www.tebe-trazim.com

Za sad imam sreću (valjda to jest sreća!) što me Bog čuvao od velike patnje. Sigurno je da zna da još nisam spremna nositi neki teški križ. Ni sama još nisam sigurna ne bih li Mu možda okrenula leđa kad bi me ranio nekom patnjom, nekim velikim križem...križem poput ovih koje nose gladna djeca, ljudi koji su teški invalidi, beskućnici, ljudi koji su jako i smrtno bolesni...ne znam kako bih podnijela da Bog sad pozove k sebi moje roditelje ili braću... Divim se svima koji su ostali bez roditelja i braće i sestara i danas normalno žive. Po meni je to najteži križ, za mene bi bio možda pretežak...

Znam da još nisam spremna ponijeti nešto takvo. Ja sam za sad spremna za križeve poput prekida s dečkom, spremna za razna odricanja, ali jako se bojim one prave patnje...koju su prošle neke članice ovog Foruma.
Ja vjerujem da ne bih Isusa okrivila ni za što, ne bih smatrala da me ne voli zbog toga što je dopustio da me takvo nešto snađe, ali - možda bih tad pala u onu tamnu noć sumnje postoji li On uopće... Možda bih izgubila vjeru..

Evo, tako se ja osjećam kad pomislim na velike patnje...znam da nisam spremna na njih.
A opet...vidim da me Isus lagano i nježno čini sve spremnijom na veće križeve. Ovi koje sada nosim nije tako teško nositi.. uz Njegovu okrepu i neprestanu pomoć i snagu - mogu...
Negdje sam napisala da ja u fazi velike duševne patnje jako vapijem Nebu da me brzo utješi i pomogne jer jako mi je teško osjećati prodornu bol - do sad sam uvijek jako brzo dobila utjehu. Izvana se ništa ne promijeni, ali moja bol - prestane ili se intenzivno smanji. I sigurna sam da me to Isus utješi jer moj razum tad ne funkcionira najbolje i sigurno se ne utješim sama, a ne mogu me utješiti ni ljudi.
Znam da je to On... znam da zna koliko sam ranjiva i osjetljiva i da me često treba ponijeti na rukama...Ja mu na tome zahvaljujem na svoj način...

Ali znam da ću jednog dana vjerojatno i ja morati ponijeti neki puno teži križ i nadam se da ću do tad biti spremna..
Da će moja vjera biti dovoljno jaka, da će moj duh tad moći ponijeti moje tijelo..

Divim se svim nasmijanim bolesnicima, svim nasmijanim (ma ne moraju ni biti nasmijani) invalidima, divim se svima koji pate zbog raznih teških gubitaka i koji unatoč tome hrabro koračaju kroz život...ne gubeći vjeru u Isusa...
To su junaci. Oni su već na putu za Vječnost.

Ja sam za sad samo malo stvorenje koje želi vjerovati svim svojim bićem, koje je spremno na život po 10 Božjih zapovijedi, koje je spremno na manja odricanja, biće koje jako voli sve ljude... Ja kroz ovaj život kročim s osmijehom na licu i doboronamjernošću prema svakome - dajem se ljudima koliko god mogu...
I radije bih se onesvijestila od umora, gladi i nespavanja zbog vremena koje sam poklonila bilo kome kome je trebala pomoć i utjeha, bilo kome tko me zamolio da s njim pođem milju (pošla bih i ako mi se ne bi dalo...)...radije bih sve - samo da me Bog sačuva od velike patnje...
Tako vam se ja dogovaram s Isusom...
Sve ću učiniti, samo da ne moram podnositi velike duševne i tjelesne patnje... "Osrednje" mogu, ali velike...još ne.
I daj mi, Isuse voljeni, snage da mogu i to prihvatiti ako me jednom snađe...

Ima li itko od vas takav strah od patnje?

odgovor moje prijateljice:

Hvala na lijepim riječima. Plakala sam i čitala. Sve sam ja to pokušavala. Bude dobro par dana i onda nas obična sitnica posvađa. Sve mu smeta. Neznam kako čovjek može biti takav da šuti i ništa ne govori. Nisam vam napisala da sam prije godinu i pol dana bila bolesna. Operirala sam dojku-rak dojke. Mislila sam da se smirio, da je bolji postao, ali nije. Nisam tada reagirala, borila sam se za život. Međutim, on je i onda bio s njom u vezi. Boli me to što ja nisam po njegovoj priči ništa učinila u životu. Živila sam na njihovoj "grbači". Ja sam u braku 22 godine. Rodila sam troje djece. Radim. Sve što sam radila ništa se ne broji. Sve su druge žene jadne, sve imaju problema sa svekrvama, a moja je meni najbolja.Sve su to njegove riječi. Ima tu puno toga što mi je rekao, uglavnom ja po njemu ne vrijedim ništa. Pokušavali smo se i miriti. Molila ga da se smiri. Nikad mi nije htio obećati. Uvijek bi mi govorio da nema ništa s njom. Ja sam ga puno puta uhvatila kako s njom kradomice razgovara na mobitel.
Prigovarao mi je kako mi je sve u životu dao, vodio me na kemoterapije i zračenja. Sve mi je kupovao što je trebalo. Kao da sam ja susjeda, a ne njegova žena. Žao mi je moje djece. Starija kći je bila na njegovoj strani. Čak se družila s tom ženom. Išla je kod nje na kavu. Sad se malo smirila poslije moje bolesti. Mlađi blizanci su jako tužni, pogotovo djevojčica. Ona je jako osjetljiva. Koliko god mogu, ja im pričam da ih tata voli. Oni stalno govore da mene više vole. Bilo im je jako teško kad dvije godine nije htio samnom spavati u istoj sobi. Sad se vratio u sobu, ali neće imati samnom ništa.
Molim se Bogu, Bog mi je puno puta pomogao, ali ovaj križ jako teško nosim. Često padam, moja me prijateljica, a vaša Marija Nada pomaže koliko god može. Prošle godine na Veliku Gospu sam se ispovijedila životno, mogla bih sad opet. I poslije sam se ispovijedala. Nešto me "koči" ili zaboravim, neznam kako to sve reći. Znam da i drugi ljudi imaju probleme i vidjela sam u bolnicama puno gorih bolesti. Kažem Bogu hvala ti što su mi djeca zdrava.
Ogorčena sam na moje ukućane. Puno toga pomislim što nije u redu i onda kažem -Bože oprosti mi.
Kako početi razgovor s njim kad sve što ja kažem on okrene protiv mene.
Ako ga pitam šta je bilo na poslu kaže šta te briga za mene. Moram napomenuti da on ne ide u Crkvu. Molila sam ga i bio je obećao da će ići, ali ništa od toga. Sad i kad bi ga upitala ne bi mi odgovorio.
Kako može šutiti puna tri mjeseca? Da li u njemu ima neke gorčine. Vjerovatno ima, ali nikad nismo razgovarali kao bračni parovi. Njegovi roditelji su ga uvijek odvlačili od mene i oni su se dogovarali kako su htjeli. Mene nikad niko nije pitao šta bih ja. često puta sam znala doći u kuću a oni bi onda zašutili. Ako sam se s njegovim roditeljima posvađala, ja sam šutila ili ako bi mu rekla oni su uvijek bili u pravu. Kako dalje?

Moja patnja traje tri godine. U te tri godine osjećala sam se svakako. Najgore je bilo kada sam izgubila volju za životom, jer nisam vidjela nikakav izlaz. Osjećaj samoće u preteškim danima, bez mogućnosti samopomoći. Osjećaji beznađa, straha.
Okrenula sam svoj život na drugu stranu. Okrenula sam se vjeri, Bogu. Svakodnevan molitva je učinila čudo od mene. Nije se promijenila slika života, i dalje sam osuđena na zlo, ali ja sam jača, sigurnija. Hrabro se suprostavljam. Strpljivo podnosim. Duševno izranjavanja ipak ne mrzim. Praštam. Bog je uz mene.
Nosim svoj križ, ponekad skrivena plačući. Ali, Bog je uz mene. Znam to, osjećam.

Moja patnja traje tri godine. U te tri godine osjećala sam se svakako. Najgore je bilo kada sam izgubila volju za životom, jer nisam vidjela nikakav izlaz. Osjećaj samoće u preteškim danima, bez mogućnosti samopomoći. Osjećaji beznađa, straha.
Okrenula sam svoj život na drugu stranu. Okrenula sam se vjeri, Bogu. Svakodnevan molitva je učinila čudo od mene. Nije se promijenila slika života, i dalje sam osuđena na zlo, ali ja sam jača, sigurnija. Hrabro se suprostavljam. Strpljivo podnosim. Duševno izranjavanja ipak ne mrzim. Praštam. Bog je uz mene.
Nosim svoj križ, ponekad skrivena plačući. Ali, Bog je uz mene. Znam to, osjećam.

...i dok ga je čedo tukao molio je "Bože oprosti ovom mom bratu, jer ne zna što čini "..i dok je to govorio..čedo je rekao.."POPE, JA TE VIŠE NEĆU TUĆI"