 |
Korisnik s preko 1000 postova |
 |
Pridružen: 13 vel 2006 13:38 Postovi: 1753 Lokacija: Ljubi i čini što hoćeš! Podijelio: 0 zahvala Zahvaljeno je: 1 zahvala
|
vox napisao: osjećam se skučeno. zatvoreno ko pas. ko ptica u kavezu... ovaj moj život, zatvor je za mene. koliko god znala neka stvari, ne znam gdje okrenuti pogled. koliko god znala gdje je zizlaz, nemam snage izići... nemam snage moliti... nemam snage organizirati se. nemam snage truditi se... da, baš skučeno. kao da drhtim u nekom mračnom, skučenom kutku... pomoći niotkud... Bože, iako još svijetli svjetlo razuma, iako još znam rasuđivati... ja, nemam snage.... pitam se, imam li uopće želje... komunikacijski problemi sa suprugom... osjećam se ko zatvorenik svog djeteta, nedavno prohodalog, koje me traži i crpi od 0-24... ne znam što mu dati ovaj dan jesti, ni drugi, ni treći dan....nemam ideja.., nezavršen faks, povremeni posao... kao da gubim sebe... svašta mi pada na pamet...predugo traje ovakvo vrijeme....
Draga moja sestro u Kristu...doista kada se pročita ovaj Tvoj post,može se steći dojam da je zaista teška kušnja i napast koja te obuzima,kao što kažeš već duže vrijeme...dopusti mi molim te nekoliko riječi...čitajući dramatično napisane Tvoje riječi u samom početku...
Pade mi pred oči slika našega Gospodina u Getsemaniu,gdje u samoći,gdje ima osjećaj napuštenosti od svih svojih najbližih,pa u jednom trenutku i od samoga Oca,gdje s e počinje znojiti krvavim znojem,gdje ga kuša i napastuje podla zmija...zaista dramaturgija koja dostiže kulminaciju kao d a je u jednom trenutku sve stalo,bez smisla,bez cilja...no u jednom trenutku,Isus se trgne,diže se,gleda prema svom Ocu,nadvladao je svu bol i tjeskobu,kušnje i napasti i odlučio da bude Očeva volja...
Odlazi do svojih apostola i moli ih da bdiju s njime i mole...ne postoji danas čovjek koji ne bi osjećao, manje ili više, teret umora i opterećenosti svakodnevnice.Svi smo podložni umoru i zamoru... Umor je dio naše ljudske egzistencije. Glad, hladnoća, nesanica, nervoza sve nas to prožima i ulazi u nasdo te mjere da mogu blokirati naš intelektualni i emotivni život.
Rođenje, odrastanje uz brige i probleme i smrt zajedničko nam je svima.Pa inaš je Isus osobno iskusio svu težinu i zahtjevnost ljudskog života. Stoga nas itekako On razumije i shvaća i ne ostavlja samima...zar nam nije kazao... "Dođite k meni svi vi koji ste izmoreni i opterećeni"...dođite svi vi koji se osjećate... skučeno. zatvoreno ko pas. ko ptica u kavezu... svi vi koji ne znate-gdje okrenuti pogled...svi vi koji nemate i ne vidite izlaza- koliko god znala gdje je zizlaz,...svi vi koji nemate snage- nemam snage izići... nemam snage moliti... nemam snage organizirati se. nemam snage truditi se....dođite k meni-kaže naš Gospodin draga moja sestro...
Trebamo znati jedno,imali snage ili ne,želimo li ili ne,ali ipak još u nama "svijetli svjetlo razuma" da Bog koji je pun suosjećanja i On nikad a ne iznevjeri one koji pate,ukoliko se jedino u Njega pouzdaju...i kad nam je najteže,i kad ponekad nikada se ne nazire izlaz iz svega,i u tuzi i trpljenju,trebamo ići s vjerom i pouzdanjem k Bogu...Bog je uvijek prema nama vjeran i ako mu se potpuno otvorimo i vjerno mu služimo,pobrinut će s e On za sve naše potrebe...to je pitanje prave vjere...imamo li je ?
Čitajući SP,vidimo da svaki onaj koji je imao pouzdanje u Boga,nikad a nije bio izgubljen...čitamo u knjizi Sirahovoj..."Je li se ikad postidio tko s euzdao u Gospoda?"(Sir 2,10)i znaj draga moja vox,što ćemo se više pouzdavati u Boga,to ćemo više od njega i primiti...čista logika vjere koju su mnogi u svojim životima okusili...budemo li puno od Boga očekivali,On će puno za nas učiniti,budemo li očekvali malo,On će učiniti malo...
Zato predaj s e draga sestro u ruke Božje....,znam da si sada u takovom stanju,gdje mirne duše možeš kazati..lako je pisati i mudrovati s udobnog stolca,bez osjećaja o brigama i probelmima koji me pritišću,ali ja te itekako dobro razumijem,nije to mudrovanje,to je jednostavno za svakog čovjeka koji s e zove i jest Isusov učenik,stvar nade i vjere,a ja u to ime ti s Ljubavlju i povjerenjem pišem...vjeruj mi kada jednom sve predaš Bogu,ne boj se više ničega i nikoga...ako te nevolje i spopadnu,ako gubiš snagu i volju,naš Bog znade kako i kada će ih okrenuti u Tvoju korist,možda na način koji nećemo moći odmah shvatiti,ali s vremenom će nam itekako biti sve jasno...
I za kraj,iako bi se tu moglo jako puno pisati i napisati,završiti ću samo sa prekrasnim mislima našega Augustina..."Bog nije varalica koji bi nam ponudio podršku i ostavio nas kad se na Njega oslonimo"
Neka Te Gospodin čuva i sačuva u svemu,podari Ti snage u prepuštanju Njemu,te izlije obilje svog blagoslova na Tvog supruga,a sve ostalo će Ti se nadodati!

|
|