www.tebe-trazim.com

Zamisli koje imaš patnje. Što te dovodi do ludila. Zbog čega gubiš nadu i ne možeš dalje. Gubimo živce zbog puno toga. Onda nam se nešto dogodi i više ništa nije bitno. Recimo - bolesnik ima samo jednu želju. Smrtno stradali - samo jednu...
Pogledaj kakve drugi ljudi imaju patnje. Usporedi se s njima. Zamisli, oni misle da je tebi lako. A tebi je lako.
Mislim da bi mi, ljudi, trebali otići negdje dalje, gdje je bijeda, siromaštvo, glad, poniženje, bezakonje. Otići u neku zemlju gdje se to sve nameće. I onda se vratiti nazad. Bilo bi nam lako (a onda bi opet ta sreća povratka i života popustila). S vremenom bi se vratili na staro.
Kolika je tvoja patnja? Misliš da si sretiniji ili sretnija od drugih? Možeš li biti zadovoljan ili zadovoljna, i dali uopće želiš biti?

Svjedočimo svoju veliku patnju, kako bi drugi vidjeli da je njihova patnja mala. Pomognimo im time.

Znaš li da mnogo ljudi, veoma pati, samo to ne želi priznati? Osječam to.

Ledenjaci se trebaju otopiti, a ljudi otvoriti. Tako dolazi do oslobođenja od patnje. Ljudi kad puknu, padnu, otvaraju se Bogu (često)

Iskreno rečeno nemam nekih velikih problema. Ali, ja ne bih bila ja kad od muhe ne bih pravila slona. Pa tako moji PROBLEMI su ogromni, nepremostivi, dovode do ludila..... Ma gluposti... Što sve ima na svijetu, kakve bijede kakvoj jada, kakvih problema, a ja zapomažem.....A kad je čovjek u teškoj situaciji onda stvarno sve drugo postaje nevažno i onda vidiš koliko si se nervirao zbog sitnica. Obitelj mog muža je za vrijeme rata prognana s kesicom u ruci. Onda im je bilo jedino važno izvući živu glavu.
Sram me zbog mojih problema i ponekad sam tužna zbog toga... .Zato molim Boga da mi otvori oči da progledam i da svaki moj dan bude ispunjen zahvalom Bogu....
Bože moj, smiluj mi se....
BVB

Da,Vjeko...

Triba se izbaciti ono prljavo iz nas..
Ono što ti grlo steže..a misliš..štitnjača je to..
Triba se osloboditi boli..

tek kada izbaciš iz sebe...kada dopustiš da to izađe ....kad posvjedočiš ono što te duši..ma koliko se ono činilo smješno i premalo naspram nekih drugih..tek onad upoznaješ Boga!!!

Iskreno,puno puno sam patila u životu...mnogo puta ranjena bila..
Al ..sad..isto se to desi..patiš..rane te..

Sad je to drugačije...sad ne osjećam toliko to tako..
Kao da se to nekom drugom dešava...
Vidim da bi bilo normalno da boli..da para..da me lomi..
Al nikako da me slomi..Kad svane novi dan..sve nestane..
Ponekad se i zamislim...jesam li živa..jel to normalno..
Al ja sam živa..
To je pobjeda!!!!
Oslobođenje!!!
Hvala ti Gospodine..i slava uvijeke!!!

Covjek koji je ugrozen ,svojom patnjom ima razloga za to.Nije lako odnositi se s njom,i zatovriti oci duse...radujem se,a u nutrini patis..
Tako u patnji cesto pitam se gdje je u patnji moj put,a gdje je Bozji put,
ja snujem a Bog odlucuje.Cesto sam se znala pitati pa kako On to oducuje..?On s miloscu cini ono sto zapovjeda, a tek kad osjetim da on suti,a on tako hoce da donosimo puno plodova.
"Tko ostaje u miru,i ja ostajem u njemu"...
Moji roditelji su se rastali ,kada sam imala samo 12 godine,
bio je sok i velika patnja za sve nas,dovelo je do propasti...
I vise od 40godina..oni su rstavljenji..ali "nisu jedno drugo zamolili za oprostaj"To me sve te godine proganja,zasto su tako tvrda srca..
Meni je to postalo na prvom mjestu,jer sam kroz sve te godine uvidjela,
jer gledam na prozore duse,u svakom covjeku..koliko malo se posvecuje paznje dali sam nekoga uvrijedila ili ne..To mi smeta ,sto ljudi ne zele da primjete kada su nekoga povrijedili,kada netko zbog toga pati,a taj nije ni primjetio...(mora du su bili prljavi prozori na njegovoj dusi,dok nije vidio)
Zato me jako boli,kad se uvjerim ,kako je netko s nekim drugim postupio,a bez rijeci oprostenje,ili ruke izmirenja otisao..
Moje je srce s tim ranjeno,dali imam predrasuda ili ne ...ja sudim po srcu ii gledam na prozore duse.Predrasude vidi onaj koji nije tako nesto dozivio,ili ne osjeca..Jer Bog je svakome njegov put zacrtao..
Na jednu ruku propovjedamo kako smo veliki vjernici ,kako smo pravedni a jednu jedinu rijec ne mozemo izreci "oprosti"
Zato imam poseban istink ,da vidim i osjetim kada netko pati...
Mozda bas iz tih razloga,sto sam na mojoj patnji iztrenirala..
Ako imamo ljubavi,ljubav nas motivira i mozemo samo ciniti dobro..
Znaci moji roditelji nisu i nemaju dovoljno ljubavi ,da bi popravili stetu koju su naneli Bogu,sebi i drugima...Onima koji Boga ljube ,Bog sve okrece na dobro."Ali ako je netko zatajio,ili cak vise s tim upropastio nekoga,onda ne moze Bog da okrene na dobro...dok ne popravimo,
ispovijedimo,oprostimo...i uopce primjetimo...sta smo ucinili.
Ta vlika patnja je rana koja koci,dok se ne Predamo u Bozje ruke.
Mi smo preko duha spojeni sa Bogom,pa ako na tom spoju nastaje lom,
onda se na u toj nasoj nutrini,u srcu i dusi,na duhovnom podrucju javlja bol.(nije dzabe poslovica,nedaj ti Boze da dozivis to)
Onaj koji je pun patnja je jadan,njega treba zaliti i u prvom treba pomoci..
da bi se oslobodio ,pa ako hocete i predrasuda za drugoga..
Zato u nasoj dusi,cesto budu prozori zatvoreni.."Knez ovoga svijeta2
vlada i popraceno je njegovim strasnim utjecajem..
Plod toga su raznolike bolesti,patnje,uvrede,nesporazumi,ranjenost,progonstva,neimastina,...a sve da bude jos paradoksnije,zavrsava na zalost smrcu..
Covje misli na izvjestan nacin u skladu sa stanjem u kojem se nalazi njegovo tijelo i dusa,njegovo ranjeno srce...Tipicno je ovo za covjeka,dokaz koliko je vezan za zemaljska dobra, zanemarujuci i odbacujuci pri tome stvarna dobra ,koja nam nudi Nebeski Otac,
po svome Sinu Isusu Kristu.Neprolazna dobra koja nosimo sa sobom u vjecnost i onaj drugi zivot...u smrt...Pa dali se itko pita,dali takvim grijesima ostavlja u nasljedstvo..prokletstvo..
Ja ne mogu izbisati grijehe predaka,ali mogu uciniti da ja ne donesm nove,
i ugrozim druge..Tako patenje i boli ubijaju cesto svaku nadu,zatvora prozor na dusi,u kome nastaje mracno i tamno,dno duse.
Vise nismo sigurni u svijetu,gubimo povjerenje...i bjezimo od problema,
ne rijesavjuci i ne oprastajuci..A mi svi tezimo za ljubavi,zelimo da nas svatko ljubi,zelimo da osjetimo plodove ljubavi...da bi mogli davati te plodove dalje.Plod duhovnih patnji,su ocaj,klonulost,nesmislenost,tjeskoba,strah ,nepovjerenje itd.
Svaka duhovna patnja je u nepovjerenju,to je znak da nismo dali zivot svoj u Bozje ruke.jer vjera i zivot idu usporedno..
Covjek u svom srcu tezi za Bogom,u svom srcu nosi mnostvo neograniceni zelja,zelja za zivotom,za ljubavi i mirom...
i ceka da netko popuni tu prazninu srca.Treba se iz "pecine patnje" izvuci van,izaci u zivot pun ljubavi,svijetla,dobra i mira.
Covjekovo srce treba natopiti vrednotama,dovesti ga na izvor ljubavi,
na onaj izvor koji je na sebe primio svaku ljudsku krivnju i odkupio nas na krizu.Tako covjek poradi grijeha nije sposoban da spozna nije vise sposoban da spozna stvari znacajnog dobra,istine i ljepote.,a cesto se opredjelimo protiv tih vrednota.
Glavi uzroci duhovnih kriza i cesto i patnji su ;zli ili zli,pozude i uvrede..
A svaki covjek je svjesno ili nesvjesno izlozen uvredama drugih,koje trpimo,sto ostavlja snazne tragove na osobi.
Onima koji Boga ljube Bog okrece sve na dobro...a sta ce od toga svega biti ,neka odluci Bog,ja cu za sve biti zahvalna Bogu...
Jer kakav god ishod bio,znacu da je samo zbog mog veceg dobra.

Hm....patnja.....
Ja zapravo više ni za čim ne patim, a da su mi se loše stvari događale i da se događaju redovno je činjenica....

Što je patnja????
Zašto netko pati???

Mali milon je odgovora, ali je činjenica da čovjek najviše pati zbog stvari s kojima se ne može pomiriti i koje mu ne pašu ni u kom pogledu....

Patnja je, dakle neprihvaćanje prvenstveno samoga sebe sa svim svojim manama i situacijama koje nas snalaze.... To konstantno trpljenje i zadržavanje u sebi, radi ljudskog ponosa, neprihvaćanja uopće mogućnosti da smo slabi i da smo u nekim situacijama totalno nemočni... to nas čini jadnima u sebi.... to gađa naš ego i zbog toga sva ta silna patnja...............

Previše sam puta pokušavala upravo svojim primjerima (za normalne ljude neshvatljivim i nepodnošljivim) navesti ih na razmišljanje da vide u čemu oni traže, gledaju svoju patnju!!!

Ajme, kojih sam se gluposti naslušala.........

Admine i ostali ispričavam se, ali moram ovako pisati, jer drukčije ne znam.... ili možda ne želim....

Pa od reda...
nekima je patnja:..............
.............to što nisu ostvarili svoj materijalni status.....
............. -II- socijalni status.......
............. -II- duhovnu razinu.......
............to što su izgubili:...........
-auto, kuću, imovinu bilo koje vrste....
-zdravlje u bilo kojem smislu........
-dragu osobu........
-obitelj.............
.....................................
.....ne da mi se sad nabrajat, svi vi već znate svoje.......

Tko se od vas pita zašto se sve to dogodilo???

Koliko vas krivi nekoga, sebe ili pak Boga za sve to???

Znate li vi, dragi moji, koliko ste vi zapravo sretni???

Znate li koliko toga zapravo imate, čak i kada sve izgubite (opipljivo)????

Dajte, budite pravi KRŠĆANI i zavirite malo dublje u svoje srce!!!!!!!!!!

Misliš li još uvijek da je tvoja patnja najveća???????????
Halloooo, osvrni se malo okolo sebe, pogledaj malo dalje, proširi horizonte i shvatit ćeš o čemu govorim.....

Bar na trenutak zaboravi na sebe i svoje "probleme"!!!!!!!!!!

Možda ti ne uspije, ali pokušavaj dalje i jednom ćeš morati vidjeti!!!

Ne moraš ti fizički otići negdje...
odi duhom,
razgovaraj s onim tko ti je težak...
..ako ne možeš s njim biti u blizini,
reci toplu riječ, kritiku, što god,
ali iskreno preko sms-a,
hvala Bogu...imamo i mobitele...

Nije lako ponekad, ali pokušaj!
Vidjet ćeš da je sve što se dogodilo tebi i bilo kome drugom imalo jaaaako dobar razlog......... inače se ne bi dogodilo.......


Za sebe mogu reći da patim, ali ne kao prije..... počela sam živjeti za druge i za Boga... Puštam da mojim životom drugi upravljaju, ja samo držim jedno malo kormilo, kojim kontroliram da me drugi ne vuku previše lijevi ili desno.... ponekad i popusti, ali se ispravi....

Zar da kažem da nisam sretna???
haha, pa kad jesam! Smijem se svaki dan i više neg što trebam!!!

Zar da kažem da ne patim, hm... pa oplačem tu i tamo zbog nekoga ili zbog nečega... .........pa čovjek sam, baš kao i ti!!!!

Imam hrpu problema, al dali mi je to dovoljan razlog da patim???

Iskreno, patila bi kada bi mi zabranili da molim u sebi, da mislim na Boga, da mu se na bilo koji način obraćam.... e tada bi stvarno patila!!!

Al tko mi to može zabraniti??? Nek mi začepe usta i pojačaju zvukove, opet ću na Njega misliti i svim srcem Mu Ime zazivati............

Zar će mi slike iz glave izbrisati?


Šta su ti negativci toliko uznapredovali???
Zar ću se njima javiti???

Ma znate šta,
VOLIM VAS,
SVE MOJE,
BOGA i MAJKU BOŽJU,
pa nek priča ko šta hoće,
mene baš boli briga!

Samnom mogu radit što hoće, ja ću samo srcem misliti......



Amen
BVB!

Divno je to Figi sto si napisala,jos je divnije ..ako ima onaj tko sve moze prihvatiti....ja mu se divim...
Ja sam mojim rodiljeljima oprostila sto su se rastali,a to sto ne zele da oproste...je moje briga koko cu otici jednog dana drugi svijet ako ne oproste...Pa i svi drugi ...ZAR NOM NIJE DUZNOST OPRASTATI..
Ali iskustva naseg zivota ,kod pokusaja da zaboravimo dozivljaje i boli koje su s njima u vezi,potiskuju skrivene dubine nase duse.."ono nikada ne zaboravlja"...a oprosti..!Neizljecene rane povreda ,nastavljaju se u nama...i moramo steci dovoljno jake vjere da bi ih drzali pod kontrolom..
Na momente mozda gubimo kontrolu,tako gubimo vlas nad svojom sposobnoscu ,potiskivanja svih tih osjecaja...Jer smo svi samo ljudi od krvi i mesa...sve odreda grijesnici....a to nas cesto dovodi do ludila ,da
pretjerano reagiramo,prasnemo ili ekspolodiramo..
To je nasa nutrina,to je nasa dusa...jer i ona je dio nas...mi smo nju uredili...pa ako joj i prozore zatvorimo ,tek onda nista ne vidimo..
A tako nam je potrebno Bozje Milosrdje ...da nam bude u blizini,i da nam se smiluje...A kako znamo da mi zivimo u svijetu koji nije savrsan,
svi patimo zbog necega,i nase subrace.
Ni jedno ljudsko bice nije bilo ograniceno ljubiti nas neograniceno..
a "to je razlog osjecajima odbacenosti, osamljenosti,povredene,i nanesenog zla.i povreda koje toliko skriveno djeluju,da ih ni mi sami ne prepoznajemo" Sve jedno dali ih mi priznali ili ne,ti su osjecaji u stanju zakoraciti u nas dusevni zivot,u nasu dusu i u duhovni ras...
Duh duse mora biti slobodan...ispovijedadti ,oprostiti..i pricestiti..
tako dusa moze biti obnovljena,tek tako postajemo novo stvorenje..
na koje nas Bog poziva...A koliko puta smo se nasim grijesima oglusili na Njegove pozive..??Taj proces..oslobadjanje..prati nas cijeli zivot..
to je nase srce i dusa u koje prodire Svijetlo Bozje ljubavi..
Spoznaja da smo se ozdravili,od procesa koji dozivotno traje..
treba nam turbo "strpljivost"...a kako svi znamo ja je nemam dovoljno..
da je imam onda bi se totalno prepustila ljubavi Bozjoj da me vodi dosvijetlosti..

Za sad imam sreću (valjda to jest sreća!) što me Bog čuvao od velike patnje. Sigurno je da zna da još nisam spremna nositi neki teški križ. Ni sama još nisam sigurna ne bih li Mu možda okrenula leđa kad bi me ranio nekom patnjom, nekim velikim križem...križem poput ovih koje nose gladna djeca, ljudi koji su teški invalidi, beskućnici, ljudi koji su jako i smrtno bolesni...ne znam kako bih podnijela da Bog sad pozove k sebi moje roditelje ili braću... Divim se svima koji su ostali bez roditelja i braće i sestara i danas normalno žive. Po meni je to najteži križ, za mene bi bio možda pretežak...

Znam da još nisam spremna ponijeti nešto takvo. Ja sam za sad spremna za križeve poput prekida s dečkom, spremna za razna odricanja, ali jako se bojim one prave patnje...koju su prošle neke članice ovog Foruma.
Ja vjerujem da ne bih Isusa okrivila ni za što, ne bih smatrala da me ne voli zbog toga što je dopustio da me takvo nešto snađe, ali - možda bih tad pala u onu tamnu noć sumnje postoji li On uopće... Možda bih izgubila vjeru..

Evo, tako se ja osjećam kad pomislim na velike patnje...znam da nisam spremna na njih.
A opet...vidim da me Isus lagano i nježno čini sve spremnijom na veće križeve. Ovi koje sada nosim nije tako teško nositi.. uz Njegovu okrepu i neprestanu pomoć i snagu - mogu...
Negdje sam napisala da ja u fazi velike duševne patnje jako vapijem Nebu da me brzo utješi i pomogne jer jako mi je teško osjećati prodornu bol - do sad sam uvijek jako brzo dobila utjehu. Izvana se ništa ne promijeni, ali moja bol - prestane ili se intenzivno smanji. I sigurna sam da me to Isus utješi jer moj razum tad ne funkcionira najbolje i sigurno se ne utješim sama, a ne mogu me utješiti ni ljudi.
Znam da je to On... znam da zna koliko sam ranjiva i osjetljiva i da me često treba ponijeti na rukama...Ja mu na tome zahvaljujem na svoj način...

Ali znam da ću jednog dana vjerojatno i ja morati ponijeti neki puno teži križ i nadam se da ću do tad biti spremna..
Da će moja vjera biti dovoljno jaka, da će moj duh tad moći ponijeti moje tijelo..

Divim se svim nasmijanim bolesnicima, svim nasmijanim (ma ne moraju ni biti nasmijani) invalidima, divim se svima koji pate zbog raznih teških gubitaka i koji unatoč tome hrabro koračaju kroz život...ne gubeći vjeru u Isusa...
To su junaci. Oni su već na putu za Vječnost.

Ja sam za sad samo malo stvorenje koje želi vjerovati svim svojim bićem, koje je spremno na život po 10 Božjih zapovijedi, koje je spremno na manja odricanja, biće koje jako voli sve ljude... Ja kroz ovaj život kročim s osmijehom na licu i doboronamjernošću prema svakome - dajem se ljudima koliko god mogu...
I radije bih se onesvijestila od umora, gladi i nespavanja zbog vremena koje sam poklonila bilo kome kome je trebala pomoć i utjeha, bilo kome tko me zamolio da s njim pođem milju (pošla bih i ako mi se ne bi dalo...)...radije bih sve - samo da me Bog sačuva od velike patnje...
Tako vam se ja dogovaram s Isusom...
Sve ću učiniti, samo da ne moram podnositi velike duševne i tjelesne patnje... "Osrednje" mogu, ali velike...još ne.
I daj mi, Isuse voljeni, snage da mogu i to prihvatiti ako me jednom snađe...

Ima li itko od vas takav strah od patnje?

Beki, mislim da smo se malo mimoišle...
Prošlost ne trebamo zaboraviti!
Ni u kom smislu, već ju ne trebamo držati ispred sebe konstantno i gledati u nju, ko da ništa drugo ne postoji....
Niti u budućnost ne trebamo previše gledati i predaleko...
Jedino ispravno je živjeti u sadašnjosti, jer upravo tu je i Bog.... On poznaje tvoju prošlost i budućnost, al nije potrebno da ti koja si u sadašnjosti živiš u nekom drugom vremenu....

Tu te Bog traži i treba gdje upravo jesi!

Ne želim pametovati, svatko zna najbolje za sebe...ali u sadašnjosti!


Ne bojim se patnje, jer onda znam da postojim, veći mi je problem ispraznost i besmisao....

BVB!