Dragi brate ljubim ja naravno sve ljude s velikom radošću.
Tako sam se izrazila više onako iz dragosti mom Isusu.Ljubim Gospodina svog svim srcem svojim a bližnjega kao samog sebe.Nastojim sve ljude prihvatiti i ljubiti ih ovako jer iako različiti od mene svi su ljudi slika Božja i On ih je s velikom radošću stvarao i zamislio ih upravo takve kakvim jesu.
a to što se tiče patnje,željela sam reći da se u patnji osjećam nekako najviše NJegovu blizinu.naime kada mi je sve dobro slavim ja Isusa ali nekad kao da sam mu ja sama daleko,a kada padnem i od boli ne mogu ustati tada snažno osjetim njegovu prisutnost, veličinu negovog milosrđa i ljubavi kao da me nosi,nosi u svojoj Ljubavi i liječi.Zato sam mu zahvalna na svakoj patnji,fizičkoj i drugoj kojima me ojačao u duhu i vjeri i približio Sebi.Danas sam baš slušala jedno predavanje vezano za tu temu i kaže; da patnja stvara potrebu za Isusovim djelovanjem i kako na svakoj patnji moramo biti zahvalni jer nas tu Gospodin čisti i jača u vjeri jer kad ćeš ti zavapit Isusu iz srca nego li u najvećo boli.Naravno da Isus uvijek i stalno djeluje u našem životu ali mi ljudi znamo biti tvrdog srca i upravo nas patnja čini poniznima,sličnima Isusu i blizu njemu.
Moram vam priznat braćo da već neko vrijeme molim za redovnićki poziv,dugo već razmišljam o tome a u zadnje vrijeme intezivno.Danas sam u samostanu osjetila takav mir,radost i pitam se je li to to.TU ljubav koju mi daje Isus nitko mi je drugi ne može pružiti,to ispunjenje,mir.
nekad sam mislila da je to samo zanos i da će proći ali opet se vratim na to da mi je to jedini mir.ne znam je li to poziv ali mislimda je to što osjećam dovoljno da molim za to i pitam Gospodina da mi rasvijetli put.
Login
FAQ
Chat
Traži
- kaže mali!
