www.tebe-trazim.com

PRAVO BOŽJE IME



Ovo je priča iz drevnih vremena kada su ljudi imali samo jednu riječ koja je značila Bog; Bog i nijednu drugu.

"I nema drugo ime?" pitahu se neki. Onda su se ljudi počeli preispitivati i razmišljati. Dogovorili su se da će se ponovno sastati za tjedan dana. Svaki od njih mora reći ime koje je pronašao. I onda će izabrati najljepše ime kojim će zvati Boga.

I sastadoše se ljudi nakon tjedan dana.

Prvi je donio posudu od terakote u kojoj je gorjela vatra. Rekao je: "SUNCE, to je ime Božje. Ono nam daje svjetlost i boje, pobjeđuje mrak i hladnoću noći."

Stigao je drugi. I on je donio posudu od terakote, ali u njoj je bila voda. "VODA, to mora biti pravo Božje ime. U vodi je nastao život."

Treći je donio pregršt zemlje i pustio je da pada između prstiju. Reče: "Ovako moramo zvati Boga, ZEMLJA. Ona nas odijeva i hrani, ona je naša kuća.

Četvrti je donio pero, mekano i lagano. Bacio ga je u zrak i vjetar ga je odnio u vis.
On reče: "Ovo je za mene pravo ime Božje, ZRAK. Zrak pokreće brodska jedra, bez zraka ne bismo mogli disati ni živjeti."

Bijaše tu i peti čovjek. Šutio je, nije rekao ni jedne jedine riječi, u rukama je držao djetešce i nježno ga ljuljao.
"A ti", upitaše ga, "koje ime si pronašao za Boga?"
Čovjek je ostao u tišini i gledao ostale. Iznenada jedan od njih uzvikne: "Shvatio sam. Najljepše ime koje možemo dati Bogu je O T A C."
"Neka tako bude." rekoše u glas, "Bog je naš Otac. On je Otac svih ljudi."



(nepoznat mi autor)

Bakina šutnja
Djed i baka su se posvađali. Baka je bila toliko ljuta da nije htjela razgovarati sa svojim mužem.
Idućeg je dana djed zaboravio na svađu. Ali se baka uopće nije obazirala na djeda i nije htjela govoriti. Što god bi on učinio da ona progovori, ostalo bi bez uspjeha.
Djed je napokon stao prevrtati po policama i ladicama. Trajalo je to nekoliko minuta, i baka se više nije mogla suzdržati: „Što to tražiš, za ime Božje?“
„Hvala Bogu! Našao sam“, odgovori djed s nestašnim smješkom. „Tvoj glas

"Nije sreća u onome da se radi šta se voli, nego da se voli šta se treba raditi."

Izvlačanje čavala iz Isusovi ruku
Vadimo i mi čavale Isusove!

Dogodilo se to u Munchenu. Dosao stranac u slikarski atelier.
Umjetenik je upravo zavrsio sliku :
Isusovo skidanje s križa.
Kad je posjetitelj malo bolje pogledao pojedine osobe
u toj akciji skidanja prepoznao je, da onaj, koji izvlači čavle
u ruku Isusovih ima veliku slicnost s umjetnikom.
Kad ga je upitao , zasto je sebe naslikao pri tom poslu,
slikar je odgovorio : " U svojoj mladosti dosta puta
svojim grjesima zabijao čavale u Isusovo preveto tijelo.
Sada bih želio sto vise čavala izvaditi dobrim djelima,
molitvama i žrtvama. zato sam sebe naslikao u toj ulozi."



Zar nismo i mi svojim psovkama, kletvama, kradama,
svaddama, bludnostima, ubijanjima, pijanstvima,
nezahvalnostima, grjesnim zabavama i vjerskim nemarom to isto
činili i danas činimo.
Obratimo se raspetoj ljubavi koju i danas razapinjamo
na svoju nesreću!
Vadimo i mi čavale Isusove!
Učimo se prihvaćati trpljenje i tražimo snagu njegove
milosti!
Ovo je vrijeme milosno. Nam, nama je darovano i pozvani
smo ga sto bolje iskoristimo. Nemojmo zato gubiti ni
jednoga trenutka da nesto učinimo za svoga Spasitelja.

RIJEH KAO KAMEN

Dva su muškarca posjetila svetog čovjeka želeći ga upitati za savjet.
„Sagriješili smo i savjest nam je uznemirena. Možeš li nam reći što nam je činiti kako bi nam bilo oprošteno i kako više ne bismo griješili?“, upitaše ga.
„Kažite mi svoje grijehe“, reče im sveti čovjek.
„Učinio sam veliki grijeh“, odgovori prvi muškarac.
„A ti?“, upita sveti čovjek drugog muškarca.
„O“, odgovori ovaj, „ja sam počinio više loših stvari, ali su tako male da jednostavno nisu zamjetljive“.
Pobožni je čovjek dugo razmišljao.
„Evo što morate napraviti“, konačno reče. „Pođite i za svaki grijeh koji ste počinili donesite kamen.“
Muškarci su otišli. Prvi se brzo vrati s iznimno teškim kamenom, tako teškim da ga je jedva nosio. Stavi ga pred svetog čovjeka. Nakon dugog vremena stiže drugi muškarac noseći bez napora vreću kamenčića. I on ih stavi pred svetog čovjeka.
„Sada“, reče sveti čovjek, „uzmite kamenje i vratite ga tamo odakle ste ga uzeli.“
Prvi muškarac uze svoj kamen i vrati ga na mjesto odakle ga je uzeo.
Drugi se sjeti mjesta gdje je uzeo tek nekoliko kamenčića, a odakle je uzeo ostale nije se mogao sjetiti. Vrati se za nekoliko trenutaka i reče da mu je ta zadaća preteška.
„Moraš znati, sinko moj, da su grijesi kao kamenje. Što je čovjek teže sagriješio, to dublje shvaća težinu grijeha, a kad se iskreno kaje, tada mu je oprošteno.
Ako čovjek ponavlja manje grijehe, ne osjeća posebnu krivnju pa mu zato nije žao i ostaje grešnik. Sada vidiš koliko je doista važno kloniti se kako malih tako i velikih grijeha.“

Jedan je covjek usao kod brice, da ga osisa i podreze bradicu.
Kako je i obicaj u ovim slucajevima, otvorio je dubok razgovor sa frizerom.

pricali su o mnogocemu, i dirnuli razne teme. Dok nisu dotakli temu B O G . I frizer je rekao:
vidite gospon, ja ne vjerujem da Bog postoji kako vi kazete,....

ali??? zasto to govorite? - upitao je covjek.

- E pa to je veoma lako, dovoljno je izici na ulicu da se primjeti da Bog ne postoji. Ili, recite mi Vi, da slucajno Bog postoji, da li bi bilo toliko bolesnih? da li bi bilo napustene djece? Da Bog postoji, ne bi bilo patnje ni toliko boli za ljudstvo,... Ja ne mogu misliti da moze postojati Bog koji ce dozvoliti sve ove stvari,...

Klijent ze zamislio trenutak, ali nije zelio odgovoriti, da sprijeci diskusiju,. Frizer je zavrsio svoj posao, i klijent je izasao iz radnje,.

Tek sto je izasao iz radnje, pogledao je na ulicu, i ugledao covjeka sa dugom kosom, bradom... izgledao je kao da je proslo duuugo od njegovog zadnjeg sisanja, i izgledao je neuredno.

Tada je opet usao u radnju i rekao frizeru:
ZNATE STA? FRIZERI UOPCE NE POSTOJE!!!

KAKO NE POSTOJE? -upitao je frizer- Ta ja sam tu, i frizer sam!

NE! -rekao je klijent, - Ne postoje, jer da postoje ne bi bilo osoba sa dugom kosom i bradom... ne bi bilo ljudi poput ovoga na ulici.

-AHH! Frizeri postoje, jedino o cemu se radi, je da te osobe ne dolaze meni.

TOCNO! -rekao je klijent- O tom se radi: BOG POSTOJI, samo sto ima osoba sto mu ne prilaze, ne traze ga, zato ima toliko boli i patnje.

Bio jednom jedan siromah,,,,u pustinji,,i dojadi mu zivjeti u jadu i bijedi,,i jedan dan zamoli Boga dvije stvari,,
"dragi Boze ,,netrazim bodatstva svijeta ,,trazim samo najljepsi cvijet i najljepsu zivotinju,,

POgleda Bog i smiluje se ,,ajde,al,,dade mu kaktus i gusjenicu,,

pogleda covjek,,odmahne glavom,,pa Dragi Boze trazio sam te samo te dvije stvari ,,,ni to mi nisi mogao dati,kad nema nista na ovom svijetu,,siromah,ni te dvije stvari nisi mogao,,revoltiran covjek,,
i ostavi gusjenicu i kaktus u pustinji,,,

al nakon nekoliko dana ,nemajuci mira,,,vrati se da pogleda ,,kad ono tamo,,iz gusjenice ,,izđe najljepsi leptir ,,koji je ikad postojao,,a iz kaktusa najljepsi cvijet,,,postiđen covjek,,prigrli darove dragoga Boga,,i u miru odseta kuci

POanta,,,e pa zakljucite sami

BvB

Ova priča je o vojniku koji se konačno vraćao kući nakon rata u Vijetnamu.

Nakon povratka u SAD nazvao je svoje roditelje telefonom iz San Francisca. "mama, tata, dolazim kući, ali moram vas nešto zamoliti. Imam sa sobom prijatelja kojeg bih također želio dovesti." - "Naravno", odgovorili su. "Bit će nam drago da ga upoznamo." - "Ima nešto što biste trebali znati", nastavio je sin "On je u ratu bio teško ranjen, stao je na minu i izgubio je ruku inogu. Nema kuda da ode, pa ja želim da dođe i da živi s nama." - "Žao nam je zbog toga što mu se dogodilo sine", Odgovorili su roditelji, "ali sigurno ćemo mu naći neku kućicu u kojoj će moći živjeti." - "ne, mama i tata, ja želim da on živi s nama." - "Sine", rekao je otac, "nemaš pojma koliko mnogo tražiš. Netko tako hendikepiran će nam svima biti tako ogroman teret. Mi imamo svoje živote koje želimo živjeti i nema potrebe da se itko upliće. Mislim da bio trebao doći kući i zaboraviti na toga dečka. On će se već nekako snaći."

Sin je tada poklopio slušalicu i nisu se više čuli. Nekoliko dana poslije primili su poziv od policije iz San Francisca. Njihov je sin poginuo zbog pada sa zgrade. Policija je imala razloga da vjeruje da je to bilo samoubojstvo. Njegovi roditelji su morali doći u mrtvačnicu da identificiraju tijelo svoga sina. prepoznali su ga, ali su se užasnuli kada su primijetili da njihov sin ima samo jednu ruku i nogu.

Roditelji u ovoj priči su jako slični mnogim ljudima, a možda i nama samima. Lako nam je voljeti one koji lijepo izgledaju, koji su zabavni i s kojim lako razgovaramo, ali ne volimo baš ljude uz koje se ne osjećamo ugodno.

Ipak postoji netko tko nas voli bezuvjetnom ljubavlju i tko nas prima u svoje naručje bez obzira na sve

HODOČASNIK

U lijepu dvorcu od kojega nije ostao ni kamen na kamenu živio nekoć vrlo bogat vitez. Mnogo je novaca potrošio da uresi dvorac; malo je kome dobra činio. Prolazio onuda siromašni putnik hodočasnik. Taj zamoli da u dvorcu prenoći. Vitez ga se htjede otresti riječima: "Moj dvorac nije svratište!"
Hodočasnik skromno reče:
"Oh, odmah odlazim, samo da vam postavim tri pitanja."
Vitez reče: "Pristajem."
Hodočasnik ga zapita: "Tko je prije vas stanovao u ovom dvorcu?"
"Moj otac", odgovori vitez.
"A tko je stanovao prije njega?"
"Moj djed."
"Tko će stanovati poslije vas?" pitao je dalje hodočasnik.
"Ako Bog da, moj sin", reče vitez.
Hodočasnik zaključi:
"Znači da ste vi ovdje samo gost i da je ovaj dvorac ipak svratište. Jedan dolazi, drugi odlazi, baš kao u svratištu. Da sam na vašem mjestu, ne bih trošio toliko novaca na ukrašavanje prolaznog boravišta."
Hodočasnik to reče i htjede otići, ali ga vitez, blijed kao krpa, primi za ruku i uvede u svoju najljepšu sobu. Od tada se siromasima isplatilo navraćati u dvorac.

Židovska mudrost pripovjeda o jednom čovjeku,koji je upitao jednog mudraca:"Dat ću ti zlatnik ako mi kažeš gdje je Bog"
Mudrac mu je odgovorio:"A ja ću tebi dati deset zlatnika ,ako mi kažeš gdje Bog nije"