Draga Voxice, ja ću rado pričuvati tvoju bebu
- imam iskustva u čuvanju djece, a ti tad lijepo otiđi npr. u Tabor ili tek na kavu ili na upoznavanje s našim divnim djevojkama s Foruma: Elenorom, Fightericom, Anuškom...
Meni će biti jaaako drago da barem nekako mogu pomoći!!!
Iako nemam djecu ni muža, ja te potpuno razumijem da ti nije lako, kako ti kažeš - cijeli dan usrećivati druge... Iskreno, meni je često tako teško samoj sa sobom da se pitam u strahu i čuđenju ponekad: "Pa kako ću ja ako ću imati muža i djecu?? Kako ću uvijek biti spremna na igru s djecom, posvetiti im se čim dođem umorna s posla - kako s njima raditi zadaće?? Pa onda još i kuhati? Biti dobra žena svom mužu? Što ako mi on neće baš puno pomagati???"
Drage SVE žene na svijetu, drage majke i supruge - ja vam se svima DIVIM... I uopće mi ne pada na pamet "ukoriti" vas kad se požalite i kad kažete da vam nije lako s djecom i da vam nekad sve to ide na živce... I opet kažem - nemam ni djecu ni muža, smirenog sam i vedrog karaktera, kažu da "prštim energijom", ali ja ne znam još ni danas kako bih ja sve to mogla uskladiti...Bez Isusa - nikako....
Tako da - samo ti mene lijepo upoznaj i ja ću ti rado ponekad pričuvati dijete!!!
I Elenora - sigurna sam!!!
Meni je uvijek bilo tako lijepo čuvati tuđu djecu...Onda mi je znao tata jedne prijateljice onako pomalo zlobno reći (jer je ona rano ostala trudna i imali su dosta problema s njom): Da, lako se tebi igrati tako lijepo s tuđim djetetom. Pa što čekaš da ti nemaš svoje?
E, baš je bio malo bezobrazan - u to sam vrijeme još bila jaako zaljubljena u svog bivšeg dečka i znam da sam odgovorila: Da me dečko zaprosi - odmah bih imala dijete!
Njemu tad nije bilo jasno što imam čekati da me dečko zaprosi..
Uglavnom - predraga Voxice - pokušaj uzeti odmor kad god možeš! I hrabro je što tako priznaješ da te ne usrećuje služiti ponekad muža i druge...Ja te potpuno razumijem...Mislim da malo ljudi onako istinski uživa u tome i vjerujem da ih ima puno koji na to gledaju kao na neku žrtvu pa zbog toga to s ljubavlju podnose... I ja bih sigurno sve to radila s osmijehom, ali bih vjerojatno često to promatrala i kao svoju žrtvu, a ne kao nešto što radim s veseljem i poletom..Ja mislim da me kod djeteta ne bi ništa smetalo, ali kod muža bi..Meni je bilo tako naporno kad bih vidjela da bivši dečko ne pospremi krevet iza sebe, ili ne složi svoju odjeću nego je samo negdje baci
... A kako je tek onim suprugama čiji muževi nikad ne pomognu oko ručka, večere, pranja suđa..Ja to ne mogu zamisliti... Ako ću se ikad udati, odmah prije braka ću dogovoriti da mi je potrebna pomoć - u svemu: u čuvanju djece, u kuhanju, zahtijevat ću da ne razbacuje svoju odjeću..i da je koliko-toliko uredno pospremi... Muž jedne moje prijateljice kad pojede bananu - koru samo baci na pod - pa ja to ne mogu prihvatiti..Gdje je ljubav tih muževa?? Zar ne vide kako je žena umorna, neispavana??
Ha ha ha, nemojte sad pomisliti da sam ja neka mala lijenčina
, daleko od toga, ništa mi nije teško -ali ja sam za ravnopravnost!! Ako ću ja padati s nogu od umora, a moj će muž samo ići na posao i na košarku i tu i tamo se malo poigrati s djecom - ma ja ću danonoćno vapiti Bogu da ga promijeni jer ja to neću moći izdržati! Pa ako ću spavati samo 3h na noć i još naporno raditi na poslu - ma bit ću najgora supruga na svijetu!!
Eh, možda i nije tako loše da čovjek ostane sam... Šalim seee!!!!
Kaže meni tata da ti dijete da posebnu snagu... On je imao nas troje malenih kod kuće, radio je u tvornici, svaki drugi dan trenirao i još sam gradio kuću - i sve je uspio..Nikad nas nije jače zašpotao, nikad udario, stvarno nam je predivan tata... I još nam je kuhao, uvijek nas spremao na spavanje, igrao se s nama, mene vodio na treninge kad me nije tko imao čuvati.. Mama je također puno i teško radila, kuhala nam..Ona je često bila nervozna, ali je tatina smirenost to sve lijepo neutralizirala... Divim im se kako su nas odgojili, otškolovali... Ja jedva sama sa sobom izlazim na kraj...O dragi SVI roditelji - divim vam se..Hvala Bogu što vam daje toliko snage i ljubavi...
Draga Voxice..ja sam sigurna da je Bogu tvoja žrtva osobito mila... Sveti Leopold Mandić je imao ponešto eksplozivnu, prgavu narav... Ali nitko tko je s njim bio u kontaktu - to nije primijetio..Njemu je Bog dao i taj križ, između svih ostalih, Bog mu je dao tešku narav, ali on se toliko trudio...Nikad nitko nije od njega dobio ružnu riječ ili vidio njegovu nestrpljivost...Leopold je tako strpljivo podnosio cijelog života svoju narav..Mrtvio je svoju narav..Ooo, kakva li je to žrtva... Uvijek je bio osobito blag, strpljiv, pun ljubavi...
Opet se ja raspisah - da me ne biste pogrešno shvatili - nemam ja strah od roditeljstva ili udaje - ali - vjerujem da je to jaaako teško i da nije baš tako ružičasto kako neki misle... Ja bih baš voljela da radimo samo 4h na dan da se možemo više posvetiti i obitelji i sebi!