www.tebe-trazim.com

meni je jucer bilo prestrasno.... ujutro me je napala opaka pozuda i jako blizu sam bio da ne ucinim nesto za sto bi zazalio... misli su letile: pa sta onda, nije to nista, nista strasno, nemas se cega bojati... opaki napadi a sta je najgore osjecaj je kao da si sam... kao da se moras bez icije pomoci suociti i boriti... i tako cijeli dan... nista mi se nije dalo raditi, nikome pomoci.... osjecao sam se uzasno oholo... i zalostan jer sam mislio da sam nestoi ucinio tako uzasno pa da je ovo posljedica... i navecer krenem moliti... neda mi se... prisiljavam se ... jedva cekam da zavrsim... molim niti se ne sjecam da sam molio... neznas ni gdje si stao... ma uzas... 100% sam nesto preskocio ili ponovio vise puta... muka i muka... rijec Isus je bila tako nekako "prazna"... kao da se pitas pa tko ti je to uopce u zivotu... citam Bibliju trebalo mi je oko par minuta da dodem k sebi i saberem se da nesto shvatim... da ne citam "u prazno"....

i sav jadan molim gospinu krunicu i na kraju kazem: Oprosti mi Gospe sto sam tako mlako i jadno molio... skoro sam zaspao i svaku minutu gledao na sat i mislio si kako ce mi ta krunica puno vremena oduzet... i nakon sto sam ju izmolio NAGLI preokret... kao i svaki puta kada mi je tesko... ponovo sam osjetio Njegovu blizinu.. pozuda je nestala, sav teret je nestao... rijec Isus nije bila nepoznanica i opet me Gospa po neznam koji puta izvukla...

treba moliti iako je tesko... bitno je izmoliti i traziti oslobodenje od tadasnje zalosti....

Bog bio s tobom...

to se dogadja i meni i svima ..
dobro je netko napisao prvi korak je već napravljen=nije ti svejedno.
pokusaj se prisjetit svih situacija kada si susreo Boga,kad ti je pomogao
...Bog svojih ne zaboravlja..
Ti si sigurno jedan od Njegovih Nas..
To je sve dio puta,Pa i Isus je sam rekao.."Bit će sumnji i teškoća cijeli život ali tko ustraje do kraja taj će se spasit.."
Ništa se ne brini..evo tu sam negdje piso o M.Terezinim kusnjama
Pa nije Bog nju zaboravio a ni tebe ni mene
Hrabro pozdrav
Božji Blagoslov

Evo i ja čitam vaše misli, pa se nalazim u njima.
Pokušavam naći vjeru u sebi, tražim Isusa da se njemu utečem i sakrijem.
Valjda je i to nekakav početak.
Samo razmisljanje je nakakav početak- bar ja mislim.
Dozivljavas i sebe i svijet oko sebe drugacije.
I onda shvatim... bez obzira na tragediju koja me zadesila... On, Isus je tu.
U mislima prođem svoj dan... i vidim koliko sam sretna... koliko mi je dato... gledam svoju prekrasnu djecu... radim... imam brižne roditelje, braću i prijatelje koji se brinu za nas...
Pa se pitam... pa kako ne vidjeh... bez obzira na sve...
Nisam se molila već zahvaljivala i shvatila... otvorio se novi prozor.
Sad trebam u tome ustrajati...
Snage trebam da ostanem na tom putu... da se ne pokolebam...
Moje molitve znaju još uvijek bit "šuplje"- mehaničke...i tada je moja jedina misao: Isuse tebe tražim!

najvaznije u svim tim kusnjama je zadrzati MIR i ustrajati u molitvi i cineci drugim dobro... ponekad je potrebna velika hrabrost a tu snagu nam daje Isus samo Ga trebamo sa srcem zazvati i On ce na nas izliti milosti koje su nam u tim trenucima potrebene...

i susa ima svoju svrhu zato ne treba odustajati od molitve jer je tesko... samim tim odustajanjem gubimo odredene milosti koje smo mogli dobiti da smo ustarajali...

dakle, zadrzite MIR i ustrajte u borbi...

BVB

I ja nekada proživljavam krize. Razgovarao sam sa svećenicima o tome i jedan mi je rekao, što se tiče naših osjećeja, nekada kada mislimo da smo daleko od Boga možda smo Mu tada najbliže. Drugi svećenik mi je rekao da se samo osvrnem oko sebe i da postavim sebi pitanje tko je sve to stvorio!
Ne treba se previše napinjati i mozgati da se dođe do Boga, treba se jednostavno pokušati opustiti i znati da je On uvijek tu! Reci sebi: Bože Ti si tu i kao sa prijateljem razgovaraj s Njim, bez ikakvih napetosti.