www.tebe-trazim.com

Nema malog zla!

U jednoj obitelji došlo je do rasprave oko toga hoće li se posuditi film iz videoteke. Otac je bio protiv jer je čuo da u filmu ima nasilja. Djeca su ga pokušavala nagovoriti govoreći kako je to samo jedan mali dio filma, ali da je film inače super, izvanredan, svi govore kako je odličan.

Otac je tvdoglavo ostao pri svom.

Sutradan su se djeca vratila iz škole i dočekao ih je ugodan miris kolača – onih koje oni najviše vole.

Otac reče – “Evo djeco, da se iskupim što vam jučer nisam dopustio gledati film, ispekao sam vam kolače koje najviše volite.

Radio sam ih po našem starom receptu samo sam ovaj put napravio malu iznimku. Znate, dodao sam malu količinu sastojaka iz kante za smeće. Ali ne brinite, to je tako maleni i sićušni dio da to nećete uopće opaziti. Vjerujte mi, tako je mali dio da neće promijeniti okus kolača.”

Djeca su naravno s gađenjem odbila kolače ali i shvatila poruku:

NEMA ZLA KOJE JE MALO!

Imate tako malo vremena za odgojiti svoje dijete, ne dopustite da prođe pored Vas!

Jednog dana, ne tako davno, na vrata nekog samostana pokucao seljak iz obližnjeg mjesta. Kad brat vratar otvori teška hrastova vrata, seljak mu sa smješkom pruži prekrasan grozd. "Brate vrataru", kože došljak, "znaš li ti kome sam donio ovaj najlijepši grozd što sam ga ubrao u svom vinogradu?"
"Ravnatelju samostana ili nekom drugom bratu iz naše zajednice." "Ne! Tebi sam ga donio!" "Meni?" ozarena će lica iznenađeni brat vratar. "Zar si ga baš meni donio?" "Naravno, tebi sam ga donio jer si me uvijek ljubazno i prijateljski primao kad sam dolazio zatražiti kakvu pomoć. Htio sam te malo razveseliti ovim grozdom." Učinilo mu se da je i sam obasjan rumenilom s vratarevog lica.
Brat vratar je grozd stavio na vidljivo mjesto i cijelo ga jutro pogledavao s divljenjem. Grozd bijaše doista prekrasan. Odjednom mu padne na pamet: "Zašto ja ne bih ovim grozdom obradovao našeg ravnatelja?!"
Uzeo je grozd i odnio ga starješini samostana. Ovaj se grozdu iskreno obradovao. No, uskoro se sjeti starijega bolesnog brata i odluči: "Odnijet ću ga njemu, neka se malo osladi." Tako je grozd ponovno krenuo dalje. Nije, međutim, dugo ostao ni u sobi bolesnog brata. Ovaj je naime naumio njime obradovati brata kuhara koji se po cijeli dan znoji oko peći. Brat kuhat je grozd poslao bratu sakristanu (da ga malo razveseli), a ovaj ga je odnio najmlađem bratu u samostanu, od kojeg je grozd opet pošao dalje. Kružeći od brata do brata, grozd je ponovno dospio k bratu vrataru (da ga malo razveseli). Tako bi zatvoren krug, krug radosti.

Nemoj čekati da netko drugi započne. Na tebi je danas red da otvoriš krug radosti. Ponekad je dovoljna mala iskra da zapali veliku vatru. S iskrom dobrote moglo bi se početi mjenjati svijet. Ljubav je jedino blago koje se umnaža dijeljenjem. To je jedini dar koji se to više uvećava što se više troši. To je ujedno i jedino poduzetništvo u kojem se upravo trošenjem više zarađuje. Poklanjaj to blago, razdijeli ga, razbacuj ga na sve strane, do dna isprazni džepove i košare, isprazni čašu i sutra ćeš ga naći još više nego si ga imao jučer.

Bruno Ferrero

Dragi moji,
ne znam da li je ovo pravo mjesto da podijelim s vama jednu moju pjesmu, ali ako nije, neka ju admin prebaci negdje drugdje.

Naime, sin mi se zaručio, ,
a neki od vas znaju da smo imali problema, i sad je, hvala Bogu, sve iza nas, uzdamo se u to. Pa sam tim povodom napisala ovu pjesmu:

ZORA


Novi duh u meni se rađa
u svitanje iza mučnih noći
podiže bijela jedra moja lađa
znala sam da ovaj dan će doći.

Negdje u zakucima prošlosti teške
tinjala je uvijek ta vjera, ta nada
jer nisu neoprostive nijedne greške
važno je samo što činim sada.

A sad se uzdam u ovu snagu
ona izvire iz svega što sam bila
sad grlimnovu zoru, sunčanu i blagu
i uz pomoć Božju, bit će što sam snila.

NEKA JE SA SRECOM ZLATICE!!!BOG VAS SVE CUVAO!!!!


prelijepa pjesma,vidi se da je iz radosnog srca izasla!

Priča o zagrljaju


Kad sam bio mali, posve mali, nisam volio da me gospođe, koje su susretali moji roditelji, grle i ljube. Svašta su me ispitivale, ponekad i takve gluposti da sam se čudio njihovoj hrabrosti. Ali sam mislio da je to dio neke igre, ritual koji one moraju proći da bi poslije mogle razgovarati s mojim roditeljima. Meni je to ipak bilo suviše nepristojno, ali sam pristajao na sve. Znao sam čak lijepo pozdraviti. Naučili su me stariji stotinama sitnih pojedinosti koje sam smatrao nevažnima.

I onda opet rat. Tek kada smo ostali goli i bosi pred strašnom životnom neumitnošću, kada smo skinuli sa sebe sve prljave navike koje smo navlačili svako jutro pred zrcalom, a zaboravljali ih skidati, kada smo se riješili svega onog što nas čini opasnima, tek tada smo se onako jadni, i opet mali, pod zvijezda zagrlili.

I ja sam sada konačno shvatio važnost i bit zagrljaja. Kada nekoga grlite, to je znak da više nemate riječi zahvalnosti što je s vama, to je ono hvala koje vas pokreće da u tom trenutku živite samo za bliskost. A nije bilo tako. Zagrljaji su bili najjeftiniji način da preživite susret do kojeg vam nije stalo. Mislim da će ljudi koji žive ovaj rat još dugo u svojoj svijesti nositi iskon te geste. Tako i treba. Da smo svi to znali, možda svega toga ne bi niti bilo.

Kada nekoga grlite, učinite to punim srcem, cijelim bićem, jer ne znate što će vam donijeti sljedeći trenutak.

Siniša Glavašević

Slomljeno srce – otvoreno srce


“Biser nastaje u ranjenim školjkama. Bol, koji ih razdire, pretvaraju one u dragulj” (Richard Shanon, u Müller, 86). I u mojim ranama rastu biseri. No oni mogu nastati samo onda kad se pomirim sa svojim ranama. Kad stišćem zube da bih grčevito zatvorio svoje rane, ne može u njima ništa rasti. Kad dotaknem svoju ranu, to me često zaboli.

Tada osjetim svoju nemoć da je se riješim. Ona će ostati u meni, sve ako i zaraste. No ako prihvatim tu svoju ranu, tada se ona može pretvoriti u izvor života i ljubavi. Ondje gdje sam ranjen, ondje sam i živ, tamo sam sebe osjećam, tamo osjetim i drugoga. Mogu pustiti i druge da uđu u moju ranu, tamo je moguć susret i dodir koji može i drugoga izliječiti. Samo onaj liječnik može nekoga izliječiti koji je i sam ranjen, rekli su stari Grci. Tamo gdje sam jak ne može u mene prodrijeti netko drugi. Ondje gdje sam slomljen, tamo može Bog u mene prodrijeti, a mogu unići i ljudi. Tu se susrećem sa svojim pravim ja, sa slikom koju je Bog o meni stvorio.

Često živimo u iluziji da sve naše rane mogu zacijeliti. I Bog nam služi za to da bismo izliječili svoje rane. Izlječenjem smatramo da se rane zatvore i da ih više ne osjećamo. Dok se ne pretvore u brazgotinu, kružimo oko svojih rana i uvlačimo se sve dublje u njih. Bogu predbacujemo što je dozvolio tu ranu. Tek kad smo spremni pomiriti se sa svojom ranom, može ona za nas postati ulazom u našu nutrinu, u zdravi i svijetli prostor, u kojemu sam Bog u nama prebiva. Rana nas prisiljava da potražimo lijek u svojoj nutrini a ne u izvanjskoj marljivosti i jakosti.

Anselm Grün

POUKA JEDNOG VRAPCA

Jednom je neki lovac namjestio zamke da bi lovio životinje. Već sljedećeg dana je u jednoj zamci pronašao malog vrapca. Kad ga je htio ubiti, vrabac nekim čudom progovori: "Oj, lovče, lovče! Do sada si jeo samo ovce i još uvijek nisi sit. Ja težim samo nekoliko drahmi. Ako me pustiš udijelit ću ti tri savjeta. Prvi još dok sam u tvojoj ruci, drugi kad budem na krovu one kuće tamo, a treći savjet ćeš dobiti sa onog stabla malo dalje."
"Slažem se", reče lovac i vrabac mu dade prvi savjet: "Ako je nešto nemoguće, ne vjeruj nikom tko tvrdi suprotno."
Lovac pusti vrapca, ovaj odleti na krov kuće i izrekne drugi savjet: "Ne nerviraj se zbog stvari koje su prošle. Živi za ovaj trenutak."
Onda vrabac nastavi: "Progutao sam biser težak deset drahmi. Da si ga pronašao čak bi i tvoja unučad bila bogata."
Lovac se rastuži i bi mu žao što je pustio vrapca. Onda vrabac nastavi:
"Zar ti nisam rekao da se ne živciraš zbog prošlih stvari, pogotovo zbog nečeg što je nemoguće. Stvarno si glup. Kako ću ja progutati tako težak novčić kad sâm težim tri drahme?"
Lovac duboko udahne i upita vrapca za treći savjet.
Vrabac će na to: "Prva dva nisi posluša, što će ti onda treći ?" i odleti koliko ga krila nose.

ŽUTI CVIJET

Indijska legenda kaže da je jedan posjetitelj ušetao u rascvjetani vrt. Sa svih strana slušao je prigovor za prigovorom.

Mango je rekao da bi radije bio kokosova palma. Zašto? Zato što je od palme sve korisno - plod, lišće, grane, deblo...

S druge strane kokosova palma zavidjela je mangu, zato što se njegov plod za skupe novce izvozi iz Indije. Sve biljke su bile ljubomorne jedna na drugu, svaka od njih mislila je da je druga biljka ljepša, cjenjenija i korisnija.

Oko posjetitelja zaustavilo se na jednom malom žutom cvijetu koji je radosno cvjetao u svom kutku vrta. Sagnuo se i upitao ga: "Zašto se ti ne žališ kao svi ostali?"

Cvijet je odgovorio: "Promatrao sam kokosovu palmu i zavidio joj na lišću koje se lelujalo na vjetru. Poželio sam da i ja donosim divne, sočne plodove kao mango. Ali tada sam pomislio da ako je Bog želio da budem kao kokosova palma ili mango, On bi me takvim i stvorio. Želio je da budem mali žuti cvijet pa zato želim biti najbolji mali žuti cvijet koji je ikad postojao.

Krhki starac je otišao živjeti sa svojim sinom, snahom i četverogodišnjim unukom. Starčeve su ruke drhtale, vid mu je bio zamućen, a korak mu je posrtao. Obitelj je blagovala zajedno za stolom. No staračke drhtave ruke i gubitak vida bile su razlogom poteškoća za vrijeme jela... Zrna graška su pala sa žlice na pod. Kad je uzeo čašu, mlijeko se prolilo po stolnjaku. Nered je ljutio sina i snahu. "Moramo nešto učiniti s ocem," rekao je sin. Dosta mi je ovog prolijevanja mlijeka, bučnog jedenja, i hrane po podu." Stoga su muž i žena postavili mali stol u kutu. Tu je djed jeo sam dok je ostatak obitelji uživao u večeri.
Nakon što je djed polupao tanjur ili dva, hrana mu je posluživana u drvenoj zdjeli. Kada bi obitelj pogledala u smjeru djeda, ponekad je bila suza u njegovom oku dok je sjedio sam. Još uvijek su jedine riječi koje su imali za njega bile oštre opomene kada bi mu pao tanjur ili je prosuo hranu.
Sve je to četverogodišnjak promatrao u tišini.
Jednom prije večere, otac je primijetio da se njegov sin igra s komadićima drva na podu. Upitao je dijete slatko, "Što radiš?“ Isto tako slatko dječak je odgovorio: "Oh, izrađujem zdjelice za tebe i mamu iz kojih ćete jesti kada ja odrastem.“ Četverogodišnjak se nasmiješio i otišao natrag na posao.
Ove riječi su tako pogodile roditelje da su ostali bez teksta. Suze su počele potocima teći niz njihove obraze... Iako nisu izgovorili niti jednu riječ, znali su što moraju učiniti. Tu je večer muž uhvatio djedovu ruku i nježno ga doveo natrag za obiteljski stol. Sve ostale dane jeo je svaki obrok s obitelji. A iz nekog razloga, činilo se da ni muž ni žena nisu brinuli kada je pala vilica, kada se mlijeko prolilo, ili se stolnjak zaprljao.

BITI KAO PTICA...

Jeste li već motrili ptice koje se nađu pred nekim problemom, npr. prilikom gradnje gnijezda? Danima i danima one grade svoje gnijezdo skupljajući razne materijale, često donoseći ih izdaleka...

Kad završe gnijezdo i kad su spremne položiti svoja jaja u nj, često se dogodi da ga nevrijeme, ljudsko 'djelo' ili neka životinja uništi i tada im propadne sve što su gradile.

Što tada učini ptica? Onemoća i napusti svoj rad? Nikako! Ona počinje ponovno i ponovno, sve dok jaja ne položi u gnijezdo.

Dogodi se, također često, prije nego li se izlegu mladi ptići, da životinja, dijete, nevrijeme, unište to gnijezdo, ali ovaj puta s dragocjenim sadržajem...

Vrlo je teško početi ponovno od nule.

Ali ptica nikad ne zastane, ne uzmakne.

Ona nastavlja pjevati i graditi, graditi i pjevati...

Imate li ponekad osjećaj da vaš život, posao ili vaša obitelj nisu ono o čemu ste sanjali?

Imate li nekad želju reći: "Dosta, to što nastojim, ne vrijedi truda, to je previše za mene!"?

Osjećate li umor zbog svakidašnje borbe za život, zbog narušenog povjerenja, nepostignutog cilja onda kad ste već bili sigurni da ste ga postigli?

U životu svatko ponekad doživi udarce, ali ne zaustavljajte se nikada. Ako vam pomaže, izrecite molitvu, nadajte se boljem. Ne dopustite da vas zaokupe problemi nastali za životnih borbi...

Pokušajte ih nadići i rješiti.

Pokupite komadiće svog nadanja, ponovno ih složite i počnite ispočetka! Kao ptice!

Nije važno što će se dogoditi! Ne odustajte nego samo idite naprijed. Život je stalna borba, ali vrijedi truda prihvatiti ga!!

I nemojte nikada prestati pjevati!