www.tebe-trazim.com

Dragi moji razgovarala sam prije nekoliko dana sa jednim svećenikom koji se na prvi pogled čini miran, povučen, ali toliko je ispunjen Duhom Svetim i kroz razgovore mi mnogo pomaže, dao mi je na razmišljanje jednom rečenicom: Nema te nedjelje kada se ne bi moglo ići na svetu misu, to može biti jedino teška bolest, jer ne odlaskom na misu vrijeđamo nam našeg dragog Isusa, i vjerujte mi da od tada samo se sjetim njegovih riječi i svakome to prenesem, probajte i vi tako jer to ostavi trag u našim srcima, jer sveta misa je najljepši objed sa Isusom. Danas kada sam bila na misi u Špišić Bukovici, toliko me je dotakla propovijed fratra, da sam se kroz pjesm u u crkvi u jednom trenutku osjećala tužnom koliko mi ne znamo cijeniti Isusa, Mariju i Josipa. Ali kasnije opet toliku radost jer su tamo moje sestre koje su uvijek tu za mene. A sada sam dobila još novih braće i sestara ovdje , hvala Isusu, Mariji i sv.Josipu što me doveo ovdje među vas, želim Vam svima obilje Božje milosti, Bog Vas sve blagoslovio!!!

Taj svecenik nije pogrijesio kada je rekao,nema te nedelje da se nebi moglo otici na sv.Misu.Jedino te bolest moze prikovati za krevet pa da ne odes.Covjek nade bezbroj izgovora kada mu se nejde na Misu,ali to su sve kusnje zloga,a tu se treba znati oduprijeti.Nekada davno i ja sam bila ta koja je ignorirala sv.Misu,a danas nemogu zamisliti ni jedan dan bez svete Mise.
Sto si vise u molitvi i cvrsto vjerujes,to vise se tvoje molitve uslisavaju.
Sveta Misa je najveci dar koji nam se daje,treba iskoristiti svaki trenutak.Ja sam bila pod kemoterapijom i nisam tada smjela u grupe sa puno ljudi radi bakterija i zaraze,ali ja sam uvijek bila na Misi i nista se nije dogodilo jer Bog je bio uz mene svakog trenutka.Kada si svjestan sto je sv. Misa i kada ju dozivljavas svjesno tada je tvoj zivot ispunjen posebnim mirom i radoscu.Sve sto ti se u zivotu desava,bolesti,padovi,razocaranja ti primas s takovom lakocom kao da se nista ne dogada.Idite na svetu Misu obavezno svake nedelje,a tko moze i cesce u tjednu.Bog je tako velik kad mu se predajemo i kad ga primamo.Kad si Bozje dijete onda si blazeno dijete,onda sve zapreke,sve kusnje lako podnosis.Bog s vama.

Da i ja se sjećam riječi: Nitko ne može reći da JEDNOM TJEDNO ne može odvojiti 1 sat za Sv. Misu. I to mi uvijek odzvanja u glavi.

Bože, kad se sjetim početka svoga obračenja, stalno me "nešto" nosilo i vuklo u Crkvu na sv.Mise preko tjedna...

od zadnjeg reda sam došla sve do prvog...

bila bih 6 dana u tjednu na misama... sad kad razmišljam, sve mi je to bilo kao u magli... kao neka HRANA kojom sam se HRANILA duhovno a nesvjesno....

a sada nije kao prije, samo nedjeljom odem...

ali mi nekako fali onaj stari osječaj.... sreće...

Što reći:
Ranije sam Misu često propuštala ili bi me hvatalo na mahove. Godinu dana idem svaku nedjelju, pa onda pola godine nikako i sve tako....

No sada recimo da u mjesec dana propustim možda dva dana da ne odem na Misu. Jednostavno me vuče, posebno Euharistija, kao zrak, postala je nužna da bih mogla preživjeti dan.
Ljubim sv. Misu, ali blagovanje Tijela Kristova za mene, za moju dušu je svetkovina.
Svaki dan susresti se osobno s Presvetim, pa zar se to s bilo čim može uporediti. On moj Predivni Isus doalzi meni, Bog moj dolazi meni grešnici i nudi mi sebe, zar da ga odbijem....ne, nikada....želim svaki tren biti s Njim.

Voljela bi da mogu malo češće na sv misu...ne mogu uvjek ..obaveze..djeca...kuća...posjete..itd...
ali blagdane..nedjelje..to nedam nikome doli Bogu....ionako sam sva Njegova...i obitelj i ja..
crkva je i u obitelji....tako blizu...On je prisutan...u djeci Ga gledam svaki dan..mužu..prijateljima...
..ali se desi ..da budem odsutna i tu...pa me On podsjeti....
...voljela bi da mogu ..biti svaki dan u crkvi..volim kad putujem istraživati crkve..ići na misu...osjetiti Ga istog..na različitim mjestima...
...jednom sam ušla u jednu crkvu..kad sam vodila goste....na pauzi...ja di ću...
u crkvu......a crkva prazna ...ja sama samcata...bila je ovelika...mračna ..tek dvije svjećice kraj svetohraništa....poklonila sam se pomoliti....osjećala sam Ga svakim djelićem svoga tijela...
onda sam sjela i uživala u NJegovoj blizini...
hladan kamen...a ja sva gorim....i dalje nigdje nikoga...pa sam si ljepo zatvorila oči i pustila se Njegovoj blizini....i ...počela sam pjevušiti...lagano..i sve jače ...nastavila sam u jezicima i moliti i pjevati...to je bio ON ...ŽIV...KRAJ MENE...I PJEVUŠIO SAMNOM....eto takav je to bio osjećaj.......
ali uz Njega ....bio je i jedan stari franjevac...u klupi...u ćošku..i on je pjevušio samnom...a ja nisam ni bila svjesna toga.....
samo smo se nasmješili jedno drugom ...i oprostili se blagoslovom.. on je i dalje nastavio lagano pjevušiti...ali nije zvučao ni blizu ..onom kad smo pjevušili skupa.....
često sam se pitala...i pitala....ali ...On djeluje uvjek..svugdje...i po svima...PRISUSTVO......

eto razvuče ja ...nešto ko svjedočanstvo...ali me ponilooo.....

Sjecam se prije par godina kako sam u crkvi djelovao samo pjevajuc ili svirajuci na sv.misi. To je trajalo dobrih osam godina iz pocetka pjevajuc u dva zbora, a kasnije kao svirac orgulja. Kada bi dosao dio citanja, a pogotovo propovjed uvjek bi mi bilo dosadno, te bih tada pogledom trazio nekog da pricamo tj. taj dio mise da mi sto brze prodje, nisam shvacao sto to uistinu znaci citanje, evandjelje ili propovjed, nije me zanimalo, a zivio sam u iluziji da sam pobozna osoba da sam u crkvi non-stop i tako to, eh kako naivno. Sada znam sto sv.misa znaci, znam sto mi predstavlja. Uvjek bih kod citanja imao tremu, bilo me strah hocu li pogrjesit, pogledom trazio tko me gleda i kakvo koje gluposti. Sada mi to vise nije vazno, vazan je samo On, Bog. Od Boga me treba biti stid i sram i njega trebam gledat ne skrivecki vec ponizno i punih ociju.
Svatko moze odvojit sat vremena za nedjeljnju sv.misu, nema ga tko ne moze, samo bolest moze sprijecit i nista vise.
I ja se raspisah... BVB...

BTB

pozz.ja sam godinama živjela u makedoniji gdje i nisam imala nikakvu katehezu a ni kučni odgoj o svojoj vjeri,sve me je to jako privlačilo a nisam imala koga pitati kad sam nakon rata se doselila u hrvatsku taj isti dan sam otišla na misu poslje toga sam imala krizmu i nakon toga krštenje u duhu i obračenje, sada idem na misi svaki put kada to mogu nekada se zareda svaki dan ,najljepše mi je ujutro onda mi je cijeli dan blagoslovljen i ispunjen,i ja sam bila napadana i odvračana borila sam se i nisam se predavala i vjerovala sam isusu,prošle godine sam molila za milost da se aktiviram u svojoj župi jer nisam znala kako pa sam čekala da mi Gospodin to objavi sada sam aktivan član u župi i sudjelujem u svemu a[ISUS SE proslavljava kroz moj život] i što mi je drago da se to i primjeti,ja i suprug smo prošli kroz mnogo toga a najsretni smo jer nismo sami i vjerujem da če mi Gospodin podariti i ono za čega ga molimo,SLAVA ISUSU,ALELUJA

Dragi moji,od djetinjstva roditelji su nama djeci usadili taj lijepi osjećaj za sv,misu.I bilo je tako svake nedjelje smo išli.mada nam nije baš Crkva bila blizu ipak smo svi išli.I kad sam za vrijeme rata bila u Zagrebu sama opet sam išla bez toga da mi neko kaže da idem,i naravno kad slučajno ne bih otišla imala bih cijeli dan nekako-prazan dan.
Ali prijjjjatelji moji dragi ja odkako sam u ovoj svojoj tužnoj depresiji puno mi je teže.
Ja kad uđem u Ckvu u meni se probudi takav nemir da je to za puknuti doslovice puknuti.
I onda sam postala svjesna da se zli doista trudi dame odvojiti od sv.mise
Onda sam sebi rekla ako je baš tako ići ću na sv. misu barem sa tabletom za smirenje,i tako poslije mise cijeli dan mi bude lijep i ispunjen,i molim dragog Boga da mi da snage da se oslobodim tog užasnog straha pa da mu mogu doći kao nekad prije - ali znam da bOG IMA RAZLOGE ZAŠTO JE TAKO i samo ga molim da mi da snage da izdržim do providnosti njegove.........