koje sam negdje zatomila..Čovjek..jedini muškarac u mom životu..koji je popunio rupu..i mjesto koje je mogao imati moj biološki otac..sjedi gol u pempas peleni na bolničkom krevetu i nema pojma tko sam ja!!
Tu sam izgubila kompas...stakla su se u bolnici tresla od moje krike i suza...Preminuo je nakon nekoliko dana..u 43god.života..
Tada je nastao kaos..4 maloljetnika..ostadoše sami..Brat Josip je već tada već duboko bježao od kuće..i nestajao..
Ja bih ga danima tražila..I to gonjanje je trajalo...Dok jedan dan nije prekinulo drugo..Najstariji brat imao nesreću..i leži u komi u bolnici..AAAA..Zašto Bože!!!Ti dani su bili iscrpljujući..Bogu hvala..probudio se..nakon 4 duga dana...Veliku kalvariju prođoh sa njim iza..Njegov oporavak..operacije..snimanja..kontrole...Zapostavila sam sve..svoju obitelj..djecu..muža..i krenila osvajat..ni sama ne znam šta..
Kad je to malo se stišalo..umre mi djed..Šok za šokom..Čovjek koji me gojio..školovao iza mame..udao..nestao..da nisan ni imala kada žaliti za njim..Josip je oduzimao svaki atom moga života..svaku radost..tračak nade..Između svega ostalog..muž mi završi u bolnici..nitko ne zna šta je..na kraju autoimuna bolest pluća...to je priča za sebe..
Ja sam malo po malo...padala i padala..stala bi ja na nogama..al to više nisan bila ja..Ja sam bila leš koji hoda..nije mi bilo bitno jel dan il noć..jel sunce il kiša..Bilo mi je bitno da imam helexa,lexaurina,normabela..i pila sam u enormnim količinama..Znala bih hodati po putu..i u mom mozgu bi se odvijala borba..nekoliko njih je živilo u mom mozgu..sve su se bunile..tražile pravdu..izlaz..al jedna je tražila i samoubojstvo..
Znala bih hodati po groblju..i pričala bih onima koji leže tamo moje probleme..Znala bih hodati i po kiši..bez kišobrana..Tada je najviše patila moja obitelj..koja me tražila..Znala sam otići i do crkve..do jedne male kapelice..i plakala bih tu..Nešto me vuklo..al Boga nisan spoznala...
Problem na problem se lipio..a ja nikakvog izlaza nisan vidila..Dok nisan jednom rekla DOSTA!Išla sam kod psihijatra da se lječim..tražila sam nešto..al to nisan našla ni kod njega...Dani su mi bili crnji nego noći..Moj život je bio nula!!!Pokušala sam da dođem do mog oca..biološkog..to sam već pislala na TT..I on me se odrekao..Bogu fala..Al ranjena sam kao čovjek veoma bila..Al istodobno ..u svoj toj katastrofi ljudi su uvik tražili nešto od mene....neki savjet..neki mir..pomoćć...a ja sto puta gora od njih..pružila sam sve što je bilo u mojoj moći..malo je njih znalo šta se meni događa...to je bilo duboko u meni...
Moj Josip je završio na heroinu..pa nakraju i u zatvoru..moje borbe su se nastavile..I tu kreće moj početak na TT..
Tu sam došla zatržiti pomoć..Tu se desio preokret..Vidi se sve u mom postu broj 1.
Bila sam na dnu dna...Ovo je samo skica onog što je bilo..
Tada sam na karizmatskom našla što sam cijelo vrijeme tražila..NAŠLA SAM KRISTA!!!
Mada je On cijelo vrijeme bio sa mnom..ja nisan NJega vidila..
Pa se upitam..Kako sam sve ovo mogla proći bez Njega!!
Trenutno stanje moje je ovako...
Padam..naravno..al se dižem..Imam osjećaj kao da ne pripadam okruženju koje me okružuje...Sjedim i promatram ljude..i pitam se kako žive bez Krista..
Sada sam..osjetili ste malo i tiša ovdje..Sada tjeskobe i patnje rješavam povlačenjem..
Svaki dan čujem nešto dobro..al i loše..
Otkad je molitva došla u moju kuću..puno čudnih stvari se dešava..
Npr..današnje vijesti..Najmlađi brat navalio ić u Zg na faks..a nikakve uvjete nema..niti je prag prošao..ni puno toga..al mozak je njegov odlučio tako i the end..Ja sam ga već davno pridala Majci Mariji..i pustila ga..
Najstariji stalno nešto razbija po kući..nervoza..živčanost..netrpeljivost se uvukla u nj..agresivnost..Ja sam i njega pridala Gospodinu..
A Moj najmiliji Josip..opet na drogi..sa istim društvom..opet..i nakon 7-8 god moje borbe sa njim..
Srednji..kaže da prvo sebe mora srediti..da ne želi probleme tuđe..
Bože moj..ja sam tvoj sluga..ja ne mogu više..Osjećam tugu..duša mi se zaparala..nakon tih današnjih vjesti..Na trenutak me stisklo u prsima...al....čini mi se da nisan više tako ranjiva..rane su moje zacijelile..
Danas sam mislila..odoh..padoh..al ne..ostadoh na nogama...Ovo su nekakvi novi rezovi..al manje bole...
Hvala ti Bože..Ja sam pridala svoj život i sebe k Tebi..čekam..tako i sve moje probleme..Samo kažem..Bože budi tvoja volja!!
Ovo je moj put..i za svakog je drugačije napisan..
BVB


Zadnja izmjena: moya; 01 vel 2009 00:56; ukupno mijenjano 1 put/a.

Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 13 ruj 2007 07:24 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 10 stu 2006 11:26
Postovi: 249
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
Dragi forumaši,

vidim da svi imamo padova i uspona. Naravno i ja. Trenutno stanje moje duše je malo bliže dnu.... ali kad pročitam vaše postove vidim da moji nazovimo problemi nestaju. Jer to uopće nisu problemi kad ih usporedim s vašima.... Koliko puta vapijem Isuse, ne mogu više..... i onda kleknem i molim i osjetim olakšanje i snagu .... Hvala ti Isuse što me voliš ovakvu neeeesavršenu, bijednu.... da ja sam ona što stalno kuka, zapomaže, prigovara......
Svima želim da nikad ne skrenemo s Puta.... Sjetim se svih u molitvi...
BVB


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 13 ruj 2007 08:32 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 13 kol 2007 14:29
Postovi: 1099
Lokacija: sunčana strana
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 4 zahvala
Htjela sam ispričati o svojim padovima, al onda sam pročitala Moyin post i shvatila kako su moji padovi sitnice.
(Draga Moya doista ti se divim i od srca molim da tebi i tvojoj obitelji Bog da mir i preobrati tvoju braću) :grlim te: :grlim te: :grlim te:
Da padala sam i još padam...ranije se nisam dizala...nisam ni pokušavala, samo sam očajavala i pitala "zašto Bože, zašto meni" (opet moja oholost na djelu), ali sad znam zašto...to je moj križ i moje je da ga uzmem, stavim na ramena i nosim, a ostalo prepuštam u Gospodinove ruke i kažem...Gospodine nisam dostojna da uđeš pod krov moj, ali samo reci riječ i ozdravit će duša moja...


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 13 ruj 2007 10:42 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 09 srp 2007 12:56
Postovi: 2335
Lokacija: Gdje je blago, tamo je i srce..
Podijelio: 7 zahvala
Zahvaljeno je: 39 zahvala
Nakon ovog Moyinog maila i prekrasnog svjedočanstva što znači boriti se i trpjeti... vidim da ni ja nikad nisam bila na dnu.

Često blizu dna, ali nikad na dnu.

Ispričat ću vam jednu svoju veliku kušnju.

Blizu sam dna bila u 19. godini i tad me čuvao sam Bog jer moj je razum tad bio nerazvijen, vjera siromašna. Obožavala sam jednog pjevača. Pravo djetinje ludovanje u stilu: Ja ću se udati za njega kad narastem! Tako sam govorila od najranijeg djetinjstva, nitko mi to nije branio, svi su znali da je to moj omiljeni pjevač. I u srednjoj sam školi nastavila "voljeti" tog pjevača. Upoznala sam ga u 17. godini, bila sam zadivljena vidjevši da sam ostavila jak dojam na njega.
Ja sam u 17. bila pravo dijete kojemu nije palo na pamet seks ili nešto sl. Nije mi palo na pamet da bi njemu tako nešto moglo pasti na pamet.
Ja sam bila sretna što sam ga upoznala i - to je bilo dovoljno. Neka zna da postojim i da je on moj omiljeni pjevač.
Tad još nije bilo tako puno mobitela, ali on mi je ostavio svoj broj da mu se obavezno javim.
Nisam još spomenula najglavnije - on je bio oženjen.
Meni ni to nije ozbiljno dolazilo do svijesti jer sam mislila - pa neću se ja ljubiti s njim ili tako nešto, smijem ga voljeti kao omiljenog pjevača.
Zaista nisam imala nikakve namjere bilo što loše učiniti. Tad nisam bila baš nešto jaka u vjeri. Više onako, tradicionalno i neozbiljno.
Ipak ga nikad nisam nazvala.
Kad sam u 18. došla na studij u Zg, u prva dva tjedna sam naletjela na - njega. Imao je probe u dvorani kraj mog faksa i vidio me iz auta kad sam prolazila. Kakve li slučajnosti...
Odsjekle su mi se noge kad je vikao za mnom. Otišla sam onako zbunjeno i gotovo u nevjerici s njim na kavu. Nisam mogla vjerovati da me zapamtio, a vidio me jedanput. Nisam mogla vjerovati da sam u samo 2 tjedna boravka u Zagrebu naletjela na njega. Ja sam mislila da je to neki Božji znak!! :cry:
Odmah sam i sa svojih naivnih 18 godina vidjela da ga zanimam na onaj tjelesni način. Nije bio direktan, bio je vrlo fin i šarmantan, ali nekako ipak nisam mogla povjerovati da se eto on sad baš ludo zaljubio u mene. Svašta mi je govorio. Da zašto me nije sreo ranije, kad još nije bio oženjen, da sam sve ono što on traži...
Bila sam s njim na jednoj kavi, jednoj večeri i jednom piću. Danas žalim i zbog toga. Sretna sam što me nikad nitko nije snimio s njim u društvu, zamislite što bi to ispalo. Tko bi mi vjerovao da nije bilo ništa... Da sam bila naivna 18-godišnjakinja koja misli da je normalno naći se na kavi s oženjenim muškarcem koji je njen omiljen pjevač od najranije mladosti.
Bože, hvala ti što si me čuvao da ne padnem u njegov đavolji zagrljaj.

Kako tad nisam imala mobitel, nikako nije mogao doći do mene. Nakon tri susreta sam vidjela da je on na neki način poludio i da želi spavati sa mnom, da mu je to najzanimljivije. Tek tad sam postala svjesna u što sam se uvukla. Tad sam gotovo preko noći odrasla. Bila sam zgrožena time da bi on htio da spavam s njim. Jednostavno sam se prestala javljati. Budući da smo se upoznali u mom rodnom gradu - počeo je dolaziti na popularna mjesta za izlaske u moj grad. To sam čula od konobara - onako slučajno. U stilu: E znaš ko je opet bio tu...
Jednom je došao baš za Valentinovo. Nekako sam znala da nisu njegovi nagli i česti dolasci u Varaždin slučajni. Kad sam ga opet srela u blizini fakulteta, priznao je da me tražio u mom gradu. Nije nikog ništa ispitivao (hvala Ti, Bože!) ali je dolazio na mjesta za koja je znao da sam ja tamo dolazila. Opet mu nisam dala broj iako sam tad već imala mobitel.
Nisam ga vidjela nekoliko godina i tad sam se zaposlila u banci. Radila sam u početku na info desku. Sjećam se, nisam radila ni par dana - evo njega ispred mene, evo njega kao VIP klijenta... Opet ga je NETKO poslao...
Bio je i šokiran i sretan kad me vidio nakon par godina.
Hvala Bogu što sam ja već do tad sazrela i više nisam bila ni slična po ponašanju onoj 18-godišnjakinji, više me nije zbunjivao. Tad sam već prihvatila Isusa, On je bio moj vođa (nisam još bila do kraja u vjeri, ali ipak puno naprednija nego u 18. godini).
Često je navraćao u banku, često me zvao na kavu, imao je moj službeni broj, često me zvao i jadao se - loš brak, loš život, da sam ja jedina koju voli i koja mu može pomoći...da zašto sam tako hladna.
Nikad nisam pristala naći se s njim, ali sam se ponekad javila na telefon kad bi nazvao. Pokušavala sam mu objasniti kako ja kao vjernica gledam na njegovo ponašanje, jel on svjestan koliko si težak grijeh želi nakalemiti na dušu, jel svjestan tko je Isus, jel svjestan da nema te sile koja bi mene natjerala da ga poljubim ili sl... Pokušavala sam od njega učiniti preko tih razgovora kršćanina. Toliko sam mu pričala o vjeri da me stvarno prestao nagovarati na bilo što. Dojadila sam mu. Rekao je da mi je Crkva isprala mozak. Da on mene voli i da nije grijeh nekoga voljeti...da bi se on i oženio sa mnom. On uopće ne zna što je ljubav. On je nevjeran ženi od prvog dana. On traži mlade djevojke jer se boji svoje starosti koja lagano kuca na vrata. On vjeruje u Boga, ali uopće ne živi po Njegovim pravilima...On je potpuno izgubljen.

U toj 18. godini sam bila blizu pada. Malo je falilo da ga tada ne zagrlim i ne poljubim. A zna se što bi vjerojatno bilo nakon toga... Ja sam tad u njemu vidjela najdražeg čovjeka na svijetu, koliko god mi sad to zvuči grozno i još se ponekad sramim toga prisjetiti. Nisam gledala realno - da je to oženjen čovjek s kojim se ne smije ići ni na kavu.

Hvala Bogu, taj je čovjek dignuo ruke od mene. Ne zove me već godinu dana, promijenila sam radno mjesto pa ga više ni ne srećem. Ali kako je Sotona grozan, kako nikad ne spava - još nam ponekad spoji putove, još se ponekad slučajno sretnemo. Još uvijek me prate njegove pjesme u skoro svakoj trgovini u koju uđem, još uvijek bend svira njegove pjesme kad dođem u neki klub.. To ne volim jer me onda podsjeti na to kako sam tad bila naivna.
A opet - upravo ta zbunjenost i ti događaji s njim u 18. godini su me natjerali da se zapitam zašto se ne smije zaljubiti u nekoga tko je oženjen, tek tad sam počela istraživati sve o sakramentima, sve o posljedicama grijeha... Tu je počela moja vjera. I sad znam da je sve to bilo od Sotone - kako mi je htio smjestiti to sve s njim. Znao je da sam tu slaba, znao je da sam godinama govorila da se želim udati za njega (iako tad nisam ni znala što govorim i nisam mislila ozbiljno), znao je da mi godi njegova pažnja... A znao je i da je on slab na mlade djevojke.

Eto, to nije bio nikakav pad, ali sam bila na rubu... I još danas osjećam posljedice tog ruba. Ne volim čuti njegove pjesme (a jako volim tu glazbu i pjesme su prekrasne), ne volim kad sretnem nekoga iz osnovne i srednje pa me pitaju:"Hej, jel još voliš..." Uh, tako mi je tad žao što sam uopće ikad zavoljela njegove pjesme.

Sretna sam što me Isus tad čuvao pada i što me potpuno oslobodio bilo kakvih nepriličnih osjećaja prema tom čovjeku. Jedino što je ostalo je ta nelagoda kad čujem njegove pjesme.

Eto, ovo zvuči baš kao neka pričica iz časopisa za tinejdžere... Uh, ja vam ne mogu opisati kako sam sretna što me Bog tada čuvao od propasti. Jer sigurna sam da bih se teško opravila od svega što je moglo proizaći iz toga.

Nisam sigurna jel pametno što sam ovo napisala, nije to bio pad, ali - na neki je način za mene i bio. To razdoblje pamtim kao tamno. Pitala sam se što je to sa mnom, jel moguće da mi se taj čovjek tako opasno uvukao u život. Jel moguće da sam svojom mladošću i oduševljenjem prema njemu izazvala takve stvari... Tad sam bila u predvoruju pakla, sigurna sam.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 13 ruj 2007 10:46 
..Dok ćitam ove životne ispovjesti...drame koje život piše...
..po tko zna čijem scenariju...ostajem bez daha...!
..Zar je moguće proći kroz tako klinčane staze
..bez ruke Boga Stvoritelja...?
..Sigurno ne..! Predrage sestrice...vi ste svetice Boga Živoga...!


Vrh
  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 132 post(ov)a ]  Idi na stranu 1, 2, 3, 4, 5 ... 14  Sljedeće

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 8 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
cron
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr