....Nervoza nas napinje i raznosi, izgriza organizam, međuljudske odnose, onemogućuje odgoj djece i ljubav u braku.
Čim ustanemo, žurimo popiti kavu ili čaj, učiniti ono najnužnije i stići na tramvaj ili autobus, upaliti auto i krenuti na posao. Jedva dospijemo razgovarati s bračnim drugom, ispričati se, reći što jedno drugo boli i gdje je nastala kriza i slaba točka u našim odnosima. Za djecu nemamo toplu riječ, nego ih samo tjeramo da se brzo spreme i završe što trebaju za vrtić, školu, fakultet. Dok čekamo tramvaj ili autobus, razara nas pomisao hoćemo li stići, guramo se, već smo mislima na poslu i jedva ćemo koga pozdraviti, nervozno ćemo mahnuti rukom ili pomisliti kud nam je sad i on morao doći na put. Ako nas netko nešto zamoli,odgovorit ćemo kratko, grubo, pospano ili prešutjeti. Ako nam nešto oštrije kaže ili se gura, reagirat ćemo nervozno i srdito. Mi smo u hitnji, mi smo već na cilju, na poslu, nas more stotine problema i stoga prođemo ulicom, tramvajem ili autom, a da nismo nikog susreli, niti znamo gdje smo to bili.
Na poslu ćemo jedva porazgovarati, jer smo izranjeni, nezadovoljni. Nismo razgovarali sa svojima kod kuće, činilo se da je bračni drug bio ljut, bili smo nervozni, djeca su bila žalosna i utučena. Da bi smo se smirili, pijemo kavu, pušimo, pokušavamo nešto površno razgovarati ili se nasmijati, ili na bilo koji način zaboraviti brige i učinit da radno vrijeme brzo prođe. Tako ni na poslu nismo cijeli. Ljutimo se ako nam netko prigovori, ako donese novi posao, ako nas šef upozori, opomene ili je nezadovoljan našim radom. Ne uviđamo kako smo od posla napravili hrpu razgovora, pušenja, pijenja kave, nervoznog dobacivanja, ogovaranja i prigovaranja, strahovanja od bolesti, neugodnih vijesti, malih plaća.
Dolazeći kući opet se žurimo, jer treba pospremiti, posjetiti nekoga, treba ići u kupnju, dovesti dijete iz vrtića, pogledati nešto na televiziji, toliko toga srediti, a već je noć. Navečer smo umorni te nervozno dobacimo koju riječ jedni drugima i idemo spavati. Djeca dotrče da se uhvate za nas, žele nam nešto ispričati, žele nešto čuti, žele sjesti u naše naručje i biti voljena. Sin nešto pita tatu, otac upravo gleda televiziju i ne želi ga čuti. Kćerka želi nešto s mamom razgovarati, a on sad mora prati veš, urediti kuću i radije se izviče na kćerku zašto joj ne pomogne. Tako nastaju napeti odnosi u obitelji. Svi su na sve ljuti. Nitko ni za kog nema vremena. Svi su strašno zaposleni, nezadovoljni, nervozni, svi su nevoljeni, nitko nije shvaćen.
U takvoj situaciji obitelj jedva čeka da netko dođe u posjet. S njim će razgovarati ljubazno i muž i žena, djeca će razgovarati sa svojim kolegama i kolegicama, sve će se činiti kao da je među njima sve u redu. A kad gosti odu ostaje još dublja praznina i težina u razgovoru. Tako je duša u alarmnom stanu, ona napreže tijelo i to osjeti i želudac, gomila se bol u glavi, živci ne mogu više podnijeti, ne može se zaspati, probudi se umorniji nego što se leglo, srce neobično tuče, u ušima šumi, apetiti je sve slabiji.
Navečer se ide u krevet s tim napetostima, nepovjerenjima ranama i neizliječenim bolima. Noć i san to sakriju u podsvijest, ali od onog dana kad organizam postaje slabiji, a onda to izleti poput erupcije te potrga tjelesne i duševne snage. Nemamo vremena otići liječniku jer se bojimo da će nam reći da smo bolesni. Nemamo vremena za molitvu. Tek se prekrižimo i legnemo. S Bogom nismo u dobrim odnosima, molitva nam se čini besmislenom, ispit savjesti muka, a vjerovanje da bog može srediti obitelj i brak, osloboditi nas od napetosti i krize, besmisao.
Kako van iz toga? Treba se zaustavit, uzeti si dosta vremena kad nas nitko ne smeta i zagledati se u sebe, kud smo to zašli, što s eto s nama događa, zašto smo postali takvi. Nakon toga uočiti strategiju kako da se iz toga izvučemo, vratiti se na početnu crtu, početi opet razgovarati. Odrediti što je tebi u životu najvažnije, a što je sporedno. Treba puno vremena za djecu, za mir za poslu, za boga. Tada ćemo vidjeti da idući polako ulicom brzo i točno stignemo na posao. Vozeći auto polako, ne gurajući sse u autobusu ili tramvaju, ne napinjući se kod kuće najbrže stignemo. Naš osnovni problem jest nikad nismo tamo gdje jesmo, i htjeli bismo biti tamo gdje su nam misli, a ne tamo gdje smo tijelom.
Treba promijeniti stil života.
Tomislav Ivančić“Hagioterapija“
|