predragi... dolazim ovdje samo kad je teško- priznam svoju pokvarenost i iskorištavanje vas. danas sam, nakon 30- tak godina, konačno vrlo grubo i prosto maknula iz svog života one koji bi mi trebali biti najbliži, oca, majku, sestru, a nikad, nikad nisu bili. eh, da je to barem subjektivan dojam...
ali nije, istina je. sve su situacije već minule iza nas, u kojima smo mogli pokazati međusobnu ljubav. naravno, ja smatram da sam u pravu jer sam jedina od njih upoznala Boga, prošla bolna čišćenja i promjenu mentaliteta. bilo je to davno, možda bi se očekivali već neki rezultati od mene? godinama sam se trudila, šutjela, gutala, ponekad blago pokušala usmjeriti, svakako tražiti ono na što mislim da imam pravo- na ljubav krvnih srodnika... ali nikad nisam uspjela, ni u čemu od toga. uvijek crna ovca, uvijek netko tko stvara probleme. a zamislite, problemi su oduvijek bili. ja sam samo govorila da ne treba glumiti sljepoću.
priznajem da sam nesposobna ljubiti, svima. priznajem da mi je lijepo bilo godinama u ulozi obiteljske žrtve, nositeljice obraćenja u liberalnu rasturenu obitelj. priznajem da sam bila daleko, daleko od stvarnog života. priznajem da sam (prikriveno) u sebi prezirala ljude koji nisu znali za Boga i sakramente i borili se u životu svojim snagama.
teško je Bogu sa mnom, imam tešku narav. samouvjerena, a ranjiva. sa životnim iskustvom za romane napisati, a nezrelo dijete u duši. danas sam učinila ružnu stvar, ali ne osjećam se loše ni krivo. je li to kršćanski? uopće mi nije važno. možete li zamisliti da ću sutra otići na misu i duhom Mu se priljubiti i tražiti od Njega da me ljubi i shvati? upoznala sam alkoholičare, ljude bez obitelji, propalice (tako bi ih svi nazvali). ali ne! upoznala sam ljude. i vidjela vlastitu bijedu. ne više papirnato, nego stvarno; vidjela sam koliko je moje kršćanstvo "paprinato".
|