www.tebe-trazim.com

Prekrasna priča draga SAN

Kao ptice...

Jeste li vec promatrali ptice koje se nadju pred nekim problemom,npr.prilikom gradnje gnijezda?Danima i danima one grade svoje gnijezdo,skupljajuci razne materijale,cesto ih donoseci izdaleka.I kad zavrse to gnijezdo i kad su spremne poloziti u njih svoja jaja,nevrijeme ili ljudsko"djelo" ili neka zivotinja,unisti ga i propadne im sve sto su gradile upornim trudom.Sto ucini ptica?Onemoca i napusti svoj rad?Ni slucajno!Ona pocinje opet,i opet,sve dok jaja ne polozi u gnijezdo.Dogodi se cesto,prije nego se izlegnu mladi ptici,da netko ili nesto unisti gnijezdo,ali ovaj put s dragocjenim sadrzajem...Vrlo je tesko opet poceti od nule.Ali,ptica nikad ne zastane,ne uzmakne.Ona nastavlja pjevati i graditi,graditi i pjevati...
U zivotu svatko ponekad dozivi udarce,ali ne zaustavljajte se nikada.Izrecite molitvu,nadajte se boljem.Pokupite komadice vaseg nadanja.Ponovno ih slozite i pocnite ispocetka!Kao ptice!Nije vazno sto ce se dogoditi,ne odustajte,idite samo naprijed...Zivot je stalna borba,ali vrijedi truda prihvatiti ga!I narocito ne prestajte nikada-pjevati...

Palacinke

U subotnje jutro sestogodisnji Filip odlucio je ispeci palacinke za svoje roditelje.Pronasao je u kuhinji najvecu posudu za mijesanje i kuhacu,popeo se na stolac i otvorio ormaric te izvadio posudu s brasnom i malo prosuo po podu.Svojim je rucicama pokusao staviti brasno u posudu za mijesanje,dodavao je mlijeko,malo secera,ostavljajuci brasnasti trag za sobom koji je vec sada imao i otiske sapa kucnog macka.
Filip je bio sav posut brasnom i postajao sve uzrujaniji.Zelio je da ovo bude nesto dobro za mamu i tatu,ali postajalo je sve gore.Nije znao sto napraviti nakon toga,sve to staviti u pecnicu ili na stednjak(i nije znao kako upaliti stednjak!)
Vidjevsi vlastitog macka kako lize smjesu iz posude,pokusavajuci ga odgurnuti,prevrnuo je karton s jajima na pod.
Ocajnicki je pokusavao pocistiti veliki nered koji je nastao,ali se poskliznuo na jaja i uprljao svoju bijelu pidzamu.
Tada je uocio tatu kako stoji na vratima.Krokodilske suze potekle su iz njegovih ociju.Sve sto je on zelio bilo je:napraviti nesto dobro,ali nastao je grozan nered.Bio je uvjeren da sada slijedi kazna,mozda cak i packe.
No,tata ga je samo gledao.Krenuo je prema njemu kroz sav nered u kuhinji,primio ga u svoje ruke,zagrlio ga,cak zaprljao i vlastitu pidzamu...

...
Takav je i Bog s nama.Mi pokusamo napraviti nesto dobro u zivotu,ali nastane opci nered.Ljubav nam postane klizava,povrijedimo prijatelja ili nas vlastiti posao izludjuje,ili nas,jednostavno,zdravlje napusti.Ponekad samo ostanemo uplakani jer ne mozemo napraviti nista drugo.Tada nas Bog podize u svoje ruke i voli nas i oprasta nam.

...
No,samo zato sto smo mi u stanju napraviti veliki nered,to ne znaci da trebamo prestati"peci palacinke",za Boga ili za ostale.
Prije ili kasnije vec cemo uspjeti...
Nemoj prestati"peci palacinke"...
Nastavi voljeti...

-----------------------------
OPET PO STAROM
-------
Bilo je kasno ljeto. Nedjeljno predvečerje. Župnik je na kraju večernje Mise pročitao župne obavijesti i po svom običaju se osvrnuo na današnje Evanđelje:
"Čuli smo Pavla", rekao je. -"Tko ne radi ne treba ni da jede…što se ipak ne odnosi na naše umirovljenike".- Našalio se kao uvijek ako se ukaže prilika, ali odmah doda:- "Rad nije samo korištenje motike, čekića, šivaćeg stroja…da ne nabrajam. Raditi se može i mora ono i onako što i kako smo sposobni.
Je li Pavao radio? I da i ne. Dok su drugi obavljali svoje dnevne poslove, on ih je, navečer, kao što smo se i mi sada okupili, poučavao…Tumačio im je Radosnu vijest. Je li to posao?
Župnik preleti pogledom po crkvi. Vidio je da neki već izlaze. Takvi su uglavnom na sv. Misi jer to "kaže" 3. Zapovijed…i odluči završiti:
-"Dakako, primio je zapovijed od Gospodina i on ju je vršio.
Nekad je i maleni savjet itekako dobro obavljen posao! Ali samo onaj savjet, koji netko traži od nas, ne koji mi namećemo.
Mnogi imaju dar savjeta, a koliki ga ne koriste, za razliku od onih koji u tim tzv. savjetima samo izdižu sebe…da ne spomenem njihove proizvode…Zna`te, one što viđamo u i na reklamama…
Nikad ne namećimo svoje mišljenje ili znanje, ali kad vidimo da nekome ono nedostaje, da mu treba, da ga očekuje - tada je to i naša dužnost - posavjetovati brata…A da bismo kroz idući tjedan uz Božju pomoć znali uočiti potrebite našeg savjeta, zazovimo Božji blagoslov"! - završi župnik.
.
Ni pola sata nakon večernje svete Mise, po ustaljenoj navici, dva stara prijatelja, Ivo i Mato, obojica u mirovini, odu do trgovine koja radi do 22 sata. Kupivši dva "žuje", dovuku se do prve prazne klupe prekoputa katedrale i sjedoše. I po navici prvo zure u prolaznike, bace pogled na otvorene boce piva pored sebe, i ni jedan ne želi prvi potegnuti.
Čudno? Pa i ne. Dok u bocama ima piva, ne sjede totalno bez veze…
.
Kao mnogima oko 70-te, ni njima nije do buke, treske i stiske na korzu. Najdraže im je ovako pijuckati pivce, ponekad klimnuti glavom poznatom prolazniku, razmijeniti koju prijateljsku riječ, no uglavnom su se na "svojoj" klupi odmarali…točnije prebirali po daaavnim događajima s posla; uspoređivali ovo danas s nekadašnjim stilom življenja i života općenito. Nisu bili jugonostalgičari, ali su od hrvatske samostalnosti očekivali više…barem od svake vlade, pa su zbog toga znali upadati i u dugačke rasprave, ne baš primjerene mjestu.
"Ubijali" su vrijeme čekajući večeru. Dakako da bi im je mobitel bio balast, jer - imali su veeeliki sat na katedrali. Čak su vidjeli tri, a do večere su imali još dobar sat vremena.
.
Trenutni nastup tišine nije bio "staračka blokada" ili nedostatak tema za razgovor, dapače! Imali su njih dvojica temâ napretek, ali nakon netom odslušane propovijedi obojici su se misli vraćale na njih. I na pivo i ono što im se u rukama dimilo.
Ruku na srce, koliko su puta čuli savjet "prestani pušiti, šteti zdravlju"?
Ima li i takav savjet uporište u Evanđelju? - pitao se Ivo. Pa i zapovijed "Ne ubij"!…Ubiti se može na razne načine. I ogovaranje i kleveta…nije li to ubijanje dostojanstva bližnjega?
Ivo shvati da će tim smjerom njegove misli otići predaleko, pa prvi prekine tišinu.
-Znaš, Mato, puno toga je meni jasno, što drugima nije…
-Baš si siguran u to? - bocne ga Mato.
-Ma…gle! Svi šute, nitko ne diže glas… kao da nitko više ne vidi ništa…i nikoga ne brine, što je još gore. Bombardiraju nas svakojakim vijestima, koje bismo pred 30 godina saznali tek nakon tjedan-dva: proradio vulkan na Islandu, potres na Haitiju,…poplave…A zapravo se čini da baš nikome to i nije važno…Eto, to što padaju te kisele kiše, što jedemo onu GMO izmućkanu hranu i niz drugih stvari. Znaš, nas zapravo truju, a čime…još važnije kako, to vidimo po reklamama. Ne reklamira se ono kvalitetno, zar ne?
-Naravno, kvaliteta je sama sebi reklama, pa ne mora na TV…
-Mmm, da. Jesi li otvorio konzervu, a iznutra ona sva crna?
-N…ne! - Mato podigne obrve, a Ivo se počeša iza uha i nastavi:
-Uš`o ja u onu modernu trgovinu iz tih "lanaca" i kupio mlijeko na sniženju, a kod kuće vidim da je istekao rok…
-Datum gledaj u trgovini, - tiho će Mato šištavim glasom. Ispružio je duge koščate noge koje su stršile iz širokih i nešto podužih nogavica. - I tko te goni u te lance, ha? Jer tamo ima svašta? - Mato pomirljivo digne obje ruke. - Da se razumijemo, ja nemam ništa protiv tih trgovačkih užadi i lanaca, ali ja i dalje kupujem o svom starom dobrom malom dućanu gdje smo i prije kupovali…Mala, skućena trgovinica, a u njoj što ti srce poželi… dakako, u njoj nema šetnje, - kiselo smiješio.
Ivo kažiprstom i palcem pogladi poduže sijede njegovane brkove, sagne se, dohvati bocu piva, dobro potegne, povuče dim cigarete, te gledajući u etiketu na boci promrsi:
-Zamisli ovo: neki…recimo sanitarni inspektor u gajbi mineralne ili piva nađe bocu punu solne kiseline!…
-Nisi pri sebi! - Mato odmahne rukom i on dohvati svoju bocu. Kad ju odloži na asfalt pored klupe zagleda se preko ceste u golubove koji su se već spremali na počinak. Činili su posljednje krugove leta oko katedrale. Ivo nastavi:
-Samo pretpostavi da piše krupno ispisanim slovima "Opasno po život", a nešto niže sitnim slovima "Konzumiranje solne kiseline izaziva smrt". Što bi taj inspektor poduzeo?
-Što, što! Brzo bi se ušlo u trag "trovaču", bio bi okrivljen za pokušaj ubojstva, možda i masovnog trovanja…ako nema strica u našoj vladi, - pokuša se našaliti.
-Ne eskiviraj. Optužba bi bila: Iz nemara…ili nehata izaberi izraz…?
-Kakvog nemara, Ivo, -snebivao se Mato. Ako staviš natpis da je nešto otrovno, opasno i mada takvo, to ipak staviš u gajbu s pivom… ili kiselom, kako to može biti nemar?
-E, TU sam te čekao, - Ivo lupi dlanom po koljenu. - Pazi: sve se vrti oko novca, kojim se krpa državni budžet, jel`tako? Pa čuo sam Šukera, Kosorku, ali i Milinovića i ostale! Tim istim novcem se treba "krpati" zakrpa na zakrpi na razne načine zakrpanog i našega zdravstva. Konkretno: na liječenje oboljelih od rakova svakakve vrste izazvanih pušenjem. I ono najbolnije, sve ove zabrane pušenja po lokalima i ostale gluposti, sve je to pretakanje iz šupljoga u prazno!
-A sad sve to prevedi na "lijepo naša horvatsko jezik", može? - mrko će Mato.
Ivo podigne kutiju cigareta i nastavi tišim glasom, dajući važnost svakoj riječi:
-Da, bilo bi to doista šuplje, kad se ne bi radilo o zdravlju naših građana, o tebi ili meni, kad bi nekome "gore" bilo barem malo stalo do nas…I to uvijek, a ne samo u vrijeme predizborne strke.
-`Ej, dogovor je da nema politike… - pobuni se Mato, međutim Ivo kvrcne prstom po kutiji cigareta i nastavi:
-Nema tu politike, da znaš,..barem ne moje. Gle! Ne piše li na svakoj kutiji cigareta "Pušenje šteti zdravlju" i "Pušenje izaziva rak"? Isto upozorenje je i kod one solne kiseline. `Ajd`, reci sad!
Nakon stanke Mato promrmlja:
-Želiš reći da nas masovno truju cigaretama? Griješiš, mi pušači trujemo sami sebe…
-Bravo, moj Mata! Pušačima je ponuđen izbor: ako hoćeš truj se, pa si kupi cigarete, a ako nećeš nikome ništa! Ni-ko-me ni-šta?! Ne zaboravi, rekli smo da to baš i nije tako.
-Da, da! Državi treba novac, zato i u saboru raspravljaju. Nisu li proglasili ovo pivo prehrambenim artiklom, a zašto? Da HRT ne mora plaćati kaznu.
-…Pa sad…ako saobraćajci zaustave pripita vozača, ovaj rekne: "Čujte, pojeo sam tri piva",- dakle neće biti kazne?
-Je, je…Ali taj sabor raspravlja i o legalizaciji…Zamisli LAKIH droga! Lajih samo na vagi? Zbilja izmišljaju zakoniče i podzakončiće ostavljajući pušačima dosta manevarskog prostora da mogu pušiti i dalje…Uz alkohol mogu pušiti po lokalima u nekoj za to određenoj zadimljenoj rupi.
-A i to će možda uskoro promijeniti…- Ivo dohvati bocu ali ne popije ništa.
-Zaboravljaš nešto…- šapne Mato. - Koju Zapovijed Božju krši državni Zakon, a koju Zapovijed Božju kršimo mi dok pušimo? Onu koju je župnik večeras spomenuo…o savjetu ili petu zapovijed? Znaš, ubiti se može…
-Da, da,...da, na razne načine! - Ivo naglo ustade s klupe: - Zar smo mi samoubojice?
Nastala je tišina. Čuo se samo lepet krila golubova. Ivo počne šetati oko klupe držeći i dalje bocu piva, a nekako likujući, (možda ponosan na sebe?) Mato usprkos temi zapali.
Otpuhnuo je dim gore, kao da ga želi odagnati što dalje…tamo sve do vrhova tornjeva katedrale koji strše prema nebu…Ili Bogu? "Ma…Kao da Bog nije i sada tu…samo…gdje smo mi"? - pomisli.
Ivo se vratio i uskoro su opet obojica "dimili". Što im se motalo po glavama nakon ovog razgovora znali su samo njih dvojica. Vjerujemo li da će barem večeras, pred počinak, osluhnuti i svoju savjest i razum? Ipak naša savjest najbolje savjetuje, baš onda kad treba!
Vjerojatno, a sutra? Pa, opet po starom, barem što se tiče piva, jer treba slušati "savjete" naše HRT, koja bi bez savjeta/reklame za pivo sigurno propala, zar ne?
(j-z-h)

-------------------------------------------
TVRDOGLAVO ODGAĐANJE
………
Čitajući H. Madingera, ali i druge katoličke pisce kako nam priroda govori o Bogu, sinula mi je ideja za ovu priču, koja (opet) zadire malo u sf. Valjda tu smiju i izmišljene priče?
.
Bio je genijalan tip, zvali su ga mali Ajnštajn, no mi ga nazovimo…jednostavno Stiv. I mada je Stiv bio znanstveni genije, kao 50-godišnji je ipak morao napustiti NASA-in odjel. Njegovo neprestano upadanje u verbalne duele s kolegama vjernicima nije bilo razlogom otkaza.
Bio je, donedavno, naprosto nezamjenjiv. Imao je najveće zasluge pri konstrukciji uređaja koji će omogućiti dekodiranje nepoznatog pisma, toliko starog da ga ljudski rod naprosto nije mogao napisati, a nađeno je - u staniolu, slučajno otkriveno, između dviju glatkih kamenih ploča - u jednoj pećini.
Pravi razlog otkaza je bio Stivovo sve češće povlačenje u kutak instituta gdje je nešto potajno radio.
.
Neki njegovi prijatelji su ga smatrati i čudakom. Stiv, kao ubijeđeni ateista, po njihovom je postajao pomalo i ludi. Nikome nije želio reći na čemu to potajice radi, što je šefovima NASA-e bio "ilegalan projekat". Doista, samo je Stiv znao što mu se mota po glavi: utuvio si je da MORA postojati nekakav ZNANSTVENI način da načini uređaj koji bi omogućio komunikaciju između čovjeka i životinja.
.
Godine su prolazile, a njegov uređaj nikako da proradi. Sve manje se družio s ljudima. Slučajni lutalica, mali psić kojeg je prisvojio, postao mu je jedini prijatelj. Rasprodao je sve svoje imanje, preselio se u jednu malu kućicu ma periferiji grada i tu je radio i živio.
Nije odustajao. Sav je utonuo u "posao", često ne čuvši ni pseće lajanje na susjedovu mačku.
.
Bližila mu se i 60-ta godina života, kad je - dakako, kao i uvijek u takvim prilikama - Stiv posve slučajno uočio gdje je griješio.
Nakon dva tjedna danonoćnog rada uređaj je proradio!
.
Bilo je smiješno gledati u to. Ličio je na svašta samo ne na nekakav uređaj. Kratko rečeno, ličio je uglavnom na zbrčkanu gomilu žica, zavojnica, čipova,…transformatora i drugih dijelova, od koji su neki onako spojeni često visjeli samo o žicama. Jedino donekle prepoznatljivo su bile dvije nesrazmjerno velike kacige, iznutra opet ispunjene spletom žica…
.
-E, dragi moj,- tihim, hrapavim glasom promrmlja Stiv.- Sad samo da nađemo na kome ćemo testirati…ovo! - Pas, kome se obratio, radoznalo nakrivi glavu, a Stiv prvo dohvati jednu kacigu, stavi ju sebi na glavu, a tada će živahno: - Pa, imam tebe, stari moj, zar ne?!
Vjerni pas je mirno stajao dok mu je znanstveni čudak na pseću glavu stavljao i prikapčao drugu kacigu.
Stiv ispruži ruku prema jedinoj pravilno pričvršćenoj stvari - tabli na zidu. Uključio je nekoliko prekidača, a tada...
-Hoću li dugo morati ostati ovako mirno stajati, gazda?
Stiv zine, a u glavi opet "začuje" misli vjernoga psa:- Znaš, nije baš zabavno, hajdemo bolje u šetnju!
-Pa ja tebe ČUJEM! - Usklikne Stiv.
-Hvala Bogu! Konačno, - mirno odgovori, točnije "odmisli" pas.
-Konačno? - zine Stiv, dok je u glavi osjetio svašta, od crno-bijelih slika do mješavine raznih mirisa i čudnih nejezgrovitih misli.
-Aha, - odvrati pas. - Tolike godine ja tebi pričam, pričam…a ti me tek ponekad razumiješ.
-Ti mene razumiješ? Uvijek?
-Uvijek.
-Kako?…Kako…
-Kako?- Stiv prvi put shvati, tj. osjeti pseće čuđenje. - Ne znam kako, - nastavi pas, - Ali to je meni normalno, hvala Bogu.
Stiv na opetovanje riječi "Bog" naglo zašuti. Postao je sve nervozniji. Sjetio se svih onih naklapanja s prijateljima…dok je radio, svih onih prepirki…E, pa sad ima nekoga tko nikad nije ništa čuo ili čitao o teologiji, o Bogu, o svemiru, o kršćanstvu….
-Možeš li mi odgovoriti na jedno pitanje? - reče Stiv glasno.
-Ne moraš govoriti…- mirno "pomisli" pas. - Zbog čega se toliko mučiš tim pitanjem?
-Ma kojim pitanjem, ti đukelo jedna?
-Pa, o Bogu!
-Ma što ti znaš o njemu?
-A što te zanima? - mirno će pas, nakon čega Stiv razmisli i opet verbalnim putem postavi pitanje:
-Postoji li Bog?
-Da! I ti to znaš, ali ne razumijem zašto bježiš od te istine!
-Postoji? Bog p-o-s-t-o-j-i?!!!
-Nemoj poricati da si to i prije znao!…- mirno "odmisli" vjerni pas i nadoda: -Pitaj susjedovu mačku!
.
Uskoro je od cijelog uređaja ostala samo gomila smeća bačenog nasred dvorišta.
Pas je sa zanimanjem zagledao ostatke razbijenih kaciga, u dubini svog psećeg srca žaleći svog gospodara koji ga je skupa s ovim drangulijama izbacio iz kuće.
A gospodar je to veće odjenuo svoje najsvečanije odijelo.
Znao je…točnije vjerovao je da će ga pas razumjeti. Barem da ide nekamo iz kuće, ali ne i kamo, jer pas nikad nije čuo riječ "župnik".
Naime, Stiv je prvi put u životu odlučio posjetiti baš njega.
A razlog? Znao ga je samo Stiv…A možda ga, nakon svega, ipak znamo i mi?

PUTOVI I PUTOKAZI

Ima razlicitih putova.Na putokaze nailazimo na svakom koraku.Neki su manje,a neki vise vidljivi.Neki bljeste i sjaje,privlace pozornost,a neke ne primjetimo ni kada prodjemo po tko zna koji put pokraj njih.Neke bismo rado slijedili,jer su putovi,na koje usmjeravaju prohodni,brzo vode do cilja,a na njima se nailazi i na razne primamljive pogodnosti.
Za neke nismo sigurni kamo vode.Treba biti hrabar da bi vjerovao tkvim putokazima.Obecaju sigurno odrediste,mjesto gdje bi svi voljeli biti,ali put se ne cini siguran.Na takvim putovima ne moze se naici na mnogo suputnika.Ondje ih ima tek sacica u usporedbi s onim sirokim,brzim i prometnim putovima,gdje se mnostvo ljudi gura,iako ima dovoljno mjesta za svakoga,gledajuci na ostale putnike kao na prepreke koje im ne dopustaju brze i ugodnije putovati.Na onim,manje popularnim putovima,svaki novi putnik bit ce docekan s radoscu.Oni ce jedni drugima biti potpora i stiti ce se od posustanja kada put postane krivudav i vise se ne bude moglo vidjeti kamo ce ih odvesti.
Dok ce putnici ugodnih putova uzivati u samom putovanju i zaboravit ce kamo su krenuli,putnici koji idu prasnjavim stazama i kamenim puteljcima,unatoc zuljevima i umoru nece se mnogo obazirati na putovanje.Nece se jadati na svoje rane i otecene zglobove,jer su upravljeni na svoje odrediste.Vjeruju da ce tamo zaboraviti sve poteskoce i da je najvazniji stici.Vjeruju da ce ih zasluzeni odmor cekati i da ce znoj s njihova cela biti obrisan i suze s njihovih umornih lica,sto su se potkrale za vrijeme nocnih tisina i samoca,da ce biti uklonjene.Vjeruju.To je ono sto ih vodi i sto im daje snagu.Hodaju danju,kada vide tragove onih koji su prosli putom prije njih i hodaju nocu,kada ne vide nista i kada vjera mora biti cvrsca da ne bi zastali i pozeljeli skrenuti s puta.Tada ce ih oni,koji zajedno s njima putuju i poznaju taj osjecaj slabosti,uzeti za ruku i voditi dalje,a ako treba i nositi na svojim ledjima,usprkos vlastitom umoru,jer na takvim putovima,putnici ne ostaju zaboravljeni i sami.
Ti putovi vode u vjecnost!Vode u novi,vjecni zivot.U zivot za koji smo stvoreni.Na njegovim vratima ceka nas Onaj koji postavlja putokaze i usmjerava korake k Sebi.On ce nas nositi na svom dlanu kada se nase snage istrose i lijeciti sve rane i zuljeve svojom ljubavlju,darujuci nam zivot vjecni.

Samo se javljam (Just Cheking in)

Svećenik prolazi kroz Crkvu
usred dana,
Odlučio se zaustaviti kod oltara
I vidjeti tko je došao moliti.

Upravo onda su se stražnja vrata otvorila,
Čovjek je došao niz prolaz,
Svećenik se namrštio s obzirom da je vidio
Čovjek se nije brijao neko vrijeme.
Njegova košulja je bila nekako otrcana
I njegov kaput je bio pohaban,
Čovjek je kleknuo, sagnuo je glavu,
Tada je ustao i otišao.

U danima koji su uslijedili,
Svaki dan u podne došao je ovaj čovjek,
Svaki put je kleknuo samo za trenutak,
U naručju mu je bila posuda s ručkom.

Pa je svećeniku porasla sumnja,
od pljačke mu je bio glavni strah,
On je odlučio zaustaviti čovjeka i pitati ga,
'Što ti radiš ovdje?'

Starac je rekao, da radi niz cestu.
Ručak mu je bio pola sata.
Vrijeme ručka je bilo vrijeme njegove molitve,
Da pronađe snagu i moć.

'Vidite, ja ostajem samo trenutak,
Budući da je tvornica tako daleko;
Kada kleknem ovdje govorim Gospodinu,
Nešto kao da mu da kažem:

" SAMO SAM DOŠAO DA TI KAŽEM, GOSPODINE,
KAKO SAM SRETAN OTKAD SMO NAŠLI JEDAN DRUGOGA ZA
PRIJATELJA I DA SI UZEO MOJE GRIJEHE. NE ZNAM PUNO
O TOME KAKO MOLITI, ALI MISLIM SVAKI DAN NA TEBE.
ZATO, ISUSE, OVO JE MIKE KOJI TI SE JAVLJA DANAS. "

Svećenik se osjećao glupo,
Rekao je Mike-u da je sve u redu.
On je rekao čovjeku da je dobrodošao
Da dođe i pomoli se u bilo koje vrijeme.

Vrijeme je za ići, Mike se nasmiješio i kaže
"Hvala."
On požuri do vrata.


Svećenik klekne pred oltarom,
On nikad ne bi to učinio prije.

Njegovo se hladno srce otopi, ugrijano ljubavlju,
I susreo se s Isusom tamo.
Dok su suze tekle, u svom srcu,
On je ponovio staru Mike-ovu molitvu:


" SAMO SAM DOŠAO DA TI KAŽEM, GOSPODINE,
KAKO SAM SRETAN OTKAD SMO NAŠLI JEDAN DRUGOGA ZA
PRIJATELJA I DA SI UZEO MOJE GRIJEHE. NE ZNAM PUNO
O TOME KAKO MOLITI, ALI MISLIM SVAKI DAN NA TEBE.
ZATO, ISUSE, OVO SAM JA KOJI TI SE JAVLJAM DANAS. "


Iza podne jednog dana, svećenik je primijetio
da stari Mike nije došao.
Budući da je više dana prošlo bez Mike-a,
On se malo zabrinuo.

U tvornici, on se raspitao o njemu,
Čuo je da je bio bolestan.
Bolničko osoblje je bilo zabrinuto,
Ali on bi im donio radost.

Tjedan u kojem je Mike bio s njima,
Donio je promjene na odjelu.
Njegov smijeh, radost zarazna.
Promijenjeni ljudi, bili su njegova nagrada.

Glavna sestra nije mogla razumjeti
Zašto je Mike bio toliko sretan,
Kad nije bilo ni cvijeća, ni poziva ni pisma,
Ni posjetitelje nije imao.

Svećenik je ostao uz njegov krevet,
Izrazio je sestri brigu:
Nema prijatelja koji bi došli pokazati da im je
stalo.
On nije imao nigdje se vratiti.

Gledajući iznenađeno, stari Mike je rekao
sa dopadljivim osmijehom:
"Medicinska sestra je u krivu, ona nije mogla
znati,
Da je On ovdje sve vrijeme.
Svaki dan u podne On je ovdje,

Dragi prijatelj moj, vidite,
On sjedi desno dolje, uzima moje ruke,
Nagne se preko i kaže mi:
" SAMO SAM DOŠAO DA TI KAŽEM, MIKE,
KAKO SAM SRETAN OTKAD SMO NAŠLI JEDAN DRUGOGA ZA
PRIJATELJA I DA SAM UZEO TVOJE GRIJEHE. UVIJEK
VOLIM ČUTI TVOJE MOLITVE. JA MISLIM SVAKI DAN NA TEBE.
ZATO, MIKE, OVO JE ISUS KOJI TI SE JAVLJA DANAS. "

..moćno..

da, interesantno je
odiše bitnim
ljubav, povjerenje, prijateljstvo, druženje..jednostavnost!!