www.tebe-trazim.com

Djeca su iskrena i slobodna. Ponekada imaju logiku koja je različita od logike odraslog čovjeka. Nemaju dlake na jeziku ni kada razgovaraju s Bogom. Evo par teških pitanja na koje je Bog morao odgovoriti... )


Dragi Bože. Jesi li ti stvarno nevidljiv ili je to samo trik? Lucy

Dragi Bože, želim biti isti kao moj tata kada odrastem, ali ne sa toliko puno dlaka posvuda. Sam

Dragi Bože, jesi li ti si zamislio da žirafe tako izgledaju, ili je to bila nezgoda? Norma

Dragi Bože, još uvijek čekam na proljeće, ali nikako da stigne. Nemoj zaboraviti. Mark

Dragi Bože, umjesto da puštaš da ljudi umiru i stalno radiš nove, zašto ne bi zadržao ove koje imaš sad? Jane

Ne moraš se brinuti za mene, ja uvijek gledam na obadvije strane kada idem preko ceste. Dean

Dragi Bože, bila sam na vjenčanju i oni su se poljubili u crkvi, da li je to ok? Neil

Dragi Bože, ponekad mislim na tebe i kada se ne molim. Elliott

Dragi bože, ja sam Amerikanac, što si ti? Robert

Dragi Bože, hvala ti za bebu bracu, ali ja sam se molila za psića. Joyce

Dragi bože, vjerujem da nije lako voljeti sve ljude na cijelome svijetu. U mojoj obitelji nas je četvero i ja nikako ne mogu to stalno raditi. Nan

Dragi Bože, ako pogledaš u nedjelju u crkvu, ja ću ti pokazati svoje nove cipele. Mickey D.

Dragi Bože, ako mi daš čudesnu lampu kao što ima Aladin, dat ću ti sve što poželiš, osim mog novca i šaha. Raphael

Čitali smo da je Edison napravio svjetlo. Ali na vjeronauku su rekli da si ti to napravio. Da li je on ukrao tvoju ideju? Donna

Dragi Bože, možda Kain ne bi ubio Abela da je svatko imao svoju sobu. To funkcionira sa mojim bratom. Larry

Dragi Bože, ne vjerujem da bi itko bio bolji Bog od tebe. Samo ti to želim reći, ali ne govorim ti to zato što ti jesi Bog. Charles
.

....Nervoza nas napinje i raznosi, izgriza organizam, međuljudske odnose, onemogućuje odgoj djece i ljubav u braku.


Čim ustanemo, žurimo popiti kavu ili čaj, učiniti ono najnužnije i stići na tramvaj ili autobus, upaliti auto i krenuti na posao. Jedva dospijemo razgovarati s bračnim drugom, ispričati se, reći što jedno drugo boli i gdje je nastala kriza i slaba točka u našim odnosima. Za djecu nemamo toplu riječ, nego ih samo tjeramo da se brzo spreme i završe što trebaju za vrtić, školu, fakultet.
Dok čekamo tramvaj ili autobus, razara nas pomisao hoćemo li stići, guramo se, već smo mislima na poslu i jedva ćemo koga pozdraviti, nervozno ćemo mahnuti rukom ili pomisliti kud nam je sad i on morao doći na put.
Ako nas netko nešto zamoli,odgovorit ćemo kratko, grubo, pospano ili prešutjeti. Ako nam nešto oštrije kaže ili se gura, reagirat ćemo nervozno i srdito. Mi smo u hitnji, mi smo već na cilju, na poslu, nas more stotine problema i stoga prođemo ulicom, tramvajem ili autom, a da nismo nikog susreli, niti znamo gdje smo to bili.

Na poslu ćemo jedva porazgovarati, jer smo izranjeni, nezadovoljni. Nismo razgovarali sa svojima kod kuće, činilo se da je bračni drug bio ljut, bili smo nervozni, djeca su bila žalosna i utučena. Da bi smo se smirili, pijemo kavu, pušimo, pokušavamo nešto površno razgovarati ili se nasmijati, ili na bilo koji način zaboraviti brige i učinit da radno vrijeme brzo prođe.
Tako ni na poslu nismo cijeli. Ljutimo se ako nam netko prigovori, ako donese novi posao, ako nas šef upozori, opomene ili je nezadovoljan našim radom. Ne uviđamo kako smo od posla napravili hrpu razgovora, pušenja, pijenja kave, nervoznog dobacivanja, ogovaranja i prigovaranja, strahovanja od bolesti, neugodnih vijesti, malih plaća.

Dolazeći kući opet se žurimo, jer treba pospremiti, posjetiti nekoga, treba ići u kupnju, dovesti dijete iz vrtića, pogledati nešto na televiziji, toliko toga srediti, a već je noć.
Navečer smo umorni te nervozno dobacimo koju riječ jedni drugima i idemo spavati. Djeca dotrče da se uhvate za nas, žele nam nešto ispričati, žele nešto čuti, žele sjesti u naše naručje i biti voljena. Sin nešto pita tatu, otac upravo gleda televiziju i ne želi ga čuti. Kćerka želi nešto s mamom razgovarati, a on sad mora prati veš, urediti kuću i radije se izviče na kćerku zašto joj ne pomogne.
Tako nastaju napeti odnosi u obitelji. Svi su na sve ljuti. Nitko ni za kog nema vremena. Svi su strašno zaposleni, nezadovoljni, nervozni, svi su nevoljeni, nitko nije shvaćen.


U takvoj situaciji obitelj jedva čeka da netko dođe u posjet. S njim će razgovarati ljubazno i muž i žena, djeca će razgovarati sa svojim kolegama i kolegicama, sve će se činiti kao da je među njima sve u redu. A kad gosti odu ostaje još dublja praznina i težina u razgovoru.
Tako je duša u alarmnom stanu, ona napreže tijelo i to osjeti i želudac, gomila se bol u glavi, živci ne mogu više podnijeti, ne može se zaspati, probudi se umorniji nego što se leglo, srce neobično tuče, u ušima šumi, apetiti je sve slabiji.


Navečer se ide u krevet s tim napetostima, nepovjerenjima ranama i neizliječenim bolima. Noć i san to sakriju u podsvijest, ali od onog dana kad organizam postaje slabiji, a onda to izleti poput erupcije te potrga tjelesne i duševne snage. Nemamo vremena otići liječniku jer se bojimo da će nam reći da smo bolesni. Nemamo vremena za molitvu. Tek se prekrižimo i legnemo. S Bogom nismo u dobrim odnosima, molitva nam se čini besmislenom, ispit savjesti muka, a vjerovanje da bog može srediti obitelj i brak, osloboditi nas od napetosti i krize, besmisao.


Kako van iz toga? Treba se zaustavit, uzeti si dosta vremena kad nas nitko ne smeta i zagledati se u sebe, kud smo to zašli, što s eto s nama događa, zašto smo postali takvi. Nakon toga uočiti strategiju kako da se iz toga izvučemo, vratiti se na početnu crtu, početi opet razgovarati. Odrediti što je tebi u životu najvažnije, a što je sporedno.
Treba puno vremena za djecu, za mir za poslu, za boga. Tada ćemo vidjeti da idući polako ulicom brzo i točno stignemo na posao. Vozeći auto polako, ne gurajući sse u autobusu ili tramvaju, ne napinjući se kod kuće najbrže stignemo. Naš osnovni problem jest nikad nismo tamo gdje jesmo, i htjeli bismo biti tamo gdje su nam misli, a ne tamo gdje smo tijelom.


Treba promijeniti stil života.

Tomislav Ivančić“Hagioterapija“

Dva su muškarca posjetila svetog čovjeka želeći ga upitati za savjet. „Sagriješili smo i savjest nam je uznemirena. Možeš li nam reći što nam je činiti kako bi nam bilo oprošteno i kako više ne bismo griješili?“, upitaše ga.
„Kažite mi svoje grijehe“, reče im sveti čovjek.
„Učinio sam veliki grijeh“, odgovori prvi muškarac. „A ti?“, upita sveti čovjek drugog muškarca. „O“, odgovori ovaj, „ja sam počinio više loših stvari, ali su tako male da jednostavno nisu zamjetljive“.
Pobožni je čovjek dugo razmišljao. „Evo što morate napraviti“, konačno reče. „Pođite i za svaki grijeh koji ste počinili donesite kamen. “Muškarci su otišli. Prvi se brzo vrati s iznimno teškim kamenom, tako teškim da ga je jedva nosio. Stavi ga pred svetog čovjeka. Nakon dugog vremena stiže drugi muškarac noseći bez napora vreću kamenčića. I on ih stavi pred svetog čovjeka.
„Sada“, reče sveti čovjek, „uzmite kamenje i vratite ga tamo odakle ste ga uzeli. “Prvi muškarac uze svoj kamen i vrati ga na mjesto odakle ga je uzeo. Drugi se sjeti mjesta gdje je uzeo tek nekoliko kamenčića, a odakle je uzeo ostale nije se mogao sjetiti. Vrati se za nekoliko trenutaka i reče da mu je ta zadaća preteška.
„Moraš znati, sinko moj, da su grijesi kao kamenje. Što je čovjek teže sagriješio, to dublje shvaća težinu grijeha, a kad se iskreno kaje, tada mu je oprošteno. Ako čovjek ponavlja manje grijehe, ne osjeća posebnu krivnju pa mu zato nije žao i ostaje grešnik. Sada vidiš koliko je doista važno kloniti se kako malih tako i velikih grijeha.“