www.tebe-trazim.com

Blagdan Bogojavljenja već postojećem božićnom sjaju nadodaje posebno čudesno svjetlo Božje objave (epifanije) koja prelazi prag kuće i naroda odabranog i svoja božanska vrata otvara poganima – bogotražiteljima.
Mudraci, kako ih mi zovemo, a u originalu magoi = magi. Ne bi se trebalo stidjeti tog izraza i zazirati od njega. Njime je obuhvaćena znanost starog svijeta: Zvjezdoznanstvo, vidovitost, udubljivanje u onostrano…. Kršćanska tradicija je od njih napravila kraljeve i to trojicu zbog tri dara; tamjan, zlato i smirna. Osim što su eminentni predstavnici poganskog svijeta oni su likovi Bogotražitelja u svoj svojoj duhovnoj raskoši. Slijede sjajnu zvijezdu koja ih vodi Spasitelju. To zvjezdano ''navođenje'' slika je iskrenog vjernika Bogotražitelja, koji od svih ponuda ovog svijeta hrabro izabire put prema Bogu i dok on misli da Boga traži – Bog ga vodi k sebi.
Herodi uvijek imaju neke svoje računice koje su toliko sebične da zbog njih mnogi nevini i mali ljudi stradavaju. Zbog svoje sebičnosti ne mogu vidjeti svjetlo Božje, kao ni oni koji nemaju hrabrosti krenuti putem vjere.
Mudraci su se poklonili pred Spasiteljem. Naša riječ pokloniti to izriče do srži. Ne samo pokleknuti ili sagnuti glavu nego pokloniti se = dati se, darovati se.
Kako božićni blagdani pomalo odmiču zanimljivo bi bilo obnoviti simboliku koja prati taj lijepi i dragi nam blagdan. Mnogi božićni običaji kao što je bor, pa badnjak, zatim izbor datuma kad se slavi Božić imaju svoju predkršćansku genezu, a zbog svoje bogate simbolike ''pokršteni'' su i danas su dio božićnog otajstva. Tu je staja u kojoj se rodio Isus. Prema Carlu Gustavu Jungu, kojemu je to važan simbol, mi smo ta staja u kojoj se Bog rađa. Mi nismo palača niti ulaštena soba nego staja koja ima i prljavštine (grijeha) ali i raznih domaćih životinja (nagona) koji su nam dragi i koje nastojimo pripitomiti.
Istočne Crkve smještaju prizor Isusovog rođenja uvijek u špilju. Špilja s jedne strane simbolizira krilo Djevice Marije, a s druge strane duhovnu ''zaštićenost'' onoga koji svoj život temelje u Kristu. U pjesmi Romana Slatkopojca (490 – 560) ovako se opisuje ova tajna: Djevica danas rađa Prebitnoga, a zemlja nudi špilju Nepristupačnomu. Zanimljivo kako Grgur Nazijanski (+394) tumači likove vola i magarca: Vol predstavlja Židove koji su vezani uz Zakon kao vol uz jaram. Magarac je simbol pogana, jer on nosi teret idolopoklonstva. Između vola i magarca je božansko Dijete koje oslobađa i Židove i pogane njihova jarma i njihova tereta. Tu su i anđeli kojima je povjerena nebeska liturgija jer svojom pjesmom slave Boga. U noći kad se rodio Spasitelj nebeska liturgija spustila se na zemlju i tako uzveličala jedinstveni događaj spasenja.
Sunce: Dok Istočna Crkva slavi Božić već u 3. stoljeću, Rimska je Crkva tek u 4. stoljeću počela slaviti blagdan Božića i to 25. prosinca kad se u Rimu slavio rođendan ''Soli invicti = nepobjediva boga Sunca''. Tako Crkva postavlja Krista koji je ''sunce pravde'' nasuprot poganskom božanstvu.
Zvijezda: U starini se Saturn smatrao zvijezdom Izraela, kao subotnja zvijezda, dok je jupiter bio kraljevska zvijezda. U sedmoj godini prije Krista ( vrijeme pravog Kristovog rođenja) dogodila se konjunkcija ovih dviju zvijezda što se u Rimu tumačilo kao slika cara mira Augusta. U Kumranu se dolazak Mesije uspoređivao a izlaskom zvijezde: Njegova će zvijezda zasjati na nebu, ravna kralju. A proroštvo Bileamovo govori: Od Jakova zvijezda izlazi, od Izraela žezlo se diže (Br 24,17). Crkveni oci su gledali Isusa zajedno s jednom drugom zvijezdom, sa zvijezdom Danicom. Angelus Silesius je to prekrasno izrekao: Zvijezdo Danice mračne noći koja svijet ispunjuješ radošću, Isuse moj zasjaj u škrinji moga srca.
Stoga neka naša molitva pri kraju ovih božićnih blagdana bude:
Isuse zvijezdo naša Danice, obasjaj naše životne puteve svjetlom svoje milosti. Da ne lutamo, da ne klonemo nego stignemo u vječni sjaj tvoje slave, kojemu su naše božićne slike i simboli tek blijedi odsjaj prave rajske stvarnosti.