www.tebe-trazim.com

PROSJAK

- 6 kuna! - reče prodavačica na kiosku.

Platio sam i uzeo jutarnje izdanje novina. Stavio sam ih pod ruku i krenuo prema svom omiljenom kafiću. Iako je bilo rano nedjeljno prijepodne, dan je bio topao.

Rana jesen ili kasno ljeto. Na terasi je sjedilo nekoliko gostiju. Zavalio sam se u stolicu, naručio kavu i otvorio novine. Za susjednim stolom sjedio je mladi par, zauzet sam sobom. Ovlaš sam prošao stranicama posvećenim politici i zaustavio se na sportskoj stranici. Zvuk glazbe sa zvučnika miješao se sa zvukom zvona sa obližnje crkve koje je pozivalo na misu. Taman sam bio zadubljen u posljednje rezultate utakmica, kad sam više osjetio nego primijetio prisustvo nekog ispred sebe.

Podigao sam pogled. Ispred mene je stajao čovjek poderane odjeće, prljavog lica, nepočešljane kose i ispružene ruke. Očito prosjak.

- Nemam! - rekao sam kratko i vratio se rezultatima.
Nije reagirao.
- Nemam ništa za tebe! Ajde odzuji dalje! - povisio sam glas, želeći ostaviti dojam.
Prosjak je i dalje stajao mirno ispružene ruke.
- Zar me nisi čuo, nemoj da te sada…- zastao sam u pola riječi jer mi je pažnju privukao maleni predmet u njegovoj ruci.
Bilo je to raspelo.
- Pa on ne prosi, on daje! - sinula mi je misao koja me šokirala.

Začuđeno sam gledao u raspelo. Tek tada postao sam svjestan njegovog pogleda. Pogleda punog takve mirnoće, blagosti i nježnosti da me to jednostavno – pokosilo.

Neobjašnjivo jak osjećaj sramote i stida zapekao me u prsima. Pogled mi se zamaglio i gotovo nekontrolirano počele su mi teći suze niz lice. Okrenuo sam glavu u stranu i pokrio oči rukama, kao da se time želim zaštititi. Na brzinu obrisao sam suze i poželio reći »sorry, stari« ili neku sličnu glupost. No, više ga nije bilo ispred mene.

Ustao sam od stola i počeo se okretati na sve strane ne bi li ga vidio negdje. Par za susjednim stolom gledao me sa zanimanjem.

- Jeste li vidjeli….

Na stolu do novina ležalo je raspelo. Polako sam ga uzeo drhtavom rukom. Bilo je toplo. Sjeo sam na stolicu i u nevjerici dugo još gledao u njega. Od tog dana trudim se da ne prođem uz prosjaka a da mu ne podam nešto. Ako ništa drugo barem malo samilosti.



(Mladen Turković)

REDOVNIK I SOTONA

Nekom redovniku došao sotona sa povelikim svitkom u ruci - ispisanim s obje strane.
''Što je to?'', pitao je redovnik.
''To je popis tvojih grijeha'', rekao je sotona.
Nakon pomnog proučavanja redovnik je vidio da sotona ima potpuno pravo. Na svitku su bili zapisani grijesi koje je davno učinio i zaboravio.
''Dobro'', odgovorio je redovnik, ''je li to sve?''
''O, ne'', uzviknuo je sotona, ''postoji drugi popis.''
''Što čekaš? Donesi i njega'', rekao je redovnik.
Uskoro se sotona vratio s novim svitkom koji je bio otprilike iste veličine kao i prvi. I redovnik se ponovno složio da su na popisu njegovi vlastiti davno zaboravljeni grijesi.

''Je li to sve?'' ponovno je pitao redovnik.
''Ne, ima još jedan!'' rekao je sotona.
''Pođi onda i njega donesi'', zatraži redovnik.
Sotona se vratio s trećim svitkom, a redovnik je nakon što je i njega pažljivo proučio rekao: ''Da, sve su to moji grijesi. Ja sam ih sve počinio. Ima li još?''
''Ne'', odgovorio je sotona, ''to je sve.''
Rredovnik je otišao do pisaćeg stola, umočio pero u crvenu tintu i na sva tri svitka napisao: ''Krv Isusa, Sina njegova čisti nas od svakoga grijeha.''
(1 Iv 1,7).

Razočarana i gnjevna pogleda, sotona se okrenuo i nestao.
I ja sam kriv kao i redovnik. Ali, kad prihvatim Isusa Krista kao svog Spasitelja mogu preko stranica moga bijednog i nedostojnog života napisati divne riječi svetoga Ivana: ''Krv Isusa, Sina njegova čisti nas od svakoga grijeha.'' (1 Iv 1,7) ...

(Oswald J. Smith)

Cudni .."OCE NAS"

Molitelj:"Oce nas koji jesi na nebesima..."
Bog:"Da?"
Molitelj:"Ne prekidaj me!Zar ne vidis da molim?!"
Bog:"Ali zvao si me!"
Molitelj:"Ja tebe ?..Ah ..ne ..ja te zapravo nisam zvao.To je molitva.
Mi upravo tako molimo:"Oce nas ,koji jesi na nebesima!"
Bog:"Evo opet!Jel me zoves kako bismo razgovarali?Ili sto? Dakle,sto te
muci?"
Molitelj:"Sveti se ime tvoje.."
Bog:"Mislis li to ozbiljno?"
Molitelj:"Zar bi trebalo tu nesto ozbiljno misliti?"
Bog :"Zelis zaista da se moje ime sveti?Sto ti to uopce znaci:
"Sveti se ime tvoje?"
Molitelj:"Pa to znaci..bhh...to znaci...phh,zaboga..Ne znam sto to znaci!
Odakle bi znao sto to znaci!
Bog:"To znaci da me zelis slaviti,da sam ti ja poseban,da sam ti vazan,
da ti je moje ime dragocijeno"
Molitelj:Aha,hm...kuzim..Dodju kraljestvo tvoje,budi volja tvoja,
kako ne nebu tako i na zemlji..
Bog:"Radis li ti na tome?"
Molitelj:Ha?Mislis na tome da dodje kraljestvo tvoje?Pa naravno!
Idem svake nedjelje u crkvu,dajem milostinju,cak dajem i za
mislje..
Bog:"Ja zelim vise;zelim da dovedes svoj zivot u red,zelim da ostavis
navike,koje drugima idu na zivce,da naucis misliti na druge.Zelim da
pomognes ljudima,da im pokazujes put ka Istini,da lijecis bolesne,
oslobadjas zatocene,nahranis gladne..Jer sve sto si ucinio za te
ljude,meni si ucinio."
Molitelj:Zasto to govor bas meni?Kao da ja mogu nahraniti gladne,pomoci siromasnima?Pogledaj samo koliko love imaju popovi i biskupi!Idi njima reci nek se oni zauzmu za siromahe.
Bog:Oprosti ali ja sam mislio da stvarno molis da dodje kraljestvo moje
i da bude volja moja.To naime,pocinje sasvim osobno kod onoga koji
za to moli,Tek onda kad zelis isto sto i ja,mozes biti vjesnik moga
kraljestva..
Molitelj:Ma to mi je jasno!..Mogu sad nastaviti moliti?
"Kruh nas svakidasnji daj nam danas.."
Bog:hej-hej"Pa covjece ti predebeo!Tvoje molitva te obavezuje nesto
ucinit.kako bi milioni gladnih na ovom svijetu dobili svoj svagdanji
kruh.
Molitelj:..i odpusti nam duge nase kako i mi odpustamo duznicima nasim..
Bog:"A sta je sa tvojim radnim kolegom"?
Molitelj;Njega mi ne spominji!Ti znas da me on vec javno blamira,da je
uvjek arogantan prema meni,da mi dize tlak svojim cinicnim
primjedbama i on to zna.!On mene uopce ne dozivljava ozbiljno,on
sa mnom sprda...taj tip je...
Bog :znam,znam!A ipak ,tvoja molitva?
Molitelj:Pa nisam bas tako mislio!
Bog:Ti si barem iskrenNego de mi reci,jer tebe cini sretnim tako zivjeti pun bijesa i mrznje prema radnom kolegi?
Molitelj:Je ,da!Taman posla!...To me razara,to me boli?
Bog: Ja tebe zelim ozdraviti:Oprosti mu,i ja cu tebi oprostiti.Mozda je tebi
ipak jos prije oprostim.Onda su arogantnost i mrznja njegovi grijesi
a ne vise tvoji.Mozda ces pri tome izgubiti nesto od svoga novc i
imidza.Ali to ce ti donjeti mir u srce.
Molitelj :Hm,nisam bas siguran mogu li to..
Bog:Ja cu ti pomoci.!
Molitelj;i ne uvedi nas u napast,nego izbavi nas od zla..
Bog:Ma nista lakse od toga.Samo mi reci koje te osobe i situacije
uvode u napast.
Molitelj:Kako to mislis?
Bog :Znas ti svoje slabe tocke:neodgovornost,rasipnost,skrtost,seksualnost,agresivnost,odgoj..
Ne daj napasti ni jednu jedinu sansu!
Molitelj:Cini mi se da mi je ovo najtezi ocenas kojega sam ikada izmolio
ali sad je prvi put moja molitva ima veze sa mojim svakodnevnim
zivotom.
Bog :Jako dobro!Napredujemo!Sad nastavi moliti do kraja.
Molitelj:Jer tvoje je kraljestvo i moc i slava u vjeke vjekova .Amen.
Bog:Znas sto mi se svidja?Kad me ljudi kao ti pocnu ozbiljno dozivljavati,
iskreno moliti,sljediti i ciniti ono sto je moja volja.Kada ljudi primjete da ih njihov trud oko moga kraljestva cini sretnim..

(Palotinci)

rebeka vrlo,vrlo poučno za sve nas...

IZABRANI

Dječak koji je živio sa svojim roditeljima dobio je "brata". Kako njegovi roditelji više nisu mogli imati djece odlučili su otići u dom za napuštenu djecu i usvojiti jedno dijete čime bi i sebi i njemu uljepšali život. Tako su i učinili. Jednog su dana sjeli u automobil i krenuli u dom. Od mnoge djece izabrali su dječaka izrazito lijepog lica kratke crne kose. Bio je to dječačić star tek nekoliko mjeseci.

Njihov sin je dobio brata i brinuo se za njega, igrao se s njim, dijelio sve s njim...
Dani su prolazili. I godine su prolazile...

Jednog dana dva brata su se upustila u ozbiljnu raspravu.

Stariji sin je rekao svome posvojenu bratu: "Znaš, mene moji roditelji ipak više vole od tebe, ja sam doista njihov pravi sin, mene je moja mama rodila i zato me sigurno više voli nego tebe. Tko zna čiji si ti sin, čije si ti dijete?!"

Njegov brat ga je pogledao i nakon kraće stanke rekao: "Znaš kada su tvoji roditelji došli u dom za napuštenu djecu, od svih klinaca koji su tamo bili oni su baš izabrali mene. Tebe dragi moj brate oni nisu mogli izabrati, ti si se jednostavno rodio i takvog su te morali prihvatiti. Mene su izabrali. Mogli su uzeti bilo koje dijete koje je ležalo u krevetiću pored mene, ali ne, oni su izabrali baš mene".

Time je njihov razgovor završio.


A Bog je od mnogih ljudi na ovoj zemlji izabrao tebe i mene, izabrao je nas da mu služimo i da radimo za njega. Sviđalo mu se i tvoje i moje lice, dopala mu se naša kosa...

Bog je izabrao tebe i mene i upravo zbog toga nas toliko voli i ima strpljenja s nama.

Bog je izabrao tebe, Bog je izabrao mene...

BOG NAS JE IZABRAO!!!

Bio jedan mali dječak koji je imao je lošu narav. Otac mu je dao vreću punu čavala i rekao mu da svaki put kad pobjesni i izgubi kontrolu nad sobom, ukuca jedan u ogradu.
Prvoga je dana dječak ukucao 37 čavala. Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci on je naučio kontrolirati svoj bijes i broj zakucanih čavala se smanjivao. Otkrio je da je lakše kontrolirati svoju narav, nego zakucavati čavle u ogradu.
Napokon je osvanuo dan u kojem dječak nije nijedan čavao zakucao u ogradu.
Otišao je ocu i rekao mu kako toga dana nije pobjesnio.
Otac mu je tada rekao:
Svakoga dana kada uspiješ kontrolirati svoje ponašanje, iz ograde iščupaj po jedan čavao.
Dani su prolazili i jednoga je dana dječak bio u stanju kazati svom ocu da je izvadio sve čavle

Otac je uzeo sina za ruku i odveo ga do ograde.

Tada mu je rekao:
Dobro si to uradio, sine moj, ali pogledaj sve te rupe u ogradi.
Ograda više nikad neće biti ista.
Kada u bijesu kažeš neke stvari, one ostavljaju ožiljak, kao što su ove rupe u ogradi.

Možeš čovjeka ubosti nozem i izvući nož i poslije toga nije važno koliko puta kažeš da ti je žao, rane ostaju.
Verbalna rana je isto toliko bolna kao i fizička.

Bog postoji!

Čovjek je otišao u brijačnicu ošišati svoju kosu i skratiti bradu kao i obično. Počeo je pričati sa brijačem. Pričali su o mnogim stvarima i raznim temama. Iznenada dotakli su temu o Bogu.

Brijač je rekao: "Pogledaj čovječe, ja ne vjerujem da Bog postoji kao što si ti to rekao." "Zašto si to rekao?" - upitao je čovjek.

"Pa to je tako jednostavno, samo moraš izaći na ulicu da shvatiš da Bog ne postoji. Reci mi da Bog postoji; da li bi bilo toliko bolesnih ljudi? Da li bi bilo napuštene djece? Da Bog postoji, ne bi bilo patnje i boli. Ja ne mogu zamisliti Boga koji dopušta ove stvari." Čovjek je zašutio jedno vrijeme misleći se, ali nije želio odgovoriti bez argumenata.

Brijač je završio svoj posao, i čovjek je izašao iz brijačnice. Ubrzo nakon što je izašao iz brijačnice ugledao je čovjeka sa dugom kosom i zapuštenom bradom (izgledao je sav neuredan). Onda je čovjek ponovo ušao u brijačnicu i rekao je brijaču: "Znaš što? Brijači ne postoje: "Kako ne postoje?" - upitao je brijač. "Ne!" - čovjek je uzvikuo. "Oni ne postoje, jer da postoje ne bi bilo ljudi nesređenih, kao što je onaj na ulici: "Ah, brijači postoje samo što ljudi ne dolaze nama." "Točno!"- potvrdio je čovjek.

(sa stranice sveti-juraj.com)

Zašto se opterećivati?

Kako je jednostavno roditi se kao čovjek, pomisli Bog, roditi se kao što se već rađaju oni koji nemaju mnogo, osim sebe i onih koji ih vole, ako se uopće može imati više od toga.
Kako je mučno roditi se kao čovjek, pomisli čovjek. Ni pitali te nisu hoćeš li, a sada traže i više, traže i tebe. Dok ništa ne pitaš, svi su ti blizu. Od prvih pitanja toliki odlaze. Ostaje li itko?
Kako je jednostavno živjeti kao čovjek, pomisli Bog. Ti voliš druge i oni tebe vole. Tako je toplo u blizinama kada je čovjek uz čovjeka. Čovjek rađa čovjeka, živi sa njime, s njime i umire. A onda, opet smo zajedno.
Kako je mučno živjeti kao čovjek, pomisli čovjek, i biti sam u svemu i dalek svima, umoran od toga što od svega ničega nema ili tek nešto, a i to je slabo i nepostojano.
Kako je jednostavno umrijeti kao čovjek, pomisli Bog. Doista to je tako dobro. Nakon smrti još si jednostavniji, topline su još toplije, oni koji su ti bili bliski još su ti bliži. A i ja sam tu.
Kako je mučno umrijeti kao čovjek - pomisli čovjek. Život čitav k tome i vodi: od nigdje nikamo, po ovim blatnim putovima i srcima, i samome sebi težak. Poslije svega tek zemlja kao što bi bilo i bez toga.
Ja sam se rodio kao čovjek, šapne Bog. Živio sam i umro kao čovjek, i poznajem sve što te muči. Znam da ti nije lako. Ni meni nije bilo.I zato sada živim, zato sada živiš ti. Dok se uspinješ, ne opterećuj se pitanjima kojima ne znaš odgovora. Kad se uspneš, sve će se pokazati pred tobom i tada ćeš shvatiti što sam mislio s tobom i sa svime što ti se događa.
(sveti-juraj.com)

Vrijeme za Boga

Gospodin me pozvao jednoga dana jer je trebao nekoga za poslanje. Rekoh:
- Gospodine, pomoći ću ti, ali u ono malo vremena između studiranja, provođenja vremena s mojim mužem, posla od 8 do 18 i rada u zajednici s našom djecom. Vidiš, ne mogu ići baš sad jer imam puno obaveza, zauzeta sam.
- Dobro, ali gdje da nađem spremnu osobu? Mislio sam da sam vidio tvoje ime na popisu raspoloživih osoba.
- Gospodine, to je bila molitva od prošle godine, ali od tada se mnogo stvari promijenilo.
- Kao na primjer - upita On.
- Pa, radim na svojoj doktorskoj radnji i mnogo me ljudi treba, a i moj muž očekuje da je uvijek sve spremno i povrh svega moja zajednica očekuje od mene da joj pomognem tako da…
- Dobro, vidim da si zauzeta, pa idem, ali pričat ćemo opet ako budeš imala malo vremena.
Prolazili su tako dani, tjedni i mjeseci a ja sam ispunjavala svoje svakodnevne obveze.
Jedne večeri, dok sam učila za završni ispit, primila sam telefonski poziv iz bolnice. Moj je muž imao strašnu nesreću i bio je u kritičnom stanju. Odbacila sam sve stvari i otrčala do bolnice gdje sam pronašla muža koji se borio za život. Odmah sam počela moliti Gospodine, ne uzimaj ga sada, ne bih to mogla podnijeti . Ali moja se molitva odbijala od zidova i vraćala se u moje vlastite uši. Ujutro sam napustila bolnicu umorna i zabrinuta.
U učionicu sam ušla upravo pred početak ispita. I kada je profesor počeo postavljati pitanja, htjedoh odgovoriti ali glas nije izlazio iz mene. Počeh ponovno moliti. Molila sam zdušnije, ali čuo se samo eho moje molitve. Bila sam ljuta na Boga jer ga nisam mogla naći kad mi je trebao. Nisam mogla objasniti profesorima što mi se događa. Nakon ispita nazvala sam na posao. Bila sam izvan sebe i nisam mogla na posao. Objasnila sam svojoj nadglednici što mi se dogodilo i ona mi je predložila da uzmem slobodno vrijeme. Nakon što sam posjetila muža u bolnici otišla sam kući te utonula u stanje očaja i plača.
Upravo tada sam čula da me netko zove.
- Gospodine, jesi li to Ti?
- Da, ja sam. Imaš li malo vremena? Mislio sam da malo popričamo o…
Umjesto da sačekam i čujem Njegovo pitanje, onako zlobna i ljuta, napadoh ga:
- Gdje si Ti danas kad sam te trebala? Ni sinoć te nisam mogla naći, a zvala sam Te, vikala, a jedino što sam čula bio je eho mojih zidova. Moj muž umire, pala sam na ispitu, možda ostanem bez posla, a Ti dođeš i htio bi popričati.
Gospodin me prekide u mom ludom govoru:
- Dijete moje, odlučio sam pustiti tvog muža da se odmara da bih tebe zadržao u kući nekoliko dana, da bi ti imala vremena za mene. Jer tebe, više nego tvoj muž, tvoj posao i zajednica tvoja, trebam Ja.
Stišala sam se i počela plakati. Sjetila sam se svoje molitve i želje da idem i učinim nešto za Gospodina. Sa suzama u očima rekoh:
- Gospodine, pošalji me, ići ću.

PREDODŽBA MAJKE



4 godine: Moja mama može sve!

8 godina: Moja mama zna puno toga! Doista puno toga!

12 godina: Moja mama zapravo i ne zna baš sve.

14 godina: Naravno, mama o tome nema pojma.

16 godina: Mama? Beznadno je staromodna.

18 godina: Ona? Vrijeme ju je pregazilo!

25 godina: Zapravo, mogla bi nešto o tome znati.

35 godina: Prije nego što odlučimo, 'ajmo pitati mamu.

45 godina: Pitam se što mama misli o tome…

65 godina: Kad bih barem mogla o tome razgovarati s mamom…






MAJČINIM STOPAMA



U našem domu u Costa Mesi u Kaliforniji vladala je strka. Ali u kući s desetero djece i još jednim na putu, svaki je dan uglavnom bio takav. Tog mi je dana bilo posebno teško obavljati svakodnevne poslove - a sve zbog jednog malog dječaka.
Len, koji je tada imao tri godine, pleo mi se oko nogu kamo god bih išla. Kad bih zastala da nešto učinim pa se okrenula, spotakla bih se o njega. Nekoliko puta sam mu predložila da se ide igrati. '' Nećeš se ići ljuljati?'' opet sam pokušala.
Ali on se samo bezazleno nasmiješio i rekao: ''Ne, majčice. Radije bih ostao ovdje s tobom.'' I nastavio je skakutati za mnom.
Nakon što sam mu već peti put stala na prste, izgubila sam strpljenje pa sam ustrajala na tome da se ode van igrati s drugom djecom. Kad sam ga pitala zašto se tako ponaša, pogledao me je svojim milim zelenim očima i kazao: '' Majčice, u vrtiću mi je odgojiteljica rekla da moram ići Isusovim stopama, ali ja ga ne vidim pa idem tvojim stopama.''
Digla sam Lena na ruke i čvrsto ga zagrlila. Suze ljubavi i poniznosti potekle su zajedno s molitvom koja se rađala u mom srcu - molitva zahvalnosti za jednostavno i predivno razmišljanje trogodišnjeg dječaka.


(Davida Dalton - Melem za kršćansku dušu)